Do prije nekoliko minuta bila sam u Zagrebu, bilo je rano, sunčano poslijepodne, a svega desetak minuta poslije stavila sam posebne naočale, sve se zacrnilo i krenula sam u turističko razgledavanje Keopsove piramide u Egiptu s turističkom vodičicom koja se zvala Mona. Dočekala me u šatoru i odmah izvela pred samu Keopsovu piramidu.
Njezin glas u mojim ušima bio je jasan i topao, a kad sam izbliza ugledala piramidu, ostavila me bez daha njezina veličina i uvjerljivost prizora. Bijeli zidovi su se dizali iznad mene, redovi kamenih blokova nestajali su u visini, a dok sam hodala prema njima, nisam imala osjećaj da gledam sliku piramide, nego da joj se zaista približavam.
Na ulazu u piramidu prošli smo kraj stražara koji stoji sa strane i razgovara na mobitelu na arapskom jeziku, ne primjećuje nas. Istodobno se čuju i Monin i muški glas stražara koji razgovara na arapskom, kao da smo zaista ispred svjetski poznate Keopsove piramide. Upravo ti naizgled mali detalji dodatno pojačavaju uvjerljivost cijelog iskustva, ne čujem i ne gledam samo unaprijed pripremljenu priču turističke vodičice i klasičan VR prikaz piramide, nego sudjelujem u doživljaju koji zavarava sva moja osjetila.
Kroz hodnike piramide
Mona je našu tročlanu grupu, kao da smo pravi turisti u Egiptu, uvela u piramidu i dok smo hodali kroz uske hodnike, govorila nam je zanimljive povijesne činjenice. Dok smo prolazili hodnicima, Mona nam je objašnjavala da je piramida izgrađena prije više od 4500 godina kao grobnica faraona Kufua i danas je jedino preostalo od sedam čuda antičkog svijeta. Kufu, poznat i kao Keops, bio je faraon Četvrte dinastije, a njegova piramida nekoć je bila visoka oko 146 metara visoka i gotovo četiri tisuće godina bila je najviša građevina koju je čovjek izgradio. U njezinu je gradnju ugrađeno oko 2,3 milijuna kamenih blokova, od kojih su mnogi težili više od dvije tone. Kako su ih drevni Egipćani rezali, prevozili i slagali na toliku visinu bez moderne mehanizacije i dalje je predmet istraživanja, iako se zna da je na projektu sudjelovao velik broj radnika.
Dok stvarna piramida dnevno prima ograničen broj od samo 300 posjetitelja na dan, virtualna verzija omogućuje dvije stvari: da posjetim piramidu usred Zagreba i da se istinski udubim u običaje i tradicije drevnih Egipćana u prostoru VR arene Wandia. Wandia VR novoizgrađena je i tehnološki najnaprednija VR arena u samom centru Zagreba. Riječ je o najnovijem poduzetničkom pothvatu Maje Jelisić Cooper i njezina supruga Jonathana Coopera, poznatih po franšizi Muzeja iluzija. Prostor se prostire na više od 600 četvornih metara i donosi takozvani koncept free-roam virtualne stvarnosti. To znači da se posjetitelji, opremljeni laganim bežičnim VR naočalama, mogu potpuno slobodno fizički kretati kroz arene bez ikakvih kabela ili ograničenja, postajući glavni likovi u interaktivnoj priči.
Virtualna stvarnost pritom funkcionira tako da VR naočale pred svakim okom prikazuju zasebnu sliku, stvarajući dojam dubine i prostora, dok senzori prate pokrete glave i tijela te u stvarnom vremenu mijenjaju prizor koji gledam, zbog čega zaista imamo osjećaj da se nalazim unutar Keopsove piramide.
U vremenu i prostoru
Posebnost ovog zagrebačkog VR iskustva osnivači vide prije svega u načinu na koji je priča ispričana. Riječ je o iskustvu u kojem posjetitelj nije samo promatrač, nego postaje dio priče.
“Wandia je iskustvo temeljeno na pričanju priče i slobodnom kretanju, u kojem ne stojite sa strane kao promatrač, već ulazite u samu priču i postajete njezin dio”, kazala je suosnivačica i poduzetnica Maja Jelisić Cooper i dodala: “Za razliku od niza VR igara, ovdje nema ‘pucanja na zombije’, nasilja i nije naglasak na gamingu. Ovdje je riječ o spoju zabave, istraživanja i edukacije – iskustvu koje vas vodi u svjetove i razdoblja koja inače možemo samo zamisliti. Otkrivate nepoznato, zabavljate se, pritom i učite, a da to i ne primijetite.” Koncept je osmišljen tako da posjetitelj kroz zabavu usvaja nova znanja. Može zakoračiti u različita vremena i prostore, a da pritom gotovo i ne primijeti da uči nešto novo. Upravo zato velik interes već su vidjeli kod školskih izleta, ali, jednako tako, i sve više team buildinga.
Najbolje je VR iskustvo proći u paru ili u grupi jer, dok hodam unutar zidina drevne grobnice, drugi ljudi koji su bili u istoj simulaciji ocrtavali su se u mojim VR naočalama kao bijele točkaste sjene i tijekom putovanja dok skupa promatramo impresivne grafike i učimo zanimljive činjenice o slavnom faraonu, također se oslanjamo i na grupu u kojoj se nalazimo.
Tako sam se ja približila praznoj grobnici tek kad sam vidjela da su to učinili drugi, a, s druge strane, moje iskustvo bilo je i posve jedinstveno jer sam primijetila da sam u jednom trenutku, dok nam je pogled bio panoramski, jedino ja pogledala prema gore i promatrala vizuale sunca, neba i ptica, dok su moji suputnici pomno proučavali piramide i ostalu arhitekturu u Gizi koju smo mogli vidjeti s visine.
Zabavno je i neobično koliko nas vlastita osjetila mogu zavarati dok smo utopljeni u virtualnu stvarnost. Naime, u jednom trenutku lagano sam se sagnula kako bih prošla kroz sitni tunel unutar same piramide, iako sam logički znala da neću ni u što udariti i ako ostanem uspravno stajati – mi nismo zapravo bili u Keopsovoj piramidi, nego u praznom prostoru od 600 četvornih metara, a na druge posjetitelje upozoravale bi nas VR naočale. Maja Jelisić Cooper i Jonathan Cooper, poduzetnici i investitori koji potpisuju cijeli projekt, rekli su mi kako se osobe koje su skupa došle na ovo jedinstveno VR iskustvo drže za ruke.
Unutar priče
Prednost tehnologije u tome je što ponekad može pružiti i više od stvarnog svijeta. Tako smo, osim samog razgledavanja piramide, dobili i pravi dojam vizualnog učenja koji me posebno dojmio. Lekcija je bila o tradiciji pogreba i balzamiranja koju su drevni Egipćani prakticirali kada bi faraon preminuo. Preda mnom se odvijao prizor pogrebnog obreda: dvojica muškaraca pripremala su tijelo faraona za posljednji počinak, pažljivo ga omatajući sloj po sloj lanenim trakama. Nakon dugog procesa u kojem se tijelo sušilo natronom, prirodnom mješavinom soli, nanosili su ulja i smole. Mona je objašnjavala da za stare Egipćane smrt nije značila kraj. Vjerovali su da se različiti dijelovi čovjekova bića nakon smrti moraju ponovno sjediniti kako bi mogao nastaviti postojati u zagrobnom životu. Nakon toga, prešli smo na samu scenu pogreba.
Kamo god bih se okrenula, preda mnom su stajali pripadnici faraonove obitelji. Mona je jasno objašnjavala tko je tko, kakvu je ulogu pojedini član imao i što se događa tijekom pogrebnog rituala. Nas troje iz male grupe pritom smo se gotovo spontano podijelili, svatko je gledao u drugu stranu i usredotočio se na neki drugi detalj. Ja sam bila fokusirana na grafike različitih članova obitelji faraona, dok su moji “suputnici” vjerno promatrali svećenički obred i impozantne stupove koji su nas okruživali sa svih strana. Koliko god se trudila, bilo je teško pogledom uhvatiti cijeli prizor.
Upravo je to jedna od razlika između gledanja dokumentarca o drevnom Egiptu i iskustva koje se ovdje pokušava stvoriti. Ne promatram priču izvana, nego se u njoj krećem i vjerujem da ću je baš zato zapamtiti bolje nego da sam je pratila putem klasičnog medija. Čuli su se glasovi i plač, a VR iskustvo pojačalo je i to što se u VR areni pojavljuju i efekti poput hladnoće i vjetra u jednom trenutku. Nema kamere koja određuje što ću vidjeti, pogled mogu okrenuti kamo god želim, a priča se nastavlja oko mene.
Ukupno, iskustvo traje oko 45 minuta, no ja sam potpuno izgubila osjećaj za vrijeme dok sam učila o običajima iz vremena faraona. Iza iskustva koje sam upravo prošla stoji i ambicija da se ovakav koncept iz Zagreba proširi i na druge lokacije. Zagreb je odabran kao prva lokacija za razvoj novog VR iskustva, a razlog je, među ostalim, i praktične prirode. “Odabrali smo Zagreb zbog toga što smo ovdje bazirani, a naš je plan širiti se putem franšiziranja”, rekao je Jonathan Cooper.
Nove lokacije
Poduzetnici i investitori izjavili su kako je ideja bila slijediti primjer osnivača Muzeja iluzija i prije širenja kroz franšize iz prve ruke upoznati cijeli poslovni model.
“Htjeli smo sami izgraditi i biti vlasnici prvog objekta, baš kao što su to učinili osnivači Muzeja iluzija, kako bismo mogli bolje razumjeti poslovanje, eksperimentirati s novim sadržajem, novim marketingom, testirati ga, a zatim ga ponuditi našim partnerima”, izjavio je Cooper.
No, Zagreb nije jedina lokacija na kojoj se projekt razvija. Nove lokacije trenutačno se grade u Johannesburgu i Nairobiju, gdje je projekt u fazi dizajniranja. Otvaranje tih dviju lokacija očekuje se početkom sljedeće godine. U trenutačnoj ponudi nalaze se dva VR iskustva: “Evolucija života” i “Zemlja faraona: Tajna Keopsove piramide”, nastala uz suradnju svjetskih stručnjaka iz područja povijesti, arheologije i znanosti.
Poduzetnici su nam kazali kako je ukupna investicija za sada uložena u Wandiju u Zagrebu 600 tisuća eura te da su svjesni kako na tržište donose nešto novo o čemu će morati educirati kako Zagrepčane, tako i turiste, no vjeruju u svoj projekt. Nakon iskustva posjetitelji će se moći zadržati u malom lounge prostoru, sjesti, nešto popiti i razgovarati o onome što su upravo vidjeli. Upravo u tome osnivači vide dio iskustva koji se događa nakon skidanja naočala.
“Tehnologija ovdje ne otuđuje ljude. Ona ih zapravo povezuje, što je sasvim drukčije od onoga što ljudi obično očekuju od virtualne stvarnosti”, rekla je Jelisić Cooper.
Kao primjer navodi posjetitelja koji je nakon iskustva gotovo 20 minuta prepričavao što je vidio i kome će sve o tome pričati. Takve reakcije, kaže, pokazuju im da iskustvo ne mora završiti onog trenutka kada virtualni svijet nestane pred očima.
