Slika stranog radnika u Hrvatskoj uglavnom je jednoznačna – riječ je o osobi iz Nepala, Indije ili Filipina koja radi u građevini, dostavi ili turizmu za plaću tek nešto višu od minimalne. Podaci to i potvrđuju; strani radnici u pravilu obavljaju poslove koje domaći za takav novac ne žele, a njihove bruto plaće rijetko prelaze tisuću eura. Time poslodavcima smanjuju pritisak na podizanje cijene rada. No, ta hrvatska realnost samo je djelić puno složenije globalne priče. U svijetu, naime, postoji čitav paralelni svemir takozvanih “ekspata” – visokoobrazovanih i specijaliziranih stranih profesionalaca koji su plaćeni znatno više od svojih lokalnih kolega. Njihovo zapošljavanje nije čin milosrđa niti neobjašnjiva darežljivost korporacija, već hladna tržišna logika. Multinacionalne kompanije, poznate po rezanju troškova gdje god je to moguće, ne bi plaćale strance više da im se to višestruko ne isplati.

NOVA PRAVILA IGRE

Vozači u Hrvatskoj, sprema se jedna od najvećih promjena u posljednjih nekoliko desetljeća

Ta isplativost proizlazi iz jednostavnog zakona ponude i potražnje. Ekspati se angažiraju jer posjeduju specifična znanja i vještine koje na lokalnom tržištu ne postoje ili su iznimno rijetke. Bilo da je riječ o inženjeru petrokemije s iskustvom rada na specifičnim bušotinama, softverskom arhitektu koji je vodio razvoj globalno uspješne aplikacije ili financijskom stručnjaku s mrežom kontakata na Wall Streetu, te se kompetencije skupo plaćaju. Kompanije su spremne ponuditi premium plaću jer im takav stručnjak donosi znanje potrebno za širenje na nova tržišta, optimizaciju proizvodnje ili razvoj inovativnih proizvoda. Osim toga, u nekim se industrijama angažman stranog menadžera smatra i pitanjem prestiža, odnosno brendiranja koje ulijeva povjerenje stranim investitorima i partnerima. Tvrtke se ne razbacuju novcem, već ulažu u ljudski kapital za koji procjenjuju da će im donijeti najveći povrat.

Najbolji primjeri dolaze iz sektora koji vape za specifičnim talentima. U medicini, liječnici specijalisti su među najplaćenijim profesionalcima na svijetu, a zemlje poput SAD-a, Australije ili Švicarske aktivno ih privlače plaćama koje redovito premašuju 300.000 dolara godišnje. Slično je i u energetskom sektoru, posebice u naftnoj i plinskoj industriji u zemljama Zaljeva. Inženjeri s iskustvom u Saudijskoj Arabiji ili Ujedinjenim Arapskim Emiratima mogu očekivati godišnje plaće od 120.000 do 200.000 dolara, koje su pritom često i neoporezive. Tehnološka industrija vjerojatno je najpoznatija po globalnoj borbi za talente. Inženjeri specijalizirani za umjetnu inteligenciju ili strojno učenje u tvrtkama poput Netflixa, Rokua ili Nvidije u SAD-u zarađuju medijalne plaće veće od 220.000 dolara, ne računajući izdašne dionice i bonuse.

Ključno je razumjeti da se kompenzacija za takve stručnjake ne svodi samo na osnovnu plaću. Ono što se naziva “expat paketom” često uključuje beneficije koje drastično povećavaju vrijednost ponude. To su najčešće pokriveni troškovi stanovanja, plaćene školarine za djecu u međunarodnim školama, godišnji letovi u domovinu za cijelu obitelj, izdašno međunarodno zdravstveno osiguranje te pomoć pri preseljenju. Bez takvih paketa, malo koji bi vrhunski stručnjak bio spreman iščupati sebe i obitelj iz korijena i preseliti se na drugi kraj svijeta. Kompanije su toga svjesne i znaju da je to nužan trošak kako bi privukle kadar koji im je potreban da ostanu konkurentne. Kada se sve te beneficije zbroje, ukupna vrijednost kompenzacije stranog stručnjaka može biti dvostruko ili čak trostruko veća od bruto plaće lokalnog kolege na istoj poziciji.

Različiti modeli, isti ishod

Iako je potražnja za vještinama glavni pokretač visokih plaća za strance, ponekad je takva praksa i zakonski regulirana. Kina, primjerice, ima specifične vizne propise koji efektivno stvaraju platni jaz. Da bi stranac dobio radnu vizu kategorije B, njegova plaća mora biti najmanje četiri puta veća od prosječne lokalne plaće u tom gradu. Za najvišu kategoriju A, taj omjer skače na čak šest puta. To znači da je u Pekingu ili Šangaju zakonski minimum za zapošljavanje stranog stručnjaka postavljen na razinu o kojoj većina lokalnog stanovništva može samo sanjati. S druge strane, u Sjedinjenim Američkim Državama H-1B viza, namijenjena stručnjacima, odražava čistu potražnju tržišta. Podaci pokazuju da su medijalne plaće za H-1B radnike najviše u tehnološkim središtima Zapadne obale, poput San Josea i San Francisca, gdje premašuju 170.000 dolara godišnje, što je direktna posljedica koncentracije tehnoloških divova i njihove neprestane gladi za talentima.

Na kraju, priča o plaćama stranih radnika ima dva potpuno različita lica. Jedno je ono koje vidimo u Hrvatskoj, gdje uvoz radne snage služi popunjavanju deficitarnih i slabije plaćenih radnih mjesta. Drugo, globalno lice, priča je o bespoštednoj borbi za mozgove, gdje su nacionalnost i porijeklo nevažni, a jedino što se računa su znanje, vještine i iskustvo. U tom svijetu kompanije ne plaćaju putovnicu, već ekspertizu. I dok god postoji jaz između dostupnih lokalnih vještina i potreba globalizirane ekonomije, postojat će i “preskupi” strani stručnjaci čije plaće odražavaju njihovu stvarnu vrijednost na otvorenom tržištu.

_{* uz korištenje AI-ja}

End-to-end model

Dostupnost bez čekanja: novi standard konkurentnosti u zdravstvu

Nova razvojna faza

Novi LDC-i u Dugopolju i Velikoj Gorici temelj su za održiv razvoj Studenca