Meksiko i Južnoafrička Republika na Estadio Azteca u Mexico Cityju otvorit će za točno pet dana, 11. lipnja najveći komercijalni događaj u povijesti organiziranog sporta.
Svjetsko prvenstvo u nogometu 2026. traje 39 dana u 16 gradova i tri zemlje, sa 104 utakmice i 48 nacionalnih momčadi, a Fifa očekuje da će ostvariti 10,9 milijardi dolara prihoda. Za usporedbu, NFL godišnje ostvaruje otprilike 20 milijardi dolara, kroz cijelu sezonu u 32 franšize koje podržava najzrelije tržište sportskih medija na svijetu.
Udvostručen nagradni fond
Svjetsko prvenstvo u nogometu održava se jednom svake četiri godine i ostvaruje više od polovice te brojke u šest tjedana. Širi četverogodišnji ciklus koji završava turnir 2026. cilja na ukupno 13 milijardi dolara, što je povećanje od 72 posto u odnosu na 7,5 milijardi dolara generiranih u ciklusu u Kataru. Samo nagradni fond gotovo se udvostručio, s 440 milijuna dolara u Kataru na 871 milijun dolara za 2026., pri čemu prvaci dobivaju 50 milijuna dolara, a svaka nacija sudionica jamči 12,5 milijuna dolara prije nego što lopta uopće krene s centra.
Razmjeri su izvanredni. Ono što je komercijalno zanimljivije jest to što ih generira tvrtka koja je dosljedno naplaćivala niže cijene za vlastiti proizvod. Najvrjednije pojedinačno tržište prijenosa na svijetu, Sjedinjene Američke Države, jednoj od tri zemlje domaćina prvenstva uz Meksiko i Kanadu, pokriveno je ugovorom koji analitičari industrije procjenjuju na milijardu do 1,5 milijardi dolara, a za koji Fifa prima manje od 485 milijuna dolara. Kina, koja je činila 49,8 posto svih sati gledanosti digitalnih i društvenih medija u Kataru 2022., ušla je u posljednje tjedne prije turnira bez potvrđenog ugovora o televizijskim pravima. Indija, nacija od 1,4 milijarde ljudi, ni danas još nema potvrđenog emitera.
Svaka nacija eliminirana u grupnoj fazi primit će devet milijuna dolara. Timovi eliminirani u prvom eliminacijskom krugu zaradit će 11 milijuna dolara, dok će oni koji ispadnu iz šesnaestine finala dobiti 15 milijuna dolara. Četvrtfinalisti će prikupiti 19 milijuna dolara. Četvrtoplasirana momčad zaradit će 27 milijuna dolara, trećeplasirana 29 milijuna, drugoplasirana 33 milijuna, a svjetski prvak uprihodit će 50 milijuna dolara, u odnosu na 42 milijuna dolara dodijeljenih Argentini nakon osvajanja svjetskog naslova 2022. godine. Osim isplata povezanih s konačnim rezultatom, svakoj naciji sudionici zajamčeno je 12,5 milijuna dolara prije nego što lopta krene – 10 milijuna dolara za plasman i 2,5 milijuna dolara za pripremu.
Sama Fifa ima ogromna komercijalna očekivanja s predviđenim neočekivanim prihodom od 30,5 milijardi dolara (26,1 milijardi eura) za tri zemlje domaćina zajedno. Također, očekuje i da će turnir generirati do 40,9 milijardi dolara (35 milijardi eura) dodatnog globalnog BDP-a. Krvona svjetska nogometna organizacija također procjenjuje da će se, izravno ili neizravno povezanih s događajem, stvoriti otprilike 824 tisuće radnih mjesta. Međutim, kako se bliži početni zvižduk prve utakmice, analitičari upozoravaju da bi stvarne brojke, kada konačno stignu, mogle prikazati znatno skromniju sliku od trenutačne priče.
Fifa procjenjuje da će ukupni troškovi 23. Svjetskog nogometnog prvenstva, uključujući troškove organizacije, gradova domaćina i investitora diljem SAD-a, Kanade i Meksika, iznositi oko 14 milijardi dolara (12 milijardi eura). Očekuje se da će samo SAD apsorbirati više od 11 milijardi dolara (9,4 milijarde eura) od tog iznosa.
Prema analizi danske banke Saxo, istaknute brojke veličaju utjecaj nogometa, dok ekonomski stručnjaci u prosjeku procjenjuju manje generiranje prihoda od Fife, piše Euronews. Na primjer, za SAD, čije gospodarstvo nadmašuje većinu svojih konkurenata, predviđeni poticaj od 17 milijardi dolara (14,5 milijardi eura) iznosi manje od 0,1 posto BDP-a, što Svjetsko prvenstvo čini marginalnim pokretačem rasta.
‘Bijeli slonovi’ i utjecaj na BDP
Meksiko se ističe kao relativni pobjednik ovog trostranog aranžmana, s procijenjenih 3 milijarde dolara (2,57 milijardi eura) očekivanih ekonomskih koristi koje predstavljaju između 0,2 i 0,5 posto BDP-a, ovisno o korištenom modelu, budući da priljev posjetitelja nosi veću vidljivu težinu u gospodarstvu koje se više oslanja na turizam i usluge. Gradovi domaćini poput Guadalajare, Monterreya i Mexico Cityja odlično su pozicionirani i mogli bi osjetiti najkonkretnije ekonomske efekte. U međuvremenu, predviđa se da će Kanada imati koristi od oko 3,8 milijardi kanadskih dolara (2,36 milijardi eura), iako analitičari napominju da se te brojke moraju dovesti i u korelaciju sa značajnim javnim troškovima.
Nedavna studija Oxford Economicsa također je otkrila da, iako će 11 američkih gradova domaćina ovog ljeta zabilježiti rast BDP-a kroz “niše” slobodno vrijeme i ugostiteljstvo, s Houstonom, New Yorkom i Dallasom kao središnjim mjestima okupljanja navijača, svaki nagli porast radnih mjesta pokazao bi se privremenim. Istraživanje je primijetilo da će, budući da gotovo nikakva nova infrastruktura nije izgrađena posebno za ovaj turnir, turistička aktivnost oko utakmica uvelike istisnuti postojeće tokove posjetitelja, umjesto da generira dodanu ekonomsku vrijednost.
Recentna povijest svjetskih nogometnih prvenstava donosi otrežnjujuće podatke. Prvo, konačni troškovi domaćinstva obično uvelike premašuju početne procjene. Istraživanje profesora Benta Flyvbjerga sa Sveučilišta u Oxfordu pokazalo je da mega sportski događaji redovito enormno premašuju svoje proračune – u prosjeku za čak 172 posto. Učinak naglog rasta uglavnom se objašnjava činjenicom da se Svjetsko prvenstvo ne može odgoditi. Kada infrastrukturni projekti pate od kašnjenja, organizatori su prisiljeni ubrzati izgradnju pod svaku cijenu kako bi ispunili rok za otvaranje. U praksi ta prekoračenja obično apsorbiraju – javne financije.
Drugo, osim stvarnih troškova, postavlja se pitanje srednjoročne i dugoročne ekonomske koristi od velikih ulaganja. Studije pokazuju da značajan dio infrastrukture izgrađene za turnire generira malu trajnu vrijednost nakon završetka natjecanja. Primjerice, mnogi stadioni postaju takozvani “bijeli slonovi” čije je održavanje skupo, ali se nakon događaja uvelike nedovoljno koriste.
Svjetsko prvenstvo 2014. u Brazilu i Svjetsko prvenstvo 2022. u Kataru istaknuti su primjeri ovog problema jer su proizveli niz stadiona bez održive namjene nakon Svjetskog prvenstva. Primjerice, “Arena da Amazônia” u brazilskom gradu Manausu trajni je simbol pogrešno alocirane javne potrošnje.
Mršava potražnja
Katar je 2022. godine, s utrošenih gotovo 220 milijardi dolara (188,6 milijardi eura), postao najskuplje Svjetsko prvenstvo u povijesti. Istina, transformirao je zemlju u smislu infrastrukture, ali ostala su pitanja o dugoročnom ekonomskom učinku. Mnogi će reći da su Katarci svjesno ušli u taj trošak, “jer, novca ionako imaju”, a cijena globalne promidžbe države kao i pozicioniranja u nogometnom svjetu očito im je bila prihvatljiva.
Ovogodišnje Svjetsko prvenstvo u tom pogledu bitno je drugačijeg profila. SAD, Kanada i Meksiko već posjeduju većinu potrebnih mjesta, a gotovo sva mjesta vode profitabilne profesionalne sportske franšize s utvrđenim bazama navijača. Rizik od “bijelog slona” znatno je manji ove godine, ali se i dalje očekuje da će domaćini premašiti proračun.
Ono što i dalje nosi ozbiljnu brigu jest potražnja koja se zasad čini nedostatnom. Prema istraživanju Američkog udruženja hotela i smještaja provedenom u više od 200 hotela u jedanaest američkih gradova domaćina, gotovo 80 posto izvijestilo je o praćenju rezervacija ispod početnih prognoza. Ispitanici su u istraživanju naveli poteškoće za strane posjetitelje u vidu ishođenja ulaznih viza u SAD, povišenih geopolitičkih napetosti i visokih cijene ulaznica i putovanja koje su utjecale na posjećenost. Neki hoteli su čak opisali turnir kao “ne-događaj”.
Osim toga, čak i ako bi potražnja ispunila očekivanja, povijesna analiza pokazuje da se procjene stvarnog utjecaja na BDP moraju tumačiti s oprezom jer se rezultati obično značajno razlikuju od početnih projekcija.
Čak i ako se dogodi rast, on će biti vremenski ograničen, vrlo lokaliziran i djelomično kompenziran učincima supstitucije i istiskivanja. Ovi pojmovi odnose se na makroekonomski fenomen koji se javlja kada povećano državno zaduživanje, potrošnja ili tržišna intervencija smanjuju ulaganja i potrošnju privatnog sektora. Ukupne makroekonomske koristi stoga ostaju ograničene, posebno za gospodarstva veličine SAD-a. U tom kontekstu, Svjetsko prvenstvo 2026. treba shvatiti manje kao pokretač strukturne ekonomske transformacije, a više kao privremenu preraspodjelu aktivnosti, pri čemu je njegov stvarni opseg često skromniji u odnosu na ono što narativ sugerira.
Što kaže povijest
Zaključno, kako su Oxford Economics i Saxo Bank raščlanili u svojim analizama, ovog će se ljeta ostvariti određeni rast BDP-a, ali on će biti privremen, lokaliziran i, barem za najveće svjetsko gospodarstvo, jedva primjetan na agregatnoj razini. Ispada, dakle, da bi najveća nogometna predstava mogla biti puno ‘mršavija’ za nacionalna gospodarstva nego što tvrde njezini organizatori.
Analitičari UniCredit Institutea izdvojili su sedam faktora koji utječu na uspjeh na SP-u. Literatura ukazuje na šest glavnih čimbenika: novac, ljude, nogometnu kulturu, prednost domaćeg terena, prošli uspjeh i mlade talente. Zatim, naravno, tu je i posljednja varijabla koju prognozeri najviše mrze: slučajni čimbenici.
Novac pomaže, ali ne jamči uspjeh – najočitije objašnjenje za uspjeh u nogometu su resursi. U ekonomskom smislu, zemlja ima “funkciju proizvodnje nogometa” temeljenu na kapitalu i radu (vidi točku dva). Kapital znači objekte za trening, stadione, opremu, sportsku znanost, medicinsku podršku i sve ostale stvari koje su modernim nogometašima potrebne prije nego što mogu trčati okolo minimalno 90 minuta. Bogatije zemlje obično si mogu priuštiti više ovog kapitala od siromašnijih. Ali nogomet nije Formula 1.
Ne treba vam zračni tunel od milijardu eura da biste otkrili talentirano lijevo krilo. Barem na razini mladih, nogomet je prekrasno niskotehnološki: lopta, teren i desetero druge djece dovoljni su za početak. Zato BDP ili BDP po glavi stanovnika ne predviđa automatski uspjeh na Svjetskom prvenstvu – nije li posljednji svjetski prvak postala reprezentacija zemlje s vrlo niskim prosječnim primanjima. Ponekad bogatstvo znači da djeca provode manje vremena vani, a više u zatvorenom prostoru igrajući (nogometne) videoigre.
Broj stanovnika je važan – samo u teoriji. Drugi veliki resurs može biti radna snaga. Velika populacija znači veći bazen talenata. Više ljudi trebalo bi se prevesti u više potencijalnih vratara, braniča, veznih igrača i napadača. Stoga bi, u teoriji, velike zemlje trebale bolje proći, jer imaju više igrača za odabir. No, u praksi to nije tako jednostavno. Sam broj stanovnika je gruba mjera. Ono što želimo znati je koliko ljudi zapravo igra nogomet.
Zemlja s 300 milijuna ljudi nije automatski nogometna velesila ako većina ljudi igra bejzbol, košarku ili kriket. Nažalost, teško je pronaći pouzdane povijesne podatke o broju aktivnih nogometaša u svim zemljama Svjetskog prvenstva. Stoga istraživači često koriste varijablu broja stanovnika jer je dostupna, a ne zato što je savršena. Bilo kako bilo, plasman Curaçaa i Zelenortskih Otoka na SP 2026. u osnovi ruši sve teorije temeljene na broju stanovnika, baš kao i plasman Hrvatske u finale SP-a 2018.
Nogometna kultura – sami resursi nisu dovoljni. Neke se zemlje ponašaju kao da je uspjeh u nogometu ustavna dužnost. U dijelovima Latinske Amerike, Europe i Afrike nogomet predstavlja identitet, terapiju, a ponekad čak i religiju. Brazil je klasičan primjer. Na papiru, SAD ima daleko veće ekonomske resurse i mnogo veću populaciju. Ali Brazil je povijesno mnogo veći dio svoje sportske duše posvetio nogometu, dok su se Amerikanci desetljećima zabavljali bejzbolom, američkim nogometom i riječju “nogomet”. Stoga, ozbiljan model predviđanja treba nogometnu kulturu. Problem je: kako pretvoriti nogometno ludilo u broj? Jedan zamisliv i široko korišten pokazatelj je broj godina koliko je zemlja povezana s Fifom. Ta mjera sigurno nije savršena, ali može dati naznaku koliko je dugo nogomet institucionalno ugrađen u zemlju.
Prednost domaćeg terena – nikada ne podcjenjujte snagu 60 tisuća ljudi koji navijaju: Zemlja domaćin ima koristi od igranja na poznatim stadionima, u poznatoj klimi, a posebno od ogromne podrške navijača. U tom pogledu postoje snažni dokazi. U 13 od 22 svjetska prvenstva do sada, zemlja domaćin završila je među četiri najbolja (polufinale). Šest domaćina osvojilo je turnir: Urugvaj 1930.; Italija 1934.; Engleska 1966.; Njemačka 1974.; Argentina 1978.; i Francuska 1998. Druga strana medalje je kontinentalna prednost domaćeg terena. Na primjer, europska (latinoamerička) momčad još nije uspjela pobijediti u Americi (Europi), osim u dva navrata: Brazil je postao svjetski prvak u Švedskoj 1958.; i, da, Njemačka je uspjela pobijediti Argentinu 1:0 u Rio de Janeiru 2014. (ne zaboravimo i onih 7:1 protiv Brazila u polufinalu). Timovi s istog kontinenta mogu imati koristi i od kraćih putovanja, slične klime, sličnih vremenskih zona i većeg broja putujućih navijača.
Upornost (i) kao hrvatski poučak – dobri timovi obično održavaju dobre rezultate (neko vrijeme). Nakon što zemlja izgradi snažnu generaciju igrača, trenera i sustava, uspjeh se može nastaviti dva turnira (ili više). Postoji mnogo primjera koji potvrđuju ovaj obrazac. Na primjer, mala zemlja poput Hrvatske bila je srebrna 2018., pa je osvojila broncu 2022. Francuska je postala svjetski prvak 2018. i plasirala se u finale 2022. To nisu bili slučajni, jednokratni događaji, već, ekonomski rečeno, rezultat akumuliranog ljudskog kapitala: dobrih igrača, dobrih sustava i iskustva. Nažalost, upornost funkcionira i u drugom smjeru. Ako je tim loš ili je loše trenirano, to bi također moglo potrajati. Kao empirijsku zamjenu za uključivanje ustrajnosti u ovaj model, korišten je broj bodova osvojenih na posljednjem turniru (3 za pobjedu, 1 za neriješen rezultat). Kao druga zamjena modela, uključena je uspješnost momčadi na Europskom prvenstvu i Copa Americi prije Svjetskog prvenstva uključivanjem finalista u obliku lažne varijable (1 = sudjelovanje u finalu; 0 = bez sudjelovanja). Nisu se uzeli u obzir Afrički kup nacija (AFCON) i Azijski kup, iako je Maroko briljantno igrao prije četiri godine.
Mladi talenti – prijelaz od zvijezde U17 do odraslog nogometnog junaka. Razvoj mladih još je jedan važan dio slagalice. Snažna uspješnost na Svjetskim prvenstvima U17 i U20 može signalizirati da zemlja stvara buduće talente seniorske razine. Taj obrazac ima “efekt procjeđivanja”, jer neki od mlađih igrača mogu napredovati u seniorsku nacionalnu momčad. Kao zamjena modela korišten je broj nastupa u polufinalu Svjetskih prvenstava do 17 i 20 godina u posljednjih osam godina prije SP-a najboljih reprezentacija. Postoji i (loša) sreća: Konačno, svaki ozbiljni model mora se suočiti s bolnom istinom da u nogometu postoji određena slučajnost. Dogode se ozljede, gubitak forme najvećih zvijezda, raspad momčadi, loši trenerski potezi, a izvođenje jedanaesteraca može elitne profesionalce dovesti do životnih frustracija.
I za kraj, sjetimo se početka posljednjeg Svjetskog prvenstva, u Kataru… Jeste li mogli zamisliti da će kasniji svjetski prvak, Argentina, izgubiti 2:1 od Saudijske Arabije? Ili da će Maroko pobijediti Španjolsku i Portugal te postati prva afrička momčad koja je stigla do polufinala Svjetskog prvenstva? Uz 104 utakmice, više momčadi nego ikad prije, više kalkulacija za treće mjesto i više utakmica u nokaut fazi, čudne stvari možemo očekivati i u sljedećih nekoliko tjedana…
