To je tiha, nevidljiva vojska na kojoj počiva stup našeg društva. Stotine tisuća kćeri, sinova, supruga i supruga u Hrvatskoj svakodnevno žongliraju između posla, vlastite djece i brige za starije i nemoćne roditelje. Oni kuhaju, čiste, vode ih liječnicima, brinu o lijekovima i pružaju im emocionalnu podršku, a njihov rad ostaje nepriznat, neplaćen i često uzet zdravo za gotovo. Taj golem teret, koji prema europskim istraživanjima čini više od 80 posto sveukupne skrbi, ne samo da iscrpljuje fizički i mentalno, već mnoge, a pogotovo žene, tjera na smanjenje radnog vremena ili potpuno napuštanje tržišta rada, gurajući ih u financijsku nesigurnost i siromaštvo u starosti. Njihov doprinos je ogroman – bez njih bi se sustavi dugotrajne skrbi urušili pod pritiskom demografskih promjena i sve starijeg stanovništva. No, unatoč ključnoj ulozi, ti su ljudi do sada bili gotovo potpuno nevidljivi u zakonskim okvirima.

Dobra prilika

Jedinstvena prilika: HZMO rasprodaje stanove od 6.500 do 30.800 eura, evo do kada se primaju prijave

Sada, nakon desetljeća čekanja, Europska unija napokon pokreće promjenu koja bi mogla iz temelja promijeniti njihov položaj. Usvajanjem Direktive o ravnoteži između poslovnog i privatnog života, po prvi je put u europskom zakonodavstvu službeno priznat pojam “neformalnog njegovatelja” i dodijeljena su mu konkretna prava. Iako se na prvi pogled čine skromnima, pravo na pet dana plaćenog dopusta godišnje za skrb i pravo na traženje fleksibilnih radnih aranžmana predstavljaju tektonski pomak. To je prvi korak u transformaciji skrbi iz privatne obiteljske obveze u javno i političko pitanje. Stecy Yghemonos, izvršna direktorica Eurocarersa, europske mreže koja se bori za prava njegovatelja, ističe kako je ova Direktiva povijesni proboj koji će imati stvaran utjecaj na živote milijuna njegovatelja diljem Europe i stvoriti priliku za javnu raspravu o tome kako adekvatno identificirati i podržati one koji nose teret skrbi.

U Hrvatskoj, naravno, već postoji institut “statusa njegovatelja”, no on je daleko od sveobuhvatnog rješenja kakvo Europa sada potiče. Prema važećem Zakonu o socijalnoj skrbi, taj je status prvenstveno rezerviran za one koji brinu o osobama s teškim invaliditetom ili djeci s teškoćama u razvoju. Skrb o starijoj osobi može se priznati samo ako ona ima utvrđen najteži, četvrti stupanj oštećenja, što je čini potpuno ovisnom o tuđoj pomoći. Iako nositelji tog statusa imaju pravo na naknadu do gotovo tisuću eura te mirovinsko i zdravstveno osiguranje, strogi kriteriji isključuju veliku većinu obitelji koje se suočavaju sa svakodnevnim izazovima starenja. Sindikat umirovljenika Hrvatske (SUH) godinama upozorava na ovu rupu u sustavu i traži da se status njegovatelja proširi i na one koji skrbe o starijim članovima obitelji, što je bilo predviđeno čak i Strategijom socijalne skrbi za starije osobe za razdoblje 2017.-2020., ali nikada nije provedeno.

Ono što ovu problematiku čini još hitnijom jest njezina izražena rodna dimenzija. Podaci su neumoljivi: diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj, dvije trećine neformalne skrbi pružaju žene. One su te koje češće odustaju od karijera, pristaju na slabije plaćene poslove s fleksibilnijim radnim vremenom i na kraju života primaju znatno niže mirovine. Europski stup socijalnih prava jasno nalaže ravnopravnost spolova na tržištu rada, no ta ravnopravnost ostaje nedostižna dok god se teret skrbi ne raspodijeli pravednije, kako između muškaraca i žena, tako i između obitelji i države. Priznavanje rada njegovatelja nije, dakle, samo socijalno, već i ključno ekonomsko i feminističko pitanje. Bez sustavne podrške njegovateljima, poticanje žena na tržište rada ostat će samo prazno slovo na papiru.

Što donosi budućnost?

Put od europske direktive do funkcionalnog sustava u Hrvatskoj bit će složen i zahtijevat će pažljivo promišljanje ključnih detalja. Priznati nekoga kao njegovatelja jedno je, ali definirati uvjete za taj status nešto je sasvim drugo. Pred zakonodavcima su ključna pitanja: kako će se točno definirati tko je “njegovatelj”? Hoće li to biti samo članovi najuže obitelji ili i drugi srodnici? Kako će se procjenjivati stvarna potreba za skrbi kod starije osobe, a da se izbjegne prevelika birokracija za obitelji koje su već pod ogromnim stresom? Kakva će vrsta dokumentacije biti potrebna za dokazivanje statusa, a da se ne stvori administrativni pakao koji bi ljude odvratio od traženja pomoći? Ova operativna pitanja odredit će hoće li nova prava zaživjeti u praksi ili će ostati nedostižna za one kojima su najpotrebnija.

Lekcije iz Europe i svijeta

Dok se Hrvatska priprema za implementaciju, može učiti iz iskustava drugih zemalja koje već eksperimentiraju s različitim modelima podrške. U Sjedinjenim Američkim Državama, primjerice, sve veći broj saveznih država uvodi porezne olakšice za obiteljske njegovatelje, čime im se refundiraju troškovi poput prilagodbe doma ili unajmljivanja privremene pomoći. Trinaest država već ima zakonski reguliran plaćeni obiteljski dopust, financiran iz posebnih fondova po uzoru na osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Ove inicijative pokazuju da postoji širok spektar alata kojima se može olakšati teret njegovatelja, a sve su dio rastućeg globalnog “pokreta za skrb” koji prepoznaje da je neplaćeni rad njegovatelja ekonomska snaga vrijedna stotine milijardi eura. Ovaj pokret gura skrb iz sjene privatnosti na svjetlo javne politike, tvrdeći da je ulaganje u njegovatelje zapravo ulaganje u otpornost i održivost cjelokupnog društva i gospodarstva. EU direktiva je vjetar u leđa, no konačni cilj mora biti ambiciozniji: izgradnja društva koje brine o onima koji brinu. To znači ne samo osigurati naknade, već i ulagati u dostupne i kvalitetne javne usluge dugotrajne skrbi, kako bi neformalna njega postala stvar izbora, a ne nužde.

_{* uz korištenje AI-ja}

Pravedniji put do napredovanja

‘Želimo da svaki zaposlenik osjeti da mu je sljedeći korak moguć i dostižan’

Dr. sc. Julije Domac

‘Najveći rizik nije cijena energije. Najveći rizik je ovisnost o uvozu.’