Hrvatsko radno zakonodavstvo ulazi u novu fazu reguliranja rada putem digitalnih platformi, dok se zemlja priprema za provedbu novog europskog okvira. To je važna prilika za daljnje unaprjeđenje platformskog rada u korist radnika i širega gospodarstva.

Istodobno, odluke koje će se donijeti pri oblikovanju nacionalnog okvira imat će posljedice koje nadilaze samu zaštitu radnika te mogu utjecati na mogućnosti rada, sposobnost malih i srednjih poduzeća da koriste platforme te na dostupnost i cjenovnu pristupačnost usluga za potrošače.

Više od rasprave o radu

Ključno pitanje stoga više nije treba li radnike na platformama zaštititi, nego kako osigurati da se ta zaštita doista provodi u praksi, uz očuvanje održivog i konkurentnog ekosustava platformi.

U samo nekoliko godina digitalne platforme postale su sastavni dio svakodnevnog života. Dostava hrane, prijevoz putnika i druge usluge na zahtjev promijenile su način na koji građani pristupaju uslugama, ali i način na koji dio ljudi ostvaruje prihod. Razmjeri te transformacije su značajni. Istraživanje Copenhagen Economicsa, temeljeno na anketi provedenoj među više od 16 tisuća dostavljača diljem Europe, pokazalo je da je za 72 posto dostavljača taj posao dopunska aktivnost uz drugi posao ili studij.

Isto istraživanje utvrdilo je da platforme omogućuju više od 19 milijuna dostava tjedno diljem Europe. Ti podaci pokazuju ne samo razmjere platformskoga gospodarstva, nego i raznolikost načina na koje ljudi u njemu sudjeluju. Istodobno, razvoj platformskog rada otvorio je pitanja na koja tradicionalno radno zakonodavstvo nije uvijek imalo jednostavne odgovore.

Rasprava o platformskom radu često se vodi kroz nepotrebno polarizirane sukobe između predstavnika radnika, platformi i regulatora. No, postoji još jedna skupina čiji se interesi ne bi smjeli zanemariti: potrošači. Za prosječnog građanina platformski rad nije pitanje pravne teorije. Riječ je o vrlo praktičnim pitanjima: hoće li dostava hrane i dalje biti dostupna? Koliko će koštati vožnja? Hoće li usluga biti dostupna izvan najvećih gradova? Koliko dugo će trajati dostava? Hoće li mali trgovac ili restoran moći jednostavno i brzo koristiti platformu bez prekomjernih troškova?

Pravilna provedba regulative stoga se ne bi smjela unaprijed promatrati kao prijetnja dostupnosti ili pristupačnosti usluga. Istodobno, takvi ishodi ne mogu se uzimati zdravo za gotovo. Način na koji će novi okvir biti osmišljen i proveden može imati posljedice za troškove, dostupnost i doseg usluga temeljenih na platformama. Izazov je stoga stvoriti stabilan pravni okvir koji jača zaštitu radnika, a pritom uzima u obzir i te šire učinke.

nije znanstvena fantastika

Kuća koja sama zna što trebate: U Zagrebu otvoren centar za pametni dom

Strateško partnerstvo

Hyundai ulazi u Ligu prvaka na pet sezona i otvara novo poglavlje svoje europske priče

U tom je smislu važno izbjeći pojednostavljenu pretpostavku da će se svako povećanje operativnih troškova automatski prenijeti na potrošače. Konačni učinak ovisit će o nizu čimbenika, uključujući tržišno natjecanje, poslovne modele platformi, produktivnost i organizaciju rada. Istodobno, platforme i mnoga mala poduzeća koja koriste njihove usluge posluju u okruženju u kojem marže i ekonomija razmjera imaju važnu ulogu u održivosti poslovanja. Značajne promjene operativnih troškova ili poslovnih modela stoga mogu imati šire posljedice, uključujući utjecaj na sposobnost malih i srednjih poduzeća da koriste te usluge te na njihovu cjenovnu pristupačnost i dostupnost krajnjim korisnicima.

Mala i srednja poduzeća

Platforme nisu samo posrednici između radnika i korisnika, postale su dio poslovne infrastrukture brojnih malih i srednjih poduzeća, uključujući restorane, trgovine, obrte i druge pružatelje usluga. Za mali restoran platforma može omogućiti pristup velikom broju potencijalnih kupaca bez potrebe za ulaganjem u vlastiti sustav naručivanja i dostave. Za lokalnog pružatelja usluga ona može predstavljati način dolaska do novih klijenata. Regulatorni okvir stoga treba promatrati i iz perspektive poduzeća koja koriste platforme.

To ne znači da bi standarde zaštite radnika trebalo smanjivati radi nižih troškova. Naprotiv, jasna pravila mogu predstavljati i poslovnu prednost. Ako svi sudionici na tržištu poznaju svoje obveze, manje je prostora za nepoštenu konkurenciju koja proizlazi iz izbjegavanja obveza vezanih uz zapošljavanje, socijalno osiguranje ili poreze. Upravo zato odgovornost ne smije počivati isključivo na pojedincu koji obavlja posao. Platforme i agregatori moraju imati jasno definirane obveze, a nadzor mora biti dovoljno učinkovit da osigura jednaku primjenu pravila na domaće i prekogranične poslovne modele.

Važan korak u tom smjeru napravljen je izmjenama Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada koje su usvojene u lipnju 2026. godine. Tim je izmjenama dodatno uređen Jedinstveni elektronički sustav evidencije rada, koji uključuje i podatke o osobama koje rade putem digitalnih platformi. Digitalne platforme obvezne su dostavljati podatke, a sustav je osmišljen tako da omogućuje elektroničku razmjenu podataka u stvarnom vremenu.

Takva infrastruktura može biti jednako važna kao i sama pravna pravila. Ako država raspolaže kvalitetnim i pravodobnim podacima, nadzor može biti precizniji, administrativno jednostavniji i manje ovisan o pojedinačnim prijavama radnika. Kako se Hrvatska približava provedbi Direktive EU-a o platformskom radu, postojeći okvir važan je temelj. Rasprava stoga ne bi trebala biti usmjerena na pitanje “više” ili “manje” regulacije, nego na pametnu regulaciju: pravila koja su jasna, provediva i sposobna osigurati učinkovitu zaštitu u praksi.

Jedna od najvažnijih novosti europskog pristupa je zakonska pretpostavka postojanja radnog odnosa kada činjenice upućuju na to da osoba koja radi putem platforme zapravo radi u uvjetima karakterističnima za radni odnos. Platforma mora imati mogućnost dokazati suprotno, ali logika Direktive je jasna: radnopravni status ne bi se smio određivati samo prema nazivu ugovora, nego prema stvarnom načinu na koji je rad organiziran.

Takav pristup važan je zato što digitalizacija sama po sebi ne bi smjela omogućiti zaobilaženje temeljnih standarda radnog prava. Istodobno, radni status treba procjenjivati na temelju stvarnog stupnja kontrole nad osobom koja obavlja posao. U slučajevima kada pojedinci zadržavaju stvarnu autonomiju nad ključnim aspektima svog rada, primjerice kada sami odlučuju kada će raditi, imaju mogućnost zamjene ili mogu raditi putem više različitih platformi, te okolnosti treba primjereno uzeti u obzir pri utvrđivanju prirode odnosa.

Algoritamsko upravljanje još je jedno područje kojim se bavi europski okvir. Kako digitalni alati sve više sudjeluju u organizaciji rada na platformama, važno je osigurati jasnoću oko načina donošenja relevantnih odluka radi jačanja povjerenja i pravne sigurnosti. Cilj bi trebao biti osigurati da uporaba tehnologije ostane transparentna i razumljiva, uz istodobno omogućavanje platformama da tehnologiju koriste učinkovito i inovativno.

Provedba pravila presudna

Hrvatska se stoga suočava s više od same zadaće formalnog prenošenja europske Direktive u nacionalno zakonodavstvo. Rok za prijenos Direktive je 2. prosinca 2026., no pravi izazov započet će tek nakon toga. Bit će potrebno jasno definirati postupke utvrđivanja radnopravnog statusa, osigurati učinkovitu zaštitu od netočnih ili automatiziranih odluka, omogućiti ljudski nadzor te osigurati jednostavan pristup pravnim sredstvima.

Istodobno, administrativni zahtjevi trebaju biti razmjerni i predvidivi, osobito za mala poduzeća. U tom će kontekstu i oblikovanje pravila odgovornosti zahtijevati pažljivo promišljanje jer preširoko postavljene obveze mogu imati posljedice za način funkcioniranja platformskog ekosustava te, posljedično, za poduzeća i potrošače koji o njemu ovise.

U konačnici, uspjeh reforme neće se mjeriti brojem novih odredbi u Zakonu o radu, nego time jesu li radnici doista bolje zaštićeni, jesu li odgovornosti platformi jasnije, mogu li mala i srednja poduzeća nastaviti učinkovito poslovati te dobivaju li građani kvalitetne, dostupne i cjenovno pristupačne usluge.

Platformski rad nije prolazna pojava, nego dio promijenjenog svijeta rada. Odgovor države stoga ne bi trebao biti usmjeren na zaustavljanje tehnoloških i poslovnih promjena, već na stvaranje pravila kojima se koristi digitalizacije dijele na održiviji i pravedniji način. Prava radnika i konkurentno tržište nisu nužno suprotstavljeni ciljevi. Dobro osmišljena pravila mogu biti upravo ono što omogućuje njihov zajednički razvoj.