Inflacija u Hrvatskoj usporava drugi mjesec zaredom. Potrošačke cijene u lipnju su na godišnjoj razini porasle za 4,5 posto, nakon svibanjskih 5,2 posto, dok su na mjesečnoj razini pale za 0,4 posto. Harmonizirana inflacija usporila je s 4,9 na 4,2 posto, a razlika u odnosu na prosjek europodručja smanjila se na 1,4 postotna boda. Najviše je poskupjela energija, za 13,2 posto, dok su usluge bile skuplje za 8,1 posto, a hrana, piće i duhan za 1,8 posto. Industrijski neprehrambeni proizvodi bez energije pojeftinili su za 0,6 posto. Iz Hrvatske narodne banke napominju da je usporavanju inflacije najviše pridonio slabiji rast cijena energije i hrane, dok su usluge i dalje jedan od glavnih izvora inflatornog pritisaka.
Na mjesečnoj razini energija je pojeftinila za 2,9 posto, industrijski neprehrambeni proizvodi bez energije za 0,6 posto, a hrana, piće i duhan za 0,2 posto. Usluge su istodobno poskupjele za 1,1 posto, pri čemu su cijene restorana i usluga smještaja porasle za 2,2 posto. Ipak, novo zaoštravanje sukoba između SAD-a i Irana ponovno stvara pritisak na energetska tržišta. Cijena američke sirove nafte sredinom srpnja kretala se oko 80 dolara po barelu, blizu najviše razine u posljednjih mjesec dana.
Ekonomist Velimir Šonje usporavanje inflacije ranije je povezao s padom cijena nafte, ali je upozorio da bi se situacija mogla promijeniti u slučaju novih napetosti u Perzijskom zaljevu. Istaknuo je i da je hrvatsko gospodarstvo usporilo nakon godina rasta oslonjenog na javnu potrošnju i europske fondove. Vladine antiinflacijske mjere ocijenio je fiskalnom konsolidacijom, odnosno spašavanjem proračuna pod krinkom borbe protiv poskupljenja. Naglasio je da uvezena inflacija nije pod kontrolom nijedne vlade, ali da domaći višak u odnosu na prosjek europodručja jest.
“Ako baš hoćete što je od toga Plenkovićevo, onda je to negdje do jedan postotni bod”, kazao je Šonje za Telegram, odgovarajući na pitanje je li premijer glavni krivac za pad kupovne moći hrvatskih građana. Dodao je da država i dalje preraspodjeljuje gotovo polovinu ukupne dodane vrijednosti, zbog čega je gospodarstvo ostalo izrazito ovisno o javnom sektoru.
Inflacija pohlepe ili…
Kako bilo, oporbeni političari s lijeva za “inflaciju pohlepe” optužuju premijera, dok desna opozicija takav stav vidi kao pojednostavljivanje situacije. Za Poslovni dnevnik podijelili su vlastite antiinflacijske recepte. Njihove smo zamisli potom dali na ocjenu ekonomistima.
“Inflaciju u Hrvatskoj ne možemo svesti na jedan uzrok niti na pojednostavljene teze poput ‘inflacije pohlepe’. Riječ je o kombinaciji snažnih makroekonomskih čimbenika koji su se preklopili u kratkom razdoblju”, naglasio je saborski zastupnik Nikola Grmoja (Most). Tijekom pandemije koronavirusa, ističu desni oporbenjaci, u cijeloj je Europi provedena izrazito ekspanzivna monetarna i fiskalna politika, uz snažno povećanje likvidnosti i javne potrošnje. “U Hrvatskoj se tome pridružio i izrazit rast državne potrošnje u postpandemijskom razdoblju, uključujući i predizborni rast plaća u javnom sektoru, što je dodatno povećalo ukupnu potražnju i inflacijske pritiske u gospodarstvu”, primjećuje Grmoja.
Ističe je da se takva povećana državna potrošnja prelijeva na privatni sektor kroz pritisak na rast plaća, a zatim i na cijene roba i usluga, te da je i uvođenje eura, kojem je Hrvatska pristupila u trenutku povišenih inflacijskih pritisaka na razini EU, dodatno pridonijelo inflaciji.
“Most je jedina politička opcija koja je bila protiv uvođenja eura u tom trenutku, dok su HDZ, SDP i Možemo podržali ulazak u eurozonu unatoč nepovoljnim makroekonomskim okolnostima. Taj vremenski kontekst je dodatno pojačao učinke prelaska na euro u smislu prilagodbe i zaokruživanja cijena kod dijela proizvoda i usluga. Zbog toga smatramo da inflacija u Hrvatskoj nije posljedica “inflacije pohlepe”, nego prije svega kombinacije monetarnih, fiskalnih i strukturnih faktora, pri čemu je domaća fiskalna politika imala važnu ulogu”, ističe Grmoja.
Iz Mosta poručuju da Vlada antiinflacijskim paketom, koji bi trebao stupiti na snagu 1. siječnja 2027., dodatno opterećuje paušalne obrtnike – pojedinima bi porez mogao skočiti i do 266,7 posto – dok banke, prema podacima HNB-a, u posljednje dvije godine bilježe gotovo tri milijarde eura dobiti. Vladi to možda zvuči kao tehnička korekcija, poručuje Grmoja, no za obitelji znači manje novca za djecu i manje sigurnosti. Bankama idu milijarde dobiti, a ljudima koji pošteno rade novi nameti – u tome je, kaže, suština “Plenkovićeve nepravde”. Dugoročan recept za suzbijanje inflacije iz Mosta svode na nekoliko općenitih smjernica. “Stabilizacija cijena zahtijeva odgovorniju fiskalnu politiku, umjereniji rast javne potrošnje te jačanje konkurentnosti gospodarstva kroz porezno i regulatorno rasterećenje”, zaključuje Grmoja.
Ljevica naglašava da je domaća stopa inflacije već mjesecima oko 50 posto viša od one u eurozoni. Saborski zastupnik Damir Bakić (Možemo!) ocijenio je da su vladine antiinflacijske mjere neučinkovite i zakašnjele, upozorivši da ukidanje poreza na mirovine neće donijeti korist za 700 tisuća umirovljenika čije su mirovine ispod praga oporezivanja.
Zastupnik Mišel Jakšić (SDP) rast cijena pripisao je domaćim odlukama, okrivivši za poskupljenja “uvozne lobije”, trgovačke lance, banke i telekom operatere. Stranačka mu kolegica Sanja Radolović navodi da su cijene hrane tijekom mandata Andreja Plenkovića kumulativno porasle 42 posto, a maloprodajne cijene mliječnih proizvoda udvostručene, dok su otkupne cijene mlijeka za poljoprivrednike u istom razdoblju pale, a troškovi proizvodnje porasli.
Lijeva oporba inflaciju bi stoga obuzdala kroz četiri mjere: jačanje domaće proizvodnje hrane radi manje ovisnosti o uvozu, ulaganje u obnovljive izvore energije i energetsku samodostatnost, širenje dostupnog javnog prijevoza izvan velikih gradova te oporezivanje ekstraprofita uz preusmjeravanje tog prihoda građanima kroz niže troškove i jače javne usluge.
Znanstvena fantastika
Ekonomski stručnjak Neven Vidaković taj je plan, jednako kao i 11. Vladin paket antiinflacijskih mjera, komentirao ovako: “Ne bavim se znanstvenom fantastikom nego ozbiljnom ekonomijom”.
Vidaković ističe da domaća proizvodnja hrane, uključujući plasteničku, zahtijeva godine ulaganja i ne može riješiti inflaciju preko noći, dok energetsku samodostatnost relativizira strukturom uvozne ovisnosti – imamo potencijal proizvesti dovoljno električne energije, ali najveći teret uvozne ovisnosti nose plin i nafta, a ne struja. “Ekstraprofit”, ističe, nepostojeća je kategorija i isprazan pojam.
Za primjer daje tržište rajčice koje je na razini proizvodnje savršeno konkurentno (stotine malih OPG-ova), no potrošačima je taj pristup fizički neisplativ pa kupnja završava kod pet velikih trgovačkih lanaca – čime se “konkurencija na terenu pretvara u oligopol na polici”. Zaključuje da je hrvatska ekonomija strukturno monopolna i oligopolna, što je samu po sebi čini inflatornom. Dodaje da je i domaći uslužni sektor niskoprofitabilan, zbog čega imamo takozvanu skupu ekonomiju.
Zastupnik Bakić brani prijedloge oporbene koalicije Možemo!-SDP, no ne osporava premisu da je za proizvodnju hrane potrebno vrijeme. “To stoji. Međutim, ni u jednom trenutku nismo rekli da možemo odmah ili vrlo brzo preokrenuti taj trend, to je vizija”, poručuje, dodajući da je dosadašnja vlast u pogledu prehrambene i energetske samodostatnosti učinila premalo ili nimalo. Napominje da je razlika hrvatske inflacije od prosjeka eurozone početkom godine bila i veća nego danas, te tvrdi da taj višak domaće inflacije nije nužno posljedica naftnih šokova, nego strukturnih problema hrvatskog gospodarstva.
Loše stanje prehrambene samodostatnosti, priznaje Bakić, teško da itko može osporiti. Kao rješenje predlaže koncept zelene javne nabave – mrežu logističkih centara koji bi regionalno i mikroregionalno povezivali male proizvođače i OPG-ove. Riječ je, naglašava, o modelu koji nije nepoznat u praksi; nedostaje infrastruktura koja bi organizirala pristup malih proizvođača domaćem tržištu i osigurala im plasman.
Nedohvatljiva samodostatnost
Apsolutna energetska samodostatnost, priznaje Bakić, možda nije ni moguća, a sigurno nije dohvatljiva u kratkom roku – no put prema približavanju tom cilju postoji. Prema njegovoj ocjeni, ukupni hrvatski potencijali za proizvodnju energije iz klimatski neutralnih izvora, gledano do 2050., de facto su dostatni uz odgovarajući stabilizator, a tu ulogu danas igra električna energija iz Krškog. Iako smo daleko od energetske samodostatnosti, zaključuje, svaki teravatsat proizveden u zemlji znači manje potrošenih “petrodolara” – a upravo je stagnacija u energetskom jačanju obilježila posljednjih nekoliko godina, smatra.
Porez na ekstraprofit Bakić interpretira kao mjeru prevencije inflacije. Podsjeća da je 2023. snižena stopa PDV-a na pet posto i proširena lista prehrambenih proizvoda na koje se ona primjenjuje, proračun već tada koštalo znatna sredstva. Tvrdi da će gubitak prihoda po toj osnovi ove godine premašiti 2,5 milijarde eura, uz upitnu korist za potrošače jer, smatra, građani to proširenje u trgovinama nisu stvarno osjetili. Sličnu logiku primjenjuje na banke, koje su prema europskim pravilima ulagale u prekonoćne depozite i na temelju toga ostvarile dobit; prema njegovim riječima, ECB je preko HNB-a na taj način bankama isplatio oko 1,5 milijardi eura kamata. Zbog toga, tvrdi, bilo je nužno uvesti dodatno oporezivanje u pojedinim sektorima.
Ekstraprofit je, objašnjava, sada definiran kroz profitnu maržu, a ne samo kroz visinu ostvarene dobiti: ako profitna marža u referentnom razdoblju od godinu dana odstupa od propisanog praga od 15 posto, može se argumentirati da razlog nije isključivo uspješnost poslovanja, nego i drugi čimbenici – pa mjeru opisuje kao sankcioniranje ekstraprofitne marže za koju se ne može naći opravdanje ni u rastu produktivnosti ni u širenju tržišta.
Širenje javnog prijevoza, dodaje, važno je radi uštede na gorivu, smanjenja prometnih gužvi i emisija štetnih plinova, uz uvjet da cijene ostanu što pristupačnije.
Ukidanje poreza na mirovine, mjeru čije je stupanje na snagu vlada najavila početkom iduće godine, njegova stranka, tvrdi, zagovarala je tri godine ranije, no u drukčijem obliku. Umirovljenici danas plaćaju porez po stopi umanjenoj za 50 posto, odnosno samo 50 posto poreza, a alternativni bi model, predlaže Bakić, oporezivanje zadržao samo za mirovine više od prosječne plaće. Nije prirodno, ističe, da umirovljenik s mirovinom od 2500 eura ne plaća porez, dok radnik s plaćom od 1500 eura porez plaća – model bi stoga, smatra, trebalo bolje urediti. Unatoč tome mjeru pozdravlja, uz napomenu da će ona dodatno smanjiti prihode gradova i općina u idućoj godini. “Smanjeni prihodi po osnovi poreza na dohodak gradova i općina onda će se kompenzirati povišenjem cijena javnih i komunalnih usluga. A to se u posljednjih godinu-dvije u velikoj mjeri već i dogodilo u većini jedinica lokalne samouprave. I moglo bi se nastaviti. U pitanju su cijene opskrbe vodom i odvodnje, zbrinjavanje otpada, komunalna naknada, vrtići, domovi za starije, javni prijevoz”, ističe Bakić.
Ekonomistica Vedrana Pribičević ističe da je oporba, nakon što je inflacija već odradila najveći dio političke i socijalne štete, prepoznala ono što je od početka bilo jasno: Hrvatska plaća cijenu uvozne ovisnosti, energetske ranjivosti i slabe tržišne konkurencije.
“Problem počinje ondje gdje se sve svede na ‘inflaciju pohlepe’. HNB-ova analiza rađena iz bogatog skupa otvorenih podataka iz maloprodaje pokazuje složeniju sliku: početni impuls inflacije hrane došao je izvana, kroz energetske i prehrambene šokove, ali je hrvatska specifičnost bila u tome što su se ti troškovi brzo i lako prenosili na potrošače u uvjetima snažne domaće potražnje, rasta plaća, turizma i dobrog potrošačkog raspoloženja. Trgovački lanci jesu uspješno prevalili troškove, dobiti su rasle, ali to uopće nije priča o njihovom tzv. nemoralu, nego o tržišnoj strukturi i agregatnoj potražnji koja im je to omogućila, prvenstveno uslijed rasta plaća u javnom, te privatnom sektoru”, tumači Pribičević.
Stručnjakinja ocjenjuje da tzv. porez na ekstraprofit može imati redistributivnu i političku logiku, no da sam po sebi nije antiinflacijska politika. “Može vratiti dio renti društvu, može financirati ciljanu pomoć siromašnijim kućanstvima, ali ne smije biti dizajniran tako da destimulira investicije u proizvodnju, logistiku, energetiku ili konkurenciju. Ako se višak profita samo oporezuje, a ne mijenja se struktura tržišta, potrošač dugoročno ostaje u istom problemu”, upozorava Pribičević.
Nema jamstva nižih cijena
Nadalje, Pribičević naglašava da samodostatnost nije automatsko jamstvo nižih cijena, na što, tumači upućuje i HNB-ov primjer otpornosti cijena vina iz studije objavljene potkraj travnja: iako je riječ o proizvodu manje izloženom uvoznim šokovima, cijene su u Hrvatskoj snažno rasle zbog domaćih čimbenika, ponajprije visoke potražnje i spremnosti tržišta da takva poskupljenja prihvati. “HNB-ov primjer vina pokazuje da i proizvod koji je manje ovisan o uvozu može imati vrlo visoku inflaciju ako postoji snažna domaća potražnja i slaba cjenovna disciplina.
Prava mjera nije romantična ideja ‘proizvodimo svoje’, nego ulaganje u produktivnost, navodnjavanje, hladne lance, skladišta, logističke centre, konkurenciju u otkupu i distribuciji te jaču pregovaračku poziciju malih proizvođača. Energetska samodostatnost ne može značiti samo solarne panele i obnovljive izvore. Hrvatska treba rapidnu dekarbonizaciju koja istodobno smanjuje izloženost plinu, nafti i uvoznim cjenovnim šokovima. Ključ je nuklearna energija i mali modularni reaktori. Europska komisija u projekcijama za 2040. vidi elektroenergetski sustav u kojem dekarbonizirani izvori proizvode više od 90 posto električne energije, prvenstveno obnovljivi izvori, ali uz nuklearnu energiju kao vrlo važnu dopunu”, kaže Pribičević.
Najosjetljivije pitanje, upozorava, nije samo visina plaća, nego način na koji se plaće i cijene uopće formiraju. Inflacija, tumači, postaje tvrdokorna upravo u trenutku kada se privremeni šokovi počnu ugrađivati u ugovore, očekivanja i buduće odluke o cijenama.
“Problem je što zapravo ne znamo dovoljno o tome što je već ugrađeno u kolektivne ugovore, koliko je raširena formalna ili neformalna indeksacija nadnica, te kako poduzeća na te troškovne signale reagiraju kroz cijene. Nema ozbiljnog antiinflacijskog programa bez razumijevanja tog prijenosnog mehanizma. Ako ne znamo kako se u Hrvatskoj dogovaraju plaće i kako se potom određuju cijene, onda ne znamo ni borimo li se protiv jednokratnog inflacijskog šoka ili protiv procesa koji se već institucionalno reproducira”, ističe Pribičević.
Ozbiljan antiinflacijski program, ističe, mora raditi ono što kratkoročne političke mjere najčešće ne rade – obarati inflacijska očekivanja. “To znači ciljano zaštititi najugroženije bez dodatnog poticanja potražnje, srednjoročno smanjiti prostor za automatsko prevaljivanje troškova na potrošače kroz veću konkurenciju i cjenovnu transparentnost, te dugoročno promijeniti proizvodnu, energetsku i institucionalnu osnovu inflacije”, pojašnjava Pribičević.
Pritom upozorava da Hrvatska nema luksuz ponašati se kao da je inflacija nova pojava. Podsjeća da ova zemlja vrlo dobro zna što se događa kada inflacija postane endemska: kasna Jugoslavija živjela je s inflacijom kao trajnim stanjem, a Hrvatska ju je tek stabilizacijskim programom 1993. uspjela trajno slomiti. Stoga, zaključuje, možda prije novog paketa mjera treba ponovno pročitati neke stare knjige.
