Premlad sam ipak da bih se sjećao otvorenja velikih socijalističkih investicija iz razdoblja Titove Jugoslavije pa sasvim sigurno mogu reći – otvaranje modernizirane riječke rafinerije najveća je gospodarska investicija koju sam doživio. Veću ću teško i doživjeti. Čak 700 milijuna eura i velikih sedam godina u kojoj se realizirala čini je doista monumentalnim spomenikom hrvatskog gospodarstva u 21. stoljeću. Ceremonija, nažalost, nije pratila tu monumentalnost.
Vjerojatno to možemo pripisati stanju trenutačnih političkih odnosa na relaciji Zagreb – Budimpešta, iako takvo što ne bi smjelo biti prepreka za jače obilježavanje događaja koje ima generacijski predznak. Jednoga dana kad sve budemo gledali unatrag, vidjet ćemo da je moglo i moralo i ljepše i blještavije. Jer, zajednički je to uspjeh Hrvatske i Mađarske, ako baš želite. Pa i ako to treba dopisati – unatoč svim političkim razlikama između dviju država koje su se dogodile posljednjih godina.
Naravno, nisam politički nepismen – jasno mi je da su za mjesec dana izbori u Mađarskoj, koji nisu samo jedan u nizu festivala demokracije. Njihov ishod mogao bi promijeniti arhitekturu moći u ovom dijelu Europe. Puno je toga na kocki pa je jasno da je zbog toga situacija obilježena dodatnom napetošću. Ali, Rafinerija je priča koja će nadživjeti sve to. Na svečanosti je naglašeno kako je, zahvaljujući projektu, riječki rafinerijski kompleks transformiran u jedno od tehnološki najnaprednijih postrojenja u regiji, uz višu energetsku učinkovitost, bolje iskorištavanje sirove nafte i veći udio visokovrijednih proizvoda, a u fokusu Ine ostaje sigurna i kontinuirana opskrba hrvatskog tržišta te ključnih tržišta u regiji BiH, Crne Gore i Slovenije.
Brojke govore same za sebe. Prema podacima iz Ine, u projektu je sudjelovalo više od 10.500 radnika, a u novom postrojenju će ih raditi 60. Ugrađeno je 9400 tona čelika i 581 kilometar primarnih kabela, utrošeno 8,9 milijuna radnih sati, provedene su brojne edukacije, 56 vježbi evakuacije i spašavanja.
U moru izjava meni je ipak najjače odjeknula ona zamjenika mađarskog ministra vanjske trgovine i vanjskih poslova Levente Magyara koji je rekao da je Hrvatska mađarskoj vladi važan strateški partner u ostvarivanju energetske sigurnosti. “Unatoč tome što imamo razlike na političkoj razini i unatoč komercijalnog nesporazuma između Mola i hrvatske Vlade, uspjeli smo ostvariti ovu investiciju. Mislim da je to veliko postignuće, da se tome možemo veseliti i da tome moramo pristupati s aspekta zbog zajedničke ovisnosti”, kazao je.
Budućnost je neizvjesna, a kad to kažem, mislim i na političku i na energetsku. Ionako, posljednjih godina gotovo da se može staviti znak jednakosti između ta dva pojma. Rat na Bliskom istoku dodatno je zakomplicirao cijelu priču. Za zemlje iz regije preporučljivo bi bilo da se više drže zajedno, posebno u energetskom smislu – jer upućeni smo jedni na druge.
Unatoč svim političkim razlikama, energetska sigurnost, pojam koji smo toliko puta čuli u Rijeci početkom ovoga tjedna, upravo ovih dana dodatno dobiva na težini. Uspjeha poput ovih u Rijeci neće biti puno. Posao nije samo monetizacija vlastitih prednosti, posao je i razumijevanje zajedničkog rješavanja problema koji su puno širi od našeg prostora. Da nam se opet ne bi događala sitna podmetanja, protokolarni kiksevi i sitna bockanja koja jesu simpatična, no koja također govore da na ovim prostorima još uvijek nismo položili ispit političke zrelosti.
