Pogledajmo što je zapravo pokrenuo Pedro Sanchez kad se suprotstavio Donaldu Trumpu oko rata u Iranu i uzviknuo No a la guerra! – Ne ratu! Sanchez se momentalno progurao na jedno od prvih mjesta po popularnosti u cijeloj Europi, ali i utjecaju među europskim liderima.
Do jučer je bio nezamjetan i nebitan na samitu zemalja članica, a sad kad se oglasi, sad su svi zainteresirani. Sad se čak i odbijanje Europe da sudjeluje u pomoći Trumpu oko Hormuza, a to je najveći klinč između briselskog bloka zemalja i Sjedinjenih Država – a da dolazi iz Europe – može vidjeti pod kišobranom Sanchezova poziva “no a la guerra”.
Žongliranje opcijama
U Europi su svi toliko iživcirani i izmoreni Trumpom da, kad je Sanchez rekao da neće sudjelovati u “ruskom ruletu na Bliskom istoku” i neće “odustati od svojih načela zbog prijetnji i posljedica tih prijetnji”, kao da je izrazio opće raspoloženje. Samo, koliko si to EU može dopustiti, to muči gotovo svakog europskog političara. Početkom 20. stoljeća, za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, komunistkinja Dolores Ibarruri nadimkom La Pasionaria, hrabrila je suborce pokličem No pasaran! Neće proći, fašisti neće proći. Doduše, ipak su prošli, utoliko što su fašisti Francisca Franca pobijedili u španjolskom građanskom ratu protiv komunista i stranih boraca iz Internacionalne brigade koji su im došli u pomoć.
No pasaran! ostao je u kolektivnom sjećanju ljevice, kao moćni mobilizatorski poklič. I sada, doduše, u posve drukčijim okolnostima, nastupa Pedro Sanchez s “no a la guerra” i također pogađa raspoloženje. Ono što se vidi iz gomile intervjua i javnih nastupa nakon što je odbio američki zahtjev za korištenje dvaju NATO-ovih aerodroma u Španjolskoj za napade na Iran, kao i nakon Trumpovih prijetnji, je da se Pedro Sánchez ne boji Trumpa. Miran je, jasan, samouvjeren, kaže da je vrlo dobro promislio i analizirao svoje poteze. Ne prelazi sve granice, i dalje je Španjolska članica Koalicije voljnih, i dalje zove Amerikance saveznicima, ne obrušava se na europske kolege, sasvim sigurno ima vrhunske strateške geopolitičke analize, a sve su nepovoljne, ali – ne boji se i čini se da je to ono što ga je posljednje vrijeme izdvojilo od drugih europskih šefova država i vlada.
Sad ga svi analiziramo i ističemo njegovu političku umješnost koja ga je održala na vlasti od 2018. godine, a koja se posljednjih godina u tome kako vodi svoju zemlju pretvorila u pravo žongliranje opcijama u zraku. Pedro Sanchez je fenomenalan komunikator, miran, odgovara na sva postavljena pitanja, koncilijantan, ali bio je sposoban za najhladnije i vrlo riskantne poteze kako bi osvojio i zadržao vlast u zemlji. Dakle, ako prkosi Trumpu i ne obazire se na njegove prijetnje da će uništiti španjolsku ekonomiju, zna da je EU ipak štit takvoj odmazdi, ali očigledno je spreman žrtvovati udar na tvrtke u španjolskom vlasništvu po kojima Trump, ako mu se bude dalo, može udariti.
Španjolski premijer pojačao je i podcrtao ideološke podjele unutar Europske unije i radikalizirao raspravu o tome ne samo gdje se tko svrstava, nego i što očekujemo od Europe? Je li Europa za rat ili za mir, za uređeni svjetski poredak ili ne?
Pogledajmo kako je to odjeknulo u Bruxellesu. U Europskom parlamentu ljevica se nakon velikog pozitivnog odgovora na Sanchezov istup širom Europe, osjeća jače. No, Europska pučka stranka, preko svog predsjednika Manfreda Webera, udarila je po Sanchezu: “Sanchez koristi teška međunarodna pitanja radi svoje osobne političke promocije”, komentirao je neki dan Manfred Weber.
Naime, u Vijeću EU-a, instituciji koja okuplja zemlje članice, samo je troje šefova država ili vlada iz redova Socijalista. To su Pedro Sanchez, Dankinja Mette Fredriksen (vrlo popularna u svojoj zemlji, dakle, jaka političarka) i premijer Malte, Robert Abela. Budući da Portugalac, socijalist, Antonio Costa predsjedava Vijećem (zemljama članicama), EPP smatra da bi političari iz redova Socijalista bili proporcionalno suviše zastupljeni na vodećim pozicijama ako bi dobili i idući dvoipolgodišnji mandat predsjedništva Europskog parlamenta. Dosad je važio dogovor da dvije i pol godine Europski parlament vodi EPP, a dvije Socijalisti. Dakle, već su počela nadmetanja oko toga, zato Weberov istup oko Sancheza.
Da Manfred Weber dijelom ima pravo u kritici Sancheza, potvrđuju analize u španjolskim medijima i intervjui sa španjolskim analitičarima. Španjolci su potvrdili da je Pedro Sanchez upregnuo opasne međunarodne teme da bi ojačao svoju krhku poziciju u zemlji, ali svejedno, činjenica je da je artikulirao osjećaj koji se u cijeloj Europi doživljava kao autentičan. Samo, kuda dalje, nakon tog osjećaja?
Podjele oko toga kako se postaviti prema ratu u Iranu dovele su i do javnog neslaganjima u samoj Europskoj komisiji. Europska komisija po definiciji nastupa jednoglasno i svrstava se iza prve ličnosti Komisije. Znamo, međutim, da su tamo već neko vrijeme najmanje dva tabora. Jedan je Ursule von der Leyen koja je, u reakciji na napad na Iran, rekla da smatra kako je stari poredak mrtvo slovo na papiru i da što prije nađemo pragmatična rješenja, to bolje, a da posebno za iranskim režimom ne treba roniti suze. Drugi je Kaja Kallas koja smatra da se treba boriti za održavanje reda i poretka i ne smije gubiti fokus s Rusije koja je započela tu destrukciju. Sad se, nakon Sanchezovih poteza, stvara i treći tabor. Utjecajna potpredsjednica Komisije, jaka španjolska političarka, povjerenica Teresa Ribera, bivša Sanchezova zamjenica, javno je, u jednom intervjuu, izazvala autoritet Von der Leyen.
Izvan Komisije, predsjednik Vijeća (zemalja članica), Portugalac i socijalist Antonio Costa, također se suprotstavlja ideji da se prihvati činjenica sloma međunarodnog poretka i faktički se svrstava uz španjolskog premijera.
Čekamo reakciju na Kubu
Što se tiče Von der Leyen, govori se kako se ona tuži da je suočena s dva problematična tipa, jedan je Orban, a drugi Sanchez.
U odgovoru na napad svoje potpredsjednice, Ursula von der Leyen sada nastoji spriječiti neke Riberine inicijative oko nuklearne energije. To je manja fronta kojoj je cilj smanjenje važnosti povjerenice Ribere, no, zapravo, smanjenje utjecaja Pedra Sancheza. No, i tu vidimo liniju sukoba EPP-a i Socijalista, makar taj sukob ne izlazi iz normalnih političkih briselskih nadmetanja. Također, Socijalisti su mnogo slabiji. Prije osude napada na Iran, Pedro Sanchez optužio je i Izrael da je u Gazi počinio genocid, jedini u EU koji je tako nazvao zločine u Gazi. Prošle godine jedino je on odbio povećanje davanja svoje zemlje za obranu u okviru NATO-a na dva posto nacionalnog BND-a. Poslije je pristao, ali odlučno je odbio novi prag od 3,5 posto. Produbljava oponiranje Donaldu Trumpu time što održava bliske kontakte s ljevičarskim vladama u Južnoj Americi, a osudio je otmicu predsjednika Venezuele Madura. Čekamo Sanchezovu reakciju na Trumpove prijetnje ili najave “da će uzeti Kubu”.
Odbijanje europskih NATO saveznika da se uključe u bitku za Hormuz psihološki je i politički razumljivo jer je Europa izmorena od Trumpovih poteza zbog kojih je svijet na rubu, od ekonomskih ucjena, udaranja carinama, od obrambenih ucjena kroz NATO, od uvreda, prijetnji, neskrivenog truda da demontira Europsku uniju kroz suradnju s Vladimirom Putinom i masovnu pomoć strankama (AfD, Nacionalno okupljanje Marine Le Pen i drugih) ako pristaju raditi na potkopavanju EU-a. Što je očekivao? Kakva je to njegova procjena?
Opet, ima li s ove strane alternativa tome da ga trpimo, ako se želi preživjeti kao organizacija zemalja i kao Europa, a uzveši u obzir da nam može napraviti još veću štetu? Konkretno, problem Hormuškog tjesnaca. Kao što je poznato, da ovaj čas stane rat oko Irana, trebalo bi nekoliko mjeseci da se popravi infrastruktura, dakle, u tom najboljem scenariju slijede nam mnogi mjeseci nestabilnosti.
Sanchez je ipak stavio na stol da postoji i druga mogućnost od klimanja glavom Trumpu. Oko Hormuškog tjesnaca, dakako, nezavisno od Sancheza, ali ipak u istom tonu, pozvane zemlje procijenile su da je rizik za njih veći ako se pridruže Trumpu nego ako ga odbiju.
Jest na čelu vlade, ali…
Europska unija je ovakva: na terenu, dolje, gdje nema velike politike, odvija se suradnja raznih vrsta raznih organizacija, sektora, lokalnih velikih i malih samouprava, projekata, programa i fondova, razmjena iskustava, sve funkcionira. Schengenska suradnja na tlu i adekvatan zračni promet bez granica na nebu, zajednička valuta, zajedničke politike kao što je poljoprivreda, zajednička potjernica, zajedničko tržište, sve glatko radi do mjere da je samorazumljivo. Zamislimo sliku EU-a kao infrastrukturu koja može pokriti interese od Skandinavije do Grčke, od Bugarske do Cipra ili Francuske do Poljske, Balta ili Mađara, od Rumunja do Španjolaca. To je dosadan dio koji živimo rutinski, i ne primjećujemo da postoji, i to je u svakodnevnom životu Europska unija.
No, to nije sve. Postoji nešto što, kad govorimo o Europskoj uniji, zovemo Europa, što se dijelom poklapa, ali ne do kraja s onim što zovemo Europska unija. A to drugo, ta “Europa” upravo sada se redefinira, dubinski miješa i premeće i zato sada živimo i kašu inicijativa, izjava, smjernica, navlačenja, utapanja. Europa je sada, dok ne nađe svoj novi balans – ako ga nađe – stvarno rastegnuta od Orbana do Sancheza. Problem je što građani nisu priviknuti na takve šokove, tj. jesu u svojim državama i društvima, ali ne u Uniji. Najednom, EU nije neproblematična kakva je bila prije desetak godina. Iako teren funkcionira, generalni dojam kod građana, a k tome pojačan jer smo u hibridnom ratu s Rusijom i jako izloženi njihovu narativu, je da je sve propalo, da je EU tek serija poraza, slabih birokrata i korumpiranih političara, “glupe Ursule”, “glupe Kaje Kallas”. Malo je ljudi svjesno da demontaža EU-a donosi i kraj toga kako funkcionira sve ovo što nam je sada samorazumljivo.
Ustvari, pred našim se očima upravo odvija složena, teška i duboka debata između i unutar naroda, država, političkih stranaka koji na neki način osjećaju Europu. Kao i mnogi političari koji su se u posljednje vrijeme afirmirali na europskoj sceni, Pedro Sanchez je kod kuće slab. On jest na čelu vlade, ali ta je vlada manjinska i izrazito nestabilna.
Sanchez je šef PSOE, Socijalističke stranke, koja je u koaliciji s platformom Sumar koja pak okuplja razne manje lijeve i progresivne stranke, među kojima i Podemos. No, vlada ovisi o podršci katalonskih (jedne lijeve i jedne separatističke) i baskijskih stranaka (jedne duboko ukorijenjene, a tradicionalno separatističke, PNV, i jedne lijeve, nacionalističke, isto separatističke). Platforma Sumar inzistira na palestinskom pitanju, koje je, doduše, najlakše od svih pitanja koji su pred šefom španjolske vlade. Svaki potez, svaka odluka zahtijeva naporne pregovore svih aktera.
Primjerice, na samitima NATO-a, Sanchez je iznio vrlo argumentiranu, uvjerljivu i inteligentnu obranu zašto je odbio dignuti kontribucije iz svog proračuna za NATO na dva posto. Ali, zapravo to nije mogao jer su se partneri u koaliciji protivili pa kad je ipak to napravio, izbili su protesti. Španjolska ne uspijeva provući novi proračun zbog prevelikih razlika u filozofiji trošenja pa funkcioniraju po starom. Srećom, ekonomska slika im je vrlo dobra, Standard&Poor im je dodijelio A+ te dugoročno i stabilne izglede. U 2025. rast im je bio 2,9 posto, a za 2026. godinu predviđa se od dva do 2,4, što ih još uvijek smješta u vrh eurozone. Doduše, rast je uglavnom potaknut jakom domaćom potrošnjom i ulaganjima iz EU-ova Mehanizma za oporavak i otpornost. Inflacija bi trebala u 2026. pasti na dva posto. Nezaposlenost je pala na manje od deset posto, tako povoljno nije bilo gotovo 20 godina, a za integraciju imigranata, uglavnom iz Latinske Amerike, dakle, demografskog profila koji poznaje jezik i imaju slične običaje, kažu da je vrlo uspješna.
No, nedavno su zemlju prodrmali korupcijski skandali, ovaj put dva Sanchezova bliska suradnika iz Socijalističke stranke, uslijedili su pozivi na ostavke. Premijer se održao na vlasti, ali vidno oslabljen. To, pak, kao i prigovori na loš menadžment države u doba jakih poplava u Valenciji i požara u pokrajini Extremadura, rezultirali su razočaranjem u javnosti i generalnim padom povjerenja u državu, od čega je profitirala desnica, ali ne umjerena, centrumaška, EPP desnica, nego ekstremni Vox.
Razlozi popularnosti krajnje desnog Voxa, a pogotovo kod najmlađih birača, su razočaranje u politike koje nude stranke centra ili ljevice, drugim riječima, bijes na sve i svakoga. Mlade generacije Španjolaca općenito su siromašnije od svojih roditelja, primjerice, mnogo teže rješavaju stambeno pitanje. Prije gotovo osam godina kad je stupio na vlast, Sanchez je obećao visoke standarde kad je u pitanju borba protiv korupcije, ali čini se da je ta zaraza posvuda, osim možda u Skandinaviji, preduboka. U tome nije uspio. Sljedeći izbori su u srpnju 2027. godine.
Ti mladi glasači, uglavnom muškarci, odbijaju sve što čini vrijednosti Europe, a za koje se zauzimaju Socijalisti i Sanchez, dok ih paralelno tresu politički skandali. Valjda zato ti mladi i razočarani bježe u ekstremizam pa zagovaraju protjerivanje imigranata, zabranu abortusa, zabranu zelenih politika, povratak centraliziranoj Španjolskoj, ukratko, pozivaju se na Francovo političko i društveno naslijeđe za koje se mislilo da je zatrto. Također, izrazito su anti-EU, tako da će vjerojatno uskoro dobivati golemu podršku iz Trumpove administracije, a možda i Putina.
U toj je situaciji Pedro Sanchez posegnuo za pozivom koji je ujedinio ljevicu i centar, zapravo, sve glasače sve do Voxa, a to su otpor Trumpu i otpor ratu prema Iranu. Ali, i to je iznimno vješto odigrao.
U svom “Ne ratu!” oslanjao se na vrlo loša iskustva koje su Španjolci imali kad se, godine 2003., demokršćanska vlada Josea Marija Aznara pridružila američkom pozivu u napadu na Irak, a godine 2004. u terorističkom udaru al-Qaide od podmetnutih deset bombi u vlakove poginulo je 191, a ranjeno više od 2000 osoba. Španjolci više ne žele riskirati. Taj napad dogodio se tri dana prije parlamentarnih izbora na kojima je Aznar izgubio.
Hoće li potrajati?
Ako Sanchez do ljeta 2027. ne uspije ojačati svoju stranku, animirati svoje birače, otvara se nekoliko opcija, a nijedna nije za tu zemlju povoljna, a niti za EU jer uključuje toksični Vox.
Protivljenje Trumpu i ratu donijelo mu je rast popularnosti u stranci, u kojoj su se glasači i simpatizeri pasivizirali nakon korupcijskih i nekih muško-ženskih skandala, a ponovo je privukao i glasače regionalnih stranaka. Međutim, hoće li taj val simpatije potrajati, pitanje je.
Točno je da je narastao na međunarodnoj sceni pa tako mu sada, primjerice, dolazi u posjet Volodimir Zelenski, koji kod njega, to jest kod europskih socijalista, nastoji osigurati podršku za što skorije članstvo u Europskoj uniji. Španjolska je, inače, jasno na strani Ukrajine, i nema o tome nedoumica, kao neke istočnoeuropske ili srednjoeuropske socijalističke i lijeve stranke.
Dakle, Sanchez se u svom odgovoru Trumpu pozvao na vrijednosti Europe i očigledno u tom pozivu ima potencijala, očigledno velik dio građana Europe to želi – samo kad bismo znali kako dalje.
