Dok Europska unija sve više ulaže u obranu i industrijsku konkurentnost, otvara se pitanje tko će snositi stvarni teret tih promjena.
U ovom intervjuu zastupnik u Europskom parlamentu Gordan Bosanac upozorava na rizik zanemarivanja radnika i kućanstava te objašnjava zašto socijalna sigurnost mora ostati u središtu europske politike.
Rasprave o europskom proračunu sve više se vrte oko konkurentnosti i sigurnosti. Postoji li opasnost da socijalna dimenzija tranzicije – radnici i kućanstva – ostane u drugom planu?
Postoji. Osim socijalnoj dimenziji, opasnost prijeti i kohezijskoj politici. Zato se ispred svoje političke grupe Zeleni/ESS zalažem za povećanje ulaganja u socijalne programe Europske unije te za njihovu zaštitu od moguće prenamjene za obranu. Socijalna sigurnost ujedno je i pitanje sigurnosti Europe i između ta dva cilja potrebno je pronaći kvalitetan balans. U više sam navrata istaknuo da 27 država članica EU-a zajedno već sada za obranu izdvajaju više od Rusije – treća smo “velesila” nakon Kine i SAD-a po izdvajanjima za obranu.
Problem, međutim, nije primarno u količini novca, nego u nepovjerenju, nedostatku suradnje među državama članicama i ograničenim mogućnostima interoperabilnosti. Povećanje izdvajanja samo po sebi neće riješiti te probleme, ali može ugroziti ono što Europu čini snažnom i privlačnom – činjenicu da je, unatoč svim izazovima, i dalje jedno od najboljih mjesta za život te socijalno osjetljiv kontinent.
Zelena industrijska politika EU-a mogla bi stvoriti nove regionalne pobjednike i gubitnike. Kako osigurati da tranzicija ne produbi razlike između razvijenijih i slabije razvijenih regija?
Tako da slabije razvijene regije strateški i na vrijeme krenu s ulaganjima u zelenu industriju koja prati zelenu tranziciju. One su slabije razvijene dijelom zbog objektivnih okolnosti, ali često i zbog loših političkih odluka koje donose lokalne ili nacionalne vlasti.
Europa će u sljedećim desetljećima morati prekvalificirati milijune radnika zbog transformacije industrije. Jesu li europski sustavi obrazovanja i tržišta rada spremni za takvu promjenu?
Još nisu, ali su napravljeni prvi koraci u tom smjeru. Značajna sredstva već su bila osigurana, primjerice kroz program ESF+, kao i kroz Fond za pravednu tranziciju. Neke države članice vrlo su dobro iskoristile sredstva iz Europskog socijalnog fonda i već su pokrenule programe prekvalifikacije radnika, no taj proces tek treba dodatno ojačati i ubrzati.
Poljoprivreda je sektor koji je istovremeno energetski intenzivan i iznimno osjetljiv na klimatske promjene. Kako u tom kontekstu pomiriti ciljeve zelene tranzicije s ekonomskom održivošću europskih poljoprivrednika?
Ako je nekome doista stalo do zelene tranzicije, onda su to poljoprivrednici – oni su na prvoj liniji klimatskih promjena. Vrlo dobro razumiju koliko su se već morali prilagoditi novoj klimatskoj stvarnosti. Smatram da se ciljevi zelene tranzicije preklapaju s ekonomskom održivošću poljoprivrednika, jer bez kvalitetne hrane nema ni kvalitetnog života u budućnosti.
Poseban naglasak treba staviti na daljnje jačanje malih i srednjih poljoprivrednika koji se, unatoč snažnoj konkurenciji velikih agroindustrijskih sustava, u kriznim vremenima pokazuju ključnima za stabilnu i kvalitetnu proizvodnju hrane.
Energetska tranzicija često se opisuje kao ekonomska prilika, ali za dio građana ona već danas znači više račune i nesigurnost. Kako osigurati da zelena tranzicija ne produbi energetsko siromaštvo?
Tako da je učinimo socijalno pravednom. Zelena tranzicija nema smisla ako ide na štetu siromašnijih i ranjivijih skupina u društvu – a ne mora biti tako. Kako bi se to izbjeglo, potrebna je snažna podrška i javnog i privatnog sektora. To konkretno znači da je potrebno prepoznati socijalne rizike tranzicije i osigurati financijska sredstva kako bi se oni ublažili.
Takav je bio primjerice EU Fond za pravednu tranziciju, koji je državama članicama bio na raspolaganju upravo u tu svrhu. Nažalost, u novom prijedlogu europskog proračuna tog fonda više nema, što je zabrinjavajuće. Jedan od razloga za to leži i u činjenici da ga države članice nisu dovoljno koristile. To pokazuje da ni na nacionalnim razinama rizici zelene tranzicije još nisu u potpunosti prepoznati, na čemu treba dodatno raditi.
Energetska učinkovitost zgrada često se spominje kao ključ rješenja za energetsko siromaštvo i priuštivo stanovanje. No renovacije su skupe i spore. Kako to učiniti dostupnim građanima s nižim prihodima?
Iako su renovacije skupe i spore, one su i dalje jeftinije i brže od izgradnje novih stambenih jedinica. Porast inflacije i niz nepovoljnih geopolitičkih okolnosti – od pandemije bolesti COVID-19 do ratova – dodatno su povećali troškove gradnje.
Dugoročno gledano, stabilizacija geopolitičkih prilika i povratak u predvidljivije okvire pravne sigurnosti ključni su za smanjenje troškova. Nažalost, s obzirom na aktualno političko vodstvo velikih svjetskih sila, teško je očekivati da će se to dogoditi u kratkom roku. Mjere sufinanciranja energetske učinkovitosti već postoje i pokazale su se vrlo popularnima, primjerice u Hrvatskoj, gdje interes građana značajno nadmašuje dostupna sredstva.
To jasno pokazuje da građani razumiju važnost energetske obnove, ali i da je potrebno osigurati veće financijske kapacitete. Uz to, potrebno je razvijati nove poticaje, primjerice kroz porezne olakšice, te osigurati da programi budu socijalno osjetljivi – odnosno da prednost ili veći iznos potpore dobiju građani s nižim primanjima.
* Sadržaj omogućio Europski parlament
