Hrvatska mora u procjeni klimatskih rizika računati i na niz ekstremnih događaja koji mogu uslijediti u kratkom razdoblju, upozorava povjesničar Hrvoje Petrić nakon objave međunarodnog istraživanja o katastrofalnim poplavama u Europi u 14. stoljeću u časopisu Nature.

program potpora

Od 2. rujna građani mogu dobiti do 24.990 eura: Novac je za kuće, evo što država plaća

Nizovi ekstremnih poplava mogu se dogoditi u razmaku od samo nekoliko mjeseci, a upravo se takvi scenariji danas rijetko uzimaju u obzir pri upravljanju rizicima, upozorava Petrić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, osnivač Katedre za ekohistoriju i pridruženi član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Istraživanje „Cascading continental-scale floods across Europe in 1342–1343“, objavljeno u časopisu Nature, pokazalo je da Europu 1342. nije pogodila samo jedna velika katastrofa. Od kraja 1341. do kraja 1343. rekonstruirano je 16 velikih poplavnih događaja diljem kontinenta, od kojih su četiri imala procijenjena povratna razdoblja od 500 do 1000 godina. Magdalenska poplava krajem srpnja 1342. bila je jedna od najekstremnijih poznatih europskih poplava posljednjeg tisućljeća.

„Ekstremne poplave ne moraju dolaziti kao izolirani događaji, mogu se nizati godinama i preko cijelog kontinenta, a upravo tu mogućnost današnja procjena rizika u pravilu ne predviđa“, ističe Petrić, koji je sudjelovao u višegodišnjem istraživanju zajedno sa stručnjacima iz 18 zemalja koje je okupila Andrea Kiss s Tehničkog sveučilišta u Beču.

Petrić, koji je sudjelovao u istraživanju rekonstrukcijom dugoročnih podataka o poplavama Drave i njezinih pritoka, razmjere tadašnjeg niza katastrofa približava usporedbom sa suvremenim događajima. „Bilo bi to kao da su se velike europske poplave iz 1999., 2002., 2005., 2006. i 2013., zajedno s još desetak velikih poplava, dogodile unutar manje od dvije godine“, objašnjava.

Današnja Europa neusporedivo je bolje opremljena prognozama, sustavima ranog upozorenja, komunikacijama, infrastrukturom i civilnom zaštitom, no Europska agencija za okoliš upozorava da klimatski rizici rastu brže od društvene spremnosti i provedbe mjera prilagodbe.

Hrvatska između poplava i rekordno niskih vodostaja

Kada je riječ o Hrvatskoj, Petrić izbjegava jednostavnu ocjenu jesmo li spremni ili nismo. Velika poplava Mure i Drave u kolovozu 2023. pokazala je, kaže, snažnu sposobnost mobilizacije, ali uspješno svladavanje jednog događaja ne pokazuje kako bi sustav reagirao kada bi se nekoliko ekstremnih događaja dogodilo zaredom.

Posebno ističe prekogranični karakter velikih hrvatskih rijeka.

Kartično plaćanje

Što kupci danas podrazumijevaju, a dio poduzetnika još uvijek propušta?

inovativan alat

Više ne gledaju samo CV i intervju: Ova tvrtka kandidate testira na potpuno nov način

„Drava, Sava i Dunav transnacionalni su riječni sustavi. Državne granice dijele nadležnosti, ali ne dijele vodu. Zato upravljanje velikim riječnim rizicima mora funkcionirati na razini cijeloga sliva“, rekao je Petrić.

Hrvatska se ovoga ljeta, međutim, suočava sa suprotnim ekstremom. Drava je 19. kolovoza u Osijeku dosegnula novi apsolutni minimum od -194 centimetra, a nekoliko dana poslije Dunav kod Batine oborio je rekord koji je datirao iz 1909. godine. Hrvatske vode potvrdile su da je 22. kolovoza Dunav kod Batine pao na rekordnih -149 centimetara, oko 20 centimetara ispod dotadašnjeg minimuma.

Prema podacima Hrvatskih voda, dugotrajno sušno razdoblje i visoke temperature dovele su do novih povijesnih minimuma na najvećim hrvatskim rijekama.

Upozorava da regulacija rijeka i hidroelektrane imaju svoje granice. Regulacije Drave tijekom stoljeća donijele su velike koristi u zaštiti stanovništva i korištenju zemljišta, ali su istodobno promijenile funkcioniranje riječnog okoliša.

Dravske hidroelektrane, među ostalim, sudjeluju u obrani od poplava, zaštiti zemljišta od erozije, navodnjavanju i odvodnji, no njihove akumulacije ne mogu nadomjestiti višemjesečni manjak vode.

Primjer ograničenja pojedinačnih mjera prilagodbe Petrić vidi i u Virovitičko-podravskoj županiji, koja ima razvijene sustave navodnjavanja, a ipak je 21. kolovoza proglasila prirodnu nepogodu zbog suše.

„Navodnjavanje je važno, ali ono ovisi o raspoloživosti vode, a otpornost poljoprivrede ovisi i o tlu, kulturi koja se uzgaja, načinu obrade, podzemnim vodama i širem upravljanju krajolikom“, kazao je Petrić.

Upozorava i da količina kiše koja padne u Hrvatskoj nije nužno presudna za vodostaj velikih rijeka. Kod Drave, Save i Dunava mora se promatrati cijeli sliv, vrijeme u kojem su padaline pale te količina vode koja je u planinskim područjima pohranjena u snijegu.

Nepal pokazuje kako jedna katastrofa pokreće drugu

Koliko prirodne katastrofe mogu djelovati kao lanac povezanih događaja pokazuje i aktualna tragedija na granici Nepala i Tibeta. Petrić pritom naglašava da je riječ o događaju koji se još istražuje i području koje nije njegova specijalnost.

Prema zasad dostupnim satelitskim i seizmološkim analizama, urušavanje ledenjaka 26. kolovoza pokrenulo je golemu bujicu leda, stijena i sedimenta, koja je pogodila doline uz granicu. Reuters navodi da je dio ledenjaka na oko 5200 metara nadmorske visine popustio i srušio se približno 1200 metara prema dolini, nakon čega su uslijedili razorni tokovi vode i nanosa.

Neposredni uzrok urušavanja još se istražuje. Petrić upozorava da bi bilo prerano klimatske promjene proglasiti jedinim neposrednim uzrokom katastrofe, premda globalno zagrijavanje, gubitak ledenjačkog leda te promjene ciklusa smrzavanja i odmrzavanja mogu povećavati nestabilnost visokogorskih padina. Sličan zaključak zasad iznose i znanstvenici koji analiziraju događaj.

Upravo Nepal pokazuje fenomen kojim se bavi i rad objavljen u časopisu Nature: katastrofa nije nužno jedan događaj. Jedan ekstrem može pokrenuti sljedeći, a posljedice se mogu prenositi kroz cijeli lanac – od urušavanja ledenjaka i zatrpavanja riječnog korita do poplavnog vala koji ugrožava naselja, prometnu i energetsku infrastrukturu.

„Ne planirajte samo za jednu katastrofu“

Za Hrvatsku i širi sredozemni prostor među ključnim rizicima Petrić navodi rast toplinskih ekstrema, učestalije i intenzivnije suše, veću oskudicu vode te povećanje određenih rizika od ekstremnih padalina i poplava.

Povijest Drave pritom pokazuje da odgovor ne može biti samo tehnički. Regulacija je omogućila sigurniji život uz rijeku, korištenje poljoprivrednog zemljišta, promet i proizvodnju energije, ali je istodobno promijenila riječni okoliš. Rješenje stoga ne vidi ni u odbacivanju tehničkih zahvata ni u pokušaju povratka nekoj zamišljenoj netaknutoj prirodi, nego u povezivanju tehničkog znanja s razumijevanjem rijeka i krajolika.

Na pitanje je li za promjene već kasno, odgovara da neke više nije moguće potpuno izbjeći, ali da to ne znači da je svejedno što ćemo učiniti. Razina budućeg zagrijavanja, kvaliteta prilagodbe i način upravljanja vodom mogu znatno utjecati na buduće razmjere štete.

Pouku katastrofalnih poplava iz 14. stoljeća za današnje donositelje odluka Petrić sažima u jednoj rečenici: „Ne planirajte samo za jednu veliku moguću katastrofu; planirajte i za mogućnost da sljedeća dođe prije nego što ste se oporavili od prethodne“.