Ako postoji trenutak u godini kada cijela jedna zemlja doslovno izgubi kontrolu – ali na najljepši mogući način – onda je to Songkran. Tajlandska Nova godina, koja se svake godine obilježava od 13. do 15. travnja, nije samo festival, ona je nevjerojatno iskustvo i svojevrsno kolektivno resetiranje. I, budimo iskreni, najluđa vodena bitka na svijetu u kojoj sudjeluju milijuni ljudi – od djece do bakica koji polijevaju prolaznike kantama vode. Naime, vjerovanje kaže da voda ispire sve loše što je bilo prošle godine i kreće se ispočetka. Zato svatko tko dođe na Songkran može biti potpuno siguran u jedno – bit će mokar od glave do pete.
Na prvi pogled Songkran izgleda kao trodnevni kaos: gradovi i sela Tajlanda pretvaraju se u rijeke, vodeni pištolji postaju ozbiljno oružje, a čak i oni koji su mislili da će “ostati suhi” vrlo brzo odustanu od te ideje. Slave svi, ali onaj glavni party ipak je u Bangkoku. Silom, poslovna arterija Bangkoka, pretvorila se ovog 13. travnja u prizor koji se rijetko viđa čak i u gradu od 11 i pol milijuna stanovnika naviklom na gužve. More ljudi, voda na sve strane i energija koja se doslovno mogla osjetiti u zraku. Songkran Festival donio je rekordne brojke: procjenjuje se da je kroz popularnu zonu vodenih borbi na Silom Roadu tijekom dana prošlo više od 200 tisuća ljudi!
Gužva je rasla iz sata u sat, a vrhunac je bio malo prije šest popodne kada su gradske vlasti proglasile područje potpuno popunjenim i pozvale građane da izbjegavaju dolazak. Ulazi u zonu privremeno su bili zatvoreni – ne zato što je zabava stala, nego zato što je jednostavno postalo nemoguće primiti još ljudi. Silom je pucao po šavovima!
Nepredvidivi svijet Azije
Samo dan prije, 12. travnja, Silom je već bio impresivno ispunjen s više od 160 tisuća posjetitelja, no drugi dan festivala nadmašio je i ta očekivanja. Riječ je o dijelu grada koji se tijekom Songkrana proteže od raskrižja Sala Daeng do Nararoma i tih se dana pretvara u jednu od najvećih otvorenih pozornica na svijetu. Program je, očekivano, bio sve samo ne tih: masovne vodene borbe koje su trajale satima, DJ setovi uživo, među kojima i popularni “Sounds of Summer” iz Central Parka Bangkok.
Khao San Road je, isto tako, ponovno opravdao svoj status jedne od najluđih adresa na svijetu. Da, da, upravo je to ona ulica u Bangkoku gdje je mladi Leonardo di Caprio, odnosno Richard u filmu “Plaža” prvi put iskusio Aziju. Ta ozloglašena, ali neodoljivo privlačna ulica već desetljećima ima status kultnog mjesta na kojem se susreću putnici iz cijelog svijeta, posebno mladi backpackeri u potrazi za svojom prvom azijskom avanturom.
To je ona vrsta mjesta gdje se sve događa istodobno – netko pije mango smoothie, netko drugi pleše na ulici, a treći hrabro grize prženog škorpiona, sve uz obvezni selfie za uspomenu. Khao San često je prva stanica za sve koji tek ulaze u kaotični, šareni i nepredvidivi svijet Azije – i upravo zato nosi taj poseban, gotovo filmski “vibe” koji je teško replicirati igdje drugdje. Procjenjuje se da je samo prvog dana Songkrana kroz ovu legendarnu ulicu prošlo oko stotinu tisuća posjetitelja, a većinu su činili strani turisti, koji su – baš poput nas – doslovno uronili u tajlandski vodeni spektakl.
Sve je počelo već oko podneva, kada su se prvi valovi ljudi počeli slijevati prema Khao San Roadu, s vodenim pištoljima, zaštitnim vrećicama za mobitele i onim prepoznatljivim izrazom lica: “znam da ću biti mokar, ali baš me briga”. U roku od sat vremena, ulica se pretvorila u gustu, pulsirajuću masu ljudi, glazbe i – naravno – vode. Oprema je obvezna – vodootporne vrećice za mobitele i novac, puške i pištolji za vodu, zaštitne naočale. Nije se moglo ostati “nenaoružan” jer vodeno se oružje doslovno prodavalo na svakom koraku – od malih pištolja za 99 bahta ili dva eura do pravih minobacača za 700 do 800 bahta, što je 20-ak eura.
Naziv Songkran dolazi od sanskrtske riječi sankranti – prijelaz ili transformacija – i upravo to i jest: prelazak iz stare u novu godinu, prilika da se opere ono što nas je opterećivalo i u novi ciklus uđe s više jasnoće.
Municija, odnosno voda, negdje se mogla dobiti besplatno, a većina je ipak iskoristila priliku i naplaćivala punjenje od pet do deset bahta, što je između 10 i 20 centi. Vodili su se pravi vodeni ratovi preko ceste, između ekipa, a meni je najslađe bilo zaliti one koji polijevaju iza leđa nekoga tko se ne može braniti. Atmosfera je bila apsolutno uzavrela i pozitivna, ali jedna je stvar ipak izazivala urlikanje i nelagodu – kad te netko zalije ledenom vodom!
Glasnije, slobodnije
Iako se sve činilo kao apsolutni kaos, tajlandske vlasti ipak ništa nisu prepustile slučaju. Zbog golemog priljeva ljudi sigurnost je bila na visokoj razini. Kako bi se kontrolirala tolika količina ljudi, vlasti su angažirale čak 600 policajaca na Khao Sanu, postavile četiri kontrolne točke za sigurnosne provjere i uvele jednosmjerni sustav kretanja pješaka – sve kako bi se izbjegla prevelika gužva i zadržala sigurnost. Ulaz na područje kontrolirao se, između ostalog, na Chakraphong Roadu, gdje su prolaznici prolazili kroz detaljne provjere na oružje i zabranjene predmete. Uz fizičku kontrolu koristila se i tehnologija – čak 80 CCTV kamera pratilo je situaciju u realnom vremenu.
Dok su brojke impresivne same po sebi, ono što ih čini posebnima je atmosfera – osjećaj da se cijeli grad, barem na trenutak, pretvorio u jedno veliko, razigrano slavlje. Songkran, čak i u svom najintenzivnijem izdanju, nikada nije samo festival, to je trenutak kada Bangkok diše drukčije – glasnije, slobodnije i, bez sumnje, mokrije nego ikad. Isto tako, ispod te razigrane površine krije se priča koja je duboko ukorijenjena u tradiciji, vjeri i načinu na koji Tajlanđani doživljavaju vrijeme, život i – novi početak.
Naziv Songkran dolazi od sanskrtske riječi sankrānti, što znači prijelaz ili transformacija – i upravo to ovaj festival predstavlja: simbolični prelazak iz stare u novu godinu, priliku da se opere ono što nas je opterećivalo i u novi ciklus uđe lakše, svježije i s više jasnoće. U tom kontekstu voda nije samo sredstvo zabave – ona je ritual.
Rot Nam Dam Hua
U tradicionalnom smislu Songkran počinje tiho. U ranim jutarnjim satima Tajlanđani odlaze u hramove, donose hranu redovnicima, mole se i sudjeluju u ceremonijama koje se nazivaju “stvaranje zasluga” ili “merit-making”. Nježno polijevaju vodom kipove Bude, a zatim i ruke starijih članova obitelji, čime simbolično iskazuju poštovanje i traže blagoslov za godinu koja dolazi. To je trenutak u kojem Songkran izgleda gotovo meditativno.
Kuće se čiste, izbacuju se stare stvari, a obitelji se okupljaju u zajedništvu. U zemlji u kojoj su obiteljske veze iznimno važne, ovaj festival ima i snažnu emocionalnu dimenziju. Mnogi Tajlanđani iz velikih gradova poput Bangkoka vraćaju se u svoja rodna mjesta kako bi praznik proveli s roditeljima i djedovima i bakama. U tom smislu, Songkran je nešto poput kombinacije Božića i Nove godine u zapadnom svijetu.
Jedan od najdirljivijih običaja uključuje djecu koja lagano polijevaju vodu po rukama ili čak stopalima starijih članova obitelji, u ritualu poznatom kao Rot Nam Dam Hua. U zamjenu dobivaju blagoslov – često uz cvjetni vijenac – što simbolizira prijenos mudrosti, zaštite i sreće.
U isto vrijeme, ljudi čiste ne samo svoje domove, nego i okolinu. Parkovi, hramovi i javni prostori uređuju se kako bi sve bilo “pročišćeno”. Onda se negdje oko podneva događa potpuni zaokret. Ulice se pune. Glazba postaje glasnija. Bangkok, Chiang Mai, Phuket i Pattaya pretvaraju se u pozornicu jedne od najvećih javnih vodenih proslava na svijetu. Ali, voda nije jedini element. Tajlanđani vam na lice nanose i bijeli puder u prahu, koji se tradicionalno koristi kao znak sreće i zaštite. U tom trenutku, više niste promatrač – postajete dio rituala, htjeli to ili ne.
Jedno od nepisanih pravila Songkrana glasi: ako si vani – sudjeluješ. Ne postoji opcija “samo gledam”. U nekoliko sekundi od izlaska iz hotela postajete mokri, nasmijani i potpuno uključeni u ono što se događa.
Zanimljivo je da tijekom Songkrana nestaju društvene barijere. U zemlji koja je vrlo hijerarhijski strukturirana ova tri dana donose osjećaj potpune jednakosti. Nema razlike između lokalaca i turista, između bogatih i siromašnih, između mladih i starih. Svi su jednaki – i svi su mokri. Upravo ta kombinacija tradicije i spontanosti čini Songkran jedinstvenim. Ujutro možete sudjelovati u tihoj ceremoniji u hramu, a već nekoliko sati poslije plesati na ulici uz DJ-a dok vas netko polijeva kantom vode.
Postoje i zanimljive činjenice koje dodatno objašnjavaju njegov karakter. Primjerice, Songkran je nekoć trajao i do deset dana, ali je s vremenom skraćen na tri službena dana. Ipak, u stvarnosti, slavlje često traje dulje, osobito u turističkim zonama. Chiang Mai se smatra srcem tradicionalnog Songkrana, gdje se voda crpi iz starog gradskog opkopa, a povorke i kulturni programi dodatno naglašavaju povijesni aspekt festivala. S druge strane, Phuket i Pattaya nude verziju festivala koja više podsjeća na beach party – kombinaciju mora, glazbe i noćnog života.
Postoje i pravila
Anegdote sa Songkrana često zvuče gotovo nevjerojatno. Turisti koji pokušavaju zaštititi svoje telefone završavaju potpuno mokri u roku od nekoliko minuta. Vozači tuk-tuka sudjeluju u bitkama dok voze. Djeca strpljivo čekaju u zasjedi s kantama vode. Čak i policija – barem na trenutak – spušta ozbiljnost i postaje dio igre.
Naravno, postoje i pravila. Ne polijevaju se redovnici, starije osobe i mala djeca, kao ni ulični prodavači hrane jer većina ljudi je svjesna granica i pokušava zadržati duh poštovanja koji je u srži festivala. S vremenom, vlasti su pokušale uvesti određene mjere sigurnosti. Zabranjuje se korištenje prljave vode, apelira se na umjerenost u konzumaciji alkohola, a prometna sigurnost postaje važna tema jer je Songkran i razdoblje s povećanim brojem nesreća.
Nekad treba stati
No, unatoč svemu, njegova bit ostaje nepromijenjena. Songkran je trenutak u kojem cijela zemlja odluči stati – i početi ispočetka. Možda je baš zato toliko poseban. Jer, u svijetu koji nas stalno tjera naprijed, Songkran nas podsjeća da je ponekad potrebno zaustaviti se – i doslovno isprati sve što nosimo sa sobom. Nije važno jeste li u hramu ili na ulici, s obitelji ili s potpunim strancima – bitno je da ste spremni prihvatiti ono što dolazi. Čak i ako dolazi u obliku – kante ledene vode.
