Nije li jednostavno besmrtan? Kad je planetom odjeknula vijest da nas je napustio Chuck Norris, legendarna zvijezda borilačkih filmova i glavni akter nebrojenih viceva u kojima je jači od života, mnogi su ostali u nevjerici. Naime, postoji jedna stara šala: Chuck Norris ne stari – vrijeme se prilagođava njemu. Zato je vijest da je preminuo u bolnici na Havajima, u 86. godini, mnoge zatekla pomalo nespremne. Ne zato što je riječ o poznatom glumcu – takve vijesti, nažalost, dolaze – nego zato što se činilo da je Chuck Norris pripadao kategoriji ljudi koji će, uz disciplinu i čeličnu rutinu, nadmudriti biologiju i doživjeti barem 150 godina.

Ipak, život – pa ni onaj koji uključuje svakodnevno vježbanje, crne pojaseve i savršenu fizičku formu – ne daje garancije. Ako išta, Norrisov odlazak podsjeća na onu pomalo neugodnu istinu: ni najstroži režimi ne čine nas imunima, baš kao što ni poroci ne garantiraju propast. Kad se pogleda njegova biografija, lako je razumjeti zašto je bio više od obične filmske zvijezde.

Ponajprije ga se opisuje kao majstora borilačkih vještina, a tek onda kao glumca, scenarista i autora knjiga – što na prvi pogled može djelovati neobično, ali zapravo savršeno odgovara njegovoj karijeri. U svijetu borilačkih sportova Norris je bio ozbiljno ime: crni pojasevi u karateu, taekwondou, tang soo dou, brazilskom jiu-jitsuu i judu nisu se skupljali kao suveniri, nego kao potvrda upornosti i rada. Filmska priznanja, poput titule “akcijske zvijezde godine” ili zvijezde na Hollywood Boulevardu, došla su poslije – i bila su više odraz popularnosti nego zanatske ambicije.

Rođen kao Carlos Ray Norris u ožujku 1940. u gradiću Ryan u Oklahomi, svoj je put započeo daleko od filmskih setova. S 18 godina pridružio se američkim zrakoplovnim snagama kao vojni policajac. Upravo ga je vojna služba odvela u Južnu Koreju, gdje je prvi put ozbiljnije uronio u svijet borilačkih vještina i naučio tang soo do. Tamo je dobio i nadimak Chuck – ime koje će poslije postati globalni brend.

Nakon povratka iz vojske 1962. godine nije napustio disciplinu koju je stekao, nego ju je pretvorio u posao. Otvorio je školu borilačkih vještina, a među njegovim polaznicima našla su se i neka poznata imena, uključujući glumca Stevea McQueena. Upravo mu je McQueen savjetovao da se okuša u glumi, prepoznavši ono što će Hollywood ubrzo potvrditi – da kamera voli ljude koji znaju kako stati pred nju bez previše objašnjavanja.

S Bruceom Leejem

Prve filmske uloge bile su mu skromne. Debitirao je u akcijskoj komediji “The Wrecking Crew” (1969.), zanimljivoj i po tome što je to bio posljednji film Sharon Tate prije tragične smrti. No, pravi trenutak dogodio se zahvaljujući prijateljstvu s Bruceom Leejem, koji mu je dao zapaženu ulogu negativca u kultnom filmu “Na zmajevu putu” (1972.). Njihov desetominutni obračun u finalu filma i danas se smatra jednim od najupečatljivijih dvoboja u povijesti akcijskog žanra.

Sedamdesete i osamdesete bile su razdoblje u kojem je Norris izgradio svoj filmski identitet. Uloge su se nizale – od “Breaker! Breaker!” do “Dobri momci nose crno” – ali prava eksplozija popularnosti dogodila se s filmovima poput “Usamljeni vuk McQuade” i poslije trilogijom “Nestali u akciji”. U njima je igrao likove koji su savršeno odgovarali njegovoj pojavi: šutljive, moralno jasne, gotovo mitske junake koji rješavaju stvari šakama, a ponekad i samo – pogledom.

Produkcijska kuća The Cannon Group brzo je prepoznala potencijal takvog imidža i pretvorila ga u niz komercijalno uspješnih projekata. “Delta Force” (1986.) s impresivnom glumačkom postavom, uključujući Leeja Marvina, bio je jedan od njihovih najambicioznijih projekata, dok je “Invazija na Ameriku” dodatno učvrstila Norrisov status zaštitnog lica akcijskog filma hladnoratovske estetike.

Ipak, s vremenom se činilo da film više nije dovoljan. Televizija mu je ponudila nešto drukčije – dugotrajniji odnos s publikom. Serija “Walker, teksaški rendžer”, emitirana od 1993. do 2001., učinila ga je prepoznatljivim i generacijama koje možda nikada nisu gledale njegove filmove. Lik pravednog rendžera koji bez puno riječi uvodi red u kaotičan svijet bio je svojevrsni produžetak njegove filmske persone, ali i prilika da pokaže suzdržaniju, televizijski prilagođenu verziju sebe. Zanimljivo je da su na seriji radili i renomirani autori poput Paula Haggisa, kasnijeg oskarovca, te Alberta S. Ruddyja, producenta “Kuma”, što govori da “Walker” nikada nije bio samo još jedna akcijska serija, nego projekt s ozbiljnim kreativnim zaleđem.

Poslije se Norris povukao iz prvog plana, povremeno se vraćajući projektima poput “Plaćenika 2” (2012.), gdje je dijelio kadar s drugim ikonama akcijskog žanra – Stalloneom, Schwarzeneggerom i društvom.

Internetski fenomen

U međuvremenu je postao i – što je možda najzanimljivije – internetski fenomen. Chuck Norris vicevi, koji su ga pretvorili u gotovo nadljudsko biće, produžili su njegovu popularnost na način koji nitko nije mogao predvidjeti. Sve je, zapravo, krenulo prilično nevino. Nakon kratkog pojavljivanja u filmu “Dodgeball” iz 2004., u kojem glumi samoga sebe, Norris je dobio novu, neočekivanu publiku. Već sljedeće godine srednjoškolac Ian Spector, inspiriran sličnim popisom šala o Vinu Dieselu, pokrenuo je internetsku stranicu posvećenu Chucku Norrisu i vicevima o njemu. Ostalo je – povijest.

Ubrzo su se tisuće ljudi počele nadmetati tko će smisliti bolju, apsurdniju i smješniju “činjenicu”. U stvarnosti, naravno, nije se radilo ni o kakvim činjenicama, nego o pretjeranim, gotovo nadrealnim opisima njegove snage, izdržljivosti i karizme. Norris je vrlo brzo shvatio da se našao usred nečega što nema smisla pokušavati kontrolirati – pa je učinio jedino logično: pridružio se šali. Objavio je i “The Official Chuck Norris Fact Book”, a prihod od knjige usmjerio u humanitarne svrhe kroz zakladu koju je osnovao s bivšim američkim predsjednikom Georgeom H. W. Bushom, s ciljem promocije borilačkih vještina među djecom.

Privatni život Chucka Norrisa bio je daleko složeniji i intimniji nego što bi se moglo zaključiti iz njegove čelične filmske pojave. Iza slike neustrašivog akcijskog junaka stajao je čovjek duboko vezan uz obitelj, ali i obilježen životnim odlukama koje su ga s vremenom oblikovale. Svoju prvu obitelj osnovao je vrlo mlad. Sa srednjoškolskom ljubavi Dianne Holechek, s kojom je bio u braku od 1958. do 1989., dobio je dva sina – Mikea i Erica. Taj dugogodišnji brak obilježio je početak njegova životnog puta, prije nego što je postao globalno prepoznatljivo ime.

Poslije je pronašao novu životnu partnericu, manekenku Genu O’Kelley, s kojom se vjenčao 1998. godine. U tom braku dobio je blizance, Dakotu i Danilee, koji su mu, prema svemu sudeći, donijeli novu, mirniju životnu fazu. No, jedna priča posebno odskače – ona o kćeri Dini, za koju je saznao tek u odrasloj dobi. Tijekom 90-ih godina Chuck Norris je, naime, otkrio da ima kćer rođenu iz izvanbračne veze iz vremena njegova prvog braka. Prisjećajući se tog trenutka, jednom je opisao kako je sve započelo sasvim obično – pismom.

Najvažnija uloga

“Pregledavao sam poštu kod kuće i vidio to pismo. Otvorio sam ga, a unutra je bilo pismo od Dine. Napisala je: ‘Ja sam tvoja kći iz jednog razdoblja tvog života.’ Saznala je da sam joj otac kad je imala 16 godina, ali joj je majka rekla da sam oženjen i da ne bi trebalo remetiti moju obitelj.” Iako je u početku osjećao određenu nesigurnost oko susreta, njihov prvi susret bio je, kako je poslije rekao, gotovo filmski. “Gledam je, ona gleda mene i jednostavno smo se počeli približavati jedno drugome. Zagrlili smo se i počeli plakati.” Taj trenutak označio je početak odnosa koji je, unatoč godinama razdvojenosti, brzo pronašao svoju prirodnu bliskost.

Njegova očinska uloga, čini se, bila je jedna od najvažnijih u njegovu životu. To potvrđuju i riječi njegove djece, osobito nakon njegove smrti, kada su se od njega oprostili dirljivim porukama. Sin Dakota napisao je kako je njegov otac bio čovjek kojem se cijeli život divio. “Teško je pronaći prave riječi, ali pokušat ću. Bio si čovjek na kojeg sam se ugledao cijeli život. Tvoja velikodušnost, dobrota, hrabrost, integritet, snaga, disciplina i vjera – to su samo neke od stvari koje sam uvijek kod tebe cijenio.” Slične riječi podijelila je i njegova kći Danilee, naglašavajući onu stranu oca koju javnost nije uvijek vidjela.

“Moj tata je volio duboko i iskreno. Imao je vanjštinu ratnika, ali srce mu je bilo puno nježnosti. Neizmjerno sam zahvalna što su mi on i mama prenijeli tu sposobnost da volim druge.” Za nju je, kaže, bio sigurno mjesto kroz cijeli život. Ali, nosio je i neke teške priče. Njegov otac Ray preminuo je nakon prometne nesreće, u okolnostima koje su dodatno obilježile obitelj, a brat Wieland poginuo je u Vijetnamu, za što je posthumno odlikovan.

U konačnici, iza svih uloga, borbi i legendi, ostaje slika muškarca koji je, unatoč slavi i imidžu nepobjedivog, svoju najveću snagu pronalazio u obitelji. Do 2017. imao je čak 17 unučadi – broj koji zvuči kao da pripada nekoj drugoj, mirnijoj biografiji. Kad se odmaknemo od filmova, eksplozija i onih kultnih šutnji prije udarca, život Chucka Norrisa zapravo je bio puno slojevitiji – i, u nekim trenucima iznenađujuće nježniji nego što bi njegov imidž dao naslutiti.

Za početak, bio je jedan od rijetkih Amerikanaca koji su dosegnuli osmi dan crnog pojasa u taekwondou, a uz to je imao i deseti dan u tang soo dou te cijeli niz drugih majstorskih titula. Njegov odnos prema borilačkim vještinama nikada nije bio samo stvar discipline, nego gotovo filozofije – godinama je trenirao s Bruceom Leejem, a poslije je razvio i vlastite stilove, Chun Kuk Do (“Univerzalni put”) i American Tang Soo Do. Zanimljivo, iako ga danas pamtimo kao simbol snage, kao dijete bio je – kako je sam govorio – povučen i sramežljiv, daleko od sportskog tipa. Možda je upravo zato poslije toliko inzistirao na radu na sebi. Njegov “Chuck Norris System” zapravo je bio spoj različitih disciplina koje je godinama proučavao: od shotokana i kyokushina do judoa, jiu-jitsua i hapkida.

Unatoč reputaciji neumoljivog akcijskog junaka, u stvarnom životu često je birao suprotan pristup. Postoji anegdota iz jednog bara – kada mu je nepoznati muškarac rekao da ustane s njegova mjesta, Norris je jednostavno ustao. Tek poslije, kad je čovjek shvatio s kim je razgovarao, pitao ga je zašto nije reagirao “u svom stilu”. Norris je odgovorio: “Što bih time postigao?” Kaže da je iz te situacije izašao s novim prijateljem – što možda bolje od ičega opisuje njegov karakter.

Bio je učitelj karatea nekim od najvećih imena Hollywooda, uključujući Stevea McQueena, koji ga je, pomalo u šali, nagovorio da se okuša u glumi riječima: “Ako ništa drugo ne uspije – uvijek možeš biti glumac.” I bio je u pravu. Njegov put do kamere, međutim, nije bio bez neobičnih epizoda. Glas i dikciju učio je kod Jonathana Harrisa iz serije “Izgubljeni u svemiru”, i to na način koji danas zvuči gotovo nevjerojatno – Harris bi mu doslovno rukama rastezao usta kako bi ga naučio pravilno govoriti. Norris je poslije govorio da je Harris jedini čovjek na svijetu kojem bi to dopustio.

World Combat League

Njegov život nikada nije bio samo Hollywood. Osnivao je organizacije, promicao borilačke sportove među djecom, posjećivao američke vojnike u Iraku, bio proglašen počasnim marincem i počasnim Texas Rangerom. Utemeljio je i World Combat League, timsko natjecanje u borilačkim vještinama, pokušavajući sport približiti široj publici. I dok su se oko njega gradili mitovi – od mosta koji bi trebao nositi njegovo ime do restorana na Islandu – Norris je ostajao prilično prizemljen. Iako je bio politički angažiran i blizak s obitelji Bush, nikada nije imao ambiciju ući u politiku.

Zanimljivo je i da na našim prostorima ima kultni status, toliko da u Zagrebu postoji čak i njegov – kip! U jednom kafiću u Sloboštini 10. ožujka 2018., točno u ponoć, organizirano je svečano otkrivanje njegova spomenika. Događaj je bio tempiran uz proslavu Norrisova 78. rođendana, a obilježili su ga vatromet i posebno organiziran doček. Skulptura je izrađena u prirodnoj veličini, a njezin autor nikada nije javno otkrio svoj identitet. Tada je objasnio da je anonimnost odabrao navodno na Norrisov zahtjev, dodajući u šali da je uvijek pametno ostati s njim u dobrim odnosima.

Na kraju, možda najviše govori činjenica da je, unatoč svemu – titulama, filmovima, legendama i vicevima – Chuck Norris ostao netko tko je vjerovao u disciplinu, ali i u mjeru. Čovjek koji je mogao srušiti protivnika jednim udarcem, ali je češće birao da to ne učini. I upravo zato, iza svih onih viceva u kojima pobjeđuje sunce, vrijeme i gravitaciju, ostaje druga slika: Chuck Norris kao čovjek koji je znao da prava snaga ne mora uvijek biti glasna.