U srcu Dalmatinske zagore, u gospodarskoj zoni Čaporice, niče projekt koji demantira uvriježenu tezu da je Hrvatska tek poligon za uvoznu tehnologiju i turistički “rentijer”. Spajanjem bioplina, pogona za sušenje, data centra i vrhunskoga organskog gnojiva za poljoprivredu, ovaj model nudi odgovor na pitanje: kako transformirati ekološki problem u strateški resurs u vremenima geopolitičke nestabilnosti i ovisnosti.
Tehnologija i lokalna pamet
U Dalmaciji, regiji čiji je vizualni identitet desetljećima definiran maslinicima, vinogradima, suhozidima i tirkiznom obalom, danas niče nešto što bi prije samo deset godina zvučalo kao znanstvena fantastika. Ne gradi se još jedan luksuzni resort, niti megahotel koji će dodatno opteretiti ionako krhku lokalnu elektroenergetsku mrežu. U Čaporicama, mjestu koje postaje simbolom nove industrijske paradigme, podiže se energetski park nove generacije. U središtu ovog projekta nisu ni vjetar ni sunce, iako Dalmacija njima obiluje, već resurs kojeg imamo napretek, a prema kojem se desetljećima odnosimo s nemarom: biootpad. No, ovo nije priča o još jednoj kompostani ili sanaciji odlagališta.
Ovo je priča o modelu koji objedinjuje zaštitu okoliša, energetiku, poljoprivredu i digitalnu infrastrukturu, rješenju za kakvim Europa trenutačno pokazuje snažan strateški interes, a koje je Hrvatska uspjela operacionalizirati kroz integraciju tehnologije i lokalne pameti.
Hrvatska godišnje generira stotine tisuća tona biootpada. Većina tog volumena i dalje završava na preopterećenim odlagalištima ili, što je još gore, u miješanom komunalnom otpadu, emitirajući metan i nepovratno gubeći energetski potencijal. Situacija doseže kritičnu točku tijekom ljetnih mjeseci. Kad turizam u Dalmaciji eksplodira, komunalna infrastruktura puca po šavovima. Hoteli, kampovi, restorani i tržnice proizvode enormne količine biorazgradivog materijala koji sustavi često ne mogu adekvatno zbrinuti.
Upravo tu projekt u Čaporicama nastupa kao zaokruženo infrastrukturno rješenje koje rješava problem na samom izvoru. Riječ je o prvom hrvatskom postrojenju za suhu anaerobnu digestiju, smještenom strateški usred turističke regije. Za razliku od uobičajenih “mokrih” bioplinskih postrojenja koja dominiraju panonskom regijom i zahtijevaju stalno korištenje gnojovke i specifičnih sirovina poput kukuruzne silaže, čime se često oduzima poljoprivredna zemlja za proizvodnju hrane, suha fermentacija daleko je robusnija i prikladnija za krški teren.
Ona omogućava prihvat biootpada s visokim udjelom suhe tvari od ostataka hrane iz velikih hotelskih sustava do poljoprivrednih ostataka poput komine maslina. Tehnološki gledano, ovaj proces rezultira stabilnim, sanitiziranim i nutritivno bogatim krutim digestatom. U vremenu kad Europska unija kroz svoje direktive želi zamijeniti mineralna gnojiva domaćim resursima, ovaj model postaje alat za dekarbonizaciju, ali i za elementarnu sigurnost hrane. Moderni turistički lanci više si ne mogu priuštiti ignoriranje vlastitog ekološkog otiska. Investicijski fondovi koji stoje iza velikih hotelskih grupacija sve strože gledaju na ESG (Environmental, Social, and Governance) kriterije.
Pitanje kamo ide naš otpad postaje jednako važno kao i pitanje popunjenosti soba. Projekt u Čaporicama nudi hotelijerima u Dalmaciji konkretno rješenje: njihovi se ostaci hrane ne odvoze na neku anonimnu planinu otpada, već postaju sirovina za proizvodnju čiste energije i gnojiva koje se vraća u dalmatinsku zemlju. To je kružna ekonomija u praksi koja hotelima omogućuje dobivanje prestižnih zelenih certifikata, čime izravno povećavaju svoju vrijednost na globalnom tržištu. Umjesto da plaćaju penale ili visoke naknade za zbrinjavanje, postaju dio lanca koji stvara novu vrijednost.
Ono što ovaj projekt suštinski izdvaja od dosadašnjih investicija u obnovljive izvore energije u Hrvatskoj je napuštanje isključive ovisnosti o feed-in tarifama. Godinama je sektor bioplina u Hrvatskoj bio vezan uz državne subvencije i zajamčene otkupne cijene. Taj se model pokazao opasnim; čim bi cijena sirovine skočila, ili bi se regulatorni okvir promijenio, bioplinska bi postrojenja postajala gubitaši. Model iz Čaporica razbija tu dogmu. Iako su određeni fondovi poslužili kao impuls za izgradnju, dugoročna ekonomska održivost nije temeljena na sigurnom prihodu iz proračuna. Ovdje se energija proizvodi da bi se trošila na licu mjesta.
To je logika zatvorenog kruga u svom najčišćem obliku. Električna energija izravno napaja AI podatkovni centar, dok se toplinska koristi u industrijskim sušarama. Investitor ovdje prestaje biti “lovac na subvencije” i postaje energetski neovisan poduzetnik. On ne traži tržište za struju jer je on sam svoj najveći kupac. On ne traži tržište za toplinu jer ju je integrirao u proizvodni proces sušenja ljekovitog bilja, voća i povrća. To je funkcionalna integracija koja projekt čini imunim na energetske šokove s globalnih burzi plina ili električne energije.
Pitanje koje se nameće u poslovnim krugovima je, zašto graditi podatkovni centar u Dalmatinskoj zagori? Digitalni sektor raste eksponencijalno, a umjetna inteligencija (AI) zahtijeva goleme količine energije i, što je još važnije, stabilnost. U trenutku kada globalni tehnološki divovi poput Microsofta ili Googlea traže načine kako da svoje data centre učine karbonski neutralnima, ovaj model nudi gotov odgovor kroz koncept energetske simbioze. U Čaporicama podatkovni centar nije pasivni potrošač, već integralni dio neovisnoga energetskog ekosustava koji primarno koristi električnu energiju proizvedenu na licu mjesta iz bioplinskog postrojenja i solarne elektrane. Dok se data centar hladi naprednim sustavima koji osiguravaju stabilnost AI procesora, toplinska energija visoke temperature dobivena radom bioplinskih motora usmjerava se u industrijske sušare. Time se postiže maksimalna iskoristivost: bioplinski pogon daje struju za digitalnu infrastrukturu i toplinu za preradu sirovina, zatvarajući krug u kojem nijedan segment procesa ne stvara energetski gubitak.
Geostrateška prednost
Osim energetske, lokacija nudi i ključnu geostratešku prednost. U svijetu gdje digitalna sigurnost postaje prioritet, podatkovna infrastruktura mora biti disperzirana. Smještaj na čvrstoj stijeni seizmički stabilnijeg i infrastrukturno neovisnog područja Dalmatinske zagore nudi optimalno rješenje za backup sustave, bankarske podatke i kritične državne registre. Takvi sustavi moraju preživjeti sve scenarije, od prirodnih katastrofa do kibernetičkih napada na urbanu infrastrukturu glavnoga grada, a neovisni pogon u kršu Čaporica osigurava upravo tu prijeko potrebnu razinu autonomije.
Jedan od najvažnijih, ali u široj javnosti često zanemarenih aspekata anaerobne digestije je krajnji produkt kruti digestat. U Dalmaciji, gdje je tlo često iscrpljeno i siromašno organskom tvari, visokokvalitetno gnojivo vrijedi više od novca. Proces suhe digestije rezultira materijalom koji je stabilan, bez mirisa i prepun nutrijenata. Ovdje se ne govori o tekućem ostatku koji stvara logističke noćne more, već o kvalitetnom gnojivu idealnom za dalmatinske maslinike, vinograde i voćnjake. Njegova kvaliteta otvara vrata za komercijalnu valorizaciju unutar novih modela europske Uredbe o gnojivima. U kombinaciji s lokalnim tržištem, osobito dolinom Neretve i poljima zaleđa, ovakav model stvara infrastrukturu koja zamjenjuje uvoz skupih mineralnih gnojiva čija proizvodnja ovisi o plinu. Time projekt izravno jača nacionalnu prehrambenu sigurnost i dramatično smanjuje ugljični otisak domaće poljoprivredne proizvodnje.
Geopolitička situacija proteklih godina naučila nas je da energija nije samo roba, već ključni element nacionalne sigurnosti. Ovisnost o uvoznim energentima čini ekonomiju ranjivom na vanjske šokove. Projekt koji koristi lokalni biootpad za proizvodnju vlastite struje i topline zapravo je projekt istinskoga energetskog suvereniteta. Kada bi došlo do novog prekida opskrbe plinom ili ekstremnog skoka cijena na burzama, sustav u Čaporicama nastavlja raditi nesmetano. On ne ovisi o stranim cjevovodima niti o političkim odlukama u dalekim prijestolnicama. On ovisi isključivo o onome što sami generiramo kao otpad. To je definicija suvereniteta 21. stoljeća sposobnost da iz vlastitog “problema” pokrećete najmoderniju tehnologiju današnjice, poput umjetne inteligencije, dok istovremeno revitalizirate lokalnu zemlju.
Arhitektura sustava
Iako se u projektu koristi napredna europska tehnologija suhe digestije, ono što ovaj sustav čini jedinstvenim na razini Europske unije nije sam fizički stroj, već arhitektura sustava. To je autentični hrvatski know-how. Lokalni inženjeri i projektanti uspjeli su spojiti komunalni problem zbrinjavanja biootpada, energetsku transformaciju, digitalnu pohranu podataka i poljoprivrednu proizvodnju u jedan samoodrživ i ekonomski opravdan organizam. To je znanje koje se može nuditi kao model općinama i županijama diljem Europe, posebno na Mediteranu gdje su izazovi s otpadom u sezoni identični. Ne kao teorijska studija ili obećanje na papiru, nego kao projekt koji stvarno postoji, koji je opipljiv i koji dokazivo generira profit. To je prilika da Hrvatska prestane biti samo uvoznik rješenja i postane izvoznik pametnih sustava koji rješavaju tri ključna problema današnjice: oporaba biootpada, energetsku tranziciju i digitalnu transformaciju društva.
U eri kada se energija više ne mjeri samo kilovatima, nego stabilnošću i podrijetlom, kad biootpad više nije sramota koju treba sakriti pod tepih ili odložiti na rubu grada, i kad podatkovna infrastruktura postaje jednako važna kao autoceste, željeznice i mostovi, Hrvatska ima priliku ponuditi svijetu više od pukog turističkog iskustva. Ima priliku ponuditi rješenje. Energetski park u Čaporicama ne traži pažnju zato što je najveći na svijetu po gabaritima. On traži pažnju jer je najpametniji u svom holističkom pristupu. On povezuje ono što je dosad bilo potpuno razdvojeno: komunalce, energetičare, IT stručnjake i poljoprivrednike. Realan je, izvediv i, napokon, domaći. To je put kojim se od zemlje koja živi od puke turističke rente postaje zemlja moderne industrije visoke dodane vrijednosti.
Budućnost nije u pasivnom čekanju na stranu tehnologiju ili nove cikluse subvencija koji mogu i ne moraju doći. Budućnost je u dubokom razumijevanju da su naši najveći problemi poput planina biootpada i rastuće energetske gladi zapravo naše najveće razvojne prilike, ako ih znamo upakirati u pametnu i integriranu infrastrukturu. Čaporice su prvi, ali odlučan korak u tom smjeru. One su dokaz da u Hrvatskoj raste pamet koja se ne boji mijenjati pravila igre na globalnoj razini. Ovaj model ne mijenja samo način na koji zbrinjavamo biootpad; on mijenja način na koji razmišljamo o ekonomiji, tehnologiji i vlastitoj budućnosti na ovom kršu. Kada biootpad postane infrastruktura, tada znamo da smo kao društvo napokon zakoračili u pravu modernost.
