Hrvatska je u završnoj fazi pristupanja Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), no formalno članstvo neće samo po sebi značiti promjenu načina na koji se upravlja državnom imovinom i javnim poduzećima. Ključno pitanje bit će hoće li usvojeni standardi postati dio svakodnevne prakse. Na to je na konferenciji ChangeMakers Poslovnog dnevnika upozorio Darko Tipurić, predsjednik Hrvatskog društva za korporativno upravljanje i menadžment. Prema njegovim riječima, ulazak Hrvatske u OECD više nije upitan, a članstvo je pitanje mjeseci.

“Pravo pitanje nije hoćemo li zaista ući u OECD, nego hoće li sve što je napisano, potpisano i propisano zaista postati dio prakse koja postoji u Hrvatskoj”, rekao je Tipurić.

Službeni zahtjev za članstvo podnesen je 2017. godine, a pristupni razgovori otvoreni su 2022. godine. Nakon dubinskih pregleda slijedi završna faza provedbe reformi. Tipurić je pritom članstvo opisao kao rezultat procesa, dok su reforme njegov stvarni sadržaj.

Od propisa do odgovornosti

Ključnim izazovom smatra razliku između formalnog usklađivanja s OECD-ovim standardima i njihove stvarne primjene. Hrvatska može uskladiti propise, no ostaje pitanje kako se biraju ljudi, kome odgovaraju, kako se mjeri njihova uspješnost i postoje li posljedice za loše rezultate.

“Uskladit ćemo propise, podzakonske akte, strategije, vlasničke politike i prilagoditi formalno institucije, procedure i obrasce. No, ono što doista treba provjeriti je tko zaista upravlja javnom imovinom”, istaknuo je.

U tom kontekstu, meritokratski model upravljanja suprotstavio je “morokratskom obrascu”. Dok meritokracija podrazumijeva da javna vlast pretpostavlja dužnost, položaj odgovornost, a napredovanje znanje, sposobnost i rad, morokracija počiva na promicanju nedovoljno kompetentnih ljudi uz potiskivanje integriteta i profesionalne samostalnosti.

“Negativna selekcija nije incidentna. Cijeli je poredak na tome izgrađen”, kazao je Tipurić, ističući da odanost i pripadnost mrežama moći mogu postati važniji kriteriji od stručnosti i rezultata.

Tipurić pritom izdvaja tri mehanizma političke kolonizacije: politizirano imenovanje, instrumentalizaciju odlučivanja i neutralizaciju nadzora. Prvi se odnosi na postavljanje ljudi prema političkoj pouzdanosti, drugi na podređivanje poslovnih odluka političkim ciljevima, a treći na slabljenje formalnog nadzora.

Podatkovni centri

Znate li koliko bi vaša tvrtka izdržala bez ključnih sustava i koliko bi je stajao prekid?

Od Murtera do Zagreba

Imate li plan za vikend? Ovi restorani mogli bi biti razlog da krenete na put

Upravljanje državnim poduzećima Tipurić vidi kao jedno od ključnih područja na kojem će se vidjeti učinak reformi. Hrvatska ima više od tisuću poduzeća u vlasništvu države te jedinica lokalne i regionalne samouprave, dok znatan dio tog javnog portfelja čine veliki sustavi s imovinom i prihodima od značaja za cijelo gospodarstvo.

O njihovoj gospodarskoj važnosti svjedoče podaci za 2024. godinu iz objedinjenog izvještaja Ministarstva financija. Među 46 pravnih osoba obuhvaćenih izvještajem, njihova je ukupna imovina iznosila 45,4 milijarde eura, odnosno 52,9 posto BDP-a. Ostvarile su 11,6 milijardi eura prihoda i 1,6 milijardi eura investicija, zapošljavale 51.900 ljudi te uplatile 209 milijuna eura u proračun. Zbog toga, upozorava Tipurić, neučinkovitost državnih kompanija nije samo pitanje javnih financija. Ona ima izravan učinak i na privatni sektor. “Zovem ga skrivenim porezom na privatna poduzeća, odnosno institucionalnom trošarinom”, rekao je.

Fokus na nadzorne odbore

OECD je tijekom pristupnog procesa, prema Tipurićevim riječima, identificirao strukturne slabosti u upravljanju državnim poduzećima, posebno kada je riječ o ulozi nadzornih odbora. U međuvremenu je napravljen institucionalni iskorak, uključujući uspostavu jasnije vlasničke politike države.

Među promjenama koje bi trebale utjecati na praksu upravljanja izdvojio je javne natječaje za članove odbora, najmanje 33 posto neovisnih članova prema unaprijed definiranim kriterijima, specijalizirane pododbore u velikim poduzećima te uvođenje mjerljivih ciljeva i pokazatelja uspješnosti. Važnim smatra i usklađenost poslovanja, kibernetičke rizike i transparentnost.

Izdvojio je četiri fenomena karakteristična za upravljanje javnim poduzećima i državnom imovinom, pri čemu formalne reforme ne moraju mijenjati odnose moći. Prvi je izomorfna mimikrija, odnosno situacija u kojoj institucije formalno postoje i izgledaju uređeno prema standardima, ali nemaju stvarnu sposobnost ostvariti svoju svrhu. Drugi su “fasadne institucije”, u kojima ovlasti, procedure i odbori postoje, ali ne ograničavaju političku moć. Natječaj se provodi, ali se izbor može znati unaprijed, evaluacija postoji, ali ne utječe na mandat, a nadzorni odbor ima formalne ovlasti koje ne koristi. Treći je organizacijska hipokrizija, odnosno raskorak između standarda prema van i političke kontrole unutar sustava, a četvrti selektivna provedba, kod koje se pravila primjenjuju dok odgovaraju političkom centru moći.

Kao suprotnost takvom modelu upravljanja, Tipurić ističe stvarno ograničavanje moći: evaluacija mora utjecati na mandat uprave, nadzorni odbor mora moći odbiti poslovno neutemeljenu odluku, a zaključci odbora za rizike moraju utjecati na investicijske odluke. Za stvarni pomak izdvaja pet elemenata: jasnu svrhu državnog vlasništva, stvarno neovisan nadzor, odgovornost za rezultate, provjerljivu transparentnost i kapitalnu disciplinu. Riječ je, zaključuje, o promjeni odnosa između političke vlasti, vlasničke funkcije i nadzora.

Tipurić smatra da bolje korporativno upravljanje i veća institucionalna predvidivost mogu imati izravan učinak i na poslovanje privatnih kompanija. Kao neke od učinaka članstva i provedbe standarda OECD-a izdvojio je niži politički rizik, niže ulazne troškove, veću tržišnu neutralnost, više standarde nadzora, veće zahtjeve u području integriteta te bolji pristup kapitalu.

“Kvaliteta upravljanja javnom imovinom ulazi u troškovnu strukturu naših poduzeća, podiže konkurentnost ako je učinkovita i smanjuje rizični profil svake hrvatske kompanije”, kazao je Tipurić.

Pritom je upozorio na dvije krajnosti: očekivanje da će dobro napisana pravila sama po sebi promijeniti duboko ukorijenjene odnose moći te stav da se ništa ne može promijeniti dok se prethodno ne promijene politička kultura i vrijednosti.

Kako je rekao, svrstava se među “umjerene pesimiste” kada je riječ o tome koliko će brzo formalne reforme prerasti u stvarnu promjenu prakse. Oprez vidi u tome što članstvo u OECD-u može postaviti standarde i promijeniti pravila, ali ne može samo po sebi osigurati neovisnost institucija ni stvoriti odgovornost tamo gdje je nema.

“Hoćemo li imati neovisne članove nadzornih odbora i zaista dobro utemeljenu vlasničku politiku države? Pokazat će vrijeme”, zaključio je Tipurić.