Britanski The Economist ovih je dana obilježio zanimljivu obljetnicu. Naime, proslavili su 40. godišnjicu kreacije tzv. Big Mac indeksa koji je u kolovozu 1986. godine za The Economist stvorila ekonomistica i novinarka Pam Woodall. Njegova svrha nije bila stvoriti cjeloviti ekonomski model, već ilustrirati teoriju pariteta kupovne moći na jednostavan i pomalo humorističan način. Indeks se temelji na pretpostavci da bi usporediva roba dugoročno trebala koštati približno isto, uzimajući u obzir tečajeve u različitim zemljama.
Logika indeksa je jednostavna. Ako je Big Mac jeftiniji u određenoj zemlji, preračunato u američke dolare, nego u Sjedinjenim Državama, indeks pokazuje da je lokalna valuta podcijenjena. Ako je skuplji, kaže se da je valuta precijenjena. To je pojednostavljena procjena je li tržišni tečaj u skladu s kupovnom moći valute. Prema aktualnim podacima, Big Mac u Sjedinjenim Državama košta u prosjeku 5,79 dolara, što služi kao osnova za usporedbu cijena među zemljama. Švicarska ima najskuplji Big Mac s cijenom od 7,99 dolara.
Tri zemlje s najvišim cijenama Big Maca su, osim Švicarske, vrlo zanimljivo, Argentina (6,95 dolara) i Urugvaj (6,91 dolar). Iako Hrvatske nema na listi, uvidom u cjenik možemo vidjeti da Big Mac u Hrvatskoj košta oko 4,7 eura. Zanimljivo, kad je prije trideset godina otvoren prvi McDonald’s u Hrvatskoj, Big Mac je stajao 15 kuna (1,99 eura), odnosno 132 posto manje nego danas, u skladu s inflacijom. Indeks je brzo prešao okvire zabavne novinske dosjetke. Privukao je čitatelje, trgovce valutama i središnje bankare, ali i kritičare.
Oni s pravom ističu da se ravnotežna vrijednost valute ne može pouzdano odrediti na temelju jednog proizvoda. Sveobuhvatne međunarodne usporedbe stoga uključuju tisuće vrsta roba i usluga. Svjetska banka ih prikuplja u sklopu Međunarodnog programa usporedbe, koji se provodi u trogodišnjim ciklusima; rezultati za referentnu godinu 2021., na primjer, objavljeni su u svibnju 2024. Zanimljiv primjer pruža euro, posebno za nas koji se njime svakodnevno koristimo. Kada je uveden 1999. godine, Big Mac indeks sugerirao je da je početni tečaj nove valute bio previsok. Euro je uveden po cijeni od oko 1,17 dolara, ali do listopada 2000. pao je na oko 0,83 dolara.
Četiri desetljeća kasnije, slična pitanja ponovno su u središtu pozornosti, posebno u raspravama o dolaru, kineskom juanu i japanskom jenu. Po korištenim cijenama i tečajevima, za 100 dolara može se kupiti oko 16 Big Macova u SAD-u, 14 u eurozoni, 25 u Kini i 32 u Japanu. Indeks stoga sugerira da je euro precijenjen u odnosu na dolar za oko 15 posto, juan podcijenjen za oko 37 posto, a jen za oko 49 posto.
Ove brojke nisu iste kao procjene Međunarodnog monetarnog fonda ili drugih institucija, koje koriste mnogo širi raspon podataka. Međutim, njihove analize također ukazuju na rastuće globalne neravnoteže: Kina ima visoku stopu štednje, slabiju domaću potrošnju i snažan izvozni sektor, dok Sjedinjene Države karakterizira visoka potrošnja te veliki fiskalni i tekući deficiti.
Big Mac indeks predstavlja, dakle, jednostavan i koristan kompas, a ne precizan izračun. Dobro ilustrira gdje se mogu skrivati valutne neravnoteže, ali put do njihovog smanjenja mnogo je izazovniji od samog izračuna. Problem vremena u kojem živimo leži u tome što će naprasni potezi koje posljednjih godina poduzimaju mnogi globalni akteri, poput carina ili naglih prilagodbi valute, prije stvoriti nove neravnoteže, nego ispraviti postojeće.
