Privatni i profesionalni život posljednjih godina postaju gotovo neodvojivi dio naše svakodnevice. Teorija i organizacija vremena su jedno, ali praksa, nažalost, nešto sasvim drugo. Upravo se zahtjevnog zadatka oslikavanja takve svakodnevice prihvatila glumica Marijana Mikulić. Iako je taj poduhvat pretpostavljao na neki način i kopanje po vlastitoj utrobi, može se reći da je operacija – uspjela.
Premijera monodrame Marijane Mikulić “Mare#Žena, majka, glumica”, održana je još početkom godine, i u ovih je osam mjesec požnjela uspjeh koji je iznenadio i samo autoricu. Intimna, autorska priča prikazuje svakodnevicu u svom punom sjaju – kaotičnu, zahtjevnu, ali istovremeno i dirljivo ljudsku. Mikulić na sceni vješto balansira između komičnih situacija i emotivnih ispovijesti, otvarajući prostor u kojem se publika prepoznaje, često po prvi put izgovarajući naglas ono što dugo osjeća, ali rijetko dijeli s okolinom.
Marijana ne skriva činjenicu da je monodrama nastala kao neka vrsta terapijskog procesa u želji da njezino procesuiranje braka, majčinstva, autizma, borbe za samu sebe, dobije oblik jedne kvalitetne predstave koja će drugima biti poticaj, snaga, suza, zagrljaj.
Terapijski proces
Ovaj smo razgovor dogovarali još u kasnu zimu, a sad smo ga napokon i realizirali. I to samo po sebi govori koliko je Marijana Mikulić “uronila” u predstavu i koliki je uspjeh postigla. Marijana Mikulić za PD Vikend podijelila je svoja razmišljanja o predstavi, ali i svakodnevnom životu – o onome o čemu predstava zapravo i govori. Jasna je u odgovoru na pitanje što ju je potaknulo da napravi monodramu.
“Zapravo je nisam krenula pisati kao monodramu, nego više s namjerom da to bude roman, scenarij, nešto iza čega se mogu sakriti kao autor. Godinama sam zapisivala stvari jer je to bio način da izbacim iz sebe sve što se nakupljalo: frustracije, umor, ljutnju, tugu, ali i neke situacije koje su mi već sutradan bile smiješne. To je bio moj mali terapijski proces. U jednom trenutku počela sam neke od tih misli dijeliti javno i krenule su poruke žena koje žive vrlo slične priče. Tada sam prvi put shvatila – čekaj, ovo nije samo moja priča, nego priča mnogih žena. I poželjela sam je ispričati točno tako kako ju živim i osjećam. I tako je nastala Mare”, otkriva Marijana Mikulić za PD Vikend.
Stvaralački proces u ovom slučaju bio je sve samo ne jednostavan i trajao je poprilično dugo. Monodrama je nastajala polako, stvorile su je godine osobnog rada, preispitivanja i hrabrosti da se vlastita intima podijeli s publikom. Zanimljiv je Marijanin odgovor na pitanje o tome kad je shvatila da će ono što je godinama zapisivala prerasti u monodramu. “Kad sam shvatila da ljudi ne reagiraju zato što ih zanima moj privatni život, nego zato što u njemu prepoznaju svoj. To je bio taj “wow” trenutak. Žene su mi pisale: “Kao da govoriš o meni”, “Mislila sam da sam jedina”, “Hvala ti što si ovo rekla naglas”. Onda mi je postalo jasno da ti zapisi više ne trebaju ostati samo u mojoj ladici. A budući da sam glumica, nekako je bilo prirodno da na kraju završe tamo gdje se ja najbolje i najlakše mogu izraziti do kraja: na pozornici.”, jasna je Mikulić.
Težina svakodnevice osjećaj je zamora, stresa i monotonije koji se nakuplja kroz ponavljanje obveza, briga i rutine. Pravi problem se događa kada u takvoj svakodnevici ne uspijete uzeti malo vremena za sebe. Predah. Odmak. Ova intimna, autorska priča stoga ne idealizira svakodnevicu, već je prikazuje u svom punom sjaju – kaotičnu, zahtjevnu, ali istovremeno i dirljivo ljudsku. Teme o kojima govori u monodrami sve nas na neki način dotiču. Vjerojatno je i to, između ostalog, razlog uspjeha monodrame.
“Vjerujem da da. Na sceni jesam ja i priča kreće iz mog života, ali vrlo brzo više nije riječ o meni. Brak, djeca, posao, roditeljstvo, osjećaj da si se negdje putem izgubio, pokušaj da budeš dobar svima, a na kraju više ne znaš gdje si ti u cijeloj toj priči… To nisu moje ekskluzivne teme. To živi jako puno ljudi. A mislim da je važan i humor. Život je takav. Jedan tren misliš da se sve raspada, a pet minuta kasnije se nečemu smiješ. Takva je i predstava. Ne želim da ljudi dva sata sjede i gledaju moju muku. Želim da se prepoznaju, nasmiju, možda malo zaplaču i odu lakši nego što su došli.”, iskreno će Marijana. Reakcije publike nakon predstave bile su dirljive. Za autoricu to je ono što joj je i najvažnije.
“To mi je možda i najljepši dio cijele priče. Čekaju me ljudi nakon predstave, grle me potpuno nepoznate žene, neke plaču, neke pričaju svoje priče, neke samo kažu: “Hvala”. Dobivam jako puno poruka i nakon izvedbi. I onda shvatiš da si na sceni rekao nešto vrlo osobno, a umjesto da se osjećaš ogoljeno, dogodi se nešto potpuno suprotno – povežeš se s ljudima. Meni je samo pisanje bilo ljekovito, ali nisam očekivala da će predstava biti ljekovita i drugima. To je stvarno dar koji nisam mogla planirati.”, kaže Marijana Mikulić. Što Vam je publika kroz reakcije vratila, nešto što možda niste očekivali?
“Upravo osjećaj koliko svi zapravo želimo da nas netko vidi i kaže nam: nisi jedina, nisi lud, nisi podbacio. Nisam očekivala toliku količinu prepoznavanja. A posebno mi je lijepo kad čujem da su ljudi nakon predstave otišli kući i razgovarali. Žena s mužem, muž sa ženom, majka s kćeri, prijateljice međusobno. Onda predstava nije završila pljeskom. Nastavila je živjeti dalje i to mi je puno važnije od bilo kakve brojke”, jasna je Marijana.
Pritisak društvenih mreža
Primjetan je i pritisak društvenih mreža o kojem također govorite. Taj presing da se s jedne strane pokušava živjeti “normalan” život, a s druge da se sve stavi u “sjajni celofan” društvenih mreža, danas je zapravo otuđio ljude jedne od drugih.
“Puno. Jer gledaš nečije tri sekunde sjaja i njima mjeriš cijeli dan. Netko ima savršenu djecu, savršen brak, savršenu kuću, savršeno tijelo, upravo se vratio sa savršenog putovanja…, a ti sjediš doma, veš ti je na kauču, dijete ima temperaturu, posvađala si se s mužem i pitaš se gdje si pogriješila u životu. Naravno da se onda osjećaš kao da jedino ti nešto radiš krivo. A opet, meni su baš mreže donijele i nešto prekrasno. Upravo sam tamo pronašla zajednicu ljudi koji su se prepoznali u onome što govorim. Problem nije u društvenim mrežama, nego kad počnemo vjerovati da je taj celofan stvarni život. Nije. Iza svakog lijepog kadra postoji život koji se nije fotografirao”, slikovito će Mikulić.
Obično se kaže da je uspjeh postizanje cilja ili svrhe. No, sadržaj “uspjeha” ovisi o svakom pojedincu, o tome kako ga ona ili on vide. I Marijana kaže da se njezina definicija uspjeha jako promijenila.
“Naravno da mi je drago kad je predstava rasprodana. Neću sad glumatati da mi nije. Glumica sam i veselim se svakom punom gledalištu. Ali ako iza tog uspjeha ja više ne postojim, ako sam potpuno iscrpljena, ako nemam vremena za djecu, muža, prijatelje, Boga, sebe – onda mi to više nije uspjeh. Danas mi je uspjeh raditi posao koji volim, biti dobra u njemu, ali ne nestati zbog njega. I imati neki mir u sebi. Taj mir mi je s godinama postao strašno dragocjen”, kaže Marijana Mikulić.
Emancipacija je posljednjih desetljeća donijela ženama ekonomsku jednakost s muškarcem; točnije, ona može sama izabrati zanimanje i posao; ali često je prisiljena iscrpiti svu svoju snagu, istrošiti vitalnost i napregnuti svaki živac da bi postigla vrijednost na tržištu. Tek dio njih u tome doista i uspijeva, jer činjenica je da žene, učiteljice, liječnice, pravnice, arhitektice i inženjerke niti nailaze na isto povjerenje kao njihovi muški kolege, niti primaju jednaku plaću za isti posao. Ipak, proces emancipacije je nezaustavljiv.
Emancipirati muškarce
U svemu tome krije se i jedan očiti paradoks. Marijana poručuje da žene još nisu emancipirale muškarce.
“Mi smo se kao žene izborile da možemo studirati, raditi, imati karijeru, zarađivati, biti samostalne, i hvala svim ženama prije nas koje su se za to borile. Ali smo onda vrlo često uz taj novi paket zadržale i cijeli stari paket. Dakle, radiš osam sati, ali si i dalje ti glavni menadžer djece, kuće, rođendana, liječnika, škole, čarapa, poklona, svega. A onda kažemo: “Muž mi pomaže”. Kako misliš pomaže? Pa nisu to moja djeca i moja kuća, a on je došao pomoći. To je i njegov život. A dijelom smo tu i mi žene krive. “Pusti, ja ću, ti to ne znaš, ja ću brže”. I onda dvadeset godina kasnije pitaš zašto sve radiš sama. Emancipirati muškarca za mene znači i očekivati od njega da potpuno sudjeluje u obitelji, da smije pokazati emociju, da zna brinuti o djeci i kući, da preuzima odgovornost. To ga ne čini manje muškarcem. Meni upravo suprotno”, otkriva Mikulić.
Još nije do kraja sigurna je li na dobrom putu da emancipira sinove, da budu bolji muškarci, muževi…
“Pitajte me za 10-15 godina. Trudim se. Imam tri sina i jako mi je važno kakvi će muškarci postati. Želim da znaju da žena nije servis. Da nema ništa manje muško u tome da skuhaš, očistiš, brineš o djetetu ili kažeš da ti je teško. Ali jednako tako želim da budu odgovorni, da drže riječ, da znaju stati iza svojih postupaka i zaštititi slabijega. Ne želim odgojiti ni male mačiste ni muškarce koji će cijeli život čekati da netko drugi rješava njihove probleme. Hoćemo li Josip i ja u tome uspjeti? Vidjet ćemo. Roditeljstvo ti ionako jako brzo objasni koliko malo toga možeš potpuno kontrolirati”, poručuje Marijana Mikulić.
Nema savršenog balansa
Kaže i da sebe doživljava kao puno mirniju osobu nego što je ljudi možda zamišljaju.
“Volim biti doma. Volim tišinu, kavu u miru, molitvu, šetnju, ljude pred kojima ne moram ništa objašnjavati ni izvoditi. I još sam žena koja puno uči. Nekad znam točno što želim, nekad nemam pojma. Nekad sam jaka, nekad bih najradije da netko drugi bude jak umjesto mene. Mislim da sam konačno prihvatila da sve to može stati u istu osobu. Ne moram stalno biti jedna verzija sebe”, jasna je Mikulić.
Umjesto zaključka, pitanje svih pitanja – kako uskladiti majčinstvo, karijeru i sebe samu?
“Nikako. Mislim da je to možda najpošteniji odgovor. Ne postoji taj savršeni balans u kojem si svaki dan odlična majka, fantastična supruga, uspješna na poslu, njegovana, naspavana, treniraš, kuhaš zdravo i još si pročitala knjigu prije spavanja. Ako netko zna kako, neka mi se javi. Kod mene to ide u valovima. Nekad posao uzme više, nekad djeca, nekad brak, a nekad konačno kažem: sad trebam ja. Ono što sam morala naučiti jest da to posljednje nije sebičnost. Ako sebe stalno stavljam zadnju, prije ili kasnije više nemam što dati ni drugima. Zato danas manje pokušavam sve savršeno uskladiti, a više slušati što je u tom trenutku stvarno važno. Nekad uspijem. Nekad potpuno promašim. Ali valjda je i to život”, zaključuje Marijana Mikulić.
