Velike kompanije koje posluju na tržištu Europske unije od 19. srpnja više ne smiju uništavati neprodanu odjeću, modne dodatke i obuću. Nova zabrana dio je europske Uredbe o ekološkom dizajnu održivih proizvoda, kojom Bruxelles želi smanjiti rasipanje sirovina, prekomjernu proizvodnju i količinu tekstilnog otpada, piše Deutsche Welle.

rastu napetosti

Nafta probila 91 dolar: Dvije ključne rute istodobno ugrožene

Pravila se u prvoj fazi odnose na velika poduzeća. Za srednja poduzeća zabrana će se početi primjenjivati 19. srpnja 2030., dok su mala i mikropoduzeća izuzeta.

Europska komisija očekuje da će nova pravila potaknuti kompanije da proizvode prodaju uz sniženje, vrate ih u ponudu, pripreme za ponovnu uporabu ili ih doniraju, umjesto da ih spaljuju, odlažu ili namjerno oštećuju kako više ne bi mogli biti korišteni. Kompanije bi prednost trebale dati zadržavanju proizvoda u uporabi.

Do devet posto tekstila uništi se prije prve uporabe

Prema procjenama Europske agencije za okoliš, između četiri i devet posto tekstilnih proizvoda stavljenih na europsko tržište uništi se prije nego što ih itko upotrijebi za njihovu izvornu namjenu.

To godišnje predstavlja između 264.000 i 594.000 tona tekstila. U tu količinu ulazi neprodana roba, višak zaliha, zastarjeli modeli te dio odjeće i obuće koju kupci vrate internetskim trgovinama.

Uništavanjem novih i još upotrebljivih proizvoda uzalud se troše sirovine, voda, energija i ljudski rad uloženi u njihovu proizvodnju. Problem nije samo u otpadu koji nastaje na kraju procesa, nego i u činjenici da su svi resursi potrebni za proizvodnju odjeće već potrošeni.

Procjenjuje se da uništavanje vraćenog i neprodanog tekstila može biti odgovorno za do 5,6 milijuna tona emisija ugljikova dioksida ekvivalenta. To je usporedivo s godišnjim emisijama nešto više od milijun benzinskih automobila.

Internetska kupnja dodatno povećala količinu vraćene robe

Rast internetske trgovine, jednostavni uvjeti povrata i poslovni model brze mode posljednjih su godina povećali količinu odjeće koju kupci vraćaju ili koja ostaje neprodana.

Promo

U biznisu posljednjih godina stalna samo mijena jest. Kako izgraditi otpornost?

ubrzana digitalizacija

Bez njih nema ni struje ni interneta: zašto su kabeli postali najvažnija infrastruktura Europe

U Europi se u prosjeku vraća oko 20 posto odjeće kupljene preko interneta, odnosno svaki peti kupljeni komad. Udio povrata kod internetske kupnje može biti i do tri puta veći nego u fizičkim trgovinama.

Europska agencija za okoliš procjenjuje da između 22 i 43 posto vraćene odjeće kupljene na internetu na kraju bude uništeno. Riječ je o robi koja može biti potpuno ispravna, ali je trgovcima često preskupo ponovno pregledavati, sortirati, pakirati, skladištiti i vraćati u prodaju.

Do sada je pojedinim kompanijama bilo jeftinije uništiti višak robe nego ga pohraniti, preusmjeriti u prodavaonice sniženih proizvoda ili pripremiti za ponovnu prodaju.

Što će kompanije morati učiniti s viškovima?

Nova pravila trebala bi promijeniti takvu računicu. Velike kompanije više neće moći rutinski uništavati robu samo zato što je nisu uspjele prodati po planiranoj cijeni ili tijekom određene sezone.

Od njih se očekuje da proizvode ponovno ponude kupcima, primjerice kroz sezonska sniženja, prodajna mjesta s nižim cijenama ili druge prodajne kanale. Druga je mogućnost priprema robe za ponovnu uporabu, prerada ili doniranje humanitarnim i socijalnim organizacijama.

Zabrana ipak nije apsolutna. Uništavanje može biti dopušteno u opravdanim slučajevima, primjerice kada je proizvod opasan, ozbiljno oštećen, onečišćen ili više nije prikladan za sigurnu uporabu, popravak ili preradu.

Iznimka može postojati i kada je roba propisno ponuđena za donaciju organizacijama sa sjedištem u Europskoj uniji, ali je nitko ne prihvati u predviđenom roku.

Pod uništavanjem se ne podrazumijeva samo spaljivanje

Europska pravila pojam uništavanja tumače šire od samog spaljivanja ili odlaganja na odlagalište. Uništavanjem se smatra i namjerno oštećivanje proizvoda nakon kojeg on postaje otpad.

U određenim se okolnostima i usitnjavanje potpuno nove odjeće radi recikliranja može smatrati uništavanjem jer proizvod nikada nije bio upotrijebljen za svrhu za koju je proizveden. Cilj pravila je da se ponovna uporaba postavi ispred recikliranja, a recikliranje ispred spaljivanja i odlaganja.

Time EU želi promijeniti poslovni model u kojem se proizvodi više robe nego što se realno može prodati, a višak se potom uklanja kako ne bi rušio cijene ili vrijednost brenda.

Modna industrija upozorava na dodatnu birokraciju

Dio tekstilne i modne industrije kritizira nova pravila, tvrdeći da će kompanijama nametnuti dodatne administrativne troškove, a da pritom neće riješiti glavni problem – prekomjernu proizvodnju povezanu s brzom modom.

Predstavnici industrije upozoravaju da za ozbiljniji pomak prema održivosti nisu dovoljni samo zabrana i izvješćivanje. Potrebni su učinkoviti sustavi za prikupljanje, sortiranje, popravak i recikliranje tekstila, koji u mnogim državama članicama još nisu dovoljno razvijeni.

Tvrde i da većina europskih proizvođača ne uništava masovno potpuno novu i ispravnu robu te da bi najveći administrativni teret mogao pasti upravo na kompanije koje nisu glavni izvor problema.

Strah od pogrešnog označavanja proizvoda

Organizacije za zaštitu okoliša pozdravljaju zabranu, ali upozoravaju da će njezin učinak ovisiti o nadzoru i provedbi.

Jedna od mogućih slabosti jest pogrešno označavanje ispravne robe kao oštećene, onečišćene ili neprikladne za ponovnu uporabu. Bez redovitih inspekcija i jasnih dokaza o razlozima uništavanja kompanije bi mogle pronaći način da zaobiđu nova pravila.

Uredba zato uvodi i veću transparentnost u postupanju s neprodanim proizvodima. Kompanije će morati objavljivati podatke o količini robe koju odbacuju i objašnjavati razloge takvog postupanja, čime bi se trebao povećati reputacijski i regulatorni pritisak na one koji stvaraju velike viškove.

Brza moda ostaje glavni problem

Zabrana uništavanja neprodane robe ne rješava sama po sebi poslovni model brze mode. On se temelji na vrlo kratkim proizvodnim ciklusima, velikom broju novih kolekcija, niskim cijenama i brzoj izmjeni trendova.

Takav sustav potiče kompanije da proizvode goleme količine odjeće, a kupce da češće kupuju proizvode koji se kratko nose i brzo odbacuju. Posljedica su prekomjerna potrošnja sirovina, rast količine otpada i sve veće opterećenje okoliša.

Nova europska zabrana zato predstavlja tek jedan dio šire strategije kojom EU želi produljiti vijek trajanja proizvoda, povećati njihovu popravljivost i mogućnost ponovne uporabe te proizvođače učiniti odgovornijima za robu koju stavljaju na tržište.

Hoće li se praksa doista promijeniti, ovisit će o tome koliko će učinkovito države nadzirati primjenu pravila i hoće li kompanijama postati isplativije proizvesti manje, kvalitetnije i dugotrajnije odjeće, umjesto da traže nove načine za uklanjanje viškova.