U raspravama o iseljavanju Hrvata u inozemstvo često dominiraju teme plaća, stanovanja i poreza, dok se obrazovanje rijetko ističe kao presudan čimbenik.
Međutim, ono je ključni element u odluci o ostanku ili odlasku, posebice kada se uzme u obzir ne samo formalno školovanje, nego i mogućnosti kontinuiranog usavršavanja tijekom karijere. U kontekstu manjka visokoobrazovane radne snage u Hrvatskoj, kvalitetno formalno obrazovanje, uz tečajeve i programe napredovanja na poslu, može motivirati građane da ostanu i razvijaju karijere u domovini.
‘Ispali’ iz sustava
Prema podacima Eurostata, u Hrvatskoj oko 39 posto mladih u dobi od 25 do 34 godine ima završeno visoko obrazovanje. To je ispod prosjeka Europske unije, koji iznosi nešto više od 44 posto. Još je važnije da između obrazovanja i tržišta rada često postoji praznina – mnogi mladi nakon završetka škole ne pronalaze posao koji odgovara njihovim znanjima, niti imaju jasnu priliku za daljnji razvoj. Jedan od pokazatelja tog problema je udio mladih koji se u statistici nazivaju NEET, riječ je o kratici od “Not in Education, Employment or Training”, odnosno o mladima koji nisu zaposleni, ne školuju se i nisu uključeni ni u kakav oblik dodatnog obrazovanja ili osposobljavanja.
Drugim riječima, to su ljudi koji su “ispali” iz sustava, ne stječu nova znanja, ne rade i nemaju jasnu perspektivu.
U Europskoj uniji procjenjuje se da oko 11 posto mladih u dobi od 15 do 29 godina suočava se s rizikom od NEET statusa. Iako se taj udio postupno smanjuje, značajan je gubitak za gospodarstvo i društvo, osobito u kontekstu teške demografske krize u Hrvatskoj. Domaći poslodavci svake godine sve više cijene lokalne radnike, dijelom i zbog rastućeg uvoza strane radne snage, posebice iz Azije, gdje se često susreću s jezičnim barijerama i poteškoćama u komunikaciji. Upravo je zato sve veći imperativ zadržati domaće talente u Hrvatskoj kroz sustavno cjeloživotno učenje, omogućujući im prilagodbu neprestanim društvenim i ekonomskim promjenama.
Korado Korlević, hrvatski astronom i učitelj, naglasio je problem države u zadržavanju mladih talenata u zemlji te ističe kako mlade generacije nemaju vremena čekati promjene koje, kako je naglasio, kao da ne stižu u obrazovni sustav.
“Nužna je stvarna transformacija države u mjesto u kojem se isplati živjeti, raditi i investirati. Danas, primjerice, kada netko pokuša otvoriti tvrtku i ode na Trgovački sud, često mu vrlo brzo nestane volje za poduzetništvom”, upozorio je Korlević.
Poznati hrvatski edukator, koji je ujedno i predsjednik Zaklade Adris – najveće korporativne zaklade u jugoistočnoj Europi koja promiče inovacije, obrazovanje i društvenu odgovornost kroz podršku znanstvenim, umjetničkim i humanitarnim projektima – u razgovoru je istaknuo da je malo zemalja čiji obrazovni sustavi adekvatno i ažurno pripremaju mlade za tržište rada, izdvajajući kao primjere Južnu Koreju, Singapur, Estoniju i Izrael.
“Veoma je malo mjesta gdje se mlade ljude doista priprema za budućnost. Gotovo svi školski sustavi u svijetu pripremaju mlade za svijet koji već odavno ne postoji”, naglasio je Korlević.
No, problem nije samo u tome hoće li mladi završiti škole i fakultete, nego i što ih čeka nakon toga. Posebno je to vidljivo u znanosti, području u kojem naša zemlja stvara izvrsne stručnjake na brojnim poljima, a kako ističe Matija Srbić iz Nuqleusa, programa akademskog poduzetništva i startup huba za mlade znanstvenike, u Hrvatskoj se znanstvenici najčešće mogu baviti isključivo akademskim radom, u usporedbi s inozemstvom, gdje postoji čitav niz mogućnosti za suradnju s industrijom, komercijalizaciju znanja i primjenu istraživanja u poslovnom svijetu.
‘Spin-out’ kompanije
“Upravo taj dodatni, možda i atraktivniji dio želimo ponuditi mladim znanstvenicima kroz Nucleus”, kaže Srbić i dodaje: “Cilj nam je omogućiti da se bave vrhunskom znanošću zato što u Hrvatskoj za to imamo zaista dobre znanstvene institucije, ali da paralelno imaju priliku ono što razvijaju u laboratorijima pokušati komercijalizirati kroz dinamičan startup svijet.”
Takav pristup otvara i nova, atraktivna radna mjesta. Riječ je o takozvanim “spin-out” kompanijama koje nastaju iz znanstvenih institucija i u kojima su potrebni vrhunski stručnjaci, često s doktoratom iz određenog područja. Upravo ta kombinacija znanja, istraživanja i poduzetništva, ističe Srbić, može biti jedan od ključnih razloga zašto bi mladi znanstvenici odlučili ostati ili se vratiti u Hrvatsku.
Srbić je kazao kako Nuqleus trenutačno ima 16 znanstvenih partnera, a sve je počelo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu, no danas je riječ o puno široj inicijativi koja služi kao pozitivan primjer od početka u 2022. godini.
“Imamo 26 kompanija koje su nastale kroz naš program, što znači da je došlo do transfera intelektualnog vlasništva sa znanstvenih institucija na novoosnovane kompanije. Već imamo uspješne priče, kompanije su do sada prikupile blizu četiri milijuna eura kroz različite investicije i potporna sredstva”, rekao je Srbić.
Upitan treba li već kroz obrazovni sustav ugrađivati poduzetnički duh u učenike i studente, Korlević je rekao: “To se već radi kroz poduzetničke laboratorije unutar škola, to je standardna praksa. U Izraelu je to gotovo najvažniji dio obrazovanja, da se mlade priprema da već s 18 godina znaju kako osnovati kompaniju, zašto je osnivaju i kome prodaju svoj proizvod ili uslugu. Kod nas toga, čini mi se, nema dovoljno, iako mislim da ekonomske škole imaju neke oblike takvih laboratorija. Školske zadruge također nikako nisu za odbaciti da se djeci pokaže kako raditi stvari, no manualni dio nam je nestao iz škola, a poduzetni duh nastaje kad vidiš da si u stanju napraviti stvari.”
U današnjem brzom poslovnom okruženju formalno obrazovanje više nije dovoljno. Tvrtke se suočavaju s izazovom kako održati zaposlenike konkurentnima kroz cjeloživotno učenje, a više o tome kako se kroz godine u Hrvatskoj mijenjao stav prema obrazovanju lidera saznali smo od Alana Žepeca, osnivača LQ-a, konzultantske tvrtke specijalizirane za razvoj liderstva, organizacijsku transformaciju i unaprjeđenje poslovnih performansi.
“Stav prema obrazovanju se promijenio u posljednja dva desetljeća. Prije 20 godina to je u očima lidera bio u prvomu redu trošak, iako su postojale kompanije koje su ulagale. Tradicionalno, primjerice, izdvojio bih Plivu kao pozitivan primjer. Veliki broj predsjednika i članova uprava izašao je iz te Plivine ‘učionice’. Čak su je zvali i ‘Plivina tvornica menadžera’, ali sve što je Pliva radila je zapravo ulagala u edukaciju, znanje i razvoj ljudi. Rezultat se vidi po svim tim ljudima iz Plive koji danas vode hrvatske kompanije. No, to nekoć nije bio standard, ali sada jest”, pojasnio je Alan Žepec.
“Danas kompanije koje žele preživjeti, pogotovo kad pogledamo promjene poput umjetne inteligencije i razdoblja pandemije koronavirusa, znaju da moraju ulagati u znanje, nema drugog izbora”, izjavio je Žepec. Dodaje kako je vrijeme pandemije upravo razdoblje kada se dogodio kvantni skok u stavu lidera prema edukacijama, no kaže i da je puno manjih promjena s vremenom prethodilo dizanju važnosti obrazovanja zaposlenika.
Upitan treba li pojedinac, tvrtka ili država najviše “gurati” cjeloživotno obrazovanje, Žepec je odgovorio: “Cjeloživotno obrazovanje prije svega mora biti imperativ pojedincu. Ako razvijamo individualnu svijest da nam treba razvoj, da nam je potrebno više mogućnosti i razvijanje vlastitih vještina, onda je svima lakše. Ako odgovornost prebacimo na nekoga drugog, na firmu ili državu, pitanje je koliko će netko iz te edukacije izvući za sebe. Odgovornost firme je da razvija tu svijest potrebe za razvojem kod svojih menadžera i zaposlenika.”
Pravi ljudi na pravim mjestima
Prema izvješću Međunarodnog monetarnog fonda (IMF) iz 2024. godine, više od polovice hrvatskih tvrtki navodi da nedostatak radne snage i teškoće u popunjavanju otvorenih radnih mjesta ograničavaju njihov poslovni rast, s obzirom na to da je stopa nezaposlenosti pala na povijesno niske razine, dok istodobno tržište rada postaje sve napetije zbog demografskog pada i nedovoljne razine kvalificiranih radnika. U takvoj situaciji zadržati kvalitetne radnike je presudno, a dati im odgovarajuću poziciju i pravu edukaciju može biti ključ.
Pri zadržavanju talenata u firmi, iznimno je važno, vjeruje Žepec, da se i menadžeri osjećaju motivirano. Ljudi najčešće napuštaju šefa, a ne kompaniju u kojoj rade. Bit je u tome da osoba nema kompetencije, jasnoću zašto radi to što radi i osjećaj autonomije za ono što radi, naglašava Žepec. Taj dio spada u posao menadžera – staviti prave ljude na prava mjesta, osigurati im da dobiju znanje te da to znanje mogu smisleno i samostalno primijeniti. Onaj tko to nema, nije zadovoljan i s vremenom će početi tražiti drugi posao.
Žepec vjeruje kako je Hrvatska jako dobra po pitanju prihvaćanja promjena u poslovnom svijetu i učenju novih poslovnih vještina. “Rekao bih da smo u tom smislu puno otvorenije društvo od mnogih zapadnih zemalja jer smo ovdje jednostavno bili prisiljeni živjeti generacijama u nekoj konstantnoj promjeni. Naši krajevi su takvi, čini mi se da smo se evolucijski naučili snalaziti”, zaključio je.
Upravo zbog te specifične snalažljivosti Žepec naglašava kako su hrvatski menadžeri i radnici općenito iznimno traženi kad odu u inozemstvo jer su fleksibilni i otporni na promjene. No, već neko vrijeme jasno je da u Hrvatskoj postoji ozbiljan jaz između formalnog obrazovanja i stvarnih potreba tržišta rada, u neki strukama više nego u drugima.
“Danas je već opća činjenica da je postojeći obrazovni sustav dizajniran za neku davnu industrijsku revoluciju i da u suvremenom svijetu, a posebno u vrlo bliskoj budućnosti, više neće imati smisla u obliku kakav danas poznajemo. On će nužno tražiti potpuno drukčiju formu. Trenutačno obrazovni sustav u velikoj mjeri slažemo prema potrebama profesora i nastavnika koje imamo unutar tog sustava, što je do određene mjere razumljivo i prirodno, ali dugoročno to neće biti održivo”, upozorio je Žepec i dodao: “Razvoj umjetne inteligencije izokreće obrazovni sustav naglavačke. To vrijedi i za nas.”
Država i sveučilišta imaju odgovornost za prilagodbu obrazovnog sustava, a za to vjerojatno nemaju više od sljedećih pet godina, vjeruje Žepec.
