Kad gospodarenje otpadom dođe na dnevni red gradskih i općinskih vijeća, najčešće prestaje svaka iluzija o ozbiljnosti lokalne politike. Upravo se na toj temi najlakše vidi tko razumije sustav o kojem odlučuje, a tko je na sjednicu došao samo po politički dojam. Otpad je danas jedno od najsloženijih područja javnog upravljanja.
U njemu se spajaju zakonske obveze, visoki operativni troškovi, europski ciljevi, lokalna infrastruktura, komunalna ekonomika, ponašanje građana i dugoročna održivost javnih usluga. Unatoč tome, prečesto se rasprava o otpadu svodi na najjeftiniji mogući politički refleks: biti protiv svega što je nepopularno, a ne ponuditi ništa što je stvarno provedivo.
Lažna moralna čistoća
U tome i jest bit problema. Mnogi vijećnici žele izgledati kao zaštitnici građana, ali ne žele govoriti kao odgovorni sudionici sustava. Lako je ustati i reći da poskupljenje nije dobro. Lako je reći da građani više ne mogu podnijeti nove troškove. Lako je prozvati komunalno društvo, upravu, gradonačelnika ili državu. Sve je to politički jednostavno, gotovo automatski prihvatljivo i na prvu zvuči društveno osjetljivo, ali prava politika ne počinje rečenicom protivljenja, već onda kada netko mora objasniti što konkretno predlaže umjesto toga.
Tu hrvatska vijeća prečesto ostaju bez sadržaja. Jer, otpad nije tema na kojoj je dovoljno imati stav, potrebno je imati znanje. Tko odlučuje o cijenama javne usluge, investicijama, planovima, izvješćima i smjeru razvoja komunalnog sustava, taj bi morao razumjeti barem osnove ekonomike otpada. Morao bi znati od čega se sastoji trošak, što znači rast naknada za odlaganje, kako funkcionira odnos između miješanog i odvojeno prikupljenog otpada, zašto biootpad više nije sporedna frakcija, nego ključno razvojno pitanje te što se događa kada se nužne odluke godinama odgađaju. Nažalost, u praksi se prečesto pokazuje da neki vijećnici o tim temama odlučuju s razinom razumijevanja koja je neprimjereno niska.
To se najbolje vidi u trenutku kada treba donijeti nepopularnu, ali realnu odluku. Tada dio vijećnika iznenada zauzima pozu moralne čistoće. Oni su protiv povećanja cijena. Protiv su dodatnog tereta za građane. Protiv su novih troškova. Protiv su svega što izaziva nelagodu, ali nisu protiv vlastite neodgovornosti. Nisu protiv toga da sustav ostane bez potrebnih prihoda. Nisu protiv toga da se investicije odgađaju. Nisu protiv toga da komunalna društva dugoročno tonu u operativne probleme dok politika glumi zaštitnika standarda građana. Ukratko, protiv su posljedice, ali ne i protiv vlastite uloge u nastanku problema.
To je najopasniji oblik lokalnog populizma. Nije to više ona stara, bučna politika velikih parola. Ovo je sofisticiraniji i štetniji oblik neodgovornosti u kojem se od sustava traže viši standardi, bolja usluga, veća transparentnost, veća usklađenost s propisima, više odvajanja, manje miješanog otpada i više ulaganja u biootpad, modernizacija opreme i bolja komunikacija s građanima, ali se istodobno politički odbija prihvatiti da sve to ima cijenu. To je intelektualno nepošteno, a kad to postane dio javnog odlučivanja, prestaje biti samo politički problem i postaje problem upravljanja.
Ne može se ozbiljno voditi sustav otpada, a istodobno se ponašati kao da se on financira iz dobrih namjera. Komunalna društva ne posluju na emocijama. Ona posluju na trošku rada, goriva, održavanja, opreme, vozila, obrade, odlaganja, logistike, administracije, izvještavanja i sve složenijih zakonskih obveza. Svatko tko o tome odlučuje, a ne želi čuti brojke, zapravo ne želi istinu, a vijećnik koji ne želi istinu o trošku sustava nije zaštitnik građana, nego sudionik u odgađanju problema koji će poslije postati skuplji.
Posebno je zabrinjavajuće što se kod nas još uvijek prečesto miješaju dvije potpuno različite stvari: socijalna osjetljivost i politički kukavičluk. Nitko razuman ne može osporiti da rast cijena pogađa dio građana teže nego druge, ali ozbiljna politika zato ne glumi da trošak ne postoji. Ozbiljna politika traži model kako zaštititi ranjive skupine, a da istodobno ne uruši sustav. Sve drugo je bijeg. Lakše je glumiti humanost kroz protivljenje nego raditi na stvarnom modelu subvencija, socijalnih korekcija, pravednijih tarifa i dugoročne racionalizacije sustava. I upravo na toj točki mnogi vijećnici padaju. Oni ne nude rješenja, nude samo privid moralne nadmoći. Još jedan problem je to što vijećnici u gospodarenju otpadom prečesto nastupaju kao da su promatrači, a ne dio odgovorne strukture.
Kada stvari funkcioniraju, zasluge se rado preuzimaju. Kada treba glasati za nepopularnu odluku, tada odjednom svi žele stajati sa strane. Kao da komunalni sustav postoji neovisno o političkom odlučivanju. Kao da su cijene, planovi, razvojni smjerovi i investicije nešto što se događa mimo vijeća. To jednostavno nije točno. Vijećnici nisu publika. Oni su dionici odluke. Svaki put kada izaberu politički aplauz umjesto sadržajne odgovornosti, aktivno sudjeluju u slabljenju sustava.
Dodatni je problem što se rasprave o otpadu kod nas i dalje vode bez stvarne dubine. Umjesto da vijećnici traže ozbiljne analize, usporedbe, projekcije i operativne scenarije, rasprava se često svede na nekoliko predvidivih mjesta: građanima je teško, vrijeme nije dobro, nije dobar trenutak, trebalo je ranije, trebalo je drukčije. Sve to može biti točno, ali ništa od toga nije dovoljno. Ako već sudjelujete u odluci o javnoj usluzi, morate otvoriti i neugodna pitanja. Koliki je udio miješanog komunalnog otpada? Kako se on može smanjiti? Gdje je biootpad u sustavu? Koji su stvarni troškovi odlaganja? Koji su učinci neulaganja? Koja je cijena odgađanja? Kolika je cijena nereda koji se godinama tolerirao? Bez tih pitanja svaka rasprava o otpadu ostaje na razini političkog folklora.
Hrvatskoj više ne treba folklor. Treba joj upravljanje. Trebaju joj vijećnici koji razumiju da otpad nije samo komunalna usluga, nego infrastruktura javne stabilnosti. Trebaju joj ljudi koji shvaćaju da se kvaliteta sustava ne mjeri time koliko su puta uspjeli izbjeći nepopularnu odluku, nego time jesu li na vrijeme donijeli onu koja je bila nužna.
Upitni kapaciteti
Zato bi bilo pošteno konačno otvoriti i jedno vrlo neugodno, ali nužno pitanje: koliko naših vijećnika uopće ima stvarni kapacitet za odlučivanje o sustavu gospodarenja otpadom? Koliko ih zna čitati financijsku analizu komunalnog društva? Koliko ih razumije odnos između troška odlaganja i razine odvojenog prikupljanja? Koliko ih razumije da bez ozbiljnog pristupa biootpadu nema ozbiljnog rasterećenja sustava? Koliko ih zna razlikovati političku poruku od operativne realnosti? I koliko ih je spremno preuzeti odgovornost?
Jer, najveći problem u hrvatskom gospodarenju otpadom možda više i nije samo u zakonima, infrastrukturi ili troškovima. Problem je i u političarima koji bi htjeli sudjelovati u upravljanju, ali bez pune težine posljedica. To više nije održivo. Sustav otpada postao je preskup, preosjetljiv i previše važan da bi ga se vodilo na temelju dojma, refleksa i lokalnog populizma.
Otpad ne traži vijećnike koji će govoriti ono što publika želi čuti. Otpad traži vijećnike koji razumiju da je odgovornost skuplja od populizma, ali dugoročno jedina isplativa.
