Hrvatska je posljednjih godina sustizala razvijeniju Europu, ali pred gospodarstvom je danas pitanje što nakon modela rasta koji su nosili javne investicije, EU fondovi i potrošnja. Iz perspektive poduzetnika, problem je još konkretniji: troškovi rada rastu, dok produktivnost zaostaje za Europom. O brojnim ključnim ekonomskim temama razgovarali smo s Mislavom Balkovićem, predsjednikom Hrvatske udruge poslodavaca (HUP).

Kako danas gledate na hrvatsko gospodarstvo? Što smo napravili kao najveći iskorak, a gdje možda najviše zaostajemo?

Hrvatska se apsolutno ima čime pohvaliti, kako u političkoj i ekonomskoj stabilnosti, tako i u makroekonomskim pokazateljima, međunarodnom ugledu, gospodarskom rastu i kreditnom rejtingu. Hrvatska je danas država u kojoj se dobro živi i koja se značajno približila razini kvalitete života kojom danas žive građani Europske unije. Mjereno prema BDP-u per capita, sada smo na nešto manje od 80 posto EU prosjeka i na takvu poziciju možemo biti ponosni. Da zaključim, pokazatelji na makro razini su nam evidentno dobri.

S druge strane, područja u kojima možemo biti još bolji također ima. Jedno takvo područje svakako je vezano uz održivost postojećeg razvojnog modela koji je dobrim dijelom vezan uz javne investicije, potrošnju i sredstva koja dobivamo od poreznih obveznika EU. Drugo područje je niska produktivnost i konkurentnost našeg gospodarstva.

Aktualni World Competitiveness Report IMD-a za 2026. pozicionira nas na 53. mjestu od 70 država, što nije impresivan rezultat. Međutim, to je makro slika u kojoj su pojedinačni pokazatelji bolji od te ukupne, agregirane pozicije. Pokazatelji koji nam definitivno ne idu u prilog odnose se na efikasnost poslovanja i na kvalitetu tržišta rada, gdje smo bliže začelju tih 70 uspoređenih država, dok smo u pogledu produktivnosti i učinkovitosti također slabiji od svoje ukupne pozicije. Upravo su to elementi na kojima moramo raditi kako bismo sutra mogli nastaviti konvergenciju na osnovama koje su održive.

Imali smo zadnjih godina rast plaća, visoku zaposlenost i puno veći pristup europskom novcu. Koliko taj model može dugoročno održati rast koji smo kroz to postigli?

Bio je to primjeren model u vremenu brze konvergencije, kada je Hrvatska sjajno iskoristila poziciju članstva u Europskoj uniji nakon ulaska 2013. godine. U trinaest godina približili smo se kvaliteti života i razvijenosti Europske unije uz nizak javni dug, ispod maastrichtskih 60 posto BDP-a, makroekonomsku stabilnost i u posljednjih deset godina drugi najveći rast realnog BDP-a u EU-u. Hrvatska je tu napravila puno.

Glavna ulaganja bila su u infrastrukturu. Tako danas javni novac, dominantno iz europskih fondova, financira otprilike 80 posto aktivnosti u građevinarstvu, a u mnogim drugim industrijama i područjima EU fondovi također su značajni. Rekao bih da smo pred krajem tog modela razvoja, a aktualna promjena EU financijskog razdoblja vjerojatni je kraj jedne epohe.

Da bi gospodarstvo bilo produktivnije, a nama je danas prosječna produktivnost gospodarstva na otprilike 60 posto one u EU-u, ili ako hoćete u bruto dodanoj vrijednosti po zaposlenom smo tek na oko 53 posto EU prosjeka, naprosto moramo više investirati u kompanijama, raditi “pametnije” i učinkovitije.

Spominjući produktivnost odmah naglašavam kako je teza, koju često čujemo u javnom diskursu, kako hrvatski radnik nije produktivan, potpuno pogrešna i iskrivljena. Hrvatsko gospodarstvo nije dovoljno produktivno. Problem nije u radniku. Problem je u tome koliko je gospodarstvo digitalizirano i automatizirano, koliko ulaže u istraživanje i razvoj, koliko ima proizvoda i usluga temeljenih na visokim tehnologijama i na znanju i koliko visoku dodanu vrijednost ti proizvodi donose. Navedeni elementi, odnosno njihov miks, osnova su daljnji održivi razvoj u uvjetima kada imamo demografski pad i moramo sa sve manje dostupnih radnika stvarati sve veću dodanu vrijednost samo da bismo održali postojeći socio-ekonomski model.

U razdoblju koje spominjete naknade zaposlenima dosegnule su gotovo 50% BDP-a i prvi put su premašile prosjek EU. Istodobno je profitabilnost po zaposlenom u Hrvatskoj približno upola niža od prosjeka EU i više od četvrtine niža od prosjeka CEE-a. To smanjuje prostor za ulaganja u automatizaciju, istraživanje i razvoj, tehnologiju i digitalizaciju koje bi trebale podizati produktivnost i time pozitivno i održivo utjecati na daljnji rast plaća.

Drugi stup sadašnjeg razvojnog modela su EU fondovi. Problem nije količina novca, nego njegova struktura odnosno izabrani prioritetu u distribuciji tog novca. U aktualnom VFO-u i NPOO-u realnom sektoru gospodarstva izravno je usmjereno oko 2,7 milijardi eura bespovratnih sredstava, odnosno samo oko 11 posto ukupne omotnice, dok prema procjeni Europske komisije svega oko 5 posto NPOO-a izravno cilja MSP-ove.

U narednom razdoblju investicijsku dinamiku mora sve više preuzimati privatni sektor kojem će za takav iskorak trebati značajni poticaji, posebno u industrijama koje danas tehnološki i po profitabilnosti zaostaju za svojim EU konkurentima. Zato je dugoročna održivost izabranog razvojnog modela izravno vezana i uz pitanje hoćemo li europski novac, javne investicije i rast plaća iskoristiti kao prijelaz prema produktivnijoj ekonomiji ili kao zamjenu za strukturne reforme.

Koliko još naš gospodarski rast može počivati samo na turizmu, nekretninama i osobnoj potrošnji prije nego što postanemo ranjivi?

U nekim smo sektorima već sada postali itekako ranjivi jer smo se doveli u situaciju da sektori koji su visoko radno intenzivni više ne mogu pratiti postojeće trendove kojima se kroz streloviti rast troška rada potiče osobna potrošnja. Napomenut ću ih samo nekoliko.

Tekstil i koža jedan je od sektora koji su visoko radno intenzivni i imaju niske dodane vrijednosti. Taj sektor gubi zaposlenike jer se već sada suočava s troškom rada koji je, u kombinaciji s relativno niskom tehnološkom bazom doveo do nekonkurentne pozicije u odnosu na konkurente – ne samo iz Kine, nego i iz Europe.

Sektor koji također gubi zaposlene je drvna industrija koja zapošljava nešto više od trideset tisuća ljudi, a pad broja zaposlenih vidljiv je kroz posljednjih nekoliko godina. Možemo razgovarati o tome treba li nam pojedina industrija ili ne, odnosno želi li Hrvatska samo šampione, odnosno samo one sektore i industrije koji stvaraju veliku dodanu vrijednost. Međutim, ako se na razini politike odlučimo za takav scenarij, moramo znati koje je naličje takve odluke i koje su posljedice.

U konkretnom slučaju naličje je da potencijalno tisuće ljudi, primjerice u drvnoj ili nekoj drugoj industriji u kojoj je trenutačno relativno niska dodana vrijednost, s vremenom ostanu bez posla. Hrvatska dominantno ne proizvodi visoko atraktivan i skup dizajnerski namještaj, nego sirovinu, poluproizvode ili jednostavnije proizvode koji ne mogu imati veliku dodanu vrijednost, a promjena cjelokupne proizvodne strukture u nekoj industriji traži znanje, velike investicije i vrijeme. Ako se odlučimo da neku od takvih industrija Hrvatska više ne želi, to je legitimna politička odluka koju je vjerojatno najlakše provesti daljnjim naglim povećavanjem minimalne plaće ili drugim elementima koji takve poslodavce dovode na rub ili preko ruba propasti. Međutim, u takvom scenariju treba znati da je riječ sudbinama velikog broja ljudi koji žive u ruralnim i depopuliranim područjima i pitanje je gdje će ti ljudi pronaći novi posao.

Industrije koje su sada već evidentno u poziciji da ne mogu pratiti ovaj brzi trend porasta troška rada, jer im to ne omogućuje njihova produktivnost, uključuju i metaloprerađivačku industriju. Ako se trend povećanja troška rada po stopama koje su do sada bile dvostruko brže od rasta produktivnosti nastavi, mnoge druge radno intenzivne industrije doći će u poziciju u kojoj se već danas nalaze radnici i poslodavci u tekstilnoj, kožnoj, drvnoj i metaloprerađivačkoj industriji.

Mi u HUP-u smo za razgovor o tome trebaju li Hrvatskoj šampioni i trebaju li Hrvatskoj u istoj mjeri sve industrije. To je legitiman razgovor i legitimna politička odluka. Pri tome moramo razgovarati i o posljedicama bilo koje odluke. Putujemo li iz točke A u točku B brzo i bez pretjerane brige o gubitku dijela poslodavaca i radnih mjesta unutar neke industrije, preživjet će samo najbolji. Ako smo pak spremni istim putem ići sporijim tempom, uvesti ozbiljne i dugotrajne ciljane mjere jer razumijemo da je neki sektor ugrožen onda vjerujem da možemo pronaći način da tranzicija prođe bez velikih lomova i ne ugrozi socijalnu stabilnost.

Kad me već pitate o elementima koji su pokretali aktualni gospodarski rast, onda treba spomenuti kako u posljednje dvije godine oko tri četvrtine gospodarskog rasta dolazi iz javnog sektora i javnih investicija. To nije održiv model jer država ne može trajno biti dominantni generator investicija i rasta. Alokacije sredstava iz EU fondova za razdoblje 2028.-2034. kao i instrumenti poticanja ulaganja financirani iz nacionalnog proračuna moraju biti dizajnirani zaista participativno kako ne bismo ponovo zanemarili privatni sektor, odnosno privatne poslodavce svih veličina, od malih i srednjih koji čine 99,7 posto ukupnog broja poslodavaca do onih srednje kapitaliziranih koji su administrativno često bili neprihvatljivi za EU financiranje, pa sve do velikih.

Naš gospodarski rast dolazio je i iz turizma. On ostaje iznimno važan sektor koji i ove godine ima dobre rezultate, ali ulazi u fazu stabilnog i ograničenog rasta. Fiskalizirani iznos računa u smještaju porastao je 17,4 posto, a u ugostiteljstvu 11,2 posto, do sredine kolovoza, no struktura ponude ostaje problem. Naime, Hrvatska ima tek oko devet posto hotelskog smještaja, najmanji udio u EU, dok je na Mediteranu to oko 43,4 posto.

Dnevna potrošnja turista u Hrvatskoj iznosi oko 176 eura, prema 216 eura u Italiji, 301 euro u Španjolskoj i više od 450 eura u Portugalu. To pokazuje da daljnji rast turizma više ne može počivati samo na povećanju cijena postojeće ponude ili na daljem rastu broja kreveta. On se mora temeljiti na kvaliteti, hotelima više kategorije, investicijama i većoj dodanoj vrijednosti. Svako daljnje povećanje kapaciteta koji nisu visoke kvalitete i visoke kategorizacije i koji ne daju visoku dodanu vrijednost otvaraju pitanje ulazimo li time u “overtourism”.

Ovo je posebno važno jer je Hrvatska mala zemlja koja treba čuvati svoju turističku infrastrukturu, a tu mislim na prirodne ljepote i ono što možemo ponuditi, uz kulturne, gastronomske i druge sadržaje. Dakle ne možemo kapacitetom rasti unedogled, već je u prvom koraku potrebno dostići barem talijansku razinu dnevne turističke potrošnje. Jasno je kako španjolska ili portugalska dnevna turistička potrošnja nije dva ili tri puta veća od hrvatske zato što su cijene svega tamo tri puta veće. Kavu, odrezak ili pivo nećete tamo platiti tri puta više nego u Hrvatskoj, nego je ukupna ponuda takva da turist osim sunca, mora i večere, ima mnogo toga za izabrati. Potrošit će nešto za dodatne usluge u hotelu, nešto u muzeju, nešto na kulturnom događanju, nešto na izletu i tako dalje.

Značajan pokretač rasta, ali i inflacije, posljednjih godina bila je i osobna potrošnja. Iako se inflaciju nerijetko pripisuje gospodarstvenicima zbog izvanrednih tržišnih okolnosti, ona je u velikoj mjeri izravna refleksija gospodarskog rasta odnosno povećavanja plaća i zaposlenosti s jedne i stvarnog povećanja troškova (od rada do energetike i sirovina) s druge strane. Veća kupovna moć i veći broj potrošača povećat će potražnju, pa gdje god je ograničena ponuda i/ili postoji povećanje troškova proizvodnje posljedica će biti rasta cijena.

Rast plaća sigurno će se nastaviti, ali treba vidjeti u kojem trenutku i na koji način možemo osigurati da se to nadalje odvija na održivim osnovama. Vjerujem da je upravo sada taj trenutak i zato smo u više navrata predlagali da se uvedu transparentne formule koje daljnji rast minimalne plaće vežu uz inflaciju s jedne i rast produktivnosti s druge strane. Takav model prisutan je u nizu EU država i osigurava predvidivost i planiranje, što su preduvjeti za investicije. Da zaključim, danas smo u poziciji u kojoj imamo rast, visoku zaposlenost i makroekonomsku stabilnost i zato je pravi trenutak za uspostavu novog razvojnog modela.

Što vjerujete da je najbolji model za dalje? Koje sektore trebamo gurati kao perjanice? Što predlažete za iduće financijsko razdoblje?

Kada pogledate kako izgleda današnji sukob između Rusije i Ukrajine, onda se on dijelom svodi na sukob u području energetike. Ne bez razloga. Energetika je krvotok svakog društva i gospodarstva, kao što je to i financijski sektor. To je područje u kojem Hrvatska, iz niza razloga, od osiguravanja suverenosti i stabilnih gospodarskih uvjeta do konkurentnih uvjeta poslovanja za svoje poslovne subjekte naprosto treba učiniti sve što je moguće kako bi osigurala vlastite energetske izvore i što bolje pozicije za svoje gospodarstvo. Ako poduzeća kreću od cijena energije koje su toliko visoke da je proizvod zbog njih preskup, i nekonkurentan teško će ga prodati i na domaćem tržištu, a još teže na stranom.

Energetika je svakako područje budućeg rasta i razvoja, i samostalno kao sektor i kao katalizator rasta za ostatak gospodarstva, ali tu moramo napraviti značajne iskorake. Prije svega treba značajno i odmah ubrzati priključenja za privatne investicije, treba ulagati u prijenosnu i distribucijsku električnu mrežu koja je zastarjela i koja je u investicijskom smislu zapuštena. Primjerice, sada reaktivno između otoka popravljamo, odnosno mijenjamo podvodne kabele da spriječimo gubitak električne energije u trenucima visoke potrošnje, umjesto da ih mijenjamo planski. To sve jesu velike investicije koje treba isplanirati i provoditi, po mogućnosti uz privlačenje novca iz privatnog sektora gdje je to moguće i razumno. Smisleno bi bilo poticati ulaganja u skladišta energiju iz obnovljivih izvora, od ulaganja u baterijske sustave, što je jedna mogućnost, do nečega što Hrvatska već dugo ima u pogonu. Ovdje mislim na reverzibilne hidroelektrane gdje u Hrvatskoj imamo i znanje i tehnologiju i povoljne pozicije za njihovu gradnju. U takvom scenariju ovisnost solarnih i vjetroelektrana o meteorološkim uvjetima i dobu dana ne predstavlja nikakav problem i svaki instalirani megavat nam itekako vrijedi. Posebno ako je plaćen kroz investicije iz privatnog sektora koji je itekako zainteresiran investirati, ali ne ako dozvole i priključenje čeka dvije, tri ili više godina.

Nadalje, kako bismo osigurali stabilne i predvidive poslovne uvjete valjalo bi dodatno potaknuti PPA ugovore, odnosno ‘power purchase agreements’ kao jednostavan i gospodarskim subjektima dostupan model koji povezuje proizvođača i potrošača. Tako i jedni i drugi dugoročno znaju što mogu očekivati. Onaj tko je investirao zna da će mu se elektrana isplatiti u određenom razdoblju, a kupac energije zna da će tu energiju plaćati po unaprijed utvrđenoj cijeni, neovisno o tome što će se dogoditi s cijenom nafte ili plina odnosno hoće li sutra u svijetu izbiti neki novi sukob. Hrvatska ima nekoliko takvih ugovora, ali to je još uvijek u začecima i dosta je elemenata koje tek treba kvalitetnije regulirati kako bi takav model zaživio na pravi način.

Drugo područje budućeg rasta je ICT i sve što je uz to vezano. Trenutačno je hrvatska ICT industrija značajni izvoznik, stvara osam milijardi eura prihoda, 2,4 milijarde je od toga izvoznog, zapošljava 56 tisuća ljudi, rasla je u pet godina u prihodu 72 posto i osim toga, ona je pokretač tehnološkog razvoja cijelog gospodarstva. Nije tu ideja da ICT industrija bude brža u rastu od svega ostalog, jer to nema smisla, nego je ideja da naprosto pomogne gospodarstvu u povećanju produktivnosti i time konkurentnosti. Ono što sada hrvatska ICT industrija treba za sljedeći korak rasta i razvoja su skaliranje i vlastiti proizvodi. Potrebno je, dakle, odmicanje jednog dijela industrije od prodaje svog rada po satu i fokusiranje na licenciranje proizvoda, gdje je onda puno veća dodana vrijednost koja se stvara.

Uz spomenutu energetiku i ICT, elektroindustrija i elektronička industrija u Hrvatskoj izrazito su izvozno orijentirane, s više od 70 posto prihoda iz izvoza, što ih čini vrlo stabilnim stupovima budućeg razvoja. Tu su naravno i brojne druge industrijske grane, od prehrambene industrije do farmaceutike…

I ono što ne treba zaboraviti, Hrvatska je na takvoj prometnoj poziciji koju si malo koja zemlja može zamisliti, a dopunom mreže strateških TEN-T koridora trenutačno smo pozicionirani na četiri koridora. Jedine dvije EU države koje imaju pet koridora su Italija i Njemačka, ali te su zemlje i značajno veće od Hrvatske. S četiri TEN-T koridora Hrvatska ima priliku samo u logistici ostvariti značajne investicije i od toga ozbiljan dugoročni prihod, moguće, oko 13 milijardi eura investicija u narednom periodu.

Spomenuli ste ICT kao jedan od tih sektora. Koliko ste danas zadovoljni time koliko je naše gospodarstvo digitalizirano?

Pitanje koje je danas gotovo nemoguće izbjeći u bilo kojem razgovoru o razvoju i u bilo kojem podcastu predsjednika uprave ozbiljnije međunarodne kompanije pitanje je AI-a i straha od scenarija u kojem nas tehnologije zaobilazi. Osim spomenutog “fear of missing out”, tu je naravno i pitanje kako uz ulaganje u tehnologiju postati konkurentniji.

Kod promišljanja o konkurentnosti poduzeća ili čitavog nacionalnog gospodarstva treba shvatiti kako je na korisničkoj razini AI tehnologija danas postala dostupna svima. Europa generalno, a Hrvatska pogotovo, ovdje značajno zaostaju. Samo je pet posto globalnih AI računalnih kapaciteta u EU, dok gospodarstvo Europske unije stvara oko 15 posto svjetskog BDP-a. Ovo jasno pokazuje da nažalost ponovno postoji rizik da kao Europa na određen način “preskočimo” AI revoluciju kao što smo preskočili Internet revoluciju u vrijeme kad se ona događala. Ako će u EU, pa posljedično i u Hrvatskoj, AI revolucija kasniti, smanjivat će se naše prilike za repozicioniranje na globalnoj gospodarskoj sceni gdje EU već danas gubi bitku. To bi bila izuzetna šteta, jer je procjena makroekonomskih stručnjaka na globalnoj razini da bi kvalitetna implementacija AI rješenja u narednim godinama mogla povećati produktivnost za dodatnih jedan posto godišnje. Za usporedbu, produktivnost domaćeg gospodarstva rasla je u zadnjih nekoliko godina po stopi od oko dva posto godišnje i tu smo bili među najboljima u EU.

Za snažniju implementaciju tog dijela digitalne tehnologije nužni preduvjet je znanje, a Hrvatska u dijelu osnovnih digitalnih znanja i vještina danas stoji otprilike na EU prosjeku, dok smo u naprednijim digitalnim vještinama ispod EU prosjeka.

U dijelu implementacije digitalne tehnologije u gospodarstvu, evo primjera ERP sustava u poduzećima. U Hrvatskoj ERP koristi 22 posto kompanija, u EU je to a 46 posto, znači dvostruko više. U implementaciji cloud rješenja i AI tehnologija ne zaostajemo toliko značajno za EU prosjekom, ali i tu zaostajemo. Dodatni je problem što čitava Europska unija na ovom području značajno zaostaje za SAD i Kinom.

S druge strane, u povezivosti i komunikacijskoj infrastrukturi smo jako dobri. Kod dostupnosti kvalitetnog interneta treba još samo investirati u 5G i u optiku u ruralnim područjima da bismo u potpunosti i svuda dosegnuli EU prosjek. Procjenjujemo u HUP-u da nam nedostaje još oko 300 milijuna eura da zaokružimo taj investicijski ciklus.

Ukratko, infrastrukturno stojimo dobro, dok je s druge strane implementacija tih tehnologija u gospodarstvo, nažalost, prespora. I sad se vraćamo na pitanje s početka razgovora: imamo li za bržu i ozbiljniju implementaciju tehnologije u poslovanje poticaja, imamo li dovoljno novca prikupljenog kroz profitabilnost koji onda može osigurati podlogu poduzeću da investira i na kraju trebamo li uložiti u znanje nužno za implementaciju i produktivno korištenje nove tehnologije. Prvenstveno sada govorimo o znanju postojećih zaposlenika, ne o tome hoće li ili neće na tržištu biti dovoljno inženjera koji će tehnologije graditi i implementirati. Naime, ključno pitanje ovdje je kako da postojeći zaposlenici iz tehnologije koja je dostupna svima zapravo nauče stvoriti vrijednost i konkurentsku prednost svom poduzeću. Upravo o tim pitanjima razgovaramo i na petom izdanju HUP-ICT-ove konferencije Digitalna (R)evolucija, koja će se održati 22. rujna u zagrebačkoj Laubi.

Postoji li neka granica, neka magična brojka minimalca nakon koje mislite da će hrvatski poslodavci početi otpuštati ili će se poslovanje seliti negdje drugdje?

Ključno je koliko je minimalna plaća udaljena od produktivnosti i profitabilnosti konkretne djelatnosti. Najizloženiji su izvoznici i radno intenzivne industrije, gdje trošak rada čini velik udio prihoda jer bez odgovarajuće dodane vrijednosti nije moguće osigurati sredstva koja s jedne strane moraju pokriti sve veće troškove, a s druge strane osigurati prostor za ulaganja u održivost kroz povećanu produktivnost.

Mi smo na tu temu prošle godine proveli anketu među poslodavcima. Njih 79 posto je tada izjavilo kako je minimalna plaća koja je bila za ovu godinu predložena i koja je tako i uvedena, nešto što izaziva značajan “harmonika-efekt” povećanja svih ostalih plaća u kompaniji. U industrijskim granama koje sam ranije spomenuo poslodavci su već tada navodili da će doći do otpuštanja, odnosno do potencijalnih smanjenja broja zaposlenih zbog izmještanja poslovanja iz Hrvatske. Problem koji ne treba zanemariti je i činjenica da što je administrativno utvrđena razina minimalne plaće viša, to je rigidnost veća. Konkretno, poslodavac u slučaju poremećaja na tržištu, primjerice u slučaju smanjenja narudžbi, nema puno instrumenata na dispoziciji jer ako se o plaći u takvim situacijama ne može razgovarati onda su često jedine mogućnosti koje ostaju poslodavcu smanjenje broja zaposlenih ili preseljenje poslovanja na druga mjesta.

U metalnoj industriji nedavno smo imali priliku vidjeli preseljenja tvornica ili pogona koji su bili pompozno otvoreni u Hrvatskoj prije nekoliko godina, ne u Kinu, niti u Srbiju, nego u Poljsku i neke druge EU države. To pokazuje da smo već sada u dijelu industrija na razini koja dovodi u pitanje održivost poslovanja u tim granama. Odluci o eventualnom preseljenju proizvodnje obično doprinosi ukupna struktura troškova pa tako izostanak poticaja u energetici, kakve je primjerice uvela Slovenija kroz isplate u okviru svog nacionalnog CISAF programa komplimentirano sa sredstvima za ETS kompenzacije, daje na tom tržištu efektivno niže, stabilne i predvidljive troškove energije, dok hrvatska industrija plaća punu volatilnu tržišnu cijenu.

Neovisno o niskim polaznim pozicijama prije pet ili deset godina s kojih smo strelovito povećavali trošak rada do današnje razine (minimalna plaća rasla je gotovo 100% u prošlih 5 godina), stvarni je problem viši udio troška rada u odnosu na BDP u Hrvatskoj u odnosu s usporedivim EU ekonomijama i bitno niži udio profitabilnosti u BDP-u u odnosu na te iste konkurente. To zapravo znači kako je u dijelu industrija teško očekivati da će se dogoditi investicijski ciklus koji one trebaju i koji može biti zamašnjak daljnjeg stabilnog gospodarskog rasta i rasta plaća. Kretanje u začaranom krugu niskih investicija moguće je neko vrijeme, ali ne bez posljedica. Naime, i s nešto starijom tehnologijom i nešto višim troškovima rada poduzeće može neko vrijeme poslovati, ali svaki preskočeni ciklus ulaganja u razvoj znači zaostajanje, daljnji gubitak prihoda i profita i ako predugo traje, istiskivanje s tržišta i potencijalno prestanak poslovanja.

Iz HUP-a možemo čuti da javni sektor treba biti manji i učinkovitiji, što zapravo konkretno pod tim konkretno mislite?

Kada govorimo o javnom sektoru, trenutačno u poduzećima u državnom vlasništvu radi otprilike 10 posto zaposlenih. U prosječnoj EU državi je to između četiri i pet posto. Kada tome dodate još i ljude koji su zaposleni u javnim službama državnoj upravi i administraciji te u lokalnoj samoupravi, onda dolazimo do gotovo trećine zaposlenih koji na ovaj ili onaj način rade za državu. Prema ovom pokazatelju Hrvatska spada u sam vrh Europske unije po državnom utjecaju na tržište rada.

Podaci pokazuju kako tvrtke u državnom vlasništvu imaju prostor za znatno veću učinkovitost. Prosječna profitabilnost takvih tvrtki u posljednjih pet godina iznosi 3,1 posto, prema 4,6 posto u realnom sektoru. Povrat na kapital iznosi samo 1,5 posto, prema 11,8 posto u realnom sektoru što je razlika od gotovo osam puta. Trošak rada čini 20,7 posto prihoda javnih tvrtki, prema 13,3 posto u realnom sektoru, što je 55 posto više. Promatrajući ove pokazatelje kao i OECD-ove preporuke, glavno je pitanje kako poboljšati upravljanje u tom sustavu da on postane efikasan i da građanima daje što bolje usluge.

Tu bi imalo smisla krenuti od profesionalizacije uprava i nadzornih odbora, preko reorganizacije, uvođenja tehnologije tamo gdje treba i uvođenja veće efikasnosti do, nakon toga privatizacije ne-strateškog dijela portfelja. Prijedlog da se ne-strateški portfelj poduzeća u javnom vlasništvu vodi prema privatizaciji i ne slijedi model privatizacija iz 90-ih, kojih se ne bi trebalo niti prisjećati. Ideja prvo povećati vrijednost takvih organizacija i odrediti koje od njih su strateške i moraju ostati u državnom vlasništvu, a koje nisu.

Nakon toga, kada se one dovedu u situaciju u kojoj su evidentno efikasne i dobro upravljane, onda ima smisla odrediti dobar privatizacijski model. Može to biti stavljanje na burzu, što bi privuklo nove investicije i ojačalo naše tržište kapitala, ili neko drugo rješenje, poput primjerice onog rumunjskog. Tamo su manje-više sve što je bilo u državnom portfelju stavili u fond koji profesionalno upravlja tom imovinom s ciljem podizanja vrijednosti i privlačenja investicija, pa i stranih investitora, koji žele u takvom fondu imati neki dio vlasništva. Pored pogleda na javni sektor kroz prizmu broja zaposlenih, dobar i usporediv pokazatelj je i ukupni trošak rada u javnom sektoru, bez spomenutih kompanija u pretežitom ili dominantnom državnom vlasništvu, koji je danas došlo na oko 14 posto BDP-a, što je drugi najskuplji javni sektor u EU tik iza onog u Danskoj.

U odnosu na vrijednost koju naše društvo proizvodi, teško možemo ići dalje odnosno teško je zamislivo izdvajati još veći postotak te vrijednosti za usluge javnog sektora. S druge strane, ako smo sada već na razini Danske, a znamo da je Danska država koja vjerojatno ima najrazvijenije i najizdašnije javne usluge u EU, od zdravstva do obrazovanja i slično, onda se legitimno postavlja pitanje možemo li uopće usporediti ono što za isti udio vrijednosti koju društvo stvara dobiju naši građani u odnosu na ono što od javnog sektora dobiju Danci.

Konačno, masa plaća u javnom sektoru porasla je 63 posto od 2022. do 2025., a u 2026. raste za još oko 800 milijuna EUR. To stvara ogroman pritisak i na daljnji porast plaća u privatnom sektoru jer oba djeluju na istom, malom, tržištu rada. Taj efekt prelijevanja očekivanja je jasno vidljiv budući da su se ukupna primanja po zaposlenom u Hrvatskoj povećala najviše u EU, za rekordnih 72 posto, odnosno umanjeno za stopu inflacije realno 42 posto u samo pet godina.

Kod velikih projekata financiranih europskim novcem često se događa da značajan dio posla dobiju kompanije iz drugih država članica. Kako osigurati da Hrvatska od tog novca ne dobije samo infrastrukturu, nego i snažniji domaći proizvodni i dobavljački lanac?

Analizirali smo ekonomski učinak velikih infrastrukturnih projekata. Ako projekt izvode domaće kompanije ili EU kompanije u značajnoj mjeri angažiraju hrvatske radnike i podizvođače, 2/3 vrijednosti projekta ostaje u Hrvatskoj, a gospodarski učinak doseže do 99 posto uložene vrijednosti. Ako, s druge strane, kompanija dovede vlastite radnike i sve podizvođače koje realno može, te nakon završetka projekta ode iz Hrvatske, ekonomski je učinak za Hrvatsku znatno manji. Ostaje oko 1/3 vrijednosti projekta uz širi gospodarski učinak od ispod 50 posto investicije.

Zato kod javne nabave ne bismo trebali gledati samo najnižu cijenu, nego i ukupni ekonomski učinak za Hrvatsku, primjerice, koliko će projekt donijeti domaćem gospodarstvu, radnicima i lokalnoj zajednici. Naime, ako kompanije iz zemalja s bitno nižim troškovima rada ili s izraženim državnim potporama i drugačijim socijalnim standardima mogu zbog toga ponuditi znatno nižu cijenu, europske kompanije koje poštuju više standarde i ne dobivaju takve državne potpore ne smiju biti u neravnopravnom položaju. Treba i transparentno izvještavati koliko vrijednosti svakog velikog projekta ostaje u zemlji i EU-u. Cilj nije protekcionizam, nego osigurati jednaka pravila tržišne utakmice i spriječiti situaciju u kojoj europskim novcem dugoročno financiramo gubitak vlastitih industrijskih kompetencija i konkurentnosti.

Što čeka naše poslodavce u iduće dvije ili tri godine?

U iduće dvije-tri godine poslodavce očekuje usporavanje gospodarskog rasta, ali i dalje uz dobre makroekonomske pokazatelje i vjerojatno više stope rasta od onih u ostatku EU. Čeka nas i novi EU financijski okvir u kojem dostupna EU sredstva u većoj mjeri moramo usmjeriti u tehnologiju, inovacije, digitalizaciju, istraživanje i razvoj, internacionalizaciju i industrijsku modernizaciju. HUP stoga predlaže da najmanje jedna trećina sredstava iz svih nacionalno dostupnih EU instrumenata bude kroz otvorene pozive usmjerena na privatne poduzetnike, prije svega u cilju povećanja produktivnosti i pokretanja investicijskog ciklusa tamo gdje on ne bi inače bio pokrenut. Bitno je osigurati potporu našim kompanijama u korištenju novog, visoko kompetitivnog Europskog fonda za konkurentnost (ECF) i Obzor Europa jer u tim se instrumentima nalazi oko trećina ukupnog proračuna koji je Europa namijenila jačanju konkurentnosti. Uvjeren sam da će gospodarstvenici znati iskoristiti prilike iskoristiti kako bi povećali konkurentnost, doprinoseći zadržavanju visoke zaposlenosti, nastavku rasta plaća i razvoju zemlje.