Iako se o zdravoj prehrani i aktivnom načinu života danas govori više nego ikad, stvaranje zdravih navika i dalje ostaje jedan od najvećih izazova modernog društva, osobito kada je riječ o djeci i mladima. Upravo s ciljem edukacije djece i njihovih obitelji te poticanja zdravijih životnih izbora prije 15 godina pokrenuta je inicijativa Vrtim Zdravi Film, koju provode kompanija Nestlé, Hrvatski školski sportski savez, Hrvatski zavod za javno zdravstvo i javnozdravstveni program PETICA. Tijekom godina program je obuhvatio desetke tisuća djece diljem Hrvatske, a danas predstavlja jedan od najdugovječnijih primjera suradnje javnog i privatnog sektora u području promocije zdravlja. O tome kako su se mijenjale generacije učenika, s kojim se izazovima danas suočavaju djeca i roditelji te kakvu budućnost vidi za Vrtim Zdravi Film razgovarali smo s Koraljkom Novina Brkić, regionalnom nutricionisticom kompanije Nestlé.
Prije 15 godina program se provodio u tek desetak škola, a danas Vrtim Zdravi Film godišnje okuplja više od 180 škola i više od 25.000 djece diljem Hrvatske. Što vam takav rast govori o važnosti programa i kako su se tijekom tih godina mijenjale prehrambene navike i odnos djece prema zdravom načinu života?
Taj rast prije svega pokazuje da škole i djeca žele razgovarati o zdravim navikama. I to ne samo o prehrani, nego i o kretanju, snu, vodi i svemu onome što utječe na to kako se osjećamo tijekom dana.
Djeca danas o tim temama znaju mnogo više nego generacije prije 15 godina. Informacije su im stalno dostupne, ali to ne znači da ih uvijek znaju povezati ili primijeniti. Često će znati reći da je nešto zdravo ili nezdravo, ali neće nužno znati objasniti zašto i što to znači u njihovu svakodnevnom životu.
Zato im ne želimo samo davati nova pravila. Želimo im pokazati kako zdrave navike izgledaju u praksi. To može biti redovit doručak, voda kada su žedni, više voća i povrća, dovoljno sna ili odlazak u školu pješice. Ne zvuči spektakularno, ali upravo se od takvih izbora s vremenom stvaraju navike.
Koji vas je podatak ili trend među djecom posljednjih godina najviše iznenadio?
Izdvojila bih nekoliko podataka koji posebno privlače pažnju. U srednjim školama primjećujemo da su djevojke izrazito neaktivne, a istodobno sklonije dijetama. S druge strane, dječaci značajno rjeđe jedu povrće od djevojaka, ali češće doručkuju.
Zanimljiv je i sve raniji odlazak djece u teretane, već tijekom osnovne škole. To samo po sebi ne mora biti loše jer je dobro da djeca žele biti aktivna. Međutim, važno je da vježbaju uz odgovarajuće vodstvo, da su vježbe prilagođene njihovoj dobi te da se posebna pozornost posveti pravilnom izvođenju pokreta. Kod djece cilj ne bi trebao biti praćenje trendova ili postizanje određenog izgleda, nego sigurno kretanje, razvijanje zdravog odnosa prema aktivnosti i stvaranje navike koja će ih pratiti i kasnije.
Kako djecu naučiti razlikovati kvalitetne informacije o prehrani od mitova i trendova kojima su svakodnevno izložena na društvenim mrežama?
Prvo moramo priznati da zapravo ne znamo kojim su sve sadržajima djeca izložena. Također, teško je očekivati da dijete između desete i četrnaeste godine može samo prepoznati što je znanstveno utemeljeno, a što je samo dobro zapakiran trend s društvenih mreža.
Zato odgovornost ne možemo prebaciti na djecu. Veliku ulogu imaju roditelji i škola. Djeci trebamo dati osnovno znanje, razgovarati s njima o sadržajima koje vide, ali prije svega pokazati kako zdrave navike izgledaju u stvarnom životu.
Ako kod kuće i u školi vide da su voda, redoviti obroci, raznolika prehrana, kretanje i dovoljno sna normalan dio dana, lakše će procijeniti i poruke koje im dolaze iz drugih izvora. Ne trebamo od njih očekivati da postanu mali nutricionisti. Dovoljno je da nauče zastati, postaviti pitanje i shvatiti da nije sve što je popularno ujedno i točno.
Vrtim Zdravi Film često se navodi kao primjer uspješnog javno-privatnog partnerstva. Što je potrebno da suradnja kompanije, zdravstvenih institucija i obrazovnog sustava traje 15 godina i ostane relevantna?
Najvažnije je da svi partneri imaju isti cilj i da su njihove uloge jasne. U našem slučaju to je edukacija djece i poticanje zdravijih navika. Jednako je važan etički pristup. Sadržaj programa mora biti isključivo edukativan, bez promocije proizvoda ili kompanije.
Ključnu ulogu u cijelom procesu imaju i škole te nastavnici koji program provode. Oni najbolje poznaju svoje učenike i znaju kako temu približiti razredu. Bez njihove motivacije i angažmana teško bi bilo održati program toliko dugo.
A da bi djeci sve to bilo relevantno, sadržaj mora imati veze s njihovim životom. Ne govorimo im samo da se trebaju više kretati. Pokazujemo da kretanje može biti odlazak u školu pješice ili biciklom, šetnja, igra loptom ili badminton s prijateljima. Ne govorimo samo da trebaju jesti bolje, nego razgovaramo o tome kako mogu složiti užinu ili zašto je dobro da kod žeđi prvo posegnu za vodom. Program traje kada ne ostane samo na teoriji ili pukim pričama.
U poslovnom svijetu svi traže brze rezultate. Kako mjeriti uspjeh programa čiji se stvarni učinci vide tek godinama kasnije?
Uspjeh ovakvog programa doista je teško svesti na jedan broj jer se trajne navike ne stvaraju preko noći. Nama su zato iznimno važne povratne informacije iz škola i od roditelja, posebno njihova zapažanja o konkretnim promjenama u ponašanju djece.
Oni prvi primijete da dijete češće bira vodu kad je žedno, želi samostalno složiti užinu ili pokazuje veći interes za kretanje. Ponekad je to želja za planinarenjem ili vožnjom bicikla, a ponekad jednostavno više igre i druženja vani.
Takva promjena možda izgleda mala, ali pokazuje da dijete nije samo zapamtilo informaciju, nego ju je prenijelo u svoj život. Za nas je upravo to uspjeh. Ne očekujemo da će jedna radionica, edukativni alat ili videozapis promijeniti sve, nego da će dijete nakon konzumiranja ovakvih sadržaja početi malo drukčije razmišljati i možda napraviti prvi korak prema usvajanju zdravijih navika.
Roditelji danas često znaju što bi trebalo raditi, ali ih ograničavaju vrijeme, tempo života i svakodnevni stres. Kako razgovarati o zdravoj prehrani bez stvaranja osjećaja krivnje?
Roditeljima ne treba stvarati dodatni pritisak niti od njih očekivati savršenstvo. Nije nam cilj da svaki obrok koji pripremaju za obitelj bude savršen, nego da pronađu ono što je izvedivo za njihovu obitelj.
Osobni primjer uglavnom govori više od bilo koje lekcije – npr. ako s djecom sjednemo za stol, popijemo vodu ili pojedemo povrće koje smo stavili i njima na tanjur, poruka je puno snažnija nego kada samo govorimo što bi djeca trebala činiti.
Dobro je uključiti ih i u svakodnevne poslove oko hrane, poput planiranja jelovnika, pripremiti užinu, slaganja školskog obroka, postavljanja stola ili sudjelovanja u pospremanju. Čak i predškolska djeca mogu dobiti neki mali zadatak!
Djeca će lakše prihvatiti novu hranu ako ih uključimo u cijeli proces. Možemo zajedno birati voće i povrće, razgovarati o tome što ćemo kuhati ili ih zamoliti da nam pomognu u pripremi obroka. Kada sudjeluju, osjećaju se važnije i znatiželjnije su isprobati ono što je na tanjuru. Tada hranjenje prestaje biti borba, a postaje nešto što radimo zajedno.
Koji je najveći mit o zdravoj prehrani djece koji biste voljeli zauvijek srušiti?
Da dijete uvijek mora pojesti sve što je na tanjuru. Prisiljavanje ili kažnjavanje zato što dijete ne voli ili ne može pojesti određenu namirnicu najčešće stvara još veći otpor. Na odraslima je da ponude raznoliku hranu, ali važno je poštovati djetetov osjećaj gladi i sitosti.
Ako dijete nešto ne prihvati prvi put, ne moramo odmah odustati. Možemo mu istu namirnicu ponuditi ponovno, pripremiti je na drugi način ili ga uključiti u pripremu. Cilj nije dobiti bitku za stolom, nego postupno stvoriti otvoreniji odnos prema različitoj hrani.
Voljela bih srušiti i mit da je pravilna prehrana nužno skupa. Zdrave navike ne ovise o posebnim i skupim proizvodima. Puno više ovise o planiranju, redovitosti obroka, raznolikim svakodnevnim namirnicama i vodi kao prvom izboru kada smo žedni.
Program posljednjih godina koristi i digitalne alate poput kvizova i interaktivnih sadržaja. Što djeca lakše usvajaju kroz igru nego kroz klasičnu edukaciju?
Djeca gotovo sve lakše usvajaju kada su aktivno uključena. Igra budi znatiželju, potiče ih da isprobavaju, postavljaju pitanja i samostalno dolaze do odgovora. U takvom okruženju nisu samo primatelji informacija, nego sudjeluju u procesu i otkrivaju nova znanja i vještine.
Kvizovi i interaktivni sadržaji posebno su korisni jer djeci odmah daju povratnu informaciju. Ako pogriješe, to ne doživljavaju kao neuspjeh, nego kao poticaj da pokušaju ponovno. Osim samog sadržaja, kroz takav pristup razvijaju sigurnost u vlastito znanje i lakše pamte ono do čega su došla vlastitim angažmanom.
Igra, naravno, nije zamjena za kvalitetan edukativni sadržaj. Ona je način da taj sadržaj postane djeci bliži, razumljiviji i zanimljiviji.
Kada govorimo o zdravijoj budućnosti djece, što vas danas više brine: prehrana, nedovoljno kretanje ili nešto treće?
Ne bih izdvojila samo jedan problem jer su prehrana, kretanje, san, vrijeme pred ekranima i okruženje u kojem dijete odrasta povezani. Ako se usredotočimo samo na jednu stvar, lako izgubimo širu sliku.
Pritom ne bismo trebali podcjenjivati djecu. Iako nam se ponekad čine jako drukčijima od nas u njihovoj dobi, još uvijek cijene zajedničko vrijeme, pažnju, igru i dobre primjere. Možda to ne pokazuju uvijek na način koji odrasli očekuju, ali pamte puno više nego što mislimo.
Obitelj tu ima veliku ulogu, ali ne može biti jedina odgovorna. I društvo treba djeci olakšati zdravije izbore, od kvalitetnijih školskih obroka do više prilika za svakodnevno kretanje. To kretanje ne mora biti organizirani ili profesionalni sport. Nekom će djetetu više odgovarati bicikl, šetnja, ples, igra u parku ili druženje s prijateljima uz loptu. Najvažnije je pronaći nešto što mu je dostupno i dovoljno zabavno da to želi ponoviti.
Gdje vidite program u narednih 15 godina?
Program će se morati nastaviti mijenjati zajedno s djecom i njihovim okruženjem. Način na koji djeca danas uče i primaju informacije nije isti kao prije 15 godina, pa ne možemo očekivati da će isti materijali zauvijek jednako dobro funkcionirati.
Želimo pojednostaviti sadržaje i ponuditi više aktivnosti u kojima djeca mogu sudjelovati zajedno s roditeljima. To može biti tjedan zdravog doručka, mjesec voća za užinu ili neki drugi jednostavan izazov koji se lako može uklopiti u obiteljski život.
Najvažnije je stvoriti pozitivnu atmosferu oko zdravih navika. Mnogi roditelji već ulažu velik trud kod kuće, a program im može pomoći da te navike dobiju podršku i u školi te postanu prihvaćene među vršnjacima. Bilo bi sjajno da djeca zdrave navike ne doživljavaju kao nešto što moraju raditi zato što su im odrasli tako rekli, nego kao nešto što je normalno, dobro i, zašto ne, baš cool.
