Obvezom ugradnje razdjelnika topline od 1. rujna ponovno se aktualiziralo pitanje učinkovitosti i ekonomičnosti njihove ugradnje, a podignuta je nova tužba za ocjenu ustavnosti te obveze. 

“Razdjelnik sam po sebi ne štedi energiju”

Ravnatelj Uprave za energetiku u Ministarstvu gospodarstva Željko Krevzelj istaknuo je kako obveza proizlazi iz europskih propisa, odnosno Direktive o energetskoj učinkovitosti i Direktive o energetskim svojstvima zgrada.

– To su dvije pravne stečevine Europske unije koje su ključne u kontekstu same funkcije i važnosti razdjelnika, rekao je.

Naglasio je kako razdjelnici sami po sebi ne donose uštede energije niti automatski smanjuju potrošnju, već omogućuju pravedniji i transparentniji sustav obračuna troškova grijanja, piše HRT.

– Razdjelnik sam po sebi ne štedi energiju. On omogućuje da se potrošnja raspodjeljuje prema stvarnom korištenju toplinske energije u pojedinoj prostoriji. Nije više riječ samo o obračunu prema površini stana, već se u formulu uključuju podaci koje bilježi razdjelnik, pojasnio je Krevzelj.

Govoreći o tome na koga se obveza odnosi, Krevzelj je rekao kako je za ugradnju odgovoran vlasnik stana, ali da važnu ulogu imaju i suvlasnici te upravitelji zgrada.

Dodao je i kako Ministarstvo gospodarstva priprema dodatne upute za građane kako bi se bolje informirali o obvezi ugradnje razdjelnika i procedurama koje ih očekuju u narednim mjesecima.

“Razdjelnici su prisila, ne mjera uštede”

S druge strane, profesor emeritus Građevinskog fakulteta Ivica Džeba ponovno je izrazio protivljenje obveznoj ugradnji razdjelnika, ističući da stručni argumenti kritičara godinama nisu nailazili na razumijevanje nadležnih institucija.

Nove dionice

Tri ključna pitanja koja svaki investitor treba postaviti prije ulaganja 

promo

‘Ne gubite novac zbog loših odluka. Gubite ga jer ne znate da su loše.’

Podsjetio je da europski propisi predviđaju ugradnju razdjelnika samo pod određenim uvjetima.

– U europskoj direktivi jasno piše da se razdjelnici ugrađuju tamo gdje se ne mogu ugraditi kalorimetri, ali samo ako je to troškovno isplativo. To je bilo propisano i u staroj i u novoj direktivi, istaknuo je.

Džeba je pritom otvorio pitanje studije isplativosti ugradnje razdjelnika koju je 2017. godine izradio Energetski institut Hrvoje Požar na zahtjev Ministarstva.

– Zašto se u Hrvatskoj negira studija isplativosti koju je Energetski institut napravio još 2017. godine? I je li Hrvatska tu studiju uopće poslala u Bruxelles, odnosno Europskoj komisiji? Ako Komisija ne dobije takvu studiju, onda naravno ostaje obveza ugradnje razdjelnika, upitao je Krevzelja, te naglasio da je studija financirana javnim novcem te da ju je naručilo samo Ministarstvo.

Govoreći o učincima razdjelnika, Džeba smatra da ih se ne može promatrati kao mjeru energetske učinkovitosti, već prije kao oblik prisile za građane.

– Ja to gledam kao prisilu. Razdjelnici sami po sebi zaista ništa ne štede. Uštede donose druge mjere koje se ugrađuju u sustav centralnog grijanja, rekao je, te kao primjer naveo termostatske ventile i balansiranje sustava grijanja, za koje tvrdi da ostvaruju stvarne energetske uštede.

– Čim ugradite termostatske ventile s osjetnikom, već tada ostvarujete određenu uštedu toplinske energije. Dodatne uštede postižu se balansiranjem sustava i ugradnjom balansirajućih ventila, pojasnio je.

Prema njegovim riječima, razdjelnici mogu utjecati tek na manji dio ukupne potrošnje, ponajprije kroz promjenu ponašanja korisnika.

– Smatra se da se svega pet do deset posto smanjenja potrošnje toplinske energije može pripisati razdjelnicima, i to kao svojevrsnoj psihološkoj mjeri, jer ljudi više paze na potrošnju kada znaju da se ona prati, rekao je Džeba.

Odbacio je i često spominjanu tvrdnju da su građani prije masovno rasipali toplinu otvaranjem prozora.

– Ljudi su otvarali prozore zato što stari ventili nisu mogli regulirati temperaturu. S njima ste mogli samo otvoriti ili zatvoriti radijator. Da su se ugradili samo termostatski ventili, bez razdjelnika, već bi se ostvarile značajne uštede toplinske energije, zaključio je.

“Svaki korisnik treba plaćati koliko potroši”

Predsjednik Udruge predstavnika suvlasnika stambenih zgrada Grada Zagreba Zdravko Vladanović smatra da su razdjelnici, unatoč kritikama, promijenili navike korisnika i pridonijeli racionalnijem korištenju energije.

Polazeći od iskustva stanara, uključujući i vlastito, Vladanović ističe da su prije ugradnje razdjelnika gubici toplinske energije bili znatno veći.

– Do ugradnje razdjelnika držali smo prozore otvorene na kip tijekom cijelog dana. Na taj smo način nepotrebno bacali kroz prozor i do 30 posto energije. Nakon ugradnje razdjelnika promijenili smo ponašanje, više pazimo na potrošnju i zatvaramo ventile kada nije potrebno grijati, rekao je.

Dodao je kako se značajne uštede mogu ostvariti već pravilnim podešavanjem termostatskih ventila.

– Ako ventil na radijatoru postavimo na jedan, dva ili tri, možda nam neće biti dovoljno toplo, ali ni petica nije potrebna. Već na taj način moguće je ostvariti uštedu od oko 20 posto, kazao je.

Vladanović smatra da bi osnovno načelo sustava grijanja trebalo biti da svaki korisnik plaća onoliko energije koliko stvarno potroši.

Istodobno upozorava da pitanje razdjelnika nije jedini problem u sustavu centralnog grijanja te da postoje neriješena pitanja između zgrada i HEP-a.

– Često se u raspravama spominje toplinska postaja. To je stara boljka koja još nije do kraja riješena na relaciji krajnjih korisnika, odnosno zgrada i HEP-a, istaknuo je.

Podsjetio je da je prostor toplinske stanice u vlasništvu zgrade kao zajednički dio nekretnine, dok je oprema unutar postrojenja u vlasništvu HEP-a.

– Toplinska stanica je prostorija u vlasništvu zgrade, ali je postrojenje vlasništvo HEP-a i HEP se prema tome tako i odnosi, rekao je.

Dodao je kako će se u budućim raspravama morati otvoriti i pitanja frekventnih pumpi te druge opreme povezane sa sustavima grijanja i obračunom potrošnje.

– Što je s frekventnim pumpama i ostalim uređajima koji su povezani s ovom temom, o tome ćemo tek morati razgovarati, upitao je Vladanović.

Na pitanje prikazuju li razdjelnici stvarnu potrošnju toplinske energije, Vladanović je pojasnio da njihova funkcija nije jednaka funkciji kalorimetra.

– Razdjelnik je potreban, ali on ne mjeri stvarnu potrošnju toplinske energije kao što to može kalorimetar. Riječ je o uređaju koji registrira impulse nastale razlikom temperature između radijatora i prostorije u kojoj se nalazi, rekao je.

Objasnio je kako se prikupljeni podaci elektroničkim putem šalju na centralno mjesto u zgradi, a potom tvrtki koja obrađuje očitanja i dostavlja ih HEP Toplinarstvu radi izrade obračuna.

Upozorio je i na promjene u načinu obračuna koje bi građani mogli primijetiti već tijekom iduće sezone grijanja.

– Moramo biti svjesni da će se potrošnja dijeliti na dva dijela. Jedan dio obračunavat će se po dosadašnjem modelu, dok će se drugi dio podmirivati kroz zajedničku pričuvu. Zbog toga se može dogoditi da račun na prvi pogled izgleda manji, ali samo zato što će dio troškova biti prebačen na pričuvu, pojasnio je.

Dodao je kako je cijeli sustav složen te ga nije jednostavno objasniti građanima bez detaljnijeg upoznavanja s načinom obračuna.

Kao jedan od najvećih problema istaknuo je nedostatak jasne i pravodobne komunikacije nadležnih institucija prema građanima.

Razdjelnici ili kalorimetri

Na kritike o isplativosti i svrhovitosti razdjelnika odgovorio je ravnatelj Uprave za energetiku u Ministarstvu gospodarstva, istaknuvši kako je individualno mjerenje potrošnje toplinske energije obveza koja proizlazi iz europskog zakonodavstva.

Pojasnio je da je osnovni cilj omogućiti individualni obračun potrošnje za svaki stan, pri čemu izbor uređaja ovisi o tehničkim mogućnostima pojedine zgrade.

– Kada nije moguće ugraditi kalorimetar, tada se ugrađuje razdjelnik. Bitno je osigurati individualno mjerenje potrošnje, a način na koji će se to postići ovisi o karakteristikama i stanju zgrade, kazao je.

Osvrnuo se i studiju Energetskog instituta Hrvoje Požar iz 2017. godine, za koju tvrdi da se u javnosti često pogrešno interpretira.

– Ono što je ključno razumjeti jest da ta studija nije analizirala energetsku učinkovitost razdjelnika, nego ekonomsku opravdanost ugradnje uređaja za individualno mjerenje potrošnje, rekao je.

Istaknuo je i kako obveza ugradnje razdjelnika nikada nije prestala postojati.

– U jednom razdoblju bila je stavljena po strani, ali je i dalje ostala sastavni dio zakonodavnog okvira. Naša je zadaća osigurati individualno mjerenje potrošnje, bilo putem kalorimetra ili razdjelnika, rekao je Krevzelj.

“Sustav pogoduje trgovcima, ne građanima”

Profesor Džeba ostao je pri stavu da u većini hrvatskih gradova ugradnja razdjelnika nije ekonomski opravdana te je ponovno pozvao na pozivanje na rezultate službenih studija.

Kritizirao je i analize na koje se Ministarstvo gospodarstva poziva u obrazlaganju novih zakonskih rješenja, tvrdeći da nisu javno dostupne.

– Stalno se govori o dodatnim analizama koje je Ministarstvo provelo, ali te analize nitko nije vidio. S druge strane, imali smo priliku vidjeti kalkulaciju koju gospodin Krevzelj često spominje u javnosti kada govori o trošku od 50 centi po četvornom metru, rekao je, ocijenivši takava izračun neprihvatljivim.

– Za mene je to skandalozno. To nije nikakva ozbiljna analiza, ustvrdio je, te iznio vlastiti primjer obračuna troškova za prosječan stan.

– Ako imate stan od 50 četvornih metara, on u pravilu ima oko tri radijatora, odnosno tri razdjelnika. Tri razdjelnika s ugradnjom koštaju približno 75 eura. Istodobno bi vlasnik takvog stana prema predloženom modelu godišnje plaćao oko 300 eura naknade, rekao je, te upitao gdje je tu razlika između 75 i 300 eura?

– A da ne govorim na rok od 10 godina kada ta naknada iznosi 3000 eura. Ako se 3000 eura podijeli s 25 eura koliko košta jedan razdjelnik, vi biste mogli kupiti 120 razdjelnika, što bi značilo da jedan stan od 50 kvadrata ima 120 soba s 120 radijatora, s 120 ovih razdjelnika. Mislim da je to san snova svakog trgovca razdjelnicima, zaključio je, te upitao Krevzelja, jesu li radili analizu za trgovce s razdjelnicima ili u korist hrvatskih građana?

“Naknada nije kazna nego poticaj”

Krevzelj je odbacio tvrdnje i poručio da Ministarstvo naknadu ne smatra kaznenom mjerom.

– To nije kazna i mi je ne percipiramo kao kaznu zato što ima elemente poticaja. Sredstva koja se prikupe kroz tu naknadu ostaju u zgradi i mogu se koristiti za ugradnju razdjelnika, ali i za druge mjere energetske učinkovitosti, poput poboljšanja ovojnice zgrade i sličnih zahvata, rekao je.

Naglasio je da građani i dalje imaju mogućnost izbora.

– Mi ostavljamo građanima da sami odluče hoće li ugraditi razdjelnike ili neće. Oni koji ih ne ugrade plaćaju naknadu koja se slijeva u pričuvu zgrade, iz koje se potom mogu financirati različiti zajednički troškovi i ulaganja, pojasnio je.

Prema njegovim riječima, za stan površine 50 četvornih metara riječ je o iznosu od približno 30 eura mjesečno.

Poruke građanima

– Razdjelnicima se racionalizira potrošnja i radi pravedniji obračun potrošnje, poručio je Vladanović.

Džeba je preporučio svim zgradama koje do sada nisu imale razdjelnike ili onima koji su ih imali pa ih više ne žele da ih ne ugrađuju.

– Platite tu naknadu za poticanje energetske učinkovitosti, odnosno kaznu, a onda će se vidjeti šta će u međuvremenu napraviti Ustavni sud. Taj novac neće biti izgubljen, rekao je.

– Razdjelnici ne štede energiju, oni ne smanjuju automatski potrošnju, međutim imaju ulogu u pravednijoj raspodjeli troškova. A ja vjerujem da je građanima u interesu osigurati sebi pravedniju raspodjelu troškova na računu, zaključio je, Krevzelj te pozvao građane da pristupaju ovome sukladno zakonskim propisima.