Manje od pet posto hrvatskih zaposlenika radi od kuće – daleko ispod europskog prosjeka i uz bok Grčkoj, Cipru i Srbiji, dok tvrtke diljem svijeta paralelno vode bitku da zaposlenike vrate u urede, s promjenjivim uspjehom.

Još od kraja pandemije šefovi diljem svijeta uporno ponavljaju istu mantru: dosta je bilo, svi natrag u ured. Microsoft, Intel, Target – popis tvrtki koje zaposlenicima najavljuju povratak na staro sve je duži. Među njima je i Jamie Dimon, prvi čovjek bankarskog giganta JPMorgan Chasea, početkom 2025. izjavio je: “Dođem u ured i pitam se: Gdje su svi ostali?” Radu od kuće predvidio je kratak životni vijek. Od ožujka prošle godine njegova banka traži rad u uredu pet dana tjedno, bez iznimki.

Stvarnost se, međutim, oglušila na želje poslodavaca. Vrijeme koje zaposlenici u Americi provode radeći od kuće gotovo se nije promijenilo u zadnje dvije godine, a rad na daljinu ostao je raširen i u Europi, pokazuje Eurostat, iako uz velike razlike među zemljama. Hrvatska je na samom dnu europske ljestvice, uz Grčku i Cipar, dok rad od kuće najviše prakticiraju Irci i Finci, s Nizozemcima u širem vrhu. Nizak udio rada od kuće u Hrvatskoj možda i ne čudi kad se čuje mišljenje poslodavaca.

Irena Weber, glavna direktorica Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), odbacuje tezu da im je taj model donio uštede: “S obzirom na to da je trošak rada eksplodirao, bez obzira na sektor, rad od kuće poslodavcima nije smanjio troškove i nije povećao produktivnost”, ističe Weber. Dodaje da rad od kuće stvara probleme s motivacijom, timskim radom i mentoriranjem, a posebno otežava izgradnju timskog okruženja: “Kad vi s nekim sjedite, pa vas starije kolege uče, pa se zajedno popije kava, zajedno radite i promišljate – to je potpuno drugačije poslovno okruženje. Kad sjedite doma, teško upoznajete svoje kolege, pa vam je svejedno radite li za kompaniju X, Y ili Z.”

Posebno je pritom, dodaje, upitna lojalnost poslodavcu kod mlađih zaposlenika, a najviše, kaže Weber, pati segment istraživanja i razvoja (R&D) – jer su učenje, rješavanje problema i dolaženje do novih rješenja znatno teži kad se radi od kuće.

Prema istraživanju ekonomista Josea Marije Barrera, Nicholasa Blooma i Stevena Davisa, u svibnju je od kuće odrađeno prosječno 26 posto svih plaćenih radnih dana u SAD-u s punim radnim vremenom – tek nešto manje od 27 posto prije dvije godine. Za usporedbu, 2022. je taj udio iznosio oko 30 posto, dok je prije pandemije, 2019., bio svega sedam posto, prema podacima američkog Ministarstva rada.

“Ovi podaci doista pobijaju tvrdnju Jamieja Dimona da je rad na daljinu mrtav”, kaže Emma Harrington, ekonomistica sa Sveučilišta Virginia. Čini se, dodaje, da se opseg rada na daljinu stabilizirao na novoj razini.

Promo

U biznisu posljednjih godina stalna samo mijena jest. Kako izgraditi otpornost?

ubrzana digitalizacija

Bez njih nema ni struje ni interneta: zašto su kabeli postali najvažnija infrastruktura Europe

Mlađi ga više cijene

Litavske poslovne novine Verslo žinios (VŽ) pišu da je većina poslodavaca nakon pandemije naučila koristiti hibridni model rada i sada ga nudi. Ipak, godišnje istraživanje agencije Amston, u kojem je lani sudjelovalo 500 zaposlenih Litavaca, pokazalo je da rad na daljinu kao nužan motivacijski čimbenik doživljava samo najmlađa skupina ispitanika, u dobi od 18 do 29 godina – za sve ostale to je tek dodatna pogodnost.

Nicholas Bloom, ekonomist sa Sveučilišta Stanford, ističe da su na čelu mnogih velikih tvrtki stariji izvršni direktori. U nedavno objavljenoj studiji on i njegovi kolege otkrili su da zaposlenici u tvrtkama na čijem su čelu mlađi izvršni direktori rade od kuće češće nego oni u tvrtkama sa starijim vodstvom. “Stariji izvršni direktori jednostavno nisu odrasli s takvim načinom rada”, kaže Bloom. Zato vjeruje da će rad na daljinu u budućnosti postati sve rašireniji, kako stariji direktori budu odlazili u mirovinu.

Mjesto stanovanja može znatno utjecati na to hoće li netko raditi od kuće. Za radnike u Finskoj oko 16 puta je vjerojatnije da će raditi od kuće od radnika u Rumunjskoj. Prema Eurostatu, gotovo petina zaposlenih u Finskoj i Irskoj redovito radi od kuće – 20,5, odnosno 19,2 posto – što je više nego dvostruko iznad prosjeka EU-a od 8,8 posto.

Osim Finske i Irske, rad od kuće natprosječno je raširen i u Belgiji, Njemačkoj i Malti, kao i u Nizozemskoj, Švedskoj, Estoniji, Luksemburgu, Francuskoj i Austriji – u svima njima prakticira ga više od desetine radne snage. Na drugom kraju ljestvice, ispod tri posto su Rumunjska, Bugarska, Sjeverna Makedonija, Grčka i Italija. Hrvatska se, uz Srbiju, Tursku, Mađarsku, Cipar i BiH, nalazi u širem krugu zemalja gdje udio ne prelazi pet posto.

Zašto postoji tolika razlika? Cevat Giray Aksoy, zamjenik direktora za istraživanja u EBRD-u, kaže da su presudna tri čimbenika: gospodarska struktura zemlje, kultura radnog mjesta i potražnja zaposlenika. “Gospodarstva okrenuta uslugama i znanju obično su pri vrhu ljestvice, dok su zemlje s više poslova koji traže fizičku prisutnost obično pri dnu”, rekao je za Euronews Business.

Aksoy ističe i kulturu radnog mjesta – u zemljama s više autonomije i povjerenja rad na daljinu lakše se prihvaća – te praktičnu stranu: manje utrošenog vremena na putu do posla i više fleksibilnosti, osobito za roditelje. Istraživanje NBER-a procijenilo je da rad od kuće u prosjeku radniku uštedi oko 72 minute dnevno. “Razlike među zemljama ne bi trebalo promatrati kao jednostavno rangiranje ‘modernih’ naspram ‘tradicionalnih’ tržišta rada, već kao rezultat razlika u strukturi zanimanja, digitalnoj spremnosti, kulturi upravljanja, troškovima putovanja na posao i iskustvu s pandemijom”, zaključuje Aksoy.

Jorge Cabrita, viši voditelj istraživanja u Eurofoundu, ističe i ulogu digitalne infrastrukture. “Zakonodavstvo također može odigrati svoju ulogu: nekoliko država članica EU-a, uključujući Francusku, Irsku i Nizozemsku, daje radnicima pravo da zatraže rad na daljinu, što samo po sebi može djelovati kao katalizator”, izjavio je za Euronews Business.

Fizički prostor mora postojati

Ekonomist Damir Novotny priznaje da rad na daljinu ima svojih prednosti, no među njima nije potencijalno rušenje inflacije, ‘tvrdoglavi’ problem domaće ekonomije. “Podržavam Friedmanovu definiciju da je inflacija posljedica monetarne i fiskalne ekspanzije, a nikako na strani troškova poduzetničkog sektora”, kaže Novotny.

Ni ušteda zaposlenika na gorivu, dodaje, nije argument u prilog radu od kuće – to je, kaže, pitanje produktivnosti. “Rad na daljinu moguće je organizirati samo u pojedinim sektorima”, ističe Novotny pa upozorava: “Tamo gdje postoji trend rada na daljinu, postoji vrlo ozbiljna opasnost da alati umjetne inteligencije zamijene rad na daljinu. O tome su u posljednjih nekoliko godina govorili poduzetnici, investitori i znanstvenici – da će jednostavne poslove koji se mogu obavljati dok kuhate ručak ili čuvate djecu zamijeniti umjetna inteligencija.” Danas se, ističe, vodi bitka za kreativne ljude – one koji kapitaliziraju vlastito znanje i vještine, bilo da se bave popravljanjem parketa ili izradom softvera. “Gdje oni rade? Pa tamo gdje se stvara nova vrijednost. Potpuno je nebitno gdje.” No odmah dodaje da ta nova vrijednost nije nešto što nastaje bilo gdje: ona, tvrdi, danas nastaje upravo kroz fizički, ljudski kontakt.

U 20. stoljeću nove su se vrijednosti stvarale kombinacijom prirodnih resursa, fizičkog kapitala – zgrada, objekata, strojeva, ureda – poduzetničkih aktivnosti i tehnologije. “U 21. stoljeću mi dodajemo ljudski, kreativni i socijalni kapital”, objašnjava. “O tome govori i koncept industrije 4.0 i 5.0 – ponovno računamo na komunikaciju među ljudima, kao jedan od faktora proizvodnje”, ističe Novotny. Kao primjer navodi gradove koji se transformiraju diljem EU-a, gdje se u starim, nekad industrijskim objektima koncentriraju ljudi koji koriste “kapital svog uma” i stvaraju nove vrijednosti – poput londonskog Tech Cityja, Rotterdama ili bečkog Ankerbrota, nekadašnje tvornice kruha pretvorene u centar kreativnih djelatnosti. “Fizički prostor mora postojati”, naglašava.

Novotny upozorava da je trend troškovnog snižavanja, koji ide u krajnost u kojoj se ljudi prestanu susretati dok pokušavaju stvarati nove vrijednosti, vrlo klizak teren. Slično vrijedi i za medijsku i kreativnu industriju, smatra Novotny: novinari moraju biti na terenu, tamo gdje se vijesti rađaju, a potom se vratiti u redakciju i razmijeniti ideje s kolegama. “Barem sam ja tako zamišljao novinarstvo kad sam 80-ih bio urednik u Poletu”, istaknuo je.

Dodaje da to ne znači da svatko mora imati vlastito radno mjesto – danas se sve više koriste takozvani co-working prostori – ali komunikacija između ljudi koji nešto stvaraju i dalje je nužna. “Inače će vaša kreacija biti jako, jako loša”, kaže Novotny pa navodi primjer dizajna automobila: nekad je jedan dizajner mogao reći da je sam izmislio stolicu, no danas automobile dizajniraju timovi ljudi koji međusobno komuniciraju, prije svega u co-working prostorima. “Ne možete reći da je neki novi tip automobila dizajnirao jedan čovjek. To više nije tako. I zbog toga je taj timski rad ključan i u znanosti, i u bilo kojoj struci – i zbog toga su važni ti prostori gdje se ljudi susreću fizički, a ne samo digitalno”, ističe Novotny.

Rješenje je hibridno

Psiholog Zvonimir Galić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu smatra da je temeljna prednost rada od kuće lakše usklađivanje poslovnog i privatnog života jer izostanak putovanja u prometnim gužvama znači nekoliko ušteđenih sati tjedno i smanjuje doživljeni stres, a što je osobito važno ljudima s većim obiteljskim obavezama bilo da imaju malu djecu ili se brinu za roditelje. Rad od kuće, dodaje, omogućuje i bolju koncentraciju bez ometanja kolega, što je važno kod složenih zadataka koji zahtijevaju potpunu posvećenost. “Sva relevantna istraživanja pokazuju da u radu od kuće nema znatnog pada u produktivnosti”, ističe Galić.

No, upozorava da rad od kuće slabi socijalne veze u timu i organizaciji, što se očituje u najmanje dva problema: otežanoj koordinaciji oko svakodnevnih zadataka, dok slabi i druženje s kolegama te timski duh. “Ovo potonje ljudima obično teško pada jer je temeljna karakteristika ljudske prirode društvenost”, kaže Galić.

Iz perspektive poslodavca, prema Galiću, rad od kuće smanjuje troškove ureda i olakšava zadržavanje i privlačenje radnika kojima takav angažman odgovara – što je osobito važno u industrijama kojima danas nedostaje ljudi. Istraživanja, kaže, jasno pokazuju da rad od kuće narušava socijalne veze između organizacije i pojedinca, otežava koordinaciju i upravljanje organizacijskom kulturom te smanjuje kreativne procese jer se ljudi zatvaraju u vlastite “silose” u kojima komuniciraju samo s ograničenim brojem kolega.

“Kod većine radnika pozitivne strane vjerojatno pretežu negativne, dok je kod poslodavaca situacija obratna, pa zato teže povratku radnika u urede”, zaključuje Galić. “Iz perspektive psihologa koji se bavi upravljanjem ljudskim potencijalima, čini mi se da je rad od kuće stečevina razvoja tehnologije i modernizacije radnih odnosa. Ako želimo i produktivne i zadovoljne radnike, tamo gdje je to moguće organizirati, vjerojatno je najbolji hibridni raspored s tri radna dana iz ureda i dva od kuće”, zaključio je Galić.