U karijeri gotovo svake žene dođe trenutak kada shvati da se od nje ne očekuje samo da bude dobra u svom poslu. Također se očekuje da nema previše svega što joj je uopće omogućilo da dođe do tog mjesta. Previše izravna. Previše ambiciozna. Previše glasna. Previše sigurna u sebe. Zanimljivo je da muškarci rijetko primaju takve pridjeve kao upozorenje.
Jednakost je tiha
Suvremeni poslovni svijet voli vjerovati da je pitanje jednakosti uglavnom riješeno. Tvrtke imaju strategije raznolikosti, paneli o osnaživanju žena postali su gotovo obavezni dio svake konferencije, a LinkedIn je posljednjih godina pun simpatičnih poruka o uključivosti, vodstvu i promjenama. Međutim, prava kultura jednakosti nikada se ne vidi u korporativnim prezentacijama. Vidi se u mnogo manjim stvarima. Primjerice, u tome tko se prekida na sastanku. Čija se ideja prvo ignorira, a zatim prihvati pet minuta kasnije kada je ponovi muškarac za stolom. Tko mora stalno dokazivati autoritet, a tko ga dobiva unaprijed, gotovo automatski.
Jednakost je zapravo vrlo tiha stvar. Ne reklamira se velikim sloganima. Postoji kada spol prestane biti faktor koji oblikuje očekivanja.
Tijekom proteklih desetljeća žene su naučile funkcionirati u sustavima koje uglavnom nisu izgradile. Naučile su pravila prostora u kojem su dugo morale biti “iznimne” samo da bi bile ravnopravne. Zato danas veliki broj uspješnih žena nosi gotovo identičan profesionalni refleks: stalnu potrebu da budu besprijekorno pripremljene, racionalne i otpornije nego što bi možda morale biti u pravednijem sustavu.
I tu leži paradoks modernog korporativnog svijeta. Što je žena uspješnija, to se češće očekuje da svoju ambiciju učini “prihvatljivom”. Da ublaži ton. Da se manje ispričava za svoj privatni život, ali i da o tome ne priča previše. Da bude vođa, ali dovoljno “topao” vođa. Da ima autoritet, ali ne previše autoriteta.
Muškarcima je, povijesno gledano, bilo dopušteno da budu komplicirani. Žene i danas često moraju biti pažljivo uravnotežene.
Zato kultura jednakosti ima malo veze s formalnim pravilima, a puno više s nevidljivim društvenim kodeksima koji postoje čak i u najmodernijim tvrtkama. Nije dovoljno samo otvoriti vrata ženama ako se od njih očekuje da zauzimaju manje prostora kada uđu.
A prostor je važan. Ne samo fizički, već i simbolički. Tko zadnji govori na sastanku. Tko donosi konačnu odluku. Tko dobiva drugu priliku nakon pogreške. Tko ima pravo na autoritet bez potrebe da ga stalno objašnjava.
Najzdravije organizacije danas nisu nužno one koje najglasnije govore o jednakosti. To su one gdje tema rodne ravnopravnosti postaje gotovo nebitna u procesu procjene vlastitog potencijala. Mjesta gdje kompetencija ima veću težinu od percepcije. U kojima žene ne moraju razvijati dodatne mehanizme preživljavanja da bi ih se ozbiljno shvaćalo.
Izgradnja kulture
Takve tvrtke, zanimljivo, gotovo uvijek imaju bolju kulturu općenito. Jer sustavi koji znaju biti pravedni prema ženama općenito znaju biti pravedniji prema svima ostalima.
U konačnici, pitanje jednakosti nije pitanje ženskih prava u korporativnom svijetu. To je pitanje kvalitete društva u cjelini koje gradimo. Jer svaki sustav koji unaprijed određuje koliko prostora netko smije zauzeti zapravo nikada ne koristi puni potencijal ljudi koje ima. I možda je upravo to najveći poslovni gubitak koji tvrtke još ne primjećuju dovoljno.
