Prvo i prvo, Bruxelles nije administrativno jedan grad, nego je Bruxelles više ili manje uspio suživot devetnaest vrlo različitih i moćnih, relativno slabo povezanih općina koji čine Regiju Bruxelles. Tu Regiju Bruxelles, jednu od tri jedinice Kraljevine Belgije, druge dvije su Valonija i Flandrija, turisti i laici zovu “Bruxelles”, iako u stvarnosti to ime nosi tek nevelik povijesni centar poštanskog broja 1000, oko glavnog trga, Grande Place.
Svaka od devetnaest općina, odnosno običnih gradskih četvrti, ima svoja pravila, svoje prioritete, svoje običaje, svog gradonačelnika. Kvartovi i njihovi gradonačelnici apsolutni su gospodari na svom ozemlju.
Primjerice, parking na jednoj strani ulice može biti za euro do dva jeftiniji od parkinga na drugoj strani, jer granica općina ide po sredini i zašto bi se dogovorili o jedinstvenoj cijeni ako ne moraju. Isto vrijedi i za najam bicikla. Ili za, primjerice, provjere pridržavanja pravila odlaganja otpada. Ponegdje se inspekcije redovito zavlače u unutrašnja dvorišta po kvartovskim blokovima, kopaju po smeću i provjeravaju odgovara li otpad boji vreća, a drugdje to rade samo kad im ponestane para, pa kažnjavaju zgrade.
Bogatiji su kvartovi čisti i uglancani kao što u fantaziji treba izgledati glavni grad Europe, a drugdje su goleme nakupine smeća stalan postav, dio doživljaja, kao drveće ili cvijeće. Bruxelles nema svoju “Čistoću”, jednog koncesionara za otpad, nego se čisti koliko se ima u blagajni. Ako nema – ne čisti se.
Ima dijelova grada rezerviranih zbilja za najbogatije. Tamo je ubitačno dosadno. Ako ima što, to je iza zidova, pa nitko niti ne zalazi. Tamo živi gospođa Monsanto, udovica posljednjeg iz američke obitelji utemeljitelja kontroverzne koroporacije, a to sam slučajno saznala od njenog vrtnog arhitekta. Oko svoje vile ne dozvoljava herbicide, nego se štetnici trijebe prirodnim metodama. U tim bogatim kvartovima žive stare europske, još uvijek bogate grčke brodovlasničke familije popu Onassisa i Nichariosa. Doselili su se i maksimalno bogati Rusi. Tu su i francuski ozbiljno bogati tipovi, dakako i ozbiljno imućni Belgijanci. Ovdašnji porezni sustav takav je da štiti najsiromašnije i najbogatije, a sve plaća srednja klasa koja živi, rekli bismo, u spektru “ajde ok” do “jako dobro”. Takav je društveni konsensus.
Siromašni dijelovi grada su takvi da se pitam, kad zađem tamo, odakle se odjednom u ovoj sjevernoj atlantskoj klimi stvorilo toliko muha. Ali barem su ulice pune. Ili: Previše tunela kojima se odvija automobilski promet loše je održavano, ili pak dobro renovirano do jedne točke, pa onda naglo postane derutno. No, tako razabiremo da smo prešli iz jedne općine u drugu.
Svih devetnaest briselskih šefova općina nosi titulu bourgmestre, a okupljeni su u labavoj koordinaciji te svakih godinu dana automatizmom se mijenja osoba na čelu. Predsjednik Regije Bruxelles nije im nadređen, jer su njegove ingerencije posve drugačije. Obratno, bourgmestre malene i najsiromašnije belgijske općine, a koja je inače unutar ovih devetnaest briselskih, dovoljno je moćan da preskoči Regiju, i dogovara se oko svoje karijere i utjecaja izravno s federalnom vladom, koja tada njegovo kontroverzno djelovanje amortizira povlasticama ili ponudama. Takva radikalna decentralizacija ima i vrlo pozitivnu stranu, a to je da su svi slojevi uključeni u politički život i nitko nije građanin drugog reda.
Ali razlike u načinu života su primjetne. Ima tako brutalno digitaliziranih segmenata života, da su stariji ili neobrazovani doslovno isključeni. Da bi im se pomoglo, socijalne službe općina organiziraju pomoć u snalaženju u digitaliziranom društvu. No, paralelno ima mjesta u gradskim službama gdje su hodnici sa šalterima pregrađeni lesonitom, a klijenti čekaju red na izanđalim drvenim klupama. Vrijeme je tamo stalo 1950-ih, pravi vintage.
Takav kakav je Bruxelles, pardon, tih devetnaest općina, tako rascjepkan, birokratiziran, beskrajno dugih procedura, takva je i Belgija. I to je negdje i stvarnost Europske unije. Kako su se onda održali? Tako da su ove svadljive općine tokom stoljeća naučili kako se izvući, a to daje izvjesnu sigurnost da će Europska unija nadrasti krizu i zaživjeti u novom obliku: naučili su se iskobeljati i naučili su sklopiti kompromis.
Tih se devetnaest svadljivih općina, od srednjeg vijeka do danas, očuvalo. Zato je taj grad idealan da bude središe Europske unije.
Drugo što treba znati, jest da je dokaz za žilavost europskog duha – Grande place. Na povijesnom atlasu Europe, na kojima je tamnije označeno gdje su bili česti ratovi, a svjetlije gdje su bili rjeđi, sjevernozapadni i zapadni dijelovi Europe crni su da crnji ne mogu biti, izrovani ratovima, a ipak, doslovno uvijek bi se ponovo uzdigli, iz pepela. Predočimo si Bruxelles, konkretno Grande Place nakon što su ga Francuzi u Devetogodišnjem ratu (1688-1697), na zapovijed Luja XIV u dva dana bombardiranja s devet tisuća vatrenih kugla iz dvanaest topova zapalili i sravnili sa zemljom, uz izuzetak tornja Gradske vijećnice koja im je služila kao orijentir za granatiranje. Ne samo glavni trg, nego i dvije trećine onog što je danas Bruxelles bilo je razrušeno i smrdjelo na paljevinu. Šteta je bila tako strašna da se priča o tome širila drugim europskim zemljama.
Flamanski trgovci i zanatlije odlučili su pokazati kako nisu dokrajčeni. Dogovorili su se da na mjestu spaljenog sagrade najljepši njima znani gradski trg.
Sad zamislimo stanovnike tog starog Bruxellesa… Prvo su donijeli političku odluku: ostajemo ovdje, nećemo se razbježati u Brugge, u Ghent, Antwerpen, Aachen, Amsterdam, Rotterdam ili London. Zatim su postavili projekt, odredili financije, uveli rigoroznu koordinaciju fondova i kontrolu potrošnje. Nije da inače ne otkliznu u korupciju, ali dobro se poznaju, i ima razdoblja kad su strogi kao kopci na svaku paru. To je bio takav period.
Počeo je svojevrsni mali New Deal, koji je okupio arhitekte, inžinjere, zanatlije, umjetnike, poslovne ljude. Dakako, gilde i cehovi koji su smogli više sredstava, sagradili su ljepše kuće, siromašniji uže i jednostavnije, ali rezultat je kombinacija raskoši i harmonije. Popisano je tko su bili okupljeni, na primjer trgovci ribom, uzgajivači i prodavači povrća, zlatari, filigrani, stolari, drvosječe, kovači, limari, timaritelji konja, urari, majstori za izradu peći, majstori za izradu posuđa, pomorci, brodograditelji, postolari, itd. Zamislimo, dakle, sposobnost da svi ti, danas bi rekli sektori i industrije, uspiju naći zajednički jezik, postaviti strukture i doći do cilja – ovoga sjaja što danas vidimo na Grande Place.
Na jednoj od cehovskih palača, poznatoj kao Lavičina kuća, na broju pet, natpis je na latinskom: combusta insignior resurrexi – izdigla sam se iz pepela. Danas tamo možete u Starbacks na kavu.
Grande Place, ili na flamanskom Grote markt, jer Bruxelles je bio flamanski grad, a i danas je frankofonski grad u flamanskom moru, ima dakako dužu povijest, još otkako je ovaj grad u 11. stoljeću niknuo kao trgovačko sjediše na močvarnom tlu Flandrije. Nakon toga bio je ponovo jako oštećen za vrijeme Francuske revolucije, koja je i tu imala odjeke, a ponovo bio popravljen i zabljesnuo. Zadnje vrijeme stalno se pazi, licka, čisti peruškom, da bude sav pozlaćen i blista.
Ovaj glavni trg glavnog grada Unije mjesto je s kojeg stara Europa poručuje da izgleda kao muzej, da joj se izvoli diviti kao muzeju, ali koja je svaki put dokazala da je iza fasada – život. Kad stojimo nasred Grande Place i vrtimo film unazad što se događalo samo na ovom mjestu, postajemo svjesni koliko su ludosti, radikalizmi, razaranja, umišljenosti, konflikti, prava priroda ove naše Europe. Jedino što je dobro jest sposobnost da se ispliva. Valjda to nije oštećeno.
Od 11. stoljeća pa do prije šezdeset godina, tu na Grande Place bila je i svakodnevna tržnica. U opisima stoji da bi se štandovi i klupe pomicali kad bi se na tom mjestu podizale lomače, vješala ili panjevi uz sjekire. Glave su letjele lagano i redovito, najuglednije rezane baš ovdje, a one malo manje važnih, malo dalje, na golemoj giljotini, gdje je danas Palača pravde na trgu Louise. Godine 1523. tu, na sredini Grande Place, kao uvod u dugačke vjerske ratove, a u vrijeme dok je Bruxelles bio pod španjolskom habsburškom upravom i teškom stiskom fanatizirane inkvizicije, spaljena su prva dva protestanta. Prema tome, i nekadašnji teroristički napadi na Bruxelles i teške žrtve, terorizam kojemu je u temelju bio vjerski fanatizam, možemo doživjeti kao već viđenu epizodu u povijesti ovog grada.
No drugom prilikom, kad je Europom u 18. stoljeću harao neki virus, jedan fratar podigao je šator i dijelio blagoslov gomili koja je stajala u redu da ih ovaj primi. Dva trgovca pivom shvatili su da je to prilika za plasman proizvoda, pa je narod prilično zagrijan, pivica na pivicu, ulazio u šator, gdje je fratar, i sam podnapit, izgovarao molitvu. Dogodilo se čudo! Drugdje je groznica kosila, a ovi što su bili na blagoslovu su ozdravljali, pa je pokrenula inicijativa proglašavanja dobrog fratra svecem.
Kasnije se ispostavilo da je voda od koje je rađeno pivo bila puna minerala i sastojaka koji su se za baš tu vrstu virusa pokazali ljekovitima. Onda, po čemu su takvi izboji smrtonosnih epidemija bili različiti od epidemije Covida prije nekoliko godina, kad je Bruxelles bio pod tako teškim mjerama kontrole, da je grad bio skoro umrtvljen? To trajanje, combusta insignior resurrexi, taj motiv da će se svaka generacija snaći i ponovo izdignuti iz pepela, po mome, daje snagu ovom, glavnom gradu Unije, samo treba razumjeti što njegova povijest priča.
Evo, nakon Drugog svjetskog rata, kad je – teško je danas zamisliti – Europa bila gladna ili polugladna, Bruxelles je bio sit jer je cvalo crno tržište. I i jer je Belgija bila švercerska meka savezničke vojske.
Ima još tržnica u Bruxellesu, što se rotiraju po općinama jednom tjedno. U bogatim kvartovima su jako fensi, stoji se uz kavijar i šampanjac pored štandova i bogata mlađa ekipa kupuje jadno osušeno, takozvano prirodno povrće po cijenama da krepaš od smijeha – što više nikakvo, to kao bolje i skuplje.
No, postoji i jedna velika tržnica na Midi, autentična, puna života, gdje su arapski prodavači unijeli svoj štih i živost. Slično je i s mesnicama. Na Abbatoir u kvartu Anderlecht može se jeftino kupiti odlično meso iz prirodnog uzgoja, ako vas ne smeta prizor i miris klaonice. U centru, ispod Palače pravde je pak Spek en Boonen, koja se oglašava kao etična, moralna mesnica, zbog obazrivog načina uzgoja i života stoke prije nego što životinja postane meso te kontrole porijekla. Vrlo je skupa, ali, ruku na srce, ima fantastičnu ponudu.
Bruxelles ima oko milijun i dvjesto tisuća stanovnika i ne može se, zbog kompleksnih političkih odnosa, širiti dalje u Flandriju. Ali, u odnosu na naš glavni grad, koji nije baš toliko manji, neusporedivo je gušći i slojevitiji. Gdje je nečega u Zagrebu pet, bilo to industrije, inovacija, akademske izvrsnosti, bogataša, kulturnih događanja, u Bruxellesu je toga – pet do dvadeset puta više. Ili još više. Koliko se umjetničkih izložbi otvara svaki tjedan u Zagrebu? U Bruxellesu više od dvadeset, svaki tjedan.
Istina je, ipak, da je belgijski Bruxelles, ne onaj međunarodni, nego domaći Bruxelles, zbunjujuća sredina. S jedne strane izvanredno su liberalni i otvoreni, i takvi su zadnjih 250 godina. Tu su svi izgnanici stizali, bili primani i nalazili sklonište. No s druge, klasno su zatvoreni. Lagano je naći prijatelje u međunarodnim institucijama, takozvanim expatima, koji se zadrže godinama, pa i desetljećima, ali na kraju ipak odu svojoj kući. Lagano je biti stranac.
Teško je ostati i urasti u domaći Bruxelles.
Na Grande place u restoran Maison du Cygne, Labudovu kuća, a koji je financirao ceh mesara, zalazili su i Karl Marx i Friedrich Engels. Od 1845. nekoliko godina živjeli su u susjednom kvartu, St Josse, i odatle, bi, deset minuta šetnjicom stizali na ručak do Maison du Cygne. Baš u to vrijeme gradila se galerija St Hubert, slična zagrebačkom Oktogonu, ali znatno veća i bogatija, a to je, rekli bismo danas, prvi shopping centar u Europi, dućan do dućana, kafići i restorani, baš kao i danas.
Međutim, tok izgradnje bio je doslovno krvav: bez pardona kapital je napredovao, siromaške kuće su poravnate, ljudi bacani na cestu, novine su javljale o samoubojstvima onih što su ostali bez krova nad glavom. Baš tih nekoliko godina, Belgija je bila ekonomski potonula zbog propasti flamanske industrije u korist engleskog uvoza i nekoliko godina vrlo slabih žetvi, navodno jedna od najgorih kriza u povijesti grada. A istodobno, grad je bio krčen od običnih ljudi da bi se izdigla galerija St Hubert.
No, ovdje su tokom vremena uspjeli pronaći formulu koju smo spomenuli, odnosno izdašnu socijalnu pomoć jako siromašnima i oslobođenje od poreza jako bogatih. Ne samo to, nego je jedan briselski trgovac, imenom Joseph Charlier, predložio minimalni dohodak, kako bi se osiguralo, kako je rekao, minimalno dostajanstvo onima koji ništa nemaju.
Dok su tako svjedočili rastu i građenju sjaja Bruxellesa, onih koji su imali para, Marx i Engels su po kavanama i klubovima napisali Komunistički manifest. Karl i Friedrich doselili su se u liberalni Bruxelles iz Pariza odakle je Marx bio protjeran zbog članka u kojem je slavio pokušaj atentata na pruskog kralja, što je Francuzima bilo politički nezgodno. Mladi bračni par Marxovih bio je bez prebijene pare. Ono što je imala Jenny su potrošili, imali su već jedno malo dijete, a drugo na putu. Marx je radio kao novinar, pisao je odlično, supertalentirano, neki od tih tekstova su među najboljim Marxovim naslovima, ali uvijek nešto politički nezgodno.
Engels se, pak, upravo bio vratio iz Manchestera gdje ga je otac, vlasnik tvornica tekstila, nastojao uvesti u posao, ali se mladić ideološki okrenuo i napisao studiju-pamflet usmjerenu protiv industrijalaca kakav je bio njegov otac. Zaradu od “Položaja radničke klase u Engleskoj”, velikodušno je poklonio Marxu.
Engelsov otac bio je meka srca, i što je mogao, izdržavao ga je. Friedrich je iznajmio dvije kuće, u jednoj je stanovao Marx s obitelji, u drugoj Engels s partnericom, radnicom koju je doveo iz tatine tvornice u Engleskoj. Svi su imali tridesetak godina, zagovarali su slobodnu ljubav, ali detaljiziranje bi nas predaleko odvelo, makar nije nezanimljivo. Kretali su se u boljim briselskim krugovima u kojima se obavezno govorilo francuski, jer flamanski tj. nizozemski bio je jezik radništva, siromaha i posluge, a s tom demografijom, ustanovili su povjesničari, ova dvojica nisu u Bruxellesu imali previše izravnog doticaja.
Ipak, Marx je dosta dobro govorio nizozemski jer je majčin brat bio bogati trgovac Lion Philipps, utemeljitelj onog što danas poznajemo kao Philipps Electronics. Karl bi se iz Bruxellesa zaputio u 150 kilometara udaljen gradić Zaltbommel u Nizozemskoj da, kako se povjeravao Engelsu, iscijedi nešto novaca od ujaka koji je baš tada uz svoj glavni posao utemeljio i tvornicu žarulja.
Uglavnom, i da skratimo, možete i danas ručati i večerati u sjajnom restoranu u Maison du Cygne na Grande Place. Jer ako ne vjerujete meni, valjda nešto znači što tamo zalaze belgijski kralj i kraljica. Blaguje se ispod velikog portreta Karla Marxa, što jest malo blasfemično, ali što sad… Tako ironična je cijela Belgija.
