Je li Hrvatska “kronika uspjeha”, pokazni primjer zemlje koja je u deset godina ispolirala makro sliku do blještavila s rastom na kojem bi nam mogli zavidjeti mnogi ili slika zemlje koja je na valu EU novca i turizma zakamuflirala, ali nikad riješila, stare boljke? Pita li se premijera Andreja Plenkovića, na čelu Vlade posljednjih deset godina, Hrvatska je postala uspješna i konkurentna europska ekonomija. Iskorak je, gledaju li se brojke, neupitan.
Zanemarimo li političku retoriku, posebice nekoliko mjeseci pred ulazak u predizbornu godinu, pravo je pitanje je li ekonomska politika uspjela u svom poslu – jesu li od rasta gospodarstva koristi imali svi građani?
“Hrvatska je u proteklih deset godina zabilježila značajan ekonomski rast – jedan od pet najbržih u EU uz Irsku, Maltu, Cipar i Poljsku. To je samo po sebi značajno postignuće. Ako tome dodamo činjenicu da smo iz zemlje emigracije postali zemlja imigracije, pri čemu bismo i bez radnika imigranata imali neto povratak, slika izgleda još bolje”, sumira ekonomist Velimir Šonje, direktor Arhivanalitike.
I podcrtava: “Međutim, sada smo zastali malo ispod 80 posto europskog prosjeka mjereno realnim dohotkom po stanovniku i nema jamstva da ćemo se uskoro podići osjetnije iznad toga praga u zone rasta i razvoja gdje se nalaze tri najuspješnije zemlje istočne Europe – Slovenija, Češka i Litva”. Značajan napredak oslikavaju sve ključne brojke i to je teško osporiti bez obzira na političke preferencije, slaže se dekan riječkog Ekonomskog fakulteta Saša Drezgić.
BDP po stanovniku, mjeren kupovnom moći, bio je 2016. godine na oko 63,5 posto prosjeka Unije, a danas smo približno na spomenutih 78-80 posto. Javni dug smanjen je s oko 80 posto BDP-a, na 56,3 posto prošle godine. Kvačicu smo stavili pored ulaska u eurozonu i područje Schengena, kao i na povratak kreditnog rejtinga na investicijsku razinu. Uz rekordnu zaposlenost, nezaposlenost je s dvoznamenkastih razina pala na oko pet posto.
“Hrvatska je prije deset godina bila gospodarstvo visoke nezaposlenosti i emigracije; danas je gospodarstvo nedostatka radnika. To su ozbiljne promjene i predstavljaju fundamentalno drukčiju poziciju zemlje nego prije deset godina”, kaže Drezgić.
Smatra da upravo zato danas treba podvući drugu crtu: makroekonomsku stabilizaciju nismo u jednakoj mjeri pretvorili u strukturnu transformaciju države i gospodarstva.
“Dakle, rekao bih da je Hrvatska danas uspješnija, stabilnija i bogatija europska ekonomija nego 2016., ali još ne i onoliko konkurentna koliko bi sugerirali odlični makroekonomski pokazatelji”, kaže Drezgić uz napomenu da smo riješili velik dio problema makrostabilnosti, ali ne i produktivnosti – ni države niti gospodarstva.
Rekapitulira li se desetljeće Vlade, za debatu je koliko je ekonomski uspjeh posljedica kvalitetnih politika Banskih dvora, a koliko povoljnih vjetrova iz okruženja. Drugim riječima, koliko je odrađeno stvarnih reformi, ali koliko je rast posljedica povoljnih vanjskih okolnosti i izdašnog EU novca?
Fiskalna vjerodostojnost
Za Drezgića su održive javne financije jedna od jasnih zasluga ekonomske politike tog razdoblja: smanjiti udio javnog duga za više od dvadeset postotnih bodova BDP-a, proći proces uvođenja eura, podignuti kreditni rejting i sačuvati pristup financiranju pod relativno povoljnim uvjetima nije nešto što se događa samo od sebe.
Fiskalna i institucionalna vjerodostojnost Hrvatske danas je znatno veća nego 2016., no brzina rasta ne može se pripisati samo domaćim reformama. Hrvatska je istodobno imala iznimno snažan turizam, golema sredstva iz europskih fondova, Mehanizam oporavka i otpornosti (RRF), snažan rast javnih investicija, rast plaća i državne potrošnje te snažnu domaću potražnju, nabraja.
“Europska komisija izričito navodi da je noviji rast prije svega pogonjen domaćom potražnjom, a da su integracija u jedinstveno tržište, EU sredstva, euro i Schengen snažno poduprli konvergenciju. U 2026. javne investicije dosežu rekordnih 6,4 posto BDP-a i i dalje ih snažno podupire RRF”.
S tim na umu postavlja pitanje kako bi Hrvatska izgledala da iz jednadžbe izbacimo turizam i europski novac?

“Tada bi slika bila mnogo manje impresivna. Ne zato što EU fondovi predstavljaju ‘loš’ rast – kvalitetno uloženi europski novac može povećati budući potencijalni BDP – nego zato što još nemamo dovoljno snažan privatni, izvozno orijentirani i produktivni sektor koji bi bez tih izvora mogao generirati sadašnje stope rasta”, ocjenjuje Drezgić. “Drugim riječima, dao bih Vladi visoku ocjenu za makroekonomsku stabilizaciju, europske integracije i javne financije, ali nižu za transformaciju gospodarske strukture. Bilo je reformi, posebno pod pritiskom i uvjetima NPOO-a, ali smo i dalje u velikoj mjeri gospodarstvo kojem vanjski transferi i javna investicijska aktivnost daju snažan dodatni impuls.”
Šonje upozorava na dvije razine problema.
“Do ove godine imali smo strukturnu fiskalnu ekspanziju. Ona je jednim dijelom bila i poželjna i očekivana. Raspoloživost europskog novca je to omogućila. Međutim, gas je dodan dodatnom potrošnjom iz domaćih izvora pa smo dobili veliki fiskalni deficit od oko tri posto BDP-a u vrijeme izdašnih bespovratnih izvora kada deficita nije trebalo biti”, kaže. To je gospodarstvo, u koje ubraja i javni sektor, previše napuhalo, ali i stvorilo inflaciju koja bi bila manja da nije bilo tog dodatnog “napuhivanja”.
“Taj dio fiskalne politike, nazovimo ga višak fiskalne ekspanzije, bio je pogreška. Umjesto da se rade strukturne reforme u obrazovanju, sustavu javnih poduzeća i u institucijama, više se trošilo i dijelio se novac. No, u ulasku u europodručje, rastu rejtinga, padu kamatnih stopa i omjera javnog duga – kriju se pozitivne stvari koje su pomogle rast i koje su bile rezultat vladinih politika. Stoga ne možemo govoriti o samo jednoj dimenziji javnih politika, kao da je sve dobro ili sve loše. Naša ekonomska politika ima dva lica – Dr. Jekyll i Mr. Hyde. Sljedeće 2-3 godine pokazat će koja će strana prevagnuti”, kaže Šonje.
Oko toga jesu li od rasta BDP-a imali benefita svi članovi društva, izgleda da ni među stručnjacima nema suglasja. Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu ilustrira da ono što smo prije deset godina u puno slučajeva plaćali dvije kune danas košta jednako toliko – eura. To ne pokazuju prosječni podaci o kumulativnoj inflaciji, koja je od srpnja 2016. do ovogodišnjeg srpnja, iznosila 42 posto.

“To je trajna frustrirajuća posljedica obilja novca, visoke potražnje i vanjskih šokova kojima je uz energetske šokove kumovala i prociklična fiskalna politika i pogon EU financiranja posljednjih pet godina. Ali, prosječne nominalne i realne plaće su u prosjeku veće pa ispada da nam je prosječna kupovna moć znatno veća, ali ne svima. No, mnogima nisu uvjeti života bolji jer su troškovi stanovanja (najam) i režija plus izdaci za kupnju stanova i otplatu stambenih kredita rasli znatno više”, kaže Ivanov.
Ujedno se, kaže, znatno promijenila distribucija dohotka i bogatstva u korist malog broja bogatih i onima kojima su okolnosti u gospodarstvu, rast plaća u javnom sektoru i eksplozija cijena i prihoda na tržištu nekretnina i u turizmu išle u prilog. Nasuprot njima, velik je broj onih s niskim primanjima, nemogućnošću kupnje i najma (pre)skupih stambenih nekretnina i nizom životnih i financijskih poteškoća koje se negativno odražavaju na fizičko i mentalno zdravlje, zadovoljstvo, obiteljski život i demografske trendove.
“Teško se onda može reći da je to bio zdrav model rasta”, ističe Ivanov. Da je rast u proteklih deset godina uglavnom bio inkluzivan, smatra Šonje, podcrtavajući to čak i bržim rastom u nižim dohodovnim skupinama u odnosu na one više.
“Rast je prilično raširen među županijama. Nemamo nova duboka socijalna raslojavanja. I model usklađivanja mirovina dobro je preživio desetljeće rasta jer je kupovna moć prosječne mirovine rasla. Ako bih tražio društvene pod-segmente u kojima se problem inkluzivnosti povećao, istaknuo bih dva – oba vezana uz javne politike i oba međusobno usko povezana – promet i priuštivost nekretnina”, kaže Šonje.
Umjesto nebodera – stupići
Problem prometa, odnosno infrastrukture mobilnosti ljudi, Šonje povezuje sa zakašnjelim razvojem željeznice i posljedično izazovom urbane mobilnosti u velikim gradovima, posebno eskaliranog u Zagrebu “zbog nedostatka razvojne vizije”. Priuštivost nekretnina, koja je danas slabija nego pred nekoliko godina, vidi u nedostatku ponude novih stambenih prostora. Prostorno planiranje brani gradnju u vis, a nedostatak vizije, prometnih i infrastrukturnih rješenja u širinu, uz rigidnu regulaciju i administraciju. Rezultat je ometanje širenja gradskog prostora i korištenje preostalih neiskorištenih prostora u gradovima.
“Ponuda je ograničena, potražnja je narasla, i neizbježno smo dobili pretjeran rast cijena. To su limiti naših javnih politika: umjesto novih nebodera dobili smo stupiće”, poentira Šonje.
Slika o tome tko je u Hrvatskoj u plusu, a tko nije, nije jednoznačna i zato rast prosječnog BDP-a nije dovoljan pokazatelj, kaže Drezgić. Zaposlene navodi kao primjere onih koji su nedvojbeno profitirali od vrlo snažnog tržišta rada, rasta plaća i pregovaračke moći koju prije deset godina nisu imali. Istodobno, vlasnici nekretnina profitirali su i od snažnog rasta vrijednosti svoje imovine.
“Ali isti mehanizam stvorio je izrazit problem za podstanare i mlade ljude koji tek ulaze na stambeno tržište. Europska komisija navodi da su cijene stanova samo tijekom 2025. godine porasle 14,1 posto te pristupačnost stanovanja izrijekom identificira kao ozbiljan problem”.
“Mlada osoba koja ima znatno veću plaću nego prije deset godina, ali joj je cijena stana rasla još brže, ne mora subjektivno osjećati dramatično poboljšanje standarda. Sličan problem imaju umirovljenici i kućanstva s nižim prihodima kada visoka inflacija hrane, stanovanja i usluga ‘pojede’ velik dio nominalnog povećanja primanja”, dodaje.
Primjetne ostaju i regionalne razlike. Zagrebačka regija bila je 2024. godine na oko 131 posto prosječnog životnog standarda Europske unije, dok su prosječni prihodi po stanovniku u najslabije razvijenim dijelovima Panonske Hrvatske u nekim slučajevima ispod polovice europskog prosjeka. Razlike u životnom standardu, kaže Drezgić, u konkretnim slučajevima znače manje dostupnog zdravstva, istraživanja i razvoja, digitalne infrastrukture, kvalitetne lokalne uprave, produktivnosti…
U konačnici, ali ne manje bitno, primjećuje da broj zaposlenih na papiru nije isto što i broj visokoproduktivnih radnih mjesta.
“Hrvatska je riješila problem manjka posla, ali nije u jednakoj mjeri riješila problem njihove kvalitete i produktivnosti. OECD dobro opisuje našu strukturu: imamo niz mladih i potencijalno vrlo produktivnih poduzeća, ali mnoga od njih ne uspijevaju dovoljno brzo narasti, dok velik broj manje produktivnih tvrtki ostaje na tržištu. Zato bih uspjeh tržišta rada ocijenio vrlo visoko u kvantitativnom smislu, ali puno opreznije u kvalitativnom. Sljedeća faza nije ‘otvoriti još radnih mjesta’, nego stvoriti više poslova na kojima jedan radni sat proizvodi znatno veću dodanu vrijednost”, navodi Drezgić. Zašto imamo raskorak između makro slike kojom se Vlada hvali i liste slabosti čim se zagrebe ispod sjajne površine? Tu se priča, konsenzus je naših sugovornika, jezgrovito svodi na probleme koji se godinama guraju pod tepih.
“Pojam strukturne reforme davno je izlizan i izgubio je svaki smisao jer sustavnog strateškog i planskog razmišljanja nema, a najveći domet je prijevod prepisivanje i prilagođavanje europskim direktivama po principu ‘to se mora jer tako kaže EU’”, slikovita je Marijana Ivanov.
Drezgić će reći da najveći propušteni iskorak vidi u javnom sektoru. Nabraja: “Nismo dovoljno racionalizirali broj i raspored zaposlenih, nismo ozbiljno riješili fragmentaciju državne i lokalne uprave, javna poduzeća i dalje imaju velik gospodarski otisak i u prosjeku slabiju učinkovitost, evaluacija javne potrošnje još je ograničena, administrativni i regulatorni postupci za poduzeća i dalje su složeni, a pravosuđe, kvaliteta institucija i percepcija korupcije ostaju prepreka većoj produktivnosti. OECD pritom upozorava da su zaposlenost u javnom sektoru i masa plaća relativno visoki, dok državna poduzeća često zaostaju za usporedivim privatnim poduzećima”.
I Šonje upire prstom u politiku i način upravljanja javnim sektorom. Prije svega na obrazovni sustav koji se presporo modernizira, neefikasna državna poduzeća, te općenito na institucije – prvenstveno administraciju i pravosuđe – koje ne potiču rast i razvoj jer su često zatvorene, inertne, birokratizirane i podložne pretjeranom reguliranju svega, te nepotizmu, korupciji.

Turistički biti ili ne biti
Premda će mnogi reći da je turizam i s njim direktno povezano rentijerstvo problem zbog svoje veličine, naši sugovornici puno su oprezniji u ocjenama. Iz Jadranske Hrvatske najmanje se ljudi iselilo u 15-ak godina i Šonje pita, kaže, njemu omiljeno pitanje:
“Da nema turizma na Hvaru, bi li tamo prije niknula tvornica avio-motora ili data centar, ili bi Hvarani iselili prije nego što bi neki kapital došao do njih?”.
Turizam, smatra Šonje, a s njim i cijeli uslužni sektor, može i dalje podizati i produktivnost i plaće, jednako kao što to mogu industrijski sektor i poljoprivreda, no to će se dogoditi samo ako stvorimo dinamično poslovno okružje i kulturu poduzimanja i rada u kojoj svi stalno nešto poduzimaju, mijenjaju, inoviraju… A za to trebamo i bolje politike i bolje institucije i bolju poslovnu klimu.
“Ta sprega je jedini razvojni motor. Razvojni motor nije neko poduzeće, industrija ili klaster; razvojni motor je klima, kultura, institucije i mnoštvo ljudi koji poduzimaju i investiraju”, kaže Šonje.

Postavlja se pitanje jesmo li izgradili model gospodarstva koji može dugoročno podizati produktivnost i plaće ili smo i dalje previše oslonjeni na turizam, nekretnine, potrošnju i rentu? Drugim riječima, ako nam produktivnost ne raste dovoljno brzo, gdje tražiti razvojni motor – i što bi ga trebalo zamijeniti ili nadograditi?
“To je po meni danas središnje pitanje hrvatske ekonomije”, kaže Drezgić podcrtavajući da plaće ne mogu dugoročno brže rasti od produktivnosti. Iako produktivnost raste, upozorava Komisija, konvergira sporije od nekih usporedivih država srednje i istočne Europe. Značajan dio dosadašnjih dobitaka produktivnosti dolazio je iz trgovine, prijevoza, smještaja i ugostiteljstva, odnosno iz djelatnosti snažno povezanih s turizmom, dok je doprinos prerađivačke industrije bio relativno skroman i nestabilan.
“Turizam je nesporno hrvatska komparativna prednost i nema smisla govoriti o tome da ga treba ‘zamijeniti’. Treba ga učiniti produktivnijim, skupljim, kvalitetnijim i manje sezonskim. Problem nastaje kada on postane dominantan razvojni model. Komisija procjenjuje da turizam izravno čini oko 11,8 posto hrvatskog BDP-a, najviše u EU, dok su djelatnosti povezane s turizmom mnogo šire. Takva koncentracija istodobno povećava osjetljivost gospodarstva na vanjske šokove, nedostatak radne snage i rast cijena nekretnina na obali”, kaže Drezgić.
Jezgre imamo, ali su otoci
Da Hrvatska ima, kako kaže naš sugovornik, “jezgre drugačijeg gospodarstva”, od Končara i industrije povezane s energetikom, do Infobipa i dijela ICT sektora, redovito pišemo i na stranicama Poslovnog dnevnika, no to su i dalje “otoci produktivnosti”, a ne dovoljno široka baza gospodarstva. Ne treba čuditi kada se na razini zemlje za istraživanje i razvoj, vjetar u jedra inovacijama i preduvjetu stvaranja više dodane vrijednosti, usmjerava oko 0,74 posto BDP-a, upola manje od prosjeka Europske unije. To dobro ilustrira pojedinačne uspješne tehnološke i industrijske kompanije, ali i izostanak dovoljno velikog ekosustava poduzeća koja rastu, izvoze i skaliraju.
Drezgić hipotetski žonglira dva stres-testa. U prvom, pod pretpostavkom stagnacije turizma i normalizacije EU priljeva nakon završetka NPOO-a, procjenjuje da bi se bez novog motora produktivnosti hrvatska stopa rasta vrlo lako spustila s današnjih približno 2,5-3 posto prema 1-1,5 posto godišnje, možda i niže u godinama slabije europske konjunkture.
Zamislimo li potpuno ekstreman scenarij u kojem bi strani turizam i potrošnja, odnosno investicije financirane EU novcem, naglo nestali, “govorili bismo o recesijskom šoku dvoznamenkastih razmjera”.
“Razuman red veličine početnog kombiniranog udara bio bi oko 12-15 posto BDP-a, potencijalno i više u slučaju snažnih sekundarnih učinaka. To nije realistična prognoza nego stres-test koji pokazuje koliko je postojeća struktura ovisna o dva velika vanjska izvora potražnje”.

Kad se pod sve podvuče crta, ostaje ogoljeno – koliko je realan rizik da Hrvatska zapne u svojevrsnoj ‘zamci 80 posto’? Da nakon vrlo brzog približavanja EU-u više ne možemo nastaviti konvergirati jer smo iscrpili aktualni model temeljen na turizmu, EU fondovima, javnim investicijama i rastu potrošnje? I što se mora promijeniti u idućih pet do deset godina preskočimo u skupinu stvarno razvijenih europskih gospodarstava?
“Opasnost relativnog zastoja nije teoretski koncept. Relativni zastoj je započeo. Traje već oko dvije godine. Ove godine imamo i osjetno usporavanje apsolutnog rasta, oko dva posto, i to nije neočekivano – pišemo i govorimo već godinama da će se to dogoditi. Poznato je i što bi trebalo učiniti, iako je to u politici očito teško, jer da je lako, već bi bilo napravljeno”, napominje Šonje.
Na popisu je prvo modernizirati obrazovni sustav, potom provesti ambicioznija regulatorna rasterećenja i povećati efikasnost javnog sektora. Tu su svjetla reflektora primarno na državnim poduzećima “čije operativno upravljanje treba profesionalizirati i depolitizirati kako bi se iskorijenili nepotizam i korupcija”.
U javnoj administraciji treba promijeniti metode upravljanja kako bi, uz jednostavnije propise, postala brža, učinkovita. U pravosuđu trebamo i veću brzinu i obnovu povjerenja. Plus, trebamo ambicioznije javne investicije u promet i infrastrukturu s ciljem povećanja i pojeftinjenja mobilnosti ljudi i rasta ponude stambenog prostora.
“Toliko puta je sve ovo izrečeno da izgleda kao lajanje na mjesec i vjerujem da je ljudima puna kapa slušanja o tome, no dodao bih da trebamo i širi okvir – afirmaciju kulture poduzimanja, rada i strpljenja, s pogledom na dugi rok. Jer u dugom roku se sve mijenja”, zaključuje Šonje.
Plafon razvijenosti
Rizik da udarimo, ali nikad ne probijemo plafon razvijenosti, sasvim je realan scenarij i za Drezgića koji napominje da je mnogo lakše prijeći sa 60 na 80 posto prosjeka, nego preskočiti zadnju stepenicu. To oslikava i usporavanje konvergencijskog vlaka evidentno u posljednje dvije godine. Ako se ništa kvalitativno ne promijeni, vrlo je moguće da ćemo imati pristojan rast od oko 1,5-2 posto, ali nedovoljan za brzo sustizanje najrazvijenijih članica Europske unije, dijagnosticira.
“Za prelazak iz ‘80 posto ekonomije’ u stvarno razvijenu Hrvatska mora prije svega promijeniti izvor rasta”, kaže. To znači, sumira Drezgić, radikalno učinkovitiju državu, ozbiljniju reformu državnih poduzeća i javne potrošnje, brže pravosuđe, jednostavnije procedure, izdašno financiranje u istraživanje i razvoj, tehnologiju, automatizaciju i kapital, sustav obrazovanja i cjeloživotnog učenja koji odgovara potrebama produktivnih poduzeća, stambenu politiku koja povećava ponudu umjesto da samo subvencionira potražnju, industrijsku i energetsku politiku koja omogućava rast izvoznog sektora…
“Drugim riječima, prvih 20-ak postotnih bodova konvergencije mogli smo ostvariti popravljanjem makroekonomije i korištenjem europskih vjetrova u leđa. Posljednjih dvadeset nećemo. Njih možemo prijeći samo rastom produktivnosti. To je, po meni, crta koju treba podvući pod ovih deset godina: Hrvatska je napravila velik napredak i više nije ekonomski problematična periferija kakva je bila prije deset godina, ali sada mora prijeći iz ekonomije konvergencije financirane radom, turizmom, imovinom i transferima u ekonomiju konvergencije koju nose znanje, kapital, tehnologija i produktivna poduzeća”, zaključuje Drezgić.
Vratimo li se na dilemu o uspjehu s početka priče, izniman posao nesumnjivo je napravljen. Političke volje za presudne ‘pospremanje’ koje je tražio ulazak u Europsku uniju i prelazak na euro je postojalo. Ostaje vidjeti hoće li je biti za očistiti i ono “ispod tepiha”.
Odgovor na to presudit će hoćemo li uskočiti u klub najrazvijenijih ili unedogled ostati siromašni(ji) rođak s periferije.