Alternativa za Njemačku iznijela je u svom nacionalnom programu iz 2025. godine u poglavlju “Monetarna politika – Euro neuspješan” da Njemačka mora napustiti euro, doslovno: Deutschland muss aus dem Euro-System austreten. Dogodi li se to, veliko je pitanje što bi ostalo od Europske unije, a kamoli što bi ostalo od eurozone.

Udarac na ekonomije, posebno male kao što je hrvatska, bio bi dramatičan. Uvođenju eura 2023. godine prethodilo je dubinsko ‘pospremanje’ javnih financija, a zajednička valuta donijela je Hrvatskoj, između ostalog, kako navode eksperti, posljedično dizanje kreditnog rejtinga na investicijsku razinu, smanjenje valutnog rizika, ublažavanje pritiska na kamatne stope, zaštitu Europske središnje banke, lakše financiranje i niže troškove prekograničnog poslovanja, jači ugled kod investitora upravo zbog toga što se Hrvatska time do kraja upisala u ono što čini jezgru Unije.

Podigla se razina debate, načina sudjelovanja, uronjenosti u problematiku do razine koja se ranije nije mogla ni sanjati. Zbog toga kod nas moramo kao kopci pratiti svaki detalj njemačke debate i političkog razvoja koji vode o euru. AfD kaže da bi njihovi koraci za izlazak iz eurozone bili: izlazak iz eurozone, zaštita od krize eura, reforma monetarnog sistema, repatrijacija zlatnih rezervi, kraj rizika Target-2 (sistem potraživanja prema drugim članicama eurozone), protivljenje digitalnom euru te podrška bitcoinu.

Svaki od tih koraka je i ideološki zanimljiv, a možda najzanimljiviji podrška bitcoinu, u čemu se, osim ideje slabljenja kontrole centralnih banaka, veće financijske slobode, manje kontrole države, također može naslutiti i američki utjecaj. Dokaza nema, ali iznimno česta putovanja čelnika AfD-a u Ameriku i druženje na najvišem nivou u Washingtonu, pokazuju moguć utjecaj američke kriptoindustrije i političkih ideja trampizma, od ideoloških, pa do političkih, kao što je razbijanje eurozone i raspad Europske unije.

Antieuropski poklič

Čelnica AfD-a Alice Weidel plan napuštanja zajedničke valute ponavlja u intervjuima, uz tvrdnje da je euro slab i da je Njemačka bila u mnogo jačoj poziciji prije uvođenja eura. Iako je to faktički netočno, jer je Njemačka među najvećim dobitnicima uvođenja eura, to što to nije istina nebitno je, jer joj njeni glasači vjeruju što god da kaže. Od samog početka AfD-a, od 2013. godine, stranka je bila protivnik eura, štoviše, to je bilo sama srž i razlog njenog osnivanja. Pokrenula ju je skupina ekonomista, profesora-doktora, ordoliberala, koji su se protivili zajedničkom spašavanju Grčke za vrijeme njihove dužničke krize, a bili su i protivni samoj ideji Europske monetarne unije.

Razlog je možda bio i u tome što je euro bio tada bio guran od Francuza, i da je glavni proponent bio najjači predsjednik Europske komisije u njenoj povijesti, Jacques Delors, inače socijalist. Tijekom godina, kako je ta stranka grabila prema krajnjoj, poslije ekstremnoj desnici, profesori-doktori su se osuli, a glavni među njima, Bernd Lucke, napustio je stranku 2015. godine, kad je izgubio stranačke izbore, i kad mu je postala, kako je rekao, suviše ksenofobna. Dakle, tada je AfD napravio veliki zaokret od neke vrste teorijskog prenemaganja prema krajnje desnom populizmu. Kritika eura i stava Angele Merkel prema dužničkoj krizi Grčke, pretvorila se u antieuropski populistički pokret u najvećoj europskoj ekonomiji i najvažnijoj zemlji Unije.

Međutim, zahtjev za napuštanjem zajedničke valute je ostao i sam postao prvenstveno poklič, manifestacija antieuropskog raspoloženja, neke vrste prkosa i odbijanja da se nastavi po istom obrascu visokocivilizirane, visokokultivirane Njemačke, svjetionika europskih vrijednosti, kakva je bila nakon Drugog svjetskog rata. Svakih toliko javi se netko tko bi nekog potjerao iz eurozone ili bi izašao. Za vrijeme grčke dužničke krize 2015. njemački ministar financija, Wolfgang Schäuble, predložio je privremeni izlazak Grčke iz eurozone, ali ne kao kaznu zbog toga kako su vodili financije i ugrozili zonu, nego kao privremenu mjeru kako bi lakše restrukturirali svoj dug. To je izazvalo još jači potres tih godina u Bruxellesu. Nitko nije vjerovao što čuje svojim ušima, Angela Merkel bila je oštro protiv jer je njen ministar na svoju ruku iznio prijedlog o urednom privremenom izlasku, sređivanju problema i ponovnom ulasku.

Samsung Training Academy

Centar koji viziju pametnog prostora pretvara u stvarnost

Strateško partnerstvo

Hyundai ulazi u Ligu prvaka na pet sezona i otvara novo poglavlje svoje europske priče

Mnogo češće se čulo, i od diplomata i u think tankovima koje smo mi briselski dopisnici konzultirali, da Grčka, ako neće pristati na plan štednje, može potegnuti članak 50. Ugovora i izaći iz EU-a, pa tako i iz eurozone. Nezadovoljstvo Grčkom bilo je tako jako da su mnogi političari izražavali žaljenje da je ta zemlja ikada postala članica. To nezadovoljstvo proistjecalo je iz toga da Grčka nije bila dovoljno dobra za euro, a ne da euro nije bio dovoljno dobar za Grčku. Njemačkog ministra financija podupirao je tada finski kolega Alexander Stubb. Bilo je i onih koji su doslovno tjerali Grčku, ali iz članstva, jer nisu vidjeli mogućnost da se samo izađe iz eura. Među njima i tadašnji predsjednik Euroskupine, Nizozemac Jeroen Dijsselbloem. “Nećete naše uvjete? Možete van. Van.”

Poslije smo saznali da je tadašnji grčki ministar financija Yanis Varoufakis osnovao paralelni tim koji je već bio pripremio povratak na drahmu, ali samo kao krajnju mjeru jer, kako je rekao, nije vidio legalnog načina da Grčka izađe iz zone.

‘Ne’ plaćanju tuđih dugova

To je bilo razdoblje kad je tadašnji AfD rekao da neće Njemačka plaćati tuđe dugove pa da je najbolje da se oni sami pokupe iz eura. U AfD-u nikako da prestanu žvakati tu temu i neće. Tako su prije dvije godine, prema Handelsblattu, predlagali podjelu na sjevernu i južnu eurozonu jer su uvjereni da stalno vade iz neprilika Grčku, Italiju, Španjolsku i Portugal, a dvije eurozone bio bi im kompromis. Takve ideje poklopili su glavni ekonomisti njemačkih banaka koje je Handelsblatt pitao za mišljenje, prvenstveno zato što na to nijedna zemlja ne bi pristala, a ugledni institut DiW upozorio ih je da je Njemačka, kao otvorena ekonomija okrenuta izvozu, mnogo više ovisna o euru od nekih drugih članica zone.

Pitanje je kako će građani jednog dana glasati, hoće li se oslanjati na razum ili ne.

Oko napuštanja eurozone stvar stoji ovako. Ugovori, a oni su pravni temelj Europske unije, ne poznaju tu mogućnost. Ne može se napustiti euro i vratiti se nacionalnoj valuti. Ulaženje u eurozonu je jednosmjerno. To je namjerno tako posložio Jacques Delors, kojeg sam u Bruxellesu imala priliku slušati na jednoj konferenciji otprilike u to vrijeme. Vremešan, ali intelektualno jak, možda najvažniji arhitekt eura Delors je govorio o tome kako je ministre financija nagovarao na fiskalnu uniju. Svi su mu rekli, dobro, vidimo se u devet ujutro, potpisat ćemo, nastavit ćemo razgovore. Sljedećeg jutra, nitko se nije pojavio!

No, rekao je Delors, svi su podržali da se u Maastrichtu dogovori da euro bude stvarna zajednička valuta, bude “jednosmjerna ulica”, jednom kad se uđe, nema van. Razlozi su bili očigledni, a to je da članice razumiju integraciju u EU kao sudbinu, da rade na svojim reformama, koordinaciji politika, na fiskalnoj disciplini kao na svojoj sudbini, da svi, i unutra i izvan EU-a, shvate krajnju ozbiljnost zajedničke valute, da zadobije i zadrži povjerenje. Malo unutra, malo vani, nije dolazilo u obzir. Dakle, nepovratnost članstva nije bio propust, oklijevanje ili dvosmislenost, naprotiv.

To je bila sama srž Delorsove ideje, koju su prihvatili svih tadašnji ministri financija 1992. godine u Maastrichtu. Generacija lidera koje su naslijedile vođenje EU-a, poslije, 2007. godine u Lisabonu to su potvrdile. Na spomenutoj briselskoj tribini, kad je reminiscirao događaje, Delors se našalio i rekao da je članstvo u euru kao u pjesmi: “you can check in anytime you like, but you can never leave”. Članstvo u euru je trajna obaveza. Budući da je tako, a kako se predvidjelo i obavezno preuzimanje zajedničke valute za svaku članicu Europske unije, razvila se tolerancija prema onim zemljama koje nisu spremne na takvu obavezu. Ali, ako uđe, dok nas smrt ne rastavi.

Pred Maastricht i u Maastrichtu 1993. uopće nije bilo govora niti o izlasku iz EU-a! Ta mogućnost izlaska iz Unije uvedena je tek u Lisabonu, gdje je 2007. potpisan zadnji u nizu Ugovora na kojima, umjesto na Ustavu jer nije država nego sui generis tvorba, pravno počiva Unija.

Nema procedure

Tako je 2012. godine, Europska komisija na pitanje jednog talijanskog zastupnika u Parlamentu je li moguć izlazak članice Eurozone, odgovorila da nije: “Neopozivost članstva u eurozoni sastavni je dio okvira Ugovora i izražena je u članku 140(3) UFEU-a. Ugovori ne predviđaju nikakav postupak za povlačenje iz eura. Na temelju toga, mora se shvatiti da je usvajanje eura nepovratan korak.”

“Ako država članica koja pripada eurozoni odluči povući se iz članstva u Europskoj uniji na temelju članka 50. UEU-a, takvo povlačenje podrazumijevalo bi prestanak njezina sudjelovanja u jedinstvenoj valuti.” (EUR-Lex) Dakle, iz ove sadašnje, ovakve kakva jest, Europske unije, ovakve koja ima zasade u Ugovoru, zadnjem iz Lisabona, to je proceduralno nemoguće. Koliko smo se informirali, postoje neke pravne začkoljice, ali Komisija je dala svoje tumačenje. Naime, u članku na koji se pozvala Komisija ne piše doslovno kako izlazak nije moguć. Naprosto, nema procedure za izlazak. Doduše, kako smo se dalje informirali, u Ugovoru iz Maastrichta postoji redak u kojem stoji: “Potvrđuje se nepovratna priroda prijelaza Zajednice u treću fazu Ekonomske i monetarne unije potpisivanjem novih odredaba Ugovora o Ekonomskoj i monetarnoj uniji”.

Europska središnja banka, također je komentirala 2012. godine kako je članstvo nepovratno. To je bio rekao tadašnji predsjednik Mario Draghi. “Nema povratka ni na drahmu niti na liru”. Draghi je bio brutalno jasan. Dakako da je uvijek moguća izmjena Ugovora. Ako netko pritisne, uzjoguni se, ima polugu moći u ruci, može tražiti izmjenu Ugovora.

Pobijedi li i ako prijeđe u ostvarenje željenog, AfD bi morao proći prepreke u samoj Njemačkoj, kod sudova, stručnjaka i javnog mnijenja. To je malo vjerojatno, ali zamislimo da se dogodi. Kad bi AfD-ov Berlin tražio promjenu Ugovora, naišao bi na jako velike zapreke, gotovo nepremostive. Ako bi bili posve, kolokvijalno rečeno, ludi, krenuli bi u jednostrano vraćanje marke. Zamislimo sliku podivljalog slona u staklarnici. Ali, kako nas je nedavno upozorio jedan ekspert i bivši visoki diplomat, sve je moguće.

Dogodili li se to, za Hrvatsku, makar ne samo za nas, nastupila bi teška vremena, što bi se očitovalo u rastu premije rizika, poskupljenju refinanciranja, padu povjerenja investitora, poremećajima u bankarskim bilancama i neizvjesnosti oko vrijednosti prekograničnih ugovora. Odnosno, to bi se dogodilo u slučaju da bi i sama EU mogla izdržati taj antieuropski udarac svoje najveće članice, predvodnice, i zemlje osnivačice.

Antieuropski sentiment

Sve ovo zapravo znači, da se u svojoj biti sve svodi na to da se u Europskoj uniji sve drži zajedno dok za tim postoji želja, namjera, odluka. Ako netko više ne želi EU, naći će načina da odu.

Što se tiče Njemačke, spomenimo također da je pred njezino ujedinjenje, što je ujedno bio jedan od vrhunaca pobjede Zapada nad SSSR-om, Helmuth Kohl pristao se riješiti njemačke marke u zamjenu za podršku Francuske i Britanije za ujedinjenje. To je bio Mitterrandov zahtjev, podržala ga je Margareth Thatcher. Proizašao je iz straha Francuske za suviše jakom, suviše odvojenom Njemačkom. Ovo je bilo kao usidravanje Njemačke u europski projekt.

To nas prisjeća još nečega, a to je moment stvaranja Zapadne Njemačke 1949. godine, nakon napuštanja okupacijskih zona, čemu se u početku protivila Francuska i pristala tek kad ju je Amerika ozbiljno pritisnula. Za uzvrat tadašnji kancelar Konrad Adenauer pristao je na sve, ali sve što su od njega tražili Amerikanci i Francuzi i Englezi, osim što nije dao njemačku marku. Dakle, jest Nijemcima to dio identiteta, ali sad su zbilja već stasale generacije koje su to trebale preboljeti, da ne govorimo o tome da je upravo euro simbol ove sadašnje, Europske unije u kojoj je Njemačka na svaki način vodeća zemlja. Euro je, zapravo, simbol uspješne Njemačke.

Dakle, u samom rastu AfD-a, u rastu antieuropskog ambijenta (koji AfD kreira velikim dijelom putem paralelnog svemira na društvenim mrežama, ali koje ima temelj u kompleksnom nezadovoljstvu sadašnjom situacijom dijela populacije), o tome kako pumpaju ideju napuštanja zajedničke valute, nešto je tipično njemački autodestruktivno i nelagodno.

Rekli smo da je teoretski moguće mijenjanje Ugovora. Mnogi ne shvaćaju koliko to može izmaći kontroli. Eventualna promjena ne bi se dogodila u zrakopraznom prostoru. Veliko je pitanje kakva bi bila EU nakon promjena, u kojem obliku, kakve snage? Bi li se eurozona uopće održala? Što bi bilo s pravilima fiskalne politike, sa zajedničkom obranom, s poljoprivrednom politikom, kohezijskom politikom… Hrvatska će se morati odlučiti kamo će, s kim će. Veliko je pitanje kakva bi to bila Unija nakon promjene Ugovora u ovim jako nesigurnim vremenima.

Dva su glavna scenarija, s time da već velika popularnost AfD-a, pretpostavka njegovog daljnjeg rasta, najava poteza, može utjecati na tržišta. Ako se rat u Ukrajini završi pobjedom Ukrajine, tada je EU, dajemo tzv. ruku u vatru, spašena, i tada se jako diže samopouzdanje Unije kao organizacije. Tada bi generalno trebalo očekivati manju privlačnost izolacionističkih, krajnjih ili ekstremnih političkih opcija. EU će biti spremnija za natjecanje s Amerikom i Kinom. Njemačka će valjda naći način da proda svoje aute nekome.

No, ne znamo hoće li tako biti i ne znamo kako će izgledati hodogram izbora u Njemačkoj, hoće li sadašnja vlada izdržati do kraja mandata i koji će biti njihovi potezi oko eurozone. Ako će biti ovako kao sada, a to znači neizvjesnost oko kraja rata u Ukrajini, nastavak Trumpove aktivne anti-EU politike koja se sastoji u nastojanju da demontira Uniju, također kroz podršku AfD-u koju toj partiji pruža i Putin, i ako ta antieuropska stranka postane glavna u glavnoj zemlji EU-a, moramo to osvijestiti.