Dario Šimić, stoper trofejne generacije Vatrenih, pokazao je viziju koja je nadilazila travnjak mnogo prije kraja karijere. Još 1999. godine, dok je gradio karijeru u Interu, došao je na ideju koja je njegovoj majci Matiji zvučala nevjerojatno. “Tko će plaćati za vodu?” pitala ga je u nevjerici kad joj je predložio ulaganje u distribuciju vode u galonima. No, Šimić je, kao vrhunski sportaš, instinktivno osjećao da je kultura zdravog života trend budućnosti. Tako je rođena Aquaviva, tvrtka koju je u počecima, dok su sinovi Dario i Josip gradili karijere u inozemstvu, na svojim leđima iznijela upravo majka. Njezin je trud postavio temelje biznisa koji će prerasti u prepoznatljivo obiteljsko carstvo.

Ključni iskorak dogodio se povratkom brata Josipa, također bivšeg nogometaša, koji se nakon završetka karijere aktivno uključio u poslovanje. Njegovim angažmanom tvrtka je doživjela značajan rast i provela rebranding, postajući agresivniji igrač na tržištu. Uskoro su se proširili, lansiravši vlastiti brend kave Vivas Caffe te otvorili lanac od petnaestak Vivas barova diljem Hrvatske. Ti lokali bili su promišljen strateški potez: direktan distribucijski kanal za prodaju galona vode privatnim kupcima, čime su zaobišli skupu dostavu. Tim su potezom pokazali da razmišljaju kao iskusni poslovni ljudi, a ne samo kao investitori s viškom kapitala.

Vrhunac poslovne zrelosti stigao je kroz strateško partnerstvo s Atlantic Grupom. U transakciji koja je odjeknula, Šimić je napravio potez opisan kao “trampa” s Emilom Tedeschijem. Svjestan snage svog distribucijskog kanala, koji je obuhvaćao oko 300 ugostiteljskih objekata, predao ga je Atlanticu kako bi ojačao njihov brend Barcaffé. Zauzvrat, Šimićeva tvrtka preuzela je Atlanticov segment poslovanja s vodom – brend Kala u bidonima. Ovim je potezom jasno signalizirao svoju ambiciju da postane apsolutni lider u segmentu distribucije vode, žrtvujući unosan posao s kavom za potpunu dominaciju na tržištu na kojem je i započeo svoj poduzetnički put. Time se percepcija o njemu nepovratno promijenila: postao je strateg, a ne samo bivši nogometaš s kapitalom.

Šimićevi interesi nisu bili ograničeni na vodu i kavu. Njegov poduzetnički duh vodio ga je i u druge projekte, poput otvaranja jednog od najvećih kafića u Zagrebu, History Caffe Cluba, te pokretanja proizvodnje prirodnih sokova. Nije bježao ni od ulaganja na tržištu kapitala, o čemu svjedoči njegova višemilijunska investicija u dionice Karlovačke banke. Ipak, jedan od njegovih najznačajnijih poteza izvan klasičnog biznisa bio je osnivanje Hrvatske udruge “Nogometni sindikat”. Kao predsjednik, borio se za prava igrača u Hrvatskoj, koristeći ugled kako bi upozorio na brojne probleme. Time je pokazao da, unatoč poslovnom uspjehu, nije zaboravio svijet iz kojeg je potekao.

Sjena nad obiteljskim carstvom

No, poslovanje obitelji Šimić našlo se pod lupom pravosudnih tijela, a vijesti o uhićenjima zasjenile su priče o poslovnim uspjesima. Dario Šimić uhićen je pod sumnjom za nezakonito ishođenje dozvola za kamp u Tisnom. Ni njegov brat Josip, ključni partner, nije bio pošteđen. Ranije je bio uhićen zbog sumnje na fiktivnu trgovinu i utaju poreza, a nakon nagodbe s USKOK-om osuđen je na uvjetnu kaznu. Tvrtka Živi bar d.o.o., u Josipovom vlasništvu, koja je ostvarivala prihode veće od deset milijuna eura, također je evidentirana zbog prekršaja. Ovi događaji bacili su sjenu na carstvo izgrađeno na imidžu sportske discipline. Put od beskompromisnog braniča do poduzetnika koji se brani pred zakonom pokazao se skliskim, otkrivajući da su izazovi u poslovnom svijetu ponekad daleko opasniji od najjačih protivničkih napadača.