Posao makroekonomista oduvijek je nalikovao gledanju u staklenu kuglu, no u današnjim geopolitičkim preslagivanjima u svijetu taj je zadatak prešao u izazovniju težinsku kategoriju. Neizvjesnosti se gomilaju, a prostor za pogrešku sve je manji.
Hrvatska se, kao mala i otvorena ekonomija, ne može “hedgirati” od globalnih šokova niti voditi samostalnu igru izvan europskog okvira. Ipak, prostora za djelovanje ima – kroz pažljivo fino podešavanje unutarnjih mjera, reformi i ekonomskih politika, decidirano kaže glavni ekonomist Zagrebačke banke Hrvoje Dolenec. O tome gdje je Hrvatska danas, koje su joj stvarne ekonomske granice i koja je po njemu formula dugoročnog uspjeha govori u intervjuu za Poslovni vikend.
Hrvatska je među pozitivnim primjerima rasta u regiji, a sama je regija svijetli primjer u Europi. Po čemu se Hrvatska izdvaja i je li takav rast održiv?
Izdvajamo se po stopama rasta koje očekujemo i koje je Hrvatska, kao i šira regija, ostvarivala u razdoblju nakon pandemije. Te su stope uvjerljivo nadmašivale ekonomski rast u Europi, posebno u razvijenijoj, Zapadnoj Europi, prema kojoj naše gospodarstvo konvergira. Projiciramo 3,2 posto rasta BDP-a za Hrvatsku u ovoj godini. Za Srednju i Istočnu Europu prognoze su između dva i tri posto, sa sličnim projekcijama i za sljedeću godinu, uz malo usporavanje zbog završetka ciklusa povlačenja i korištenja EU sredstava iz Fonda za oporavak i otpornost. Ključno je da doprinos domaće potražnje u Srednjoj i Istočnoj Europi, kao čimbenik rasta, nadmašuje doprinos domaće potražnje u zapadnoj Europi. To je jedna od glavnih razlika.
Što stoji iza snažne domaće potražnje u srednjoj i istočnoj Europi?
Ima nekoliko važnih faktora. Domaća je potrošnja, s jedne strane, potaknuta oporavkom nakon pandemije, a s druge strane snažnim oporavkom tržišta rada u Srednjoj i Istočnoj Europi. Plaće su ondje rasle znatno brže zbog velike potražnje za radnom snagom, što je osobnoj potrošnji dalo snažan zamah.
U većini Zapadne Europe, osobito u Njemačkoj i Austriji, oporavak industrije nakon pandemije bio je vrlo slab. Zbog toga su i rast plaća i povjerenje potrošača te rast domaće potražnje bili slabiji. Indeksi povjerenja potrošača, koje pratimo, u Hrvatskoj su stalno vrlo dobri i ponovno su se poboljšali. To se vidi i u Srednjoj i Istočnoj Europi, što dodatno jača komponentu osobne potrošnje.
Treba naglasiti da osobna potrošnja čini oko 60 posto BDP-a u većini gospodarstava, uz određene razlike od zemlje do zemlje, i to je jedan od ključnih segmenata BDP-a i pokretača rasta. Drugi su važan element sredstva iz europskih fondova. Regija Srednje i Istočne Europe dobila je vrlo velike alokacije tih sredstava, a Hrvatska je tu apsolutni ‘top performer’, gledajući cijelu EU. Hrvatska i Italija se na neki način natječu, ali je sada Italija na zahtjevu za isplatu devete od deset tranši, dok je Hrvatska u tom procesu korak iza nje sa zahtjevom za isplatu osme tranše od deset, iako je povremeno bila i ispred. Iako je nominalni iznos sredstava u velikim zemljama, poput Italije, znatno veći – govorimo o gotovo 200 milijardi eura grantova i zajmova u okviru ovog instrumenta – u odnosu na talijanski BDP ta su sredstva relativno manja nego u Hrvatskoj.
U Hrvatskoj je taj udio između 12 i 13 posto, s nešto malo iznad 10 milijardi eura te kao i u većini zemalja Srednje i Istočne Europe, udio tih alociranih sredstava u BDP-u znatno je veći nego u razvijenijim dijelovima EU. Većina zemalja morat će ta sredstva sada povlačiti vrlo brzo kako bi ih uopće uspjela iskoristiti. To vrijedi i za Hrvatsku. Trenutačno je poslan zahtjev za osmu tranšu u iznosu od oko 900 milijuna eura.
Bez reformi nam prijeti zamka srednjeg dohotka. Postoji vrlo mali broj zemalja koje su uspjele nastaviti rasti i probiti tu razinu.
Govorimo li ovdje isključivo o grantovima ili i o zajmovima?
Ne, ne radi se samo o grantovima. Uključeni su i zajmovi. U ovim zadnjim tranšama omjer se već približava na otprilike pola-pola. Prije su se uglavnom povlačili grantovi, a sada su u igri i zajmovi. Grantovi ulaze direktno u proračun kao prihod, dok druga polovica ulazi kao javni dug, jer je na kraju riječ o zajmu, iako s vrlo povoljnim uvjetima otplate.
Kakav je fiskalni učinak takvih uplata?
Recimo da ti iznosi mogu napraviti razliku. Dio toga može utjecati na fiskalni deficit. Primjerice, posljednjih nešto više od pola milijarde eura grantova, što je u sadašnjim uvjetima ugrubo i oko pola posto BDP-a, sjelo je 27. prosinca. Budući da je to ušlo kao prihod u proračun, moguće je da će na kraju rezultirati manjim deficitom proračuna za 2025. nego što je bilo planirano pri izradi proračuna za 2026.
Kako se to uklapa u širu sliku rasta Hrvatske i regije?
Dostupnost tih sredstava, uz ostale domaće čimbenike, omogućava da Hrvatska jako dobro raste unutar srednje i istočne Europe, a da cijela regija dobro raste unutar Europe. Ipak, sada dolazimo do nove faze. S obzirom na dostignute razine rasta i razvoja, imamo i neki efekt zasićenja postojećim čimbenicima, odnosno određeni plafon rastu.
Pojavljuju se i teorije o zaokretu u globalnom okruženju, uključujući i prilično neočekivane, neomerkantilističke pristupe koji sugeriraju da se svijet nalazi u fazi promjene dosadašnjih ekonomskih pravila. Gdje je tu uopće prostor Hrvatskoj za manevriranje?
Iskreno, vrlo je ograničen. Hrvatska u globalnim geopolitičkim odnosima ne može puno napraviti sama kao mala ekonomija. Mi smo prihvatili da smo dio Europske unije, prihvatili smo stavove EU-a i u pravilu ih slijedimo. Još uže, dijelimo i sudbinu Europodručja jer smo sada i njegov dio. Za nas je ključno što se događa u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj. Mi smo mala otvorena zemlja i na neki se način uvijek “šlepamo” uz veće, a prvenstveno uz one s kojima imamo veće ekonomske i trgovinske veze. To nije vrijednosna ocjena, nego realnost.
Postoji li uopće prostor za neki oblik ‘hedginga’?
U klasičnom smislu – ne. Ali postoje dvije važne stvari koje vrijedi naglasiti. Prva je da smo se već uvjerili koliko članstvo u EU-u može imati snažan pozitivan učinak na naše gospodarstvo. Ulaskom u EU naš je izvoz snažno porastao, i to bez da smo napravili neke velike strukturne promjene. Zabilježili smo visoke stope rasta izvoza, bilanca plaćanja se znatno poboljšala i to je pomoglo ukupnom oporavku gospodarstva u tim prvim godinama članstva. Sličan efekt vidimo i s ulaskom u europodručje, u nešto blažem obliku zbog svih ovih globalnih utjecaja.
Međutim, isto tako prednost je u tome da smo, u relativnim razmjerima, toliko mali da si možemo dopustiti relativno mala poboljšanja, primjerice povećanje izvoza unutar EU ili samo europodručja, i potaknuti ekonomski rast, a da to za Uniju kao cjelinu ne znači gotovo ništa.
Na razini smo statističke pogreške u EU?
Hrvatska čini oko 0,5 posto BDP-a EU-a, a hrvatski izvoz roba i usluga otprilike 0,5 posto ukupnog uvoza EU. Upravo zato možemo pronaći svoje prilike unutar jedinstvenog tržišta i time povećati vlastiti rast, bez da se u EU-u dogodi ikakav značajan pomak.
Što to konkretno znači za one koji odlučuju o ekonomskoj politici?
To znači da nitko ne može reći da “ne možemo ništa jer smo premali”. Uvijek postoje unutarnje mjere i instrumenti koji se mogu fino podešavati kako bi se postigli određeni rezultati.
Najvažnije je stvoriti poticajno okruženje za poduzeća – stabilan i pozitivan okvir koji će im omogućiti da budu kreativna, da razvijaju proizvode ili usluge i da ih izvoze. To mogu biti usluge, startupi u IT sektoru ili neki drugi proizvodi iz domaće industrije, a primjera imamo, koji će pronaći tržište. Sve se to može raditi bez sukoba s europskim regulativama ili političkim odlukama. Ne mora se nužno ni bitno mijenjati porezni sustav, iako je to poželjno kako bi se smanjilo porezno opterećenje i unaprijedila konkurentnost u privlačenju investicija. Ključno je poboljšati poduzetničku klimu i uvjete u kojima se takve aktivnosti mogu razvijati.
Koji su danas najveći strukturni izazovi hrvatskog gospodarstva?
Kratkoročno gledano, situacija izgleda vrlo dobro. Imamo snažnu potrošnju, rast plaća i rekordnu zaposlenost. Nikada nismo imali više zaposlenih, i u apsolutnom i u relativnom smislu. Čak i uz velik broj stranih radnika, ukupni broj zaposlenih veći je nego i prije same velike financijske krize 2008. – 2009. Povećala se stopa aktivnosti i zaposlenosti na tržištu rada kod svih skupina, a najviše kod žena, kao i aktivacija starijih radnika, a u zadnje dvije godine zabilježeni su mali, ali pozitivni priljevi stanovništva. Sve su to pozitivni trendovi.
Problem nastaje kada pogledamo produktivnost. Ona stagnira jer se zapošljavanje najvećim dijelom događa u sektorima niske produktivnosti. Turizam, kakav mi trenutačno imamo, nije visokoproduktivan sektor, građevinarstvo također u velikoj mjeri počiva na radu, a manje na ulaganju u kapitalna sredstva i tehnologiju. S druge strane, u industrijama koje bi mogle nositi dugoročan rast i veću produktivnost imamo relativno mali udio zaposlenih. Upravo tu leži glavni strukturni problem.
Što bi trebalo učiniti kako bi se to promijenilo?
Opet se vraćamo na poduzetničku klimu. Treba stvoriti okruženje koje će biti atraktivno za razvoj industrija s visokom dodanom vrijednošću. Ne bi smjelo biti društveno ni politički problematično to što neka industrija, primjerice IT, dobro zarađuje. Ako takve industrije zapošljavaju ljude, one podižu produktivnost cijelog gospodarstva i dugoročno donose korist svima. Kod nas, nažalost, često postoji društveno neodobravanje kada tvrtke ili cijeli sektori ostvaruju visoke prihode i, posebno, profite, u posve tržišnim uvjetima, pa se to brzo vrlo pojednostavljeno etiketira kao “ekstraprofit”.
Takav pristup vodi do ekonomsko-političkih odluka koje su popularne, ali dugoročno štetne. Umjesto toga, treba poticati razvoj sektora s visokom dodanom vrijednošću jer oni omogućuju rast temeljen na produktivnosti, a ne samo na jednokratnim investicijama iz europskih fondova ili sličnim “javnim” izvorima.
Zašto je to važno u kontekstu europskih fondova? Da nam se ne dogodi usporavanje kao u Španjolskoj i Portugalu kad se smanji EU priljev?
Europski fondovi su iznimno korisni u kratkom roku, ali oni nisu trajni izvor rasta. U nekim zemljama je rast usporio kada je priljev tih sredstava presušio, zbog dosegnute razine razvoja. Primjerice, Španjolska i Portugal kasnije su dugo vremena stagnirali. U međuvremenu su proveli određene promjene i reforme te danas bilježe solidan rast, čak i iznad dva ili tri posto u ovom okruženju, među bolje rastućim razvijenim gospodarstvima su te im se ponovno podiže razina standarda i razvijenosti. Ključno pitanje za Hrvatsku je može li, kada europska sredstva oslabe, hrvatsko gospodarstvo nastaviti rasti na temelju vlastite produktivnosti. Za to još nema potvrde, prema dostupnim podacima produktivnost rada stagnira, i upravo tu leži najveći izazov za iduće razdoblje.
Prijeti li Hrvatskoj zamka srednjeg dohotka?
Prijeti, ali ne samo Hrvatskoj – prijeti svim gospodarstvima koja se nađu na tim razinama. Zamka srednjeg dohotka znači da, kada dođete do određene razine razvoja, daljnji rast postaje znatno teži, jer su potrebni puno veći napori za napredovanje. Hrvatska je danas na oko 80 posto prosječne razvijenosti Europske unije i tu se sada nalazimo pred tim izazovom. Postoji vrlo mali broj zemalja koje su uspjele nastaviti rasti i probiti tu razinu. Litva je jedan primjer, kao i Poljska. Sloveniju i Češku u tom smislu više ne računamo jer su već iznad toga. U jednom trenutku i Rumunjska je bila blizu, ali politički i fiskalni problemi su je ponovno povukli unatrag.
Te zemlje su u određenom razdoblju uspjele upravo kroz rast produktivnosti stvoriti industrije i poslovno okruženje koje omogućuje nastavak rasta.
Zašto je ta zamka toliko problematična?
Zato što su napori i zahtjevi koji su potrebni za rast sve veći kako se približavate višim razinama razvoja. Kada si na 40 posto razvijenosti razine kojoj konvergiraš, možeš rasti relativno lako i visokim stopama rasta, povećavanjem zaposlenosti u radno intenzivnim industrijama ili velikim infrastrukturnim ulaganjima. Kada si na 80 posto, realne stope rasta padaju i potrebni su finiji instrumenti za ostvarivanje više stope rasta.
Da bi se s te razine ostvario snažan rast, morate stvarati znatno veću novu vrijednost. To zahtijeva puno jače politike, puno kvalitetnije institucije i puno bolje poslovno okruženje. Jednostavno, postaje teško rasti kada si već velik i relativno razvijen. To vidimo i na primjeru Kine, koja se danas nalazi upravo na toj razini općeg ekonomskog razvoja i “pleše” oko zamke srednjeg dohotka. Hoće li uspjeti preskočiti u red potpuno razvijenih gospodarstava ovisit će o tome hoće li uspjeti provesti puno zahtjevnije reforme svog ekonomskog okruženja nego dosad i istovremeno potaknuti i domaću potražnju koja ima jako mali doprinos njihovoj stopi rasta.
Za Hrvatsku to znači da daljnji rast više ne može dolaziti sam od sebe. On mora biti rezultat svjesno građenog okruženja koje potiče produktivnost, inovacije i razvoj industrija s visokom dodanom vrijednošću.
Vraćamo se na raspravu o produktivnosti. Postoji teza da inflacija koči rast produktivnosti jer se obilje novca slilo u aktivnosti koje nisu stvarale dodatnu vrijednost – npr. u administrativne i pomoćne djelatnosti, gdje su rasli dohoci i zaposlenost, ali bez jačanja produktivnog kapaciteta. Biste li se s time složili?
Upravo obratno, spori rast ili stagnacija produktivnosti u uvjetima dostupne financijske likvidnosti i visoke potražnje rezultirali su ubrzavanjem inflacije. To znači da barem do sada i dostupna sredstva EU fondova nisu uspjela ući u sektore i segmente ekonomije koji bi potaknuli veći rast ponude, ali su jako doprinijeli stvaranju domaće potražnje.
Uz, to, imali smo snažnu fiskalnu ekspanziju koja je trajala posljednje dvije do tri godine. Ona je potaknula oporavak, posebno u građevinarstvu, trgovini, turizmu i uslugama, te donijela snažan rast prihoda kućanstava i potrošnje. Kada se taj rast prelio kroz cijelo gospodarstvo, rezultirao je inflacijom. Jednostavno, došlo je do naglog i snažnog rasta domaće potražnje. Istodobno, ponuda u domaćem gospodarstvu nije se mogla dovoljno brzo prilagoditi toj potražnji. Iz tog nesklada između potražnje i ponude došlo je do rasta cijena.
U posljednje vrijeme ponovno se otvaraju pitanja fiskalne održivosti. Iako na papiru sve još uvijek izgleda dobro, upozorenja dolaze od OECD-a, MMF-a, pa čak i domaćih institucija. ‘Plešemo’ li na rubu i prijeti li nam nova procedura zbog prekomjernog deficita?
Ključno je pitanje koliko je održiva fiskalna politika s deficitom na granici od tri posto BDP-a. Ako postoje rizici za probijanje te granice, tada je presudno da postoji dovoljno razuma i racionalnosti da se rashodi vrlo strogo kontroliraju i stalno uspoređuju i prilagođavaju prihodima. Ako prihodi to dopuštaju, situacija se može držati pod kontrolom. No, kao što smo vidjeli i prošle godine, došli smo do rebalansa proračuna, kojim se pokušava uskladiti rast prihoda, koji je usporio, i rashoda kako se ne bi prešla ta granica. Ovo je peta godina zaredom snažnog rasta, vrlo povoljnog ekonomskog ciklusa za Hrvatsku. Upravo zato bi bilo loše da se u takvom razdoblju pogorša fiskalna pozicija do te mjere da se ponovno mora razmišljati hoće li se ili neće probiti granica deficita iz fiskalnih pravila.
Nije ključno imati suficit, ali mali deficiti do oko jedan posto, bili su vrlo dobar rezultat u nekim godinama. Takva politika stvara tzv. fiskalni jastuk – prostor za reakciju ako dođe do šoka ili pogoršanja gospodarskih okolnosti. Danas tog prostora više baš i nema. Ako se dogodi neki negativan scenarij, svaka fiskalna reakcija mogla bi nas gurnuti u situaciju u kojoj ponovno strahujemo od pokretanja procedure prekomjernog deficita. I to je ono što smo, realno gledano, u ovom trenutku, s deficitima blizu tri posto, vjerojatno izgubili – manevarski prostor za jače fiskalne intervencije.
Kritičari često kažu: Italija i Francuska imaju ogromne deficite i ništa im se ne događa. Zašto bi Hrvatska bila problem?
To su razumljivi argumenti, ali veličine našeg i njihovog gospodarstva nisu iste, i sukladno tome percepcija globalnih investitora. Italija i Francuska su sistemski važne zemlje EU. Mi, naravno, imamo određeni prostor, osobito sada kada se u izračunima uzimaju u obzir i specifične stavke, poput obrambenih rashoda, koji se neće u cijelosti računati u proceduru prekomjernog deficita. Obrambeni rashodi u proračunu su oko dva posto BDP-a, a BDP oko 90 milijardi eura. Od toga samo za novu opremu planira se 750 do 800 milijuna eura. To je otprilike oko 0,8 posto BDP-a.
Sve zemlje su na neki način zaštićene tim izdvajanjima za obranu jer se ona neće u potpunosti uključivati u izračun deficita. Europa je to svjesno tako postavila jer su ta izdvajanja nužna u današnjem geopolitičkom okruženju, a istodobno jako puno zemalja ima narušene fiskalne pokazatelje.
Može li Hrvatska profitirati od velikih njemačkih ulaganja u obranu?
Vjerujem da može. Ali njemačka ulaganja se također odnose i na infrastrukturu i transformaciju njihove industrije. Industrija je u velikoj mjeri povezana kroz proizvodne lance i lance vrijednosti. Velik dio hrvatske metalne i metaloprerađivačke industrije tradicionalno surađuje s njemačkom i austrijskom industrijom. Ako Njemačka doista snažno poveća ulaganja u obranu, postoji realna prilika za domaće tvrtke da sudjeluju kao kooperanti ili partneri. Ono što se pokazalo jest da Njemačka, unatoč velikim najavama, nema dovoljno kapaciteta da sama ispuni sve narudžbe koje se očekuju. Upravo tu se otvara prostor za zemlje Srednje i Istočne Europe, uključujući i nas.
Može li ta ‘fiskalna bazuka’ zamijeniti europske fondove?
Njemačka fiskalna bazuka je važan čimbenik za projekcije rasta u središnjoj i istočnoj Europi. U svim zemljama Srednje i Istočne Europe računa se na to da će kroz oporavak rasta u Njemačkoj stići poticaj za njihova gospodarstva za dopuniti nedostatne kapacitete njemačke industrije. To bi se moglo dobro poklopiti s postupnim završetkom Mehanizma za oporavak i otpornost, dok tim zemljama, i Hrvatskoj, ostaju redovna sredstva iz EU proračuna u okviru Višegodišnjeg financijskog okvira.
Međutim, razlika je u načinu financiranja. Kod Mehanizma za oporavak novac dolazi unaprijed, kroz ispunjene reformske i regulatorne mjere, dok se kod redovitih fondova iz višegodišnjeg financijskog okvira projekti prvo moraju realizirati, a tek onda slijedi povrat sredstava. To je bitna razlika za likvidnost.
U tom prijelaznom razdoblju, ako se ostvari i “sporiji” rast BDP-a od oko 2,5 posto, to je i dalje vrlo visoka stopa rasta. Mnoge europske zemlje danas su ispod dva posto rasta, a neke i znatno niže, oko jedan posto.
Postoji li opasnost da se inflacija ukorijeni u gospodarstvu, primjerice kroz inflacijske klauzule u ugovorima?
Ne bih rekao da je to nešto novo ili neuobičajeno. Inflacijske klauzule postoje u ugovorima već godinama, čak i u razdobljima niske inflacije. Vidio sam ugovore koji su ih imali i kada je inflacija bila jedan do dva posto. Uobičajeno je da se klauzule aktiviraju tek ako troškovi, gdje inflacija služi kao pokazatelj za to, porastu iznad određenog praga, primjerice dva ili tri posto, i da se vežu uz javno dostupan indeks. To nije ništa neobično i vjerojatno će ostati praksa, upravo zbog iskustva da postoje godine u kojima inflacija naglo skoči. Ali o tome ne ovisi “ukorjenjivanje” inflacije.
Znači li to da inflacija ostaje trajno visoka?
Ne bih rekao da je inflacija duboko ukorijenjena. Očekivanje je da će ona postupno padati. Posljednje brojke su već niže nego ranije, a taj trend bi se trebao nastaviti.
Kakva su očekivanja za inflaciju u idućem razdoblju?
Očekujemo da će inflacija do kraja ove godine pasti prema 2,5 posto. To se odnosi na kraj godine, dok će prosječna godišnja inflacija biti bliže 3 posto. Razlog je što još uvijek imamo očekivanje određene deregulacije administrativno određenih cijena, dijelom i kod energenata, što je, primjerice u studenom prošle godine, privremeno zaustavilo pad inflacije.
No trend je jasan – inflacija pada. Cijene hrane su na međunarodnim tržištima pale i to se postupno prenosi i kod nas. Svi dostupni indikatori pokazuju da se cijene hrane spuštaju, a dodatno će djelovati i sezonski pad cijena u prvoj polovici godine.
Trebamo li se dugoročno pripremiti na inflacijski jaz u odnosu na eurozonu?
Taj jaz smo uvijek imali, i prije, samo sada je nešto izraženiji. U “normalnim” uvjetima Hrvatska će gotovo sigurno imati trajni inflacijski diferencijal u odnosu na eurozonu.
Glavni je razlog struktura cijena usluga. Cijene usluga u Hrvatskoj i dalje su znatno niže nego u eurozoni. Posljednji podatak koji imamo pokazuje da su na oko 70 posto razine onih u eurozoni. To je stalan izvor inflacijskog jaza jer se te cijene, kako konvergiramo europskom standardu, moraju postupno približavati.
Primjerice, cijene robe su uglavnom izjednačene – hladnjak u Hrvatskoj i Njemačkoj košta slično. Ali cijene usluga nisu iste, primjerice dentalne usluge ili frizerske usluge. A cijene usluga čine oko 30 posto indeksa potrošačkih cijena. Taj prostor za konvergenciju će se zatvarati godinama i zato ćemo vjerojatno i sljedećih desetak godina imati inflaciju nešto višu od prosjeka eurozone.
Drugi je izvor tog jaza produktivnost. Ako produktivnost u eurozoni počne brže rasti, a Hrvatska taj tempo ne uhvati, taj će se jaz dodatno produbiti.
Koji su najbolji i najgori scenariji za Hrvatsku i Europu u idućoj godini?
Bazni, odnosno “best case” scenarij je nastavak umjerenog rasta, uz postupni oporavak Njemačke i Francuske. To je ključno za Europu. Najveći rizik je koliko će se brzo fiskalni poticaji, posebno u Njemačkoj, preliti u realno gospodarstvo.
Ako se to dogodi već 2026., utjecaj na Europu i Hrvatsku bit će snažniji. Ako se odgodi za 2027., efekt će biti slabiji i rast će biti niži u 2026. No i u tom slučaju, domaća potražnja u Srednjoj i Istočnoj Europi, uključujući Hrvatsku, ostaje relativno snažna i važan čimbenik rasta.
Koliko je Hrvatska danas konkurentna za razvoj IT-a, financija i visokokvalificiranih poslova?
U Hrvatskoj postoji mnogo primjera da bi ovi sektori mogli biti konkurentni na globalnom tržištu. Međutim, postoje ozbiljna ograničenja da Hrvatska bude konkurentna u privlačenju novih i velikih investicija u ovim područjima. Primjerice, trošak rada u Hrvatskoj, posebno za visoko plaćene stručnjake, veći je nego u većini zemalja regije, pa čak i u nekim razvijenijim zemljama među njima. Primjerice, Zagreb je skuplji od Varšave, Budimpešte, Bukurešta, Sofije i Beograda, a relativno je usporediv s Pragom, koji pak primjerice ima znatno bolju prometnu povezanost i infrastrukturu.
Ako želimo da Zagreb bude regionalno središte za financije, fintech ili IT, treba ozbiljno razmotriti smanjenje poreznog opterećenja rada. U suprotnom, kompanijama je jednostavno jeftinije zaposliti te ljude u drugim državama. Hrvatska je relativno konkurentna na nižim plaćama, ali čim dođete do visoko plaćenih stručnjaka i menadžera, gubi utrku. To je ozbiljno ograničenje za razvoj industrija s visokom dodanom vrijednošću.
Koja je dugoročna formula uspjeha za Hrvatsku?
Rast turizma i građevinarstva nije problem, dapače dobro su došli, ali to ne može biti jedini motor rasta. Turizam čini izravno i neizravno oko 15-16 posto BDP-a, građevinarstvo dodatnih sedam do devet posto. Ali, ključ je razvoj industrija s visokom dodanom vrijednošću – IT-a, financija, tehnoloških i izvozno orijentiranih sektora.
Za to su potrebni niže porezno opterećenje, posebno na rad, učinkovitije institucije, obrazovni sustav koji dugoročno podiže kvalitetu i produktivnost domaće radne snage i privlačenje investicija u spomenute sektore. Bez toga, teško ćemo izbjeći scenarij oslanjanja na ograničene izvore rasta, i pri tom niže stope rasta.
