Jačanje industrije glavni je cilj s kojim je svoj mandat otvorio ministar gospodarstva Ante Šušnjar, a kreiranje industrijske strategije ili Nacionalnog plana razvoja industrije, kako ga se sada formalno naziva, pokazat će na što polaže nade i kako to postići. Njega je, istina, takav dokument dočekao pripremljen jer je zbog korone i zatim energetske krize, parlamentarnih izbora i tako redom, Hrvatska propustila odrediti svoju industrijsku politiku za razdoblje od 2020. – 2027., (zadnja sedmogodišnja industrijska strategija pisana je još u vrijeme ulaska Hrvatske u EU u mandatu tadašnjega ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka i na snazi od 2014.), no stav Šušnjara bio je da se ipak ide u izradu novog dokumenta. Razlog je praktičan, sredstva iz europskih fondova i NPOO-a bila su već alocirana na druga ministarstva i industrija je najvećim dijelom bila zaobiđena pa bi takav dokument bio sveden na, kako ga je nazvao, alibi dokument. Stoga, predstoji razdoblje u kojemu će se raditi analize trenutačnog stanja i kalkulacije kako odrediti prioritete i ubrzati industrijski razvoj.
Vlada je na zadnjoj prošlogodišnjoj sjednici Šušnjaru dala zeleno svjetlo za izradu nove strategije, za koju će on imati dovoljno vremena jer će ona obuhvatiti razdoblje od 2027. do 2034. Šušnjar je upravo odabrao stručni tim koji će raditi na pripremi strategije, a u njemu će, uz predstavnike ministarstava gospodarstva, financija, regionalnog razvoja i EU fondova, obrane, prometa, zaštite okoliša, poljoprivrede, rada, prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, te pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, biti i predstavnici niza institucija.
Konkretno, Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske udruge poslodavaca, Hrvatskih izvoznika, Udruženja stranih ulagača, Zagrebačkog inovacijskog centra ZICER, tri zagrebačka fakulteta – elektronike i računarstva, strojarstva i brodogradnje te kemijskog inženjerstva i tehnologije, a svoj doprinos dat će i predstavnici Hrvatske zajednice županija te Hrvatske agencije za malo gospodarstvo Hamag-Bicroa i Hrvatske banke za obnovu i razvoj HBOR. Kako se čuje, prvi sastanak Šušnjar je zakazao već za idući tjedan i očekuje intenzivan rad, a i suradnju s novim ministrom financija Tomislavom Ćorićem, za čijeg mandata u Ministarstvu gospodarstva također pripremala industrijska strategija. Njegovu, kao i još jednu nakon toga, u mandatu Davora Filipovića, pripremala je konzultantska kuća odabrana na javnom natječaju, dok Šušnjar ide bržim putem.
Horizontalni pristup
Šušnjar od stupanja u Vladu ne pristaje na uvriježenu percepciju da je u Hrvatskoj industrija izumrla i da se ništa ozbiljno više ne proizvodi, potkrjepljujući to primjerom Končara, koji proživljava pravi procvat, ali i brojnih drugih inovativnih proizvođača koji se probijaju na tržištu i dobivaju sve više pozornosti u javnosti. I okolnosti koje se na globalnoj razini iz dana u dan mijenjaju, vraćaju merkantilizam i u osnovi vraćaju važnost industriji, idu na ruku Šušnjarovoj strategiji. U kojem smjeru bi resorni ministar trebao povesti promišljanje razvoja, dao je do znanja u intervjuu za Poslovni dnevnik, u kojemu je otkrio da će se ići u tri smjera. Prvi je razvoj postojeće prerađivačke industrije i dizanje njezine konkurentnosti, drugi intenzivnija dekarbonizacija, a treći razvoj novih industrija, poput proizvodnje baterija.
Što u Hrvatskoj točno ima perspektivu, analizirat će detaljnije novoizabrani stručni tim, no polazni stav je da ne može sve imati prioritet jer puno prioriteta znači da ih zapravo nemate. Takvu praksu imali smo u Hrvatskoj prijašnjih godina, kada je na popisu bilo i 15-ak sektora prerađivačke industrije na koje se polagalo nade, od gotovih metalnih proizvoda i brodogradnje do proizvodnje računala, strojeva i namještaja. U europskim zemljama već dulje vrijeme u kreiranju industrijskih politika koncentracija se s pojedinačnih djelatnosti i proizvodnji prebacila na puno širi krug poduzetnika, pristupa se horizontalno, kroz mjere digitalne i zelene tranzicije, koje su i okosnica same razvojne politike EU-a. Na tim postavkama bio je posložen i spomenuti Nacionalni plan koji je Šušnjara dočekao na stolu. No, je li to smjer kojeg se i sada treba držati?
Direktorica Sektora za industriju i održivi razvoj Hrvatske gospodarske komore Marija Šćulac stava je da je potrebno i adresiranje konkurentnosti u širem smislu i fokusirano djelovanje. Jedno ne isključuje drugo.
HGK je tijekom prošle godine već okupio prerađivačku industriju, od tvrtki iz metaloprerađivačke, elektro-industrije, tekstilne, kemijske i industrije plastike do proizvođača građevinskih materijala i grafičko-prerađivačke industrije. Bistrili su, na inicijativu sada bivšeg ministra financija Marka Primorca, mjere za poboljšanje konkurentnosti koje bi mogle relativno brzo dati efekt. Kroz intenzivan dijalog identificirane su slabe točke i prijedlog mjera. U njima je, kaže Marija Šćulac, polazište bio horizontalni pristup, stvaranje stabilnog i predvidivog okvira koji svim industrijskim poduzećima, neovisno o djelatnosti, omogućuje ulaganja u digitalnu transformaciju, zelenu tranziciju, modernizaciju proizvodnje, povećanje kapaciteta i razvoj kvalificirane radne snage. To su mjere koje su industrijalci prije desetak dana predstavili Ministarstvu gospodarstva, a one su primjenjive u kraćem roku.
No, Nacionalni plan ipak treba djelovati na dulji rok, pa u HGK smatraju da horizontalne mjere trebaju biti nadopunjene ciljanim, sektorskim, odnosno vertikalnim programima za industrije koje imaju specifične razvojne izazove, tehnološke potrebe ili strateški značaj za gospodarstvo. “Kombinacija općih poticaja i fokusiranih intervencija omogućuje učinkovitije korištenje sredstava te bržu prilagodbu potrebama pojedinih lanaca vrijednosti”, ističe Marija Šćulac. Ono što posebno izdvaja je potreba prilagodbe financijskog modela potpore.
Naime, pokazalo se da su u dosadašnjoj praksi sredstva iz fondova EU u pravilu bila usmjerena na mikro, mala i srednja poduzeća, dok su velika poduzeća, osim u segmentu istraživanja, razvoja i inovacija (IRI), rijetko imala mogućnost korištenja potpora. Na EU natječajima za povećanje proizvodnih kapaciteta i ulaganja u energetske projekte takvi poduzetnici ne mogu sudjelovati, kao niti na natječajima za financiranje projekata digitalizacije. No, kako upravo srednje kapitalizirana i velika poduzeća u prerađivačkoj industriji nose i najveći dio investicija, izvoza i zapošljavanja, te upravo ona predvode tehnološku modernizaciju, HGK se zalaže za kombinirani model financiranja, koji bi, uz sredstva EU, uključivao i snažniju uporabu nacionalnih izvora.
“Bez uključivanja velikih industrijskih sustava teško je očekivati značajniji iskorak u produktivnosti i izvozu cijelog sektora”, smatra Šćulac. Iskustva i usporedne analize sličnih programa iz Italije, Španjolske i Francuske daju za pravo tom pristupu. Pristup je to, dakle, kojega bi se valjalo držati i pri izradi dugoročnih mjera u koju se kreće.
U mjesecima koji slijede svoja promišljanja o prioritetima na koje valja preusmjeriti i poticaje komentirat će ekonomisti, isticat će se primjeri novih obećavajućih snaga na sceni kao one kojih se želi više u hrvatskoj industriji, poput osječke Orqe, zagrebačkog Dokinga ili Mate Rimca. Što, pak, sami industrijalci vide kao osnove za slaganje nove strategije?
Za Matiju Bilandžiju, predsjednika Uprave čakovečke tekstilne industrije Čateks, koja je jedna od najstarijih tekstilnih poduzeća u jugoistočnom dijelu Europe, s počecima još iz 1874., pozitivno je prije svega to da je Vlada prepoznala kao važno uključiti poslovnu zajednice u izradu dugoročne strategije razvoja. On sam ne izdvaja što bi trebalo apostrofirati kao stratešku djelatnost, no izvrsnost sektora za koje se iz određenih razloga opredijelimo, a to mogu biti, primjerice, energetika, obrana i sigurnost, medicina, prehrambena industrija i slično, mora biti u prvom planu. Svim relevantnim subjektima unutar poticanih sektora izvoz i inovacije trebaju biti u fokusu, a slijedom toga poticajne mjere trebaju biti usmjerene ka podupiranju razvojno istraživačkih projekata, na povezivanje znanstvene zajednice s industrijskim sektorom, uvođenje najnovijih tehnologija u industrijsku proizvodnju te kontinuiranu edukaciju zaposlenika radi dizanja njihovih kompetencija.
“Također, izrazito je bitno da se osvijesti dramatičan utjecaj umjetne inteligencije koji će se dogoditi u skorom razdoblju na sve proizvodne procese unutar industrije te da se umjetnu inteligenciju i njezinu primjenu ne dožive kao prijetnju, nego kao ogromnu priliku za male i otvorene ekonomije kao što je hrvatska”, poručuje Bilandžija.
Dobro odabran trenutak
Primjer Čateksa dokazuje da i netko iz tekstilne industrije, koja u percepciji običnog promatrača ima loš imidž i slovi kao proizvodnju koja u razvojnom smislu pripada prošlosti, može izdvojiti i ući među one industrijalce s naprednim proizvodima veće dodane vrijednosti.
Sličan primjer je i industrija građevinskih materijala iz Našica Nexe, čiji direktor za strategiju i razvoj poslovanja Davor Blažek uoči pripreme za izradu strategije podsjeća kako konkurentnost svake industrije u svijetu primarno ovisi o troškovima energije, troškovima radne snage, a odnedavno i troškovima povezanima s emisijama ugljikova dioksida.
“Ako želimo poboljšati konkurentnost hrvatske industrije u idućem razdoblju trebamo kroz porezni sustav i novi višegodišnji financijski okvir (VFO), poticati tri stupa ulaganja koja će to omogućiti. Prvi – izvore jeftinije i pouzdane energije, koja je široko prepoznata kao temeljni, ako ne i primarni, pokretač industrijskog rasta, konkurentnosti i inovacija. Drugi – automatizaciju i digitalizaciju proizvodnje, kako bi se otvorila radna mjesta visoke dodane vrijednosti, nastavio rast prosječne plaće te smanjilo ovisnost o uvozu radne snage iz trećih zemalja. Treći – implementaciju inovativnih i zelenih tehnologija koje bi zaštitile industriju, a posebno hrvatske izvoznike, od dodatnih troškova koje donosi EU Green Deal”, ističe Blažek.
Jedan od industrijalaca koji je kao investitor na hrvatsko tržište stupio prije sedam godina i u međuvremenu se intenzivno širi, Dušan Šešok, prije svega skreće pozornost na veliki potencijal koji ima hrvatska industrija i koja, premda se to u javnosti nedovoljno prepoznaje i valorizira, bilježi značajne promjene i iskorake. Vlasnik Iskre sam za sebe kaže da je veliki zaljubljenik u industriju, a u Hrvatskoj je u pravilu zainteresiran za one koje su u novim vremenima posrnule i koje treba podići. Najprije je to bilo šibensko brodogradilište pa zagrebački proizvođač kabela Elka, a sada riječki škver 3. maj.
“Konkurentnost hrvatske industrije raste puno brže nego u Sloveniji, gdje ona posljednjih godina generalno gubi na važnosti pa tercijarni sektor, usluge, postaju poželjniji dio gospodarstva. Pitanje je vremena kada će hrvatska industrija preteći slovensku”, iznenađuje Šešok, koji je nakon izlaska iz socijalizma i osamostaljenja bio i prvi ministar financija Slovenije. Jedan od hrvatskih ministara gospodarstva iz 1990.-ih, Nenad Porges, uz iskustvo koje ima kao ministar, ali i kao dokazan menadžerski kadar u privatnom sektoru, savjetuje da se industriji pomogne ne poticajima, nego da se ide posve drugim putem.
“U pravilu, svi dosadašnji pokušaji da se strateški odredimo prema razvoju industrije nisu dali željene ishode i zato mislim da je ključno energiju ne trošiti na pisanje papira i biranje industrija koje bi trebali podupirati, već sav napor svesti na utvrđivanje onoga što priječi razvoj najpropulzivnijih grana”, kaže Porges. Prvi korak, dakle, treba biti poziv poduzetnicima u proizvodnom sektoru, posebice onih izvozno orijentiranih, treba ih se saslušati i detektirati što im smeta i kako im pomoći u razvoju.
Podsjeća kako je svojedobno takav potez poduzeo Ivo Sanader, za čijeg je premijerskog mandata provedena oštra eliminacija silnih zakonskih odredbi i pravila koje su bile nepotrebne i gušile su gospodarstvo. Reforma je nazvana Hitrorez, a radilo se o ukidanju 420 propisa i pojednostavljenju 371. Ta je brojka u to vrijeme, 2008., činila više od polovice propisa koji su se odnosili na gospodarstvo. No, uslijedilo je nizanje novih, posebice ulaskom u EU i usklađivanjem s EU direktivama, ali revizija kakva je tada provedena dala bi, smatra Porges, puno više.
“Strategija radi strategije je suvišna, posebice zato što je u pravilu pripremaju ljudi koji nisu u životu radili u privatnom biznisu i nemaju praktičkih iskustava. A sam dokument o osmišljavanju što bi trebale biti glavne uzdanice industrije i nije potreban jer, ako pogledate strukturu hrvatskih razvijenih tvrtki, tri četvrtine onih najuspješnijih, poput jednoroga Orqe ili Dokinga itd. niknuli su i digli se bez strategije i pomoći vlade. Što vam to govori? Pa da su niknuli zato što imaju znanja i spremni su na rizik, a to je ono što je poduzetništvo”, ističe Porges i poručuje kako upravo zbog navedenog industriji treba pomoći na drugi način. Ono što se od države očekuje, a posebice u strahovito turbulentnom vremenu u kojemu trenutačno živimo, smatra, je da ne koči poduzetnike i da se pobrine za tri stupa sigurnosti – energetsku, prehrambenu i sigurnost općenito.
Pomoć gospodarstvu, a naročito industriji, kroz smanjenje propisa i rasterećenje gospodarstva zagovara i njemački kancelar Friedrich Merz, koji europske kolege upravo poziva na oštro rezanje propisa i, među ostalim, na odustajanje od pretjerane predanosti zelenom. U suprotnom, upozorava, europsko gospodarstvo još će više zaostajati. Za Hrvatsku, koja se postavljala kao dobar đak i nastoji uklopiti u okvire koji se postavljaju u Bruxellesu, taj pristup dolazi u pravo vrijeme, kada se piše dugogodišnja razvojna strategija za njezinu industriju.
