Prije godinu i pol dana pisao sam tekst o tome da je ograničenje cijena loše rješenje i da tržište ne treba (pre)regulirati. U nekim je slučajevima možda to kratkoročno i dalo neke rezultate, barem privid socijalnog mira. Godinu i pol poslije tog teksta vidimo da stvari stoje još gore. Ideja sa sidrenim cijenama ipak je bila nedovoljno pripremljena, pa je dobro da je primjena odgođena. Iako, opet se mora postaviti pitanje: kakve su stvarne koristi od takve regulative? Posebno za potrošače u čijem se interesu to zapravo radi. Bojim se – nikakve koristi tu biti neće. U pozadini svih tih pokušaja jest napor da se na neki način utječe na cijenu onoga što svakodnevno kupujemo i bez čega ne možemo. A to je hrana. Loša vijest? Na tu varijablu nemamo previše utjecaja. Zbog vlastitih grešaka iz prošlosti koje nikako da ispravimo. Jer, na cijene hrane realno možemo utjecati (i to samo djelomično), samo tako da povećamo domaću proizvodnju hrane. Da povećamo investicije u sve vidove poljoprivredne proizvodnje. Da povećamo produktivnost.
Nažalost, odavno smo zemlja uvoznica hrane i kao takva ovisni o globalnim kretanjima, koja su posljednjih godina mahom nepovoljna. Rastu cijene energenata, rastu cijene prijevoza, rastu skoro sve sastavnice proizvodnje hrane. S obzirom da vlastite hrane imamo premalo, jasno je zašto plaćamo preskupu hranu. Jedan od ključnih prijedloga je donošenje novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu koji bi pogodovao stvarnim proizvođačima te omogućio bržu aktivaciju državnog poljoprivrednog zemljišta. Hrvatska udruga poslodavaca navodi da značajan dio od oko 370 tisuća hektara državnog zemljišta još nije aktiviran za proizvodnju.
Drugo područje su ulaganja, osobito u navodnjavanje, tehnologije precizne poljoprivrede, digitalno praćenje usjeva i modernizaciju mehanizacije. U Hrvatskoj se danas navodnjava tek oko jedan posto poljoprivrednih površina, nasuprot 6,3 posto u Europskoj uniji, podaci su HUP-a. Ima tu, jasno i pozitivnih iznimaka poput Podravke i Žita, ali trebat će puno više da bismo promijenili paradigmu. Još jedan faktor neizvjesnosti jest klima, odnosno klimatske promjene. Primjerice, ovogodišnja vrućina i suša snažno pogađaju europsku poljoprivredu, a proizvodnja kukuruza u Europskoj uniji mogla bi pasti oko deset posto, na 50 milijuna tona ili manje.
Oxford Economics procjenjuje da bi vremenske neprilike 2027. mogle povećati inflaciju hrane u europodručju za više od jednog postotnog boda, pod pretpostavkom da se sirovinski pritisci na cijene prerađene hrane prenose s odmakom od šest do devet mjeseci. Dodatni rast cijena energenata taj bi rizik dodatno povećao. Globalne zalihe žitarica zasad ne upućuju na ponavljanje nestašica iz 2022. godine, ali kombinacija skupljih sirovina, klimatskih ekstrema, visokih cijena energije i logistike te rastućih troškova rada stvara novi val pritiska na prehrambenu industriju. Hrvatska je zbog slabe proizvodne baze posebno izložena tim promjenama, dok proizvođači zasad velik dio novih troškova apsorbiraju kroz vlastite marže.
Koliko će se toga na kraju preliti na cijene hrane za potrošače, bit će jasnije nakon jesenskog ugovaranja sirovina i cijena za 2027. godinu. Vidimo i na slučaju Studenca, bez obzira na sve greške poslovodstva i čudne poteze unutar kompanije kojima će se možda pozabaviti i DORH, da su ograničene cijene pogubne i za same trgovce.
