Zašto Europska unija ne bi mogla, na neki način, zamijeniti to što joj je desetljećima predstavljala Amerika, a bila je najbolji prijatelj i najbliži mogući partner – ideološki, kulturološki, sigurnosno – s Kinom? Ne bi bilo isto kao s Amerikom, no može li barem donekle?
Veze Europe i Amerike toliko su oslabljene da ispitivanja javnog mnijenja u državama članicama pokazuju visoku razinu nepovjerenja anketiranih građana prema Americi. To pokazuje da se soft power Amerike u Europi skoro posve istopio i da je bilo koja ranija administracija na vlasti u Washingtonu, zvonilo bi na alarm. Ali, ovima je svejedno, toliko se svijet promijenio…
Strateška autonomija
Europske veze s Rusijom prekinute su i pogoršavat će se, pa se postavlja pitanje zašto se onda EU i Kina ne bi mogle naći na pola puta, a na obostranu korist.
Kad je, u doba prvog Trumpova mandata (makar i ranije), postalo jasno da se američki prioriteti mijenjaju, u dijelovima europskih poslovnih i političkih elita, u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, poigravalo se tom idejom. Razmišljalo se bi li se mogao postići čvršći odnos Bruxellesa i Pekinga, doduše ne na ideološkim sličnostima kao što je bilo u doba Hladnoga rata sa Sjedinjenim Državama, nego ograničeniji, distanciraniji, i temeljen na pragmatičnim postavkama.
Maštalo se o tome da bi Europa zadržala sigurnosne veze sa SAD-om, dakle čvrsti i neupitni NATO i sve garancije koje iz toga proizlaze, ali bi gospodarski bila mnogo bliža Kini nego što bi se to nužno svidjelo Sjedinjenim Državama. Tu ideju najbolje su artikulirali Francuzi.
Emmanuel Macron je još 2023. godine, kad je posjetio predsjednika Xija u Pekingu, izjavio kako Europa “neće biti američki vazal”. To je ondje bilo dobro primljeno, ali su smatrali da se odnosi na to da EU ni Francuska neće prosvjedovati kad Kina odluči da pripoji Tajvan. Već je to bio nesporazum, jer Macron nije zagovarao da Kina zamijeni Ameriku kao starijeg partnera, nego da Europa čvršćim vezama s Kinom sebi osigura veći prostor za samostalno djelovanje, ono što danas zovemo strateška autonomija.
Drugim riječima, bilo bi idealno kad bi Kina pomogla Europi u njenom osamostaljenju od Amerike i generalno europskom osamostaljenju.
Ako itko, francuski predsjednik to je mogao staviti na stol, zbog povijesnih veza Francuske i Kine. U svoje vrijeme, kineska revolucija, odnosno sam Mao, inspirirali su se Francuskom revolucijom i francuskom idejom prosvjetiteljstva. Dobro, davno je to bilo, ali činjenica je da i danas u Pekingu jedino Francusku nešto malo bolje gledaju od ostalih europskih zemalja.
Ali, isključeno je da bi Peking u bilo čemu pomogao jačanju EU-a. Ne samo to, nego se Kina svrstala uz Rusiju u napadu na Ukrajini, što nanosi izravnu štetu Europi.
Kad je taj kineski stav postao jasno, onda je i Unija, također 2023., artikulirala novi stav prema Kini, proglasila je “sistemskim rivalom”, i uvela politiku takozvanog smanjenja rizika u odnosima s Kinom. Sistemski rival, recimo kolokvijalno, znači da je Kina protivnik ili suprarnik u svemu, od shvaćanja svijeta i vrijednosti po kojima bi svijet trebao funkcionirati do ekonomije. Percepijski pak, pad povjerenja u Ameriku nije doveo do rasta povjerenja u Kinu, barem ne među poslovnim elitama, a u široj javnosti prema Kini vlada ravnodušnost.
Kako se postaviti?
Preciznije pitanje, kad se sve ovo uzme u obzir, glasi: Kako održati bliske gospodarske veze s Kinom, sada i u narednim godinama, tom Kinom koja ekonomski napada EU, koja podržava Rusiju, otvorenu prijetnju sigurnosti Europe, dok je paralelno za Europu najveći mogući imperativ održati NATO i sigurnosne veze s Amerikom? S Amerikom koja inzistira na slabljenju trgovinskih veza Europe i Kine, možda će oko toga ucjenjivati i koja, doduše ne sistematično, ali tu i tamo, hirovito, daje podršku agresivnoj Rusiji.
Kako se postaviti prema dvije velike suprostavljene sile od kojih svaka na neki način ugrožava EU, a obje joj trebaju? Da je idealno, ne bi bilo rata u Ukrajini, a u Europi bi postojala razvijena industrija koja ne bi ovisila o američkoj tehnologiji niti o svemu onome što Kina ima, a EU nema. No, nije tako, nego upravo obratno. Kao ni američko-europski odnosi, niti europsko-kineski nisu nikad bili gori.
Znamo do koje je mjere Europa ovisna o lancima opskrbe iz Kine u najvažnijim sektorima, na primjer farmaceutskoj industriji i zelenoj tehnologiji. Svijest o tome, šok oko toga koliko Europa ovisi od Kine postao je šokantno jasan u doba krize Covida, kad se ustanovilo da se čak i zaštitne maske moraju uvoziti iz Kine. Usput, kineske tvrtke preuzele su iz Europe čak i proizvodnju paracetamola, da ne govorimo o lijekovima za srčane ili bubrežne bolesti ili regulaciju tlaka. To sada izaziva nervozu.
Zbog svega toga, u EU se nizom mjera podiže obrambeni zid prema jeftinom uvozu iz Kine koji se pokazao kao velika prijetnja domaćoj industriji. Možda, kao posljedica, zbilja i uslijedi reindustrijalizacija Europe, barem ponegdje.
Obrambeni zid najbolje se prepoznaje u antisubvencijskim carinama na kineska električna vozila, što su se počela postupno uvoditi od 2024., a sada su u potpunosti na snazi. Također, mnogo jača nego ranije je provjera kineskih investicija na ulaganja u važnu infrastrukturu, poput morskih luka (veliki problem) i 5G mreža, kao i generalno udjelu kineskih državnih subvenicija kad nude proizvode Europi, gdje proizvođači nemaju državne potpore.
Treći dio obrambenog zida je karbonska provjera kineskih proizvoda. Odnosno, ako su europski proizvođači pod obvezom poštivanja zelenih mjera, onda moraju biti i kineski. Ove mjere odnose se na uvoz čelika, cementa, aluminija, gnojiva i sličnog.
Zahlađenje Kina – EU
Nekad te europske mjere prolaze nezapaženo za širu javnost, ali, nešto će i odjeknuti. Primjerice, od 1. srpnja uvode se carine na robu do 150 eura s platformi Temu, Shein i AliExpress. To će pogodit i europske kupce, jer će neki proizvodi biti dvostruko skuplji, ali će i poljuljati kineske proizvođače. Taj europski zid Kina smatra napadom na sebe i ranije europsko-kineske dogovore i sprema se na odmazdu, koja će, sudeći prema ranijim primjerima, biti precizna i inteligentna.
Kako to Kina radi, vidjelo se prije dvanaest godina kad je poplava jeftinih kineskih solara uništila taj sektor u Njemčakoj, gdje su se poduzetnici baš nadali da će imati prostor za rast u zelenoj tranziciji. Na invaziju kineskih solara, Europa je odgovorila protumjerama, a Kina je onda naciljala ne tek Francusku, nego fokusiranije, regije u Francuskoj koje su proizvodile sireve i vina i oslanjale se na izvoz u Kinu. Taj mali kvrc, mali udarac, pokrenuo je bio političko nezadovoljstvo u Francuskoj, koje se trebalo gasiti. U odgovoru, EU je pokrenula ispitivanje štetnosti materijala u kineskim igračkama i tekstilu koji je stizao u Europu. I tako dalje. U međuvremenu, i kineska industrija solara zapala je u krizu, a Kina je ponovo kao odgovor na carine na Temu i Shein, naciljala europske mliječne proizvode, tj. francuske sireve i likere, španjolsku svinjetinu i njemačke limuzine.
Također, Kina je podigla kontrole na izvoz minerala i rijetkih ruda koje EU treba za svoju industriju, i sad se Europa okreće po svijetu gdje toga još ima. Ako ima nešto što je EU naučila, to je onda da se ne treba ni u koga previše pouzdati – niti u rusku energiju, niti u američku obranu, niti u dobavne lance iz Kine – i da je prošlo vrijeme širom otvorenih vrata svakom namjerniku koji bi rekao da želi trgovati.
No, ovaj razvoj događaja je logičan. Europska unija desetljećima je propovijedala i širila misiju slobodne trgovine, ali sada, suočena s američkim carinama i nepredvidljivošću s jedne strane, i kineskim izbjegavanjem reciprociteta i ekspanzijom s druge, uzmiče od stroge linije i nastoji se zaštititi i konačno pokazuje zube. Ti iskeženi europski zubi su regulativa, i sama činjenica da je EU veliko i bogato tržište.
Ne može se govoriti o trgovinskom ratu Europe i Kine, ali svi vide da je nastupilo veliko zahlađenje odnosa u kojem je jedino dobro da su obje strane u strahu da se ne ode predaleko. Ako usporedimo dvije sile i Europu u sredini, i promotrimo ponašanje, iako udaljenija, Kina se čini racionalnija od Trumpove Amerike. No, ta utjeha nije prevelika.
Mi smo njima smiješni
Sada je situacija takava da EU nastoji u odnosu prema Kini pronaći treći put, uski prolaz kojim bi se štitila od dampinga, a da joj stalno prigovara zbog toga što drže Rusiju na nogama i time omogućuje Putinu da bude stalna prijetnja Europskoj uniji. Inače, Kina ne taji da pomaže Rusiji, ali tvrdi da kad bi joj stvarno pomagala koliko Putin traži, da bi rat u Ukrajini bio davno gotov. Dakle, takvim doziranjem pomoći, Kina šteti Europi, a Putina drži, slikovito govoreći, na kratkoj lajni.
No, EU podiže svoj obrambeni zid i zato da podigne europski ugled na svjetskoj sceni, jer Kina pomalo i prezire Europu kao slabog i ovisnog igrača.
Kad se čitaju analize kineskih instituta ili kineska priopćenja, oni upotrebljavaju pristojne formulacije kao “fragmentirana Europa” ili “Europa koja slabi”. No, kao što upozoravaju svi koji zbilja poznaju Kinu, činjenica je da je Europa za Kinu prvenstveno jedan krasan, bogat, slikovit, lijep muzej, u kojem stanovnici ne znaju da su i sami muzejski eksponati što su tehnološki i inovacijski zaglavili. Mi smo njima smiješni.
Makar tamošnji bogataši itekako žele kupovati najskuplje njemačke BMW-e radije nego svoje male i štedljive EV-e, Njemačka im je smiješna u tome kako nije modernizirala auto industriju, i kako nameti kojima Nijemci udaraju industriju čelika posljedično dovodi i do političkog rasta popularnosti ekstremističkih stranaka. Činjenica je da najjača europska zemlja, Njemačka, zaostaje i u umjetnoj inteligenciji, pa su si, dakle, konstatiraju Kinezi, Europljani sami krivi što im konkurentnost opada.
Zatim, Europa se ne snalazi oko migracija, predobro se živi, Europa nije demografski dovoljno vitalna, nego je stara, dok se neboderi u njihovim mnogoljudnim gradovima koje jedva znamo po imenu, kao mnoštvo falusa dižu u nebo sugerirajući kako Kina raste. Potom, EU nema jedinstvenu vanjsku politiku, nema niti svoju vojsku, nema objedinjene standarde u vojnoj industriji pa proizvodi nekompatibilne dijelove. Ne samo to, nego ne razumiju kakva je EU uopće organizacija, ako nema čvrstog lidera.
Trump im je protivnik, ali je lider. Putin je lider, i presretni su što su sada oni, Peking, a ne više Kremlj, jači partner u odnosu. Xi je lider.
Xi je nedavno jako lijepo primio Aleksandra Vučića, mnogo svečanije nego Ursulu von der Leyen, i zaista im tamo nije jasno, apsurdno im je, da je u Europi, iz njihove točke gledišta, tom zadnjem zapadnom ispupčenju europskog kontinenta, ta neka Von der Leyen jača od Vučića. To je za njih anomalija. Teško to prihvaćaju.
Zbunjujuća Europa
U toj novoj personaliziranoj međunarodnoj politici poštuju se oni koji odluke donose odmah, brzo, i u što manjem krugu. Kad je s druge strane Europa, koja odlučuje konsenzusom 27 članica, i nakon konzultacija, oni to nastoje ignorirati i, slično kao i Amerikanci, pregovarati izravno sa članicama. U tom novom personalizmu, niti europska diplomacija nije se još rekalibrilala, ali niti javnost. Primjer je kako nitko od nas ne može shvatiti da američki predsjednik u najosjetljivije pregovore u Moksvu ili na Bliski istok, šalje svog frenda i zeta, umjesto stvarne poznavatelje ili diplomate. Ali, to je sada tako. S kineske pak, strane, kineska diplomacija naprosto ne zna postupati prema EU kao stvarnoj ekonomskoj sili, pa dakle i političkoj. Naime, ako ne vide jednog lidera – dakle, ako ne personaliziraju, ne vide mogućnost da se postigne dogovor koji bi se održao, kaže Sense Hofstede, analitičar i stručnjak za Kinu iz Bruxellesa.
Zbog toga ih mjere koje se donesu na razini EU-a, i koje se tada poštuju, jako zbunjuju.
Ne razumiju da Europa stvarno želi svoj prostor, do te mjere ne shvaćaju da misle da se radi o manevru, pa je raširen stav da je europska “strateška autonomija” zapravo potez koje Bruxelles povlači prema uputama iz Washingtona. Dakako da imaju i stvarne eksperte koji poznaju Europu, i koji političke elite drugačije brifiraju, ali u medijima, i daleko od uskih elita, Kinezi ne mogu prihvatiti da EU nije vazal Amerike, da ne postupa prema američkom diktatu, a pogotovo sada kad su narasle američko-kineske tenzije.
Kina gleda na EU samo kao odvjetak Amerike, i smatra da udarajući po Europi, zapravo udara po Americi. Europa na Kinu sve više gleda kao na prijetnju svom razvoju i blagostanju, i zbog podrške Rusiji, neizravnu prijetnju sigurnosti.
No, službeno, Kina si ipak ne može priuštiti da pretjera s ekonomskom odmazdom prema Europi, jer i sama ima svoje slabosti. S jedne strane ne može si priuštiti da previše udari i previše uništava i zato jer bi si zatvorila tržište, i jer bi posve potjerala Europu prema Americi, a s druge, iako golema zemlja, ima i ona svoje slabosti.
Kineski problemi
Prema odličnoj studiji analitičara iz nizozemskog EUSS think tanka, “kinesku vanjsku politiku sada oblikuju podjednako slabost domaće ekonomije kao i vanjske ambicije. Usporeni rast, brzo starenje stanovništva, sektor nekretnina opterećen dugovima i smanjenje fiskalnog prostora narušavaju “dividendu rasta” koja je dugo održavala legitimnost Kineske komunističke partije”. Prosperitet stagnira.
Analitičari iz europskih think tankova i konzultanti preporučuju političarima da što brže implementiraju to smanjenje rizika. Europska komisija se ne protivi previše, ali zemlje koje kineska trgovinska odmazda pogađa, oklijevaju. Recimo, mliječna industrija, velike tvrtke, izgubile su prošle godine oko 280 milijuna eura jer je Kina uvela odgovarajuće carine. Ili, Kina uvozi svinjetine iz Europe u vrijednosti od više od dvije milijarde eura, najviše iz Španjolske. Možda će oštri ton Madrida prema Americi ove godine, smekšati Peking?
Možda, a ako da, onda će to biti zato da se oslabi EU kao zajednica. Ispada, čini se, da Europa ne može zamijeniti Ameriku Kinom. To bi bilo kao zamjena jedne ovisnosti drugom vrstom ovisnosti. Obje su sile hirovite i nepouzdane.
S Amerikom više nema automatizma i bliskosti u vrijednostima. S Kinom nemamo ni sigurnosni okvir, niti postoji međusobno političko povjerenje. Obje sile ne vide Uniju kao ravnopravnog partnera, ali Kina još manje nego Amerika. No, ne dolazi u obzir da se prekinu ekonomske veze s Kinom, nego se odnos svodi na nelagodno balansiranje u suradnji i obrani svojih interesa. To je tako, za sada.
