U vremenu kada nam dani prolaze u žurbi i obavezama, sve češće osjećamo potrebu za vlastitim kutkom mira – prostorom u kojem ćemo usporiti, odahnuti i napuniti baterije. Kućni wellness više nije luksuzna ideja rezervirana za velike kvadrate, već promišljen odgovor na suvremeni način života. Jer, tko kaže da vam za opuštanje treba spa centar, kad ga možete – dizajnirati kod kuće?
Šok pobjeda. Nitko to nije očekivao. Bili su to najčešći komentari uglednih svjetskih medija kada je Boris Vujčić, hrvatski guverner na odlasku, izabran na potpredsjedničku funkciju Europske središnje banke (ECB). Izbor je prkosio apsolutno svim okladama, ali i preferiranim kandidatima najsnažnijih stranaka u Europskom parlamentu za nasljednika Luisa de Guindosa, aktualnog potpredsjednika, kad mu 31. svibnja istekne osmogodišnji mandat. U utrci za to mjesto Vujčić je pobijedio apsolutnog favorita, Finca Ollija Rehna, i to u trećem i posljednjem krugu glasanja. U prethodnim krugovima otpali su drugi snažni kandidati, Portugalac Mário Centeno i Latvijac Mārtiņš Kazāks, kojeg je preferirao Europski parlament. Politico prenosi izjavu jednog diplomata koji je sve što je uspio izustiti bilo opisano riječju: “Ludilo”.
Drugi su, međutim, oslikali razumljiviju argumentaciju o hrvatskom guverneru kao najiskusnijem središnjem bankaru među kandidatima. Vujčiću je trebalo 16 glasova ministara koji predstavljaju 65 posto stanovništva europodručja, što znači da je imao potporu najvećih članica eurozone. Koliko je pobjeda zapravo politički snažna i, osim što je neočekivana, pokazuje i činjenica da se u Europi itekako trenutačno razmišlja strateški. Središnja banka europodručja pod povećalom je javnosti s obzirom na izbore koji slijede za njezino čelništvo, ali i u okolnostima nezapamćenih političkih pritisaka Bijele kuće na Federalne rezerve s druge strane Atlantika. Christine Lagarde, predsjednici ECB-a, mandat završava 31. listopada iduće godine, a izborom Vujčića najveće ekonomske sile eurozone ostavile su otvorene karte za taj izbor. Naime, prema pisanju Politica, Njemačka, Francuska i Španjolska zasigurno su razmišljale taktički jer taj izbor pokreće “igru glazbenih stolica” za mjesta u šesteročlanom Izvršnom odboru ECB-a u naredne dvije godine. Upravo potpredsjednička funkcija prva je od četiri upražnjene u odboru, uključujući i najvišu.
Premda kandidat iz sjene, Vujčić je neosporni stručnjak i ima iznimno iskustvo u ulozi središnjeg bankara. Rođen 1964. godine u Zagrebu, na Ekonomskom fakultetu diplomirao je 1988., gdje je i doktorirao. Jedan je od dobitnika Fulbrightove stipendije, zahvaljujući kojoj je pohađao doktorski studij na Michigan State University u SAD-u. Iza njega je godina dana u Europskoj komisiji u Bruxellesu, najprije u statusu pripravnika, a zatim kao vanjskog suradnika odjela za monetarne poslove. Od prosinca 1996. do imenovanja za zamjenika guvernera HNB-a radio je kao direktor Direkcije za istraživanje HNB-a. Sredinom srpnja 2000. izabran je za zamjenika tadašnjeg guvernera Željka Rohatinskog, jednog od najcjenjenijih hrvatskih ekonomista i monetarnih stručnjaka. Šest godina kasnije povjeren mu je još jedan šestogodišnji mandat na toj funkciji.
Rane 2000-te bile su godine kada je Hrvatska aktivno pregovarala s EU o ulasku u članstvo. Upravo je Vujčić od 2005. bio zamjenik glavnog pregovarača u tim pregovorima. Na čelnu poziciju Hrvatske narodne banke imenovan je prvi put u srpnju 2012. Drugi mandat povjeren mu je šest godina kasnije, a nakon toga 2024. kreće i treći mandat.
Imenovanje na treći mandat na čelu HNB-a dosad nije pošlo za rukom nijednom guverneru, a poznavatelji situacije protumačili su ga ostvarenjem jednog od ključnih vanjsko-političkih ciljeva Hrvatske – ulaska u eurozonu. Premda se u procesu uvođenja eura povremeno naziralo i iskrenja između Trga Burze i Banskih dvora, evidentno je Vujčić u konačnici uspio osigurati podršku premijera Andreja Plenkovića. Tome je neminovno, osim tehnički glatko odrađenog procesa zamjene nacionalne valute, što je iznimno opsežan posao, težinu donijela međunarodna reputacija koju aktualni guverner ima u europskim institucijama, posebice ECB-u.
Christine Lagarde je u ljeto 2024. na Dubrovačkoj konferenciji neobično izravno podržala Vujčića.
“Nadam se da ću s Borisom nastaviti raditi što je duže moguće. Nije na meni da o tome odlučujem, ali radeći s grupom ljudi, osobito muškaraca, kada imate nekoga dobrog, želite s njim nastaviti”, kazala je tada Lagarde. Iako su neki primijetiti da izjava nije bila slučajna, jer je pitanje o reizboru bilo očekivano, odjeknula je u javnosti i političkim krugovima.
Otvoren, elokventan, pun anegdota iz bogatog međunarodnog iskustva, paralelno s oblikovanjem domaće monetarne politike, Boris Vujčić predaje na Ekonomskom fakultetu i PMF-u u Zagrebu. Upravo se ex cathedra jednom prilikom požalio studentima da “80 posto profesora na Ekonomskom fakultetu ne razumije što je to tečaj kune i kako se formira”. Premda je kasnije manje ili više uspješno pokušao ublažiti opasku, njezin odjek ilustrira tada dubok jaz ekonomskih struja oko tečajne politike. Podsjetimo, bilo je to vrijeme kada se kuna kalkulirala prema euru, a među najglasnijim zagovornicima deprecijacije domaće bili su izvoznici s logikom “slabija kuna, veći prihodi”.
Druga struja, kojoj je pripadao i Vujčić, često je uzaludno ponavljala kako je odluka o tečaju posljedica ekonomskih sila i odnosa, a ne arbitrarnog setiranja, što su mu mnogi otvoreno zamjerali u poduzetničkim krugovima. Iz današnje perspektive, bilo je to vrijeme valutne klauzule, kojom su se ugovorne strane štitile od tečajnih razlika. Građani i tvrtke, ali i država, zaduživali su se uglavnom u stranoj valuti, a primanja i otplatu imali u domaćoj valuti. Tečaj je bio najveći izvor rizika za otplate dugova, a kasnije će to biti jedan od najsnažnijih argumenata za uvođenje eura. Upravo nestanak valutne klauzule pokazat će se jednim od najvećih benefita zajedničke valute.
Vratimo se na izbor za potpredsjednika ECB-a. Šanse Hrvatske od početka su se smatrale marginalnima, s obzirom na to da je u europodručje ušla tek 2023. Taj kratki staž svrstavao ju je na dno liste kandidata za mjesto u Izvršnom odboru. Primjerice, nijedna od triju baltičkih država, Estonija, Litva i Latvija, koje su euro uvele desetak i više godina prije Hrvatske, danas nema predstavnika u tom tijelu.
Htjeli ili ne, središnji bankari se u svom pogledu na monetarnu politiku etiketiraju ptičjim metaforama. Sam guverner općenito se smatra “umjerenim jastrebom”, spreman na oprez, čvrstinu i spremnost na akciju u borbi protiv inflacije, dakle reklo bi se da “puše i na hladno”. S druge strane su “golubice”, s mekšim pristupom i sklonije na prvo mjesto staviti poticanje rasta i zapošljavanje nižim kamatnim stopama.
Kao umjereni jastreb, sam Vujčić ne uklapa se u uobičajenu raspodjelu na sjeverne jastrebove i južne golubice, koje su uglavnom do sada dominirale u raspravama oko raspodjele funkcija u ECB-u. Sjeverni jastrebovi odnose se na guvernere središnjih banaka sjevernih, uglavnom fiskalno discipliniranih država, s manjim javnim dugom i sređenijim javnim financijama. S druge strane, južnjaci, a to je mediteranski pojas, načelno ne bi dobile medalje za fiskalnu disciplinu. Hrvatska je posljednjih godina postala iznimka s obzirom na izuzetno snažnu fiskalnu konsolidaciju i mnogima je (i danas) nevjerojatna činjenica da je pospremila svoje javne financije. Uspjeh je u konačnici okrunjen uvođenjem eura 2023.
Vujčićevo imenovanje ne bi trebalo promijeniti pozicioniranje oko izbora ostalih ključnih funkcija u Frankfurtu, osobito predsjedničku kada se oslobodi. Christine Lagarde tada bi mogao naslijediti kandidat iz većih članica poput Njemačke ili Nizozemske, ali možda i juga, poput Španjolske. Među favoritima za top poziciju spominju se bivši čelnik nizozemske središnje banke Klaas Knot i direktor Banke za međunarodna poravnanja Pablo Hernández de Cos.
U široj javnosti jedna od manje poznatih epizoda, koja dobro ilustrira političku težinu i stručnu težinu Hrvatske narodne banke, ali i samog guvernera Vujčića, dogodila se 2020. izbijanjem pandemije Covida-19. U scenariju koji se dotad mogao vidjeti samo u filmovima, nastala je panika na financijskim tržištima, investitori su počeli bježati u sigurnije valute, pritisak na slabljenje tečaja je rastao, a građani i tvrtke, opečeni lekcijama iz prošlosti, počeli su posezati za eurima. Za visoko euriziranu zemlju poput Hrvatske, bio je to realan rizik za destabilizaciju pa su u travnju 2020. HNB i ECB dogovorili valutni swap aranžman. Konkretno? Frankfurt je HNB-u dao pristup eurima, i to do visine dvije milijarde eura. Zauzvrat je pristao uzeti kune kao kolateral, a nakon određenog vremena dogodio bi se swap unatrag. Time je HNB dobio siguran izvor eura bez potrebe da dira devizne rezerve, čija je prodaja za stabilizaciju tečaja ponekad crvena krpa valutnim špekulantima.
To se iz današnje perspektive može činiti kao tehnički detalj. No, u vrijeme lockdowna, posezanja za moratorijima na kredite, dok nije bila u eurozoni niti je, kao što je to danas slučaj, imala automatski pristup likvidnosti ECB-a, Hrvatska je dobila tretman kakav su imale članice ili vrlo bliski partneri. Bilo je to nekoliko mjeseci prije ulaska u “čekaonicu za euro”, ERM II mehanizam, što će se dogoditi u srpnju te godine. Činjenica da je swap linija dogovorena prije toga signalizirala je povjerenje Frankfurta u poteze i “track record” HNB-ovog tima. Prije svega, u godinama stabilan tečaj, konzervativnu monetarnu politiku bez eksperimentiranja i visoke devizne rezerve, zbog čega je percipirana kao pouzdan partner, a ne rizično tržište.
Što je zapravo donio i kako je korišten swap u praksi? HNB je paralelno intervenirao na deviznom tržištu, prodavajući eure i osiguravajući likvidnost bankama, a sama činjenica da postoji aranžman bila je sigurnosna mreža koja je ohladila tržišta, ali i destimulirala špekulante. Poznavatelji tadašnjih prilika u krugu oko guvernera komentirali su da se ništa od toga ne bi dogodilo bez povjerenja u Vujčića i njegov tim.
Tri njegova mandata obilježilo je i polagano, ali kontinuirano stiskanje političke “šape” nad domaćom središnjom bankom. Nad HNB-om su se lomila koplja političkih lobiranja i utjecaja, mnoge od tih situacija zaustavljene su formalno ili neformalno intervencijama iz Bruxellesa i Frankfurta. Istodobno, mnogi će reći da je i sam ECB godinama postao ispolitiziran, pa je i HNB po toj logici teško mogao izbjeći sličnu sudbinu.
Jedan od eklatantnih primjera notornog pritiska dogodio se 2019., kada su vladajući krenuli mijenjati zakon o državnoj reviziji i to je bio vrhunac baražne vatre kritika prema HNB-u. Prepravke zakona dobrim dijelom fokusirale su se na središnju banku, koja je tada ušla pod skute državne revizije. Izmjene su bile tek razvodnjena verzija inicijalnih, no iza fokusa na središnju banku (koja se ne financira iz proračuna) stajala je neskrivena ambicija da se ona stavi pod političku kontrolu. Vladajući HDZ čak je u predizbornom programu targetirao HNB, a unatoč zaklinjanju na neovisnost, inzistiralo se “na konstruktivnoj ulozi i znatno većem doprinosu HNB-a u rješavanju žarišnih problema, nastalih dijelom i zbog devijacija u funkcioniranju monetarnog sustava, poput problema blokiranih građana”.
Tada je takve inicijative srezao ECB, iz kojeg je stigao vrlo javan i svakako neugodan podsjetnik Vladi da se članstvom u Uniji Hrvatska obvezala na neovisnost monetarne politike. Premda su u konačnici revizori dobili ovlast da češljaju efikasnost poslovanja mimo monetarnih pitanja, šteta je učinjena – stražnja vrata političkom pritisku ostala su odškrinuta. Jasno je da je sve bila dimna zavjesa, jer su prava pitanja bila visina tečaja i supervizorska rješenja koja su banke mogla koštati milijune tadašnjih kuna ili zbog kojih su mogle završiti na sudu. Jedna od tih priča u to vrijeme bila je i ograničavanje izloženosti banaka Agrokoru, zbog čega je tadašnji viceguverner za superviziju bio pritiskom sa svih strana.
Jedan je to od primjera stiskanja političke kontrole nad HNB-om, a drugi su u svakom slučaju puno očitiji, poput utjecaja na imenovanje viceguvernera. Naime, prava neovisnost središnje banke leži u tome da guverner, kojeg imenuje i potvrđuje Hrvatski sabor, sam bira svoj tim. Ako se pogledaju izbori u zadnja dva Vujčićeva mandata, imenovanja su dobila dozu političke obojenosti, a stvarni utjecaj guvernera na izbor tima viceguvernera smanjen je. Stručnjaci su tada komentirali da se Hrvatska dovela u situaciju u kojoj je praktično savjet HNB-a većinom ispolitizirano tijelo (premda guverner u konačnici određuje ingerencije pojedinih viceguvernera), što se tumačilo kao poraz neovisnosti još jedne u nizu domaćih institucija. Štoviše, “srećom u nesreći” ocijenjeno je da je Hrvatska već bila na putu uvođenja eura i da kontrolu nad sistemski važnim bankama preuzima Frankfurt.
HNB-u se predbacivala i prevelika neovisnost (!) i manjak demokratske kontrole, posebice ograničeni utjecaj Sabora na odluke, zbog “velikih ekonomskih posljedicama odluka koje donose tehnokrati”. Ta dva argumenta u suštini ogoljuju političke ambicije za kontroliranje središnje banke. Povremeno vrlo oštra kritika bila je i da HNB nedovoljno radi na zaštiti potrošača, što će posljednjih godina doći u fokus, posebno s većim angažmanom Ministarstva financija oko transparentnosti bankarskih naknada, mreže bankomata i slično. Međutim, tema o koje se zaista središnja banke s pravom može propitivati jest pitanje inflacije. Od pandemije nadalje, uz urušavanje lanaca opskrbe, energetsku krizu, rat u Ukrajini i nove energetske udare početkom 2026., inflacija je goruća tema i Hrvatske i Europske unije. Čak i kada je stavljena pod kontrolu, početkom 2026., dogodio se novi šok s Bliskog istoka.
Činjenica jest da je inflacija pod ingerencijom središnje banke, no priča je u Hrvatskoj (i šire) puno kompliciranija s obzirom na to da se monetarna politika vodi u Frankfurtu prema interesima eurozone u cjelini, a ne individualnih članica koje pojedinačno kreiraju fiskalnu politiku prema vlastitim interesima. Na to su neki upozoravali oko tajminga uvođenja eura i institucionalne nespremnosti Hrvatske, no tadašnja je procjena išla u smjeru prevage višestrukih benefita zajedničke valute. S druge strane, svoj obol cijenama dala je Vlada povećanjem proračunskih rashoda za plaće u javnom sektoru u superizbornoj 2024. što je dolilo ulje na vatru inflacije. Pokušaj “peglanja” životnog standarda uoči izbora, međutim, dio je opet šire slagalice: pitanje konvergencije cijena prema prosjeku eurozone, posebno usluga, utjecaja turizma i naglog skoka potražnje u ljetnim mjesecima, formiranja cijena za bogatije goste na štetu domaćeg stanovništva, strukturu potrošnje kućanstva, upitnu konkurenciju na tržištu maloprodaje… Nije zgorega ni spomenuti milijarde eura oslobođenih obveznih pričuva banaka čije se prelijevanje u realnu ekonomiju nije na vrijeme kontroliralo. Samo uvođenje eura bilo je očekivani “Pedro”, ali to je ionako bila praksa “moramo korigirati cijene zbog eura” i kod većine drugih zemalja prilikom napuštanja nacionalnih valuta.
Na početku ove godine Hrvatska je opet među neslavnim rekorderima po inflaciji u eurozoni, što građane iznova frustrira, motivira na sindikalne prosvjede i otvara neugodna pitanja za HNB i Vladu. Stručnjaci smatraju da će Hrvatska i dalje imati inflacijski jaz u odnosu na eurozonu dok se ne sustignemo prosjek europskih cijena. Što će se dešavati s energentima i sukobom na Bliskom istoku, u trenutku pisanja ovog teksta ni najhrabriji se ne usude prognozirati.
I za kraj, zanimljiv je i fenomen da su domaće institucije postale svojevrsna odskočna daska za karijere u europskima. S integriranjem Hrvatske u Europi trend je očekivan i godinama prisutan, no u zadnje vrijeme sve je više odlazaka na operativno moćne funkcije, ne samo političke, poput Europskog parlamenta ili Dubravke Šuice u Komisiji. Ministar financija Marko Primorac prekinuo je mandat u Katančićevoj i otišao na poziciju potpredsjednika Europske investicijske banke. Za premijera Andreja Plenkovića redovno se kalkulira s nekom od visokih pozicija u Bruxellesu, no to zasad ostaje na razini spekulacija.
Imenovanje Borisa Vujčića na poziciju potpredsjednika u Frankfurtu kruna je njegove karijere i iznimno priznanje politici HNB-a pod njegovim vodstvom. Može li se time nešto suštinski promijeniti za monetarnu politiku ili domaće cijene? Ne može, niti on za to ima ovlasti. Njegov odlazak otvorio je lobističku utrku za izbor novog guvernera (guvernerke) koja iznova testira u kojoj je mjeri središnja banka skoro desetljeće i pol nakon ulaska u članstvo EU neovisna od političkih ambicija vladajućih.
