Cement je jedan od najstarijih građevinskih materijala na svijetu, ali i jedna od industrija koja se danas nalazi pod najvećim pritiskom – od klimatskih politika i cijena energije do promjena na tržištu gradnje. Kako izgleda voditi takvu industriju u Europi 21. stoljeća? O tome je u podcastu “Poslovni svijet s Ilijom Jandrićem” govorio predsjednik Uprave NEXE Grupe Josip Ergović.
U regiji ste jedan od najvećih proizvođača cementa, betona i građevinskih materijala. Posljednjih godina bilježite rast, u 2024. godini imali ste 148 milijuna eura prihoda, dobit je bila gotovo 37 milijuna eura. Imate li podatke za 2025. već sada ili bar okvirno možete reći jeste li zadovoljni?
Imali smo snažan rast u 2024. godini te nastavak uspješnog poslovanja u 2025. Podaci koje navodite zapravo su podaci naše najveće tvrtke, proizvođača cementa i betona, Nexe d.d., a inače je konsolidirani prihod bio oko 230 milijuna eura. Imali smo rast prihoda i u 2025., oko 12 posto, pri čemu su poslovni prihodi rasli oko 14 posto. Rezultati su nam iz poslovanja i nešto bolji nego u 2024. godini u skladu s onim što smo planirali. No, rezultat je zapravo podjednak jer smo u 2024. godini imali neke prodaje nekretnina koje nisu iz poslovanja pa su utjecale na ukupni rezultat. Mogu reći da smo zadovoljni, da znamo što radimo, kako to treba raditi i u kojem smjeru treba ići.
Koje su sve sastavnice Nexe Grupe?
Volimo reći da smo regionalni proizvođač građevinskog materijala. Dakle, nismo građevinska tvrtka već industrija. U Našicama proizvodimo cement, a u portfeljima imamo 14 betonara, u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, dvije proizvodnje crijepa, jednu u Vinkovcima a drugu u Vojvodini, u Novom Bečeju, te tri ciglane – Našice, Sarajevo i Sremski Karlovci pored Novog Sada. Imamo zatim i najveću šljunčaru u Hrvatskoj, Igma Koprivnica i proizvodnju betonskih elemenata. Uz to, imamo i tvrtku za nabavu energenata iz otpada za našu najveću tvrtku Nexe d.d., te Luku Tranzit Osijek. To je najveća riječna luka u Hrvatskoj koja je pozicionirana u Nemetinu pored Osijeka, blizu ušća Drave u Dunav.
S obzirom da je samo nekoliko proizvođača cementa na tržištu, kritičari tvrde da je to oligopol i da tako održavate visoke cijene. Koliko je istine u tome?
Ne bih se složio, tim više ako vidite da na 60 kilometara od naše tvornice u Našicama imate dvije tvornice, u Mađarskoj i Tuzli, te na 140 kilometara u Vojvodini. Cementna je industrija, pogotovo u posljednje vrijeme, vrlo kompetitivna. Konkurencija je prilično jaka, da ne govorimo da sad već viđamo iz trećih zemalja, dakle osim iz Srbije i BiH vidimo u Primorju, Dalmaciji te na srpskom tržištu prilično snažan ulazak turskih proizvođača cementa. Ne mogu se složiti da je to oligopol.
Kakvo je sada stanje na tržištu cementa koje je često indikator građevinske industrije. Što očekujete u 2026.?
Da, cement je odličan indikator jer nema građevine bez cementa – u nekom dijelu. A građevina je inače dobar indikator stanja gospodarstva. Vidimo da je potrošnja cementa u Hrvatskoj stabilna i da raste. A kad govorimo o krizama, Hrvatska se pokazala iznimno otpornom i značajno je bolja od svih zemalja u regiji gdje smo također prisutni. I tu vidimo lagani rast potrošnje, ne vidimo neku krizu ni u ovoj godini…
Kako to objašnjavate?
Sigurno tu ima prisutnosti europskih fondova, velik je utjecaj ulaganja u turizam, a vjerojatno je i Schengen otvorio vrata i za strane kupce nekretnina potaknuvši stanogradnju. Dakle, gradi se, velika su ulaganja u infrastrukturu, ali veseli me što je u pitanju tu puno manjih projekata, a ne neka dva megaprojekta, pa kad se ona završe, kreću problemi. Kao što je bilo 2008. nakon izgradnje autocesta.
Što planirate u 2026.?
U 2025. uložili smo 38 milijuna eura kroz razne investicije. Najvećim dijelom to su bile investicije energetske učinkovitosti i dekarbonizacija. Prošle smo godine završili solarnu elektranu snage 7,9 megavata, a ove godine nastavljamo s još jednom takvom. To su elektrane izravno spojene na našu tvornicu. Ulažemo u baterijsko postrojenje koje će biti jedno od najjačih u Hrvatskoj s 35 megavat sati snage više od 15 megavata u našoj tvornici, te još tri manja baterijaska postrojenja u tri crepane i ciglane u Hrvatskoj. Povećavamo udio alternativnih goriva u tvornici cementa. Sada već 62 posto goriva koja spaljujemo u tvornici cementa spada u alternativna goriva, nisu fosilna. To ćemo i povećati i tu su nam velike investicije. Usto, u našoj ciglani u Našicama povećavamo energetsku učinkovitost pogona, kapacitet, a smanjujemo troškove energije – govorimo tu o plinu za 25 posto – te isto tako u Dilju, gdje nam je tvornica crijepa velikog formata, povećavamo energetsku učinkovitost. U šljunčari u tvornici u Koprivnici izgradnjom male solarne elektrane punimo radne strojeve na solarnu energiju tako da je nabava tih strojeva jedna investicija koju završavamo ove godine.
Puno ulažete u zelenu tranziciju, no kako uskladiti dekarbonizaciju proizvodnje sa sve jačom konkurencijom?
Nije lako, ali jako dobro se u tome snalazimo, znamo što i kako napraviti, tako da pratimo korak s konkurencijom. Moramo smanjivati troškove svih energenata te modernizirati postrojenje. Nama je smanjenje ugljičnog otiska ključno budući da je cementna industrija jedan od većih emitera CO2 emisija. Problem u cementu je što samo 40 posto emisija dolazi iz goriva.
Kada bismo sva fosilna goriva zamijenili zelenim energentom, i dalje nam ostaje problem onih 60 posto jer u procesu pečenja klinkera koji je glavni dio cementa iz sirovine se oslobađa velik dio CO2. I tu moramo smanjivati otisak na razne načine, pa umjesto standardne sirovine koristimo zamjenske materijale.
Podatak je da je 8 posto globalnih emisija CO₂ iz cementne industrije. Je li realno da cement bude potpuno zelen ili je to politička utopija?
Može biti zelen, 33 posto našeg cementa je zeleni cement koji ima manje od 469 kilograma CO2 emisija po toni cementa, a u prošloj je godini 33 posto naših prihoda bilo od tog cementa. Razni su dodaci koji se koriste u tom proizvodu kako bi se smanjio udio klinkera u proizvodnji cementa sa zamjenskim dodacima, ali bitne su i razne zamjenske sirovine koje se dodaju. Osnovna sirovina za pečenje klinkera inače je kalcij karbonat. I tu značajno smanjujemo emisije, a tu dosta pomažu i razni građevinski otpadi.
Imate i dozvolu za recikliranje građevinskog otpada – koliko to koristite u proizvodnji?
Imamo dozvolu za oporabu do 300 tisuća tona građevinskih otpada. Počeli smo prije dvije godine raditi na tome. Nije ga lako skupiti, mogli bismo potrošiti sve što je dozvoljeno. Ali tu je potrebna suradnja, i s naše strane i tvrtki koje ruše, dvorišta lokalnih zajednica, da se što manje tih materijala baca ili zatrpava u nekakve rupe. Trudimo se što više toga prikupiti, nadam se i ove godine značajnom rastu u tom pogledu. U prošloj smo godini skupili 30-ak tisuća tona.
A možete 300 tisuća?
Da, nadam se da ćemo ići i prema 100 tisuća. Nije to lako prikupiti. Logistički troškovi su veliki, puno je lokacija po malo, dosta je i divljih deponija, samo iz njihovih sanacija dalo bi se puno toga skupiti.
U kojoj je fazi vaš veliki projekt CO₂NTESSA?
To je iznimno velik projekt, investicija za koju očekujemo da će doseći 400 milijuna eura, a s njom bismo CO2 emisije smanjili na nula i to bi onda bio potpuno zeleni cement. Tim projektom svi naši ispušni plinovi više se ne bi emitirali kroz dimnjak nego bi se trajno zbrinjavali cjevovodima na lokaciju 30-ak kilometara od naše tvornice upumpavanjem na oko dva kilometra dubine. To je projekt koji razvijamo s njemačkim ThyssenKruppom, među prvim smo proizvođačima cementa uopće koji su s njima potpisali ugovor. Nosioci smo Step Seal certifikata, što je prilično jaka potvrda Europske komisije o izvrsnosti projekta te izravno radimo na tome da dobijemo sufinanciranje. Kada to dobijemo, uz snažnu suradnju s Agencijom za ugljikovodike, onda se razvija potencijalna lokacija gdje bi se to zbrinulo. Investicija je to onda još tolika koliko iznosi naša otprilike. Imamo veliku sreću što smo jedini za sada u Europi koji imaju lokaciju koja nije ispod mora, već “on shore”, blizu naše tvornice. Gotovo dvije trećine trase već postoji.
Plinovod je, naime, 1976. godine izgrađen za našu tvornicu, gdje je otpadni kaptažni plin nekad trebao dolaziti u našu tvornicu tom trasom. Plinovod se, naravno, mora modernizirati. Taj projekt prepoznat je u EU, interes u njemu imaju i projekte cementa u Mađarskoj, pa je i uvršten među projekte zajedničkih interesa Europske unije. Koliko znamo, postoji dugoročni interes i Petrokemije, posjećivali su nas i predstavnici tvornica iz Slovenije i Austrije, gledali kako bi i oni mogli transportirati taj CO2. Velika je to prilika, jer bi lokacija mogla biti od velikog značaja za našu Slavoniju, mogu reći i da Hrvatska tako može postati hub za zbrinjavanje CO2. Mislim da se to ne smije propustiti.
Koliko su važni za rast EU fondovi i taj infrastrukturni investicijski ciklus? I što se događa kad taj ciklus stane s poslovanjem?
Nama su ti fondovi jako bitni. Gotovo da nema toga za koji se ne prijavimo, a sredstva često dobivamo. Hrvatska je između ostalog rasla i na pogonu tih fondova. Fondovi mogu biti zamka u koju je upao Portugal – kad je stao priljev iz fondova, sve je tamo stalo. Ali očekuje se, da kad si dovoljno razvijen, da ti više pomoć ne treba. Nije istina da neće i dalje biti sredstava. I dalje će biti ulaganja u priuštivu stanogradnju, energetsku učinkovitost, željeznicu…
A što se tiče dekarbonizacije, nijedna tvornica cementa u Europi to ne radi bez sufinanciranja. To su velika sredstva, mahom iz Inovacijskog i sličnih fondova, ali ti se fondovi financiraju iz ETS-a. Znači mi plaćamo ta sredstva za CO2 emisije u taj fond koja onda najbolji od nas povlače.
Koliko Europa štiti vlastitu tešku industriju u odnosu na konkurenciju iz primjerice Turske ili Azije?
Europa se tu pokazala dosta spora jer radi to prilično detaljno. Kad učini, onda to napravi vrlo kvalitetno. Znamo da kad EK donese neki prijedlog, to mora proći 27 država, većinom mora biti jednoglasno, pa mora proći kroz Europski parlament i to zna trajati. Možemo spomenuti Carbon Border Adjustment Mechanism (CBAM) koji je u punoj primjeni od 1. siječnja kojim se štite emiteri CO2 emisija, dakle i proizvođači čelika, željeza… da budemo manje-više jednaki. To je carina na uvoz CO2 intenzivnih proizvoda, važna kako bismo se mogli nositi s konkurencijom iz trećih zemalja. Nexeu je to vrlo bitno jer nam konkurencija ne dolazi samo iz Turske, već i iz BiH i Srbije. A i dalje je problem što cijela europska industrija nije konkurentna za izvoz, jer ovime se samo štiti uvoz iz trećih zemalja, ali u izvozu smo nekonkurentni. Dat ću primjer, iz Hrvatske se nekad izvozio cement mahom za sjevernu Afriku, pa čak i SAD i Izrael. Sad se sa sjevera Afrike uvozi cement u Hrvatsku, pa čak i EU. Zadnjih se deset godina taj uvoz iz Turske u EU najmanje upeterostručio.
Smatrate li carine na CO₂ dobrom ili lošom politikom?
Iznimno dobrom. Jedino tako naša industrija bar djelomično postaje konkurentna onoj iz trećih zemalja. Volimo se našaliti da CO2 u BiH nije štetan, a ovdje jest. Emitiraju, a ne moraju platiti ništa. Tek je zadnjih godinu-dvije EU počela govoriti o konkurentnosti i sada na tome značajno radi. Kroz neki srednji period to će i donijeti neke rezultate.
Koliko vas je pogodila prva energetska kriza izazvana ratom u Ukrajini, a koliko vas brine sadašnja situacija na Bliskom istoku?
Prvu energetsku krizu prošli smo zapravo vrlo dobro jer smo i kod ugovaranja energenata prilično snalažljivi. I kod ovih energenata koji se mogu skladištiti, a to su više fosilna goriva poput ugljena, nikad se nismo vodili načelom “just in time production”, gdje su lanci opskrbe utegnuti. Uvijek smo dobro upravljali zalihama, ali uvijek smo i nabavljali energente u optimalnim periodima, po optimalnim cijenama. Dobro smo ugovarali i struju i plin, tako da smo tu prvu krizu koja je počela i prije rata u Ukrajini prošli gotovo neokrznuti, a nakon toga se vidio i taj naš rast poslovnih rezultata. A ova kriza, ako potraje, naravno da brine.
Opet, ne mogu reći da vidim za tvrtku problem u odnosu na konkurenciju. Više me brine da će doći do pada gospodarskih aktivnosti, rasta inflacije i posljedično da će se sve usporiti, da će pasti investicije. I onda tu trpi građevinski sektor, pa i mi proizvođači građevinskih materijala. Bojim se globalne recesije. Europa se pokazala inače ranjivom što se tiče volatilnosti energenata, ovisni smo bili o ruskom plinu, ovisni smo o nafti s Bliskog istoka. Neće biti lako, ali je i zbog toga zelena tranzicija važna, jer što budemo imali više energenata iz prirodnih izvora, od sunca i vjetra do geotermalnih izvora i hidropotencijala, bit ćemo manje ovisni o ovom drugom.
Kako ocjenjujete obnovu nakon potresa? Postoji li problem kapaciteta građevinskih tvrtki?
Ljudima koji čekaju sve je to iznimno dugo. Ipak, vidim kao problem i to što je i građevinskih tvrtki, izvođača sve manje, broj stranih radnika dovoljno govori o nedostatku radne snage. Već mi koji dosta ulažemo imamo i dosta građevinskih radova, držimo te izvođače blizu sebe kako bi imao tko graditi i za nas. To je možda i glavni problem u obnovi. Ministar Branko Bačić dobro je rekao da su u posljednjih dvije-tri godine dobro potegli, u početku je bilo i nesnalaženja. A svi koji čekaju imaju pravo biti nezadovoljni.
Kako se vi nosite s problemom radne snage? Imate oko 1700 radnika – uvozite li i iz inozemstva?
Uvozimo nula! Nemamo niti jednog stranog radnika, kako u Hrvatskoj, tako u Srbiji i BiH gdje imamo dio proizvodnje. Svi su naši zaposlenici lokalni ili državljani zemalja u kojima rade. A očito imamo dobar odnos sa zaposlenicima, uvjeti su dobri počevši od primanja.
Koliko je prosječna neto plaća u Nexe grupi u Hrvatskoj?
U Nexe d.d., našoj glavnoj tvrtki s više od od 600 zaposlenika, prosječna neto plaća bez menadžmenta je 1630 eura neto. I sa svim sindikatima u grupi imamo jako dobre odnose i potpisane kolektivne ugovore koji obuhvaćaju 91 posto naših zaposlenika. Osim dobrih plaća, svim radnicima koji žele plaćemo dopunsko zdravstveno osiguranje. Omogućujemo besplatne sistematske preglede, obroke, fitness i bazene… Nadam se da su zaposlenici u prosjeku zadovoljni.
U prošlosti je bilo problema, ona kriza iz 2009. utjecala je i na Nexe grupu, tad ste morali ići i u restrukturiranje. Kakve su posljedice bile, kako ste ih prevladali i što ste iz svega toga naučili?
Nama je najteža kriza bila 2012. i 2013., a došla je kao posljedica te početka te krize 2009. Dogodio se pad građevinskih aktivnosti, a netom prije toga smo značajno investirali i modernizirali sve naše pogone. Kroz val predstečaja koji je počeo i tvrtki koje su otišle u stečaj izgubili smo velika potraživanja. Tu smo i mi došli u značajne poteškoće. Kroz restrukturiranje smo neke tvrtke morali i prodati, a nakon toga smo postali dosta pametniji, svakako konzervativniji. Možda malo i prekonzervativni. Svaku odluku i investiciju preispitujemo više puta, a trenutačno je zaduženost naše grupe 0,4 posto godišnje EBITDA-e, dakle gotovo da nismo zaduženi.
Imamo potencijala i hoćemo se jače zadužiti kako bismo kroz investicije s dobrim povratima povećali efikasnost i rezultat tvrtke, ali mogu odmah reći da, što se tiče akvizicija, za sada ništa od toga dok ne pozlatimo sve naše pogone. S druge strane, da nismo početkom dvijetisućitih napravili to što smo napravili sa svim značajnim akvizicijama, ne bismo bili grupacija kao što smo sada. Da nismo uložili u te tvrtke, opet bismo bili u poteškoćama jer ne bismo bili konkurentni. Postrojenja su, naime, bila zastarjela. Da se kriza dogodila koju godinu kasnije, lakše bismo je podnijeli, ali kažem… Sve je dobro prošlo.
Što je bila najteža odluka?
Najviše mi je žao što smo kroz dezinvestiranje prodali našu tvrtku Jelen Do u Srbiji. Ta tvrtka između Požege i Čačka ima jedan od najvećih kamenoloma u Srbiji te iznimno vrijednu tvornicu vapna. Morali smo je prodati, i za tim ostaje žal.
Sada nema planova za akvizicije…
Ne, idemo prvo sve naše tvrtke dovesti do najveće moguće izvrsnosti, pa ćemo onda razmišljati. Obiteljska smo tvrtka, otac, majka i tri brata, s našim obiteljima. Iz našeg rezultata većina sredstava ide dalje u investicije, a akvizicije su moguće u budućnosti.
Je li vam dugoročna strategija ostati obiteljska tvrtka ili postoji mogućnost da i vi postanete nečija akvizicija, da vas kupi neki globalni igrač?
To je obiteljska odluka, naravno, no sada je to malo vjerovatno. Nema potrebe za tim. Dioničara nas je malo, nemamo velike apetite, a svjesni smo i koliko značimo za lokalne zajednice. Sa sigurnošću mogu reći da smo bolji partner lokalnoj zajednici nego bilo tko tko bi došao. Trebamo gledati i taj aspekt.
Na poziciji predsjednika Uprave prije 16 ste mjeseci naslijedili oca Ivana. Što je najvažnije što ste naučili od njega u ovom biznisu?
A što nisam! Uz njega sam od djetinjstva, pratio sam kao dijete svaki korak, izjavu, upijao sve… Puno je razgovarao u obitelji o tome što radi. Jako mi se sviđa njegova hrabrost, nekad je bio i iznimno hrabar. Ali jako mi se sviđalo to njegovo brzo donošenje odluka, i to pokušavam naslijediti, a nisam ni blizu još dobar kao on. Velika je stvar što se i danas gotovo svakodnevno čujemo. Najčešće ja njega pitam za savjet, nije da on sebe nameće.
Još dva brata su u upravi – kako sve to poslovno-obiteljski funkcionira?
Tri brata smo u upravi, a još je tu članica uprave za financije i nas četvero vodimo Nexe Grupu. Iznimno smo bliski, zajedno smo odrasli, ali danas se šalimo da roditeljima nije bilo nikad lako ući u sobu koliko smo se tukli haha! Razlike su po dvije godine, ja sam srednji. Možemo se mi posvađati, ali za 15 minuta bit će kao da ništa nije bilo. Tako je i u poslu, i to je velika prednost. Dosta smo različiti, sva trojica. Gledam da je to velika prednost, jer da smo isti i da imamo jednoumlje, to onda ne bi bilo dobro.
Moj stariji brat je inženjer elektrotehnike, ja sam diplomirani ekonomist. Različiti smo, ali znamo obojica što treba i oko smjera smo potpuno suglasni. E sad, kako do njega doći, tu se dogovaramo. Ako nemamo isto mišljenje oko nekog cilja, on ne ide van dok se ne usuglasimo sva trojica, tek onda ide na daljnu raspravu s članicom Uprave, s Nadzornim odborom koji je iznimno jak. A nas trojica ako treba idemo i na preslagavanje, mada ga i nije baš dosad bilo. Pogotovo za strateške odluke dosta pitamo i oca, ipak je prva generacija, stvorio je grupu.
A kako birate prve suradnike s kojima se okružujete?
Uza sve kompetencije o kojima se stalno govori, nekako imam osjećaj da se slabo spominje – poštenje. Meni je to ključno. Iz toga proizlazi povjerenje. Veliku većinu suradnika jako dobro poznajem, s mnogima sam išao i u školu. A to je i dvosjekli mač, teško je kad si prijatelju nadređen, mada odnos uz povjerenje ima velike prednosti.
Cementna industrija postoji već više od dvije tisuće godine, a sad je i zbog zelene tranzicije i klimatskih promjena možda i na najvećoj prekretnici. Kad gledate prema 2050., hoće li industrija cementa biti kao danas ili joj predstoji neka velika transformacija?
To je iznimno tradicionalna industrija. Nisu se događale velike promjene, ali kroz zadnjih 100 godina ipak je bilo promjena. Na isti način se uz malo promjene tehnologije proizvodio klinker, mljeo cement itd. U zadnje vrijeme bilo je značajnih promjena, a tek će doći do promjena. Prvo, značajno se počeo koristiti otpad, najprije otpadi od plastike pa kasnije muljevi iz pročistača, pa i drvna biomasa, rabljena motorna ulja…
Nekad je to bilo plin, mazut, ugljen i eto jeftine proizvodnje, ovisno o cijeni energenta, naravno. Tu se već dosta toga promijenilo. Kako vidim cementaru 2050.? Iskreno, kao nešto što će za energent imati vodik, a CO2 će upumpavati ispod zemlje i imati nultu stopu negativnog utjecaja na okoliš. Čak će moći i pozitivno utjecati, dakle uklanjati višak CO2 iz zraka. Kao da govorimo o nekom space shuttleu. U tome će sigurno neki proizvođači cementa nestati, a drugi će porasti kapacitetima. Već sada to vidimo u EU, pa čak me i čudi koliko neke tvrtke ne prate zelenu tranziciju, ili znaju nešto što mi ne znamo. No, nemoguće je da to toga neće doći ako je Europska komisija krenula u tom smjeru. Zelena tranzicija je nužnost – tko se ne prilagodi, neće ga biti.
Koliko je tu važna i digitalizacija?
Iznimno. Kad danas u betonari operator klikne tipku i beton ode u mikser i dalje prema gradilištu, svi podaci idu u naš poslovni sustav, gdje nema prepisivanja iz neke tablice iz Excela, već u trenutku možemo složiti bilancu. Znači, svaki poslovni događaj automatski se knjiži i može se vidjeti što se događa. Još je značajnije što to imamo u proizvodnji cementa gdje smo pri kraju u ovoj godini trogodišnjeg ciklusa investicija, gdje AI upravlja našim postrojenjima. Sve je automatizirano i usklađeno, a smanjenja troškova su velika.
Umjetna inteligencija uči od operatera koji upravlja postrojenjem kako čim efikasnije upravljati i onda sama donosi odluke ili prijedloge tom istom operateru. To su fantastične stvari…
Puno toga sponzorirate, od humanitarnih manifestacija do kulture, no prije svega se ističe sport. Koliko je Rukometni klub Nexe važan za Našice i Slavoniju?
Ako pogledate neke od posljednjih utakmica, imate dvije tisuće ljudi u dvorani koji navijaju zdušno, a puno je i djece, onda vidite da je to jako bitno. Grad Našice je prepoznat čak i u Europi, rekao bih, po Nexe Grupi i Rukometnom klubu Nexe. Naravno da je tu bitna ljubav prema sportu, ali je u pitanju i nešto društveno odgovorno, jer je RK Nexe jedini klub koji peti put igra osminu finala Europske lige. Nikome drugome to nije uspjelo. Rezultatima smo zadovoljni, a još smo zadovoljniji što imamo 420 djece u sustavu treninga, cijeli Grad Našice ima 14.000 stanovnika. U mlađim uzrastima imamo svake godine reprezentativce, imamo i u seniorima. Dvadeset godina sam u RK Nexe, ali nikad nismo tako radili s djecom kao u zadnjih 4-5 godina, tako da će se rezultati tek vidjeti.
Čini se da vam je RK Zagreb ipak nedostižan kad je riječ o domaćem prvenstvu…
RK Zagreb je klub iz gravnog grada, s milijun stanovnika, klub s tradicijom, nekoć i europski prvak, te je klub s većim budžetom. Naravno da im nije lako konkurirati, u Hrvatskoj su zapravo “vječni prvak”, ali kada vidite da i njihovi igrači svaku pobjedu protiv Nexea tako bučno proslave, a ne pobijede uvijek, onda znate da smo dobar suparnik, da smo im blizu. Kad-tad uzet ćemo i mi neki trofej, vjerujem i uskoro. Ali biti bolji od Zagreba nije lako. Ali ne osvrćemo se toliko na druge, u mnogo čemu smo najbolji klub u Hrvatskoj.
Što je s ambicijom da se izgradi Nexe arena?
I dalje postoji. Trenutačno smo u razgovorima s Gradom Našicama koji naručuje predinvesticijsku studiju za javno-privatno partnerstvo. Arenu planiramo izgraditi s Gradom Našicama gdje mi možemo biti investitor. Imamo indicije da bi tu mogla doći i potpora županije i države, a kroz predinvesticijsku studiju radimo kvalitetan model koji ćemo predložiti. Vjerujem da ćemo tako izgraditi arenu koju će Grad Našice isplatiti kroz 30 godina. To je jedini način da mala sredina to može isfinancirati. I to će se napraviti. Županija nam sada gradi, to smo se izborili, malu, radnu dvoranu za svu tu djecu.
Manje je poznato da ste treći najveći dioničar Hajduka nakon Grada Splita i udruge Naš Hajduk. Kako je do toga došlo i koliko je uopće isplativo ulaganje u sportske klubove?
Što se Hajduka tiče, to je i prilično specifično, tu povrata na investiciju u smislu dividende nije bilo nikada. Inače je to bilo tako da se 2008. godine okupio velik broj simpatizera Hajduka, među kojima smo bili i mi. Kupili smo tada dionice u nominalnoj vrijednosti dva milijuna kuna. Svi ostali koji su tada sudjelovali te su dionice prodali i nitko ih više nema u vlasništvu. Mi smo odlučili da ćemo ih zadržati. Drago nam je, neka budu tamo. Nadam se da će u budućnosti Hajduk biti bolji, uspješniji, pa da će i te dionice imati veću težinu.
Bar se tu pokazalo da Dinamo nije nedostižan, kao Zagreb u rukometu – Rijeka je dvaput bila prvak.
Tako je, nije sve samo u budžetu. Imao sam i pozive da se malo uključim, no teško je naći vremena. Sve mi to zvuči zanimljivo, no treba imati vremena kraj Nexe grupe, rukometnog kluba, obitelji…
Kako se dogodila ljubav prema Hajduku?
Pa kako se kaže, “i pape i dida…”. Moj djed je rođen blizu Hrvaca, u Sinjskoj krajini, a doselio se u Feričance kod Našica gdje se i moj otac rodio.
Danas su Feričanci poznati kao hajdučko selo sa 50 posto hajdukovaca podrijetlom Dalmatinaca, a 50 posto su dinamovci – Šokci. Tako je i danas. Inače je 2012. godine obilježeno 100 godina od dolaska Dalmatinaca u Feričance, došli su i Sinjski alkari.
Kad imate slobodnog vremena, kako ga provodite?
Puno trčim, a otrčao sam nekoliko ultramaratona od više od 100 kilometara. Jednom sam nastupio na natjecanju sa 152 trkača, otrčao sam 160 kilometara – 23 sata, dan i noć.
Volim trčati, mada je to bio pomalo ekstrem. Želim istestirati organizam, vidjeti do kuda mogu. To više neću raditi, ali odlazak u šumu, trčanje uvijek, četiri puta tjedno. Prvi cilj mi je bilo zdravlje, a na kraju i razbistriš glavu, puno razmišljam. Pitaju me zar ti nije dosadno trčati sam dva sata. Nikad! Više volim navečer, ali ljeti i rano ujutro. Već su se navikli na ulicama kad me vide…
