Prizor 72 tisuće ljudi koji hrle u španjolsku enklavu Ceutu iz susjednog Maroka bio je otrežnjujući podsjetnik da se jedna od najosjetljivijih kopnenih granica Europske unije nalazi u sjevernoj Africi.

Tema nacionalne rasprave

Status Ceute i Melille, još jedne španjolske enklave unutar Maroka, već je desetljećima tinjajući politički spor između marokanske i španjolske vlade. Maroko polaže pravo na suverenitet nad tim gradovima, dok Španjolska tvrdi da su oni dio njezinog nacionalnog teritorija u istoj mjeri kao i Madrid. Ceutom su stoljećima vladale muslimanske dinastije koje su upravljale zapadnim Magrebom i al-Andalusom, sve dok je portugalski kralj Ivan I. nije osvojio 1415. godine – što je bio uvod u europsku prekomorsku ekspanziju. Kad je portugalska monarhija 1580. pala pod vlast španjolskih Habsburgovaca, isto se dogodilo i s Ceutom. Nakon obnove neovisnosti Kraljevstva Portugal 1640. godine, grad je ostao vjeran španjolskoj monarhiji.

Kao što je primijetio veliki francuski povjesničar Fernand Braudel, Sredozemlje treba promatrati kao povijesno međusobno povezanu pozornicu, oblikovanu migracijskim, trgovinskim, kulturnim i političkim razmjenama koje znatno prethode modernoj nacionalnoj državi. Iz ove perspektive, Gibraltarski tjesnac nije samo granica, već prijelazna zona između dviju obala istog mora koje su dugo u bliskom, premda često konfliktnom, kontaktu.

Kako bi podržao svoje zahtjeve za suverenitetom, Maroko ukazuje na predkolonijalnu povijest i kontinuitet autoriteta marokanskog sultana nad prostranim teritorijima u zapadnom Magrebu. Marokanski povjesničari, posebno Abdallah Laroui, također su naglasili potrebu da se izbjegne mehaničko primjenjivanje teritorijalnih kategorija suvremene nacionalne države na predkolonijalna društva.

Moderni europski koncept granice kao precizno označene, pravno priznate linije ne odgovara uvijek oblicima suvereniteta koji su prevladavali u Magrebu prije kolonizacije. Sultanova vlast ostvarivala se u različitoj mjeri kroz odnose odanosti, oporezivanja, religije i političke pripadnosti, bez nužnog poprimanja oblika ujednačene administrativne kontrole. U tom kontekstu treba promatrati marokanske zahtjeve u vezi s Ceutom, Melillom i drugim španjolskim teritorijima na sjevernoafričkoj obali.

Nakon stjecanja marokanske neovisnosti 1956. godine, pitanje granica iz kolonijalnog doba postalo je tema nacionalne rasprave. Marokanski nacionalisti, posebno sultan Mohamed V., zagovarali su vraćanje teritorija za koje se smatralo da su odvojeni od Maroka tijekom kolonijalnog razdoblja. Ta se politika odvijala usred šireg pokreta za dekolonizaciju, što je rezultiralo time da se Španjolska odrekla Tarfaye 1958. i Sidi Ifnija 1969. godine.

Ipak su Ceuta i Melilla ostale pod španjolskom kontrolom, a ta su bivša kolonijalna područja s vremenom postala dio vanjske granice EU-a. Nastojanja EU-a da posljednjih godina suzbije migracije stoga su transformirala ove gradove, dajući im stratešku važnost koja se može usporediti s njihovim povijesnim i vojnim značajem.

Potreba za korjenitom promjenom

Nakon energetskih šokova, tvrtke traže veću kontrolu nad troškovima

Tržište rada i obrazovanje

Karijera više ne počinje nakon diplome

Ova promjena pomaže objasniti paradoksalnu prirodu odnosa između Maroka i Španjolske. Unatoč jakim gospodarskim i trgovinskim odnosima i bliskoj suradnji po pitanju sigurnosti i migracija, teritorijalni spor ostaje izvor sukoba. U studiji o marokanskim zahtjevima za španjolskim teritorijima u Africi, Jamie Trinidad sa Sveučilišta u Cambridgeu ističe da se pravni argumenti razlikuju za svaki teritorij, što znači da Ceuta, Melilla, otočje Chafarinas i otočić Perejil nisu istovjetni slučajevi.

Ali to ne znači da je rješenje nedostižno. Uzmimo za primjer Gibraltar, koji se često spominje u marokanskom političkom diskursu. Proces utvrđivanja statusa Gibraltara nakon Brexita, koji je zahtijevao blisku suradnju Ujedinjenog Kraljevstva, EU-a i Španjolske, pokazuje da dugogodišnji teritorijalni spor može završiti zajedničkim upravljanjem, čak i kada temeljna stajališta o suverenitetu ostaju oprečna.

To je iskustvo pouka Maroku: čak i dugogodišnji teritorijalni sporovi mogu potaknuti suradnju. Mogu se ublažiti postupnim pregovorima, mjerama za izgradnju povjerenja i drugim mehanizmima koji, barem privremeno, odvajaju pitanja suvereniteta od praktičnih potreba svakodnevnog života.

Primjena ovakvog pristupa u Ceuti i Melilli zahtijevala bi da Europa prihvati kako sama militarizacija granica ne može riješiti migrantsko pitanje. One se i dalje mogu koristiti za vršenje diplomatskog pritiska, kao što su pokazali nedavni događaji. Suradnja u području migracija između Maroka i Španjolske stoga mora biti dio šire strategije usmjerene na ekonomski razvoj, zakonitu mobilnost, borbu protiv zločinačkih mreža i zaštitu temeljnih prava.

Put temeljen na pregovorima

Budućnost Ceute i Melille trebala bi se promatrati kroz prizmu euro-mediteranskih odnosa – kao mjesta dijaloga, razmjene i suradnje između Afrike i Europe, a ne samo kao utvrđene granice. Maroko i Španjolska osuđeni su na suživot. Njihova zemljopisna blizina, gospodarski i ljudski odnosi i zajednički sigurnosni interesi zahtijevaju odnos izgrađen na povjerenju i uzajamnom poštovanju.

Rješavanje ovog teritorijalnog spora neće biti lako jer svaka zemlja dugi niz godina polaže pravo na ta dva grada. No, došlo je vrijeme da se potraži novi put temeljen na pregovorima, a ne na konfrontaciji. To ne bi označilo samo novo poglavlje u bilateralnim odnosima, već bi koristilo i širem mediteranskom području.