Dok smo šetali posljednjim počivalištem brojnih Zagrepčana, Mirogojem – glavnim gradskim grobljem i jednim od najljepših u Europi – pogledom smo tražili ulaz u uvučeno dvorište koje skriva kućni broj 17 i na toj adresi malu, skrovitu radionicu našeg sugovornika, “meštra od vatre”, nad koju su se nadvile monumentalne crvenožute arkade slavnog arhitekta njemačkog porijekla Hermana Bolléa. Sve do vrata majstorove radionice kosti nam je uporno podbadao reski zimski vjetar koji je strujao duž Aleje pokojnika, a između masivnih blokova mramora koji ondje čekaju spretne ruke obližnjih klesara. Napokon, otvorio nam ih je akademski kipar, zlatar, kovač i nožar Silvio Hrnčir. Ušli smo bez razmišljanja i brzo se ugrijali uz toplu peć u kojoj je već ugodno pucketala vatra.
Zanatlija ju je naložio unaprijed i ljubazno nas posjeo za prostrani stol u sredini radionice. Na njemu su ležale oštrice u različitim fazama dovršenosti, skice i materijali koje je pretvarao u unikatna oruđa i oružja za rezanje, sječenje i bodenje. Uokolo, na manjim stolovima i po zidu bili su smješteni brojni alati osvijetljeni radnim lampama, plakat koji govori o čistoći (karataži) zlata, a u kutu radionice stajali su svesci Tehničke enciklopedije. Kud god bismo se okrenuli, spazili bismo neku gazdinu memorabiliju iz automehaničarskih dana, još uvijek silno zaljubljenog u automobilizam.
Zlatarski pristup poslu
Doista, od kovačnice je Hrnčir, vlasnik obrta zvučnog imena, a japanskog prizvuka Shaato (ime brenda spoj je njegovih inicijala i japanske riječi ato, što znači umjetnost), uspio načiniti svojevrsni dnevni boravak. Ulaz u nju, pored svog velikog kotača za trčanje, majstorova bicikla i zdjelice s vodom, ponosno je čuvao mačak Lui, koji se, čim je spazio goste, stao šepuriti oko nas. Ovdje gore, kaže nam domaćin, sagradio je sebi oazu, prostor mira u kojemu dok radi, gušta.
Kao zlatar radi već 13 godina, a izradom noževa bavi se posljednjih sedam. U tom periodu kupcima ih je isporučio više od 500. “Prije toga 20 sam godina uklesavao slova po nadgrobnim spomenicima”, prisjeća se početaka. U nožarstvu se odmah okušao s najzahtjevnijim projektom. “Odlučio sam napraviti katanu, odmah najteže”, govori nam kroz smijeh. “Na savjet kolege i prijatelja prebacio sam se na kuhinjske noževe. Kad sam iskovao svoj prvi nož, prijatelj je to snimio, podijelio na društvenim mrežama i ekipa nas je primijetila. Tad još nije bilo toliko entuzijasta koji se bave izradom noževa. Sad ih već ima dosta, no kad sam tek startao, zaista sam bio među prvima koji su se ozbiljno uhvatili tog zanata”, kaže nam. Od konkurencije se, dodaje, ipak razlikuje. “Imam zlatarski pristup poslu, koji se očituje u ‘finišu’ noža – pri uređivanju sitnica, drške, dizajna. Kvaliteta izrade je neupitna. Materijali su visokokvalitetni, naručujem ih izvan Hrvatske. Ne kujem noževe pa ih prodajem, nego radim sve po narudžbi. To je najbitnije. Kad mi klijenti dođu u radionicu, nacrtamo oštricu zajedno, zatim odaberemo materijal za dršku i čelik, oblik drške, debljinu i veličinu – sve ‘po ruci’ klijentice ili klijenta”, pojasnio je.
S radionicama, koje se od popularne američke natjecateljske serije Forged in Fire (Iskovano u vatri) koju emitira History značajno razlikuju jer nema kompeticije, žirija i pompe, krenuo je prije nešto više od godinu dana, a dosad ih je odradio više od 130. “Fokus kod nas nije na natjecanju. Procijenio sam da će polaznicima privatna, ekskluzivnija varijanta radionice biti primamljivija i funkcionalnija. Tako se svakom polazniku radionice mogu osobno posvetiti, a s obzirom na to da je prostor nevelik, a strojevi opasni, bolje je da ovdje nema previše ljudi odjednom”, zaključio je Hrnčir. Zanimljivo, od tog broja radionica većinu su pohađali IT-jevci.
“Mislim da mi je oko 110 informatičara i programera došlo na radionicu. Jednog sam upitao – pa kako to, a on mi je odgovorio: ‘Cijeli dan radimo na računalu i brine nas što uglavnom ne vidimo rezultat svog rada – fizički. Odmah idemo na drugi projekt kad završimo prethodni, segment projekta koji smo napravili nikad ne vidimo. Ovdje znamo da ćemo za četiri sata vidjeti što smo napravili i možemo si to priuštiti jer dobro zarađujemo.’ Ispalo je tako da su nam IT-jevci ustvari ciljna publika, ali generalno, i svi koji rade uredske poslove”, izjavio je Hrnčir pa dodao da je radionicu nekome moguće priuštiti i putem unaprijed plaćenog poklon-bona.
Grbovi Dinama i Hajduka
“Upad u radionicu je od 300 do 400 eura, ovisno o dužini oštrice. Do 11 centimetara, što sam više predvidio za izradu “outdoor” i lovačkih noževa, košta 300 eura, do 16 centimetara je 350 eura, a do 21 centimetar oštrice je 400 eura. U to ulazi odabir materijala, to jest drveta za dršku – čelik s kojim radimo je određen i ne može se birati. Ne radimo korice, odnosno futrole, već oštricu na kraju zapakiramo u kutiju. Pritom prolazimo kroz cijeli proces, od odabira modela noža i izrezivanja. Ne kujemo ga od debelog materijala jer mi nije u interesu pokazati kako je to težak posao i kako trebaš s čekićem u ruci provesti dva do tri sata kujući i oblikujući čelik, već da polaznik osjeti kako se zagrijani čelik ponaša. Zatim to izrezujemo po šabloni koju smo prethodno odredili pa krećemo sa svim popratnim procesima u izradi noža – normalizacijom, kaljenjem, popuštanjem, brušenjem, nasađivanjem drške, oštrenje i proizvoljnim graviranjem. Ljudi jako vole laserom ugravirati nešto u nož koji izrade, netko čak samo zbog toga kupuje radionicu. Na noževe smo gravirali i grbove Dinama, kao i Hajduka”, rekao je obrtnik.
Noževe koje izrađuje po narudžbi najviše od njega kupuju žene, i to svojim muževima, što je znakovito, šali se majstor. “Naravno, klijenti su mi i kuhari, a ima i kolekcionara, onih koji ih jednostavno vole sakupljati. U Njemačku sam, primjerice, otpremio oko 15-ak noževa”, istaknuo je. Za izradu jednog zanatskog noža u radionicama u kojima se klijenti, uz njegovo mentorstvo, mogu osobno okušati u kovačkom umijeću potrebno je četiri do pet sati rada. No, kada ga izrađujem po narudžbi, samostalno, to obično potraje i po nekoliko dana jer je svaki od njih doista jedinstven. Prvi dan uglavnom napravim većinu posla, a u preostala ga dva do tri dana još fino dorađujem, detaljiziram”, kazao je Hrnčir.
Cijena ovisi o tehnici izrade. “Standardni noževi kreću se od 20 eura po centimetru oštrice za monočelike. Za san-mai, damascus i druge tehnike laminiranja cijena je 25 eura po centimetru. San mai radi se s tri laminacije – bočne strane kuju se od dva mekša čelika, dok je jezgra od tvrđeg čelika. To su kompleksniji postupci, čelici se moraju presavijati i preklapati”, objasnio je. Za nož od 16,5 centimetara u Hrnčirovoj izradi kupac će tako iskeširati oko 330 eura.
Kako se kuje
Glas našeg domaćina odjednom se prigušio. Odveo nas je do nakovnja. Na nos je stavio masku za zaštitu od udisanja metalne prašine – “vama neće trebati, bit ćete kratko – ja sam ovdje svaki dan”, kazao nam je, a onda stavio kožnu pregaču da mu se odjeća ne zapali kad iskre počnu frcati radionicom. Odlučili smo da ćemo ovaj put proces izrade noža samo promatrati, a u njemu se okušati kad ne budemo “na dužnosti”. “Najprije ćemo izrezati komad čelika i pripremiti ga za kovanje. Režemo ga fleksericom, kutnom brusilicom.
Kad je odrezao komad čelika za “pod čekić”, kliještima ga je odložio u peć obloženu šamotom i staklenom vunom – vatrostalnim materijalima koji izdržavaju temperature do 1700 stupnjeva Celzijevih. “Radimo na plin, ne na ugljen. Zagrijavamo čelik na nekih 1000 stupnjeva, svaki se drukčije ponaša, na drukčijim se temperaturama otvrdnjava i kuje. Uglavnom radim s visokougljičnim čelicima, a ne s nehrđajućim, što je uvijek bolje. Iako, danas postoje i nehrđajući čelici s visokim postotkom ugljika pa nije nužno da mora biti običan hrđajući”, tumači Hrnčir.
Dok je peć glasno hučala, izvadio je užareni, podatni čelik i poput Hefesta se bacio na posao – počeo je žustro lupati po njemu, dajući mu oblik. “Poslije ga možemo ponovno zagrijavati. Najprije kujemo vrh, špic, a zatim se nož stanjuje prema naprijed, ovisi o tome kakav nož radimo, za koju namjenu. Što se radionice tiče, stanjujemo ga prema vrhu i dolje prema oštrici. Mi danas radimo lovački nož”, pojasnio je. Uslijedio je postupak kaljenja – užareni nož uronio je u ulje koje se potom zapalilo.
“Tako otvrdnjavamo čelik, to je najbitniji element kod izrade noža. Važna je i normalizacija čelika, više puta ovisno o tome koliko debeo komad čelika kujemo, da se čelik vrati u svoju kristalnu strukturu kako se ne bi iskrivio, puknuo nakon otvrdnjavanja. Imamo još dvije do tri normalizacije tijekom kovanja i na kraju, prije samog kaljenja, radimo još jednu normalizaciju”, objašnjava nam kovač. “Zatim radimo popuštanje ili otpuštanje čelika – u pećnici na određenoj temperaturi određeno vrijeme, ovisno o namjeni noža. Ako radimo sataru ili lovački nož, onda popuštanje traje dulje da čelik prijeđe iz staklenog, krtog stanja u žilavo. Taj balans između tvrdoće i žilavosti ključan je za svaki nož”, dodaje.
Kad smo došli, u radionici smo na restauraciji vidjeli oštećen set noževa Marina Rendića, proslavljenog chefa čiji je restoran Bistro Apetit na zagrebačkom Cmroku u potpunosti progutao plamen. “Nema brige, brušenjem ćemo mu udahnuti novi život. Najprije sam ga testirao da vidim je li i dalje tvrd, da ga ne moram ponovno kaliti, a izradit ćemo mu i novu dršku”, rekao je Hrnčir, a nedugo zatim odveo nas do vitrine u kojem čuva drvo za drške. “Samostalno sušim drvo za drške. Na današnji nož stavit ćemo šljivu, a imam i maslinu, abanoz, orah, močvarni hrast – taj stoji tisuće godina pod vodom dok ne pocrni poput kamena – pa čak i guayacán, jedno od pet najtvrđih drva na svijetu, porijeklom iz Južne Amerike”, pokazuje nam zalihe entuzijastično Hrnčir.
Neki nožari poliraju oštrice do visokog sjaja, kao i ja po narudžbi, no po uzoru na japanske majstore preferiram da im “na leđima” ostane otisak od kovanja. “Tu se vidi umijeće majstora – je li je nož ravno zakaljen, a udarci čekića, te udubine, imaju i praktičnu funkciju: hrana se ne lijepi za oštricu jer između nje i materijala ostaje zrak kad nešto režeš”, objašnjava. “Inspiriran drevnim Japanom, za naše podneblje napravio sam čak i nož za pršut”, šali se dok nam pokazuje svoju rukotvorinu. Kad nož otupi ili padne, Hrnčir nudi i uslugu oštrenja – desetak eura za klasično oštrenje na kamenu, a kod većih oštećenja cijena intervencije se penje.
“Ako ti nož padne, puknut će. Mnogi kažu: ‘Pa kako ti je puknuo nož?’ No, to znači da je kvalitetan, umjesto da se savine i ostane savijen. Nož ne može puknuti ako je od damaska. Noževi dobro podnose okomiti pritisak na bilo što, no ako ga malo nakosimo, mogao bi se otkrhnuti. Kada padne nož iskovan od monočelika, puca po pola jer je cijeli tvrd. Mačevi i katane rade se od damaska jer su to dva mekana čelika koja se ne kale tako tvrdo kao ovaj u jezgri – pa bolje drže oštricu, elastičniji su i bolje apsorbiraju udarce”, pojašnjava.
U fazi brušenja noža važno je oštricu držati pod ispravnim kutem i “čuvati prste”, upozorava majstor. “Polaznici noževe bruse sami, no moraju paziti da ne se pritom ne ozlijede. Hrnčir obično procijeni spretnost svakog polaznika radionice tako da nema bojazni da bi nešto moglo poći po zlu. “Polaznici prije kaljenja mogu brusiti s rukavicama – nebitno je ako se čelik zagrije od trenja, ali nakon kaljenja i popuštanja sve se mijenja. Tada rade bez rukavica da osjetite koliko se metal zagrijava. Čim postane topao, odmah ga hladimo u vodi. Kad bi se pregrijao, ‘otpustili’ bismo mu tvrdoću – pokvarili bismo cijeli posao”, upućuje nas u zanat kovač.
Izrada nakita
Osim oštrica, Hrnčir, uz vrijedno pojačanje, izrađuje i nakit. “Kad sam se počeo baviti nakitom, imao sam brend SH Art, a sada ga prodajemo putem Shaato webshopa, za razliku od noževa koje izrađujemo na upit. U pripremi oko izrade nakita pomaže mi supruga Romana. Kupci najviše žele naušnice, koje također radimo po narudžbi. Izrađujemo nakit od mjedi, bronce, bakra i srebra”, kaže. Tržišni skok cijena metala posljednjih godina u poslovanju, ipak tvrdi, nije znatnije osjetio. “Što se tiče nakita, radim s tankim materijalima, neznatne kilaže”, ističe. “Materijal za izradu nakita nabavljamo s domaćeg tržišta, a čelik iz Finske, Engleske, Njemačke… Dio čelika iz Japana stiže nam preko Njemačke”, objašnjava kovač. Vrijednost opreme i alata u radionici procjenjuje na više od 50 tisuća eura.
“Imao sam dosta stvari otprije – iz automehaničarskih dana, a i kao kipar po struci uvijek sam volio nešto izrađivati pa sam postupno nabavljao opremu”, kaže. U planu ima organizirati i jednodnevne radionice nakita, po uzoru na izrađivanje noževa, ističe. “Svi me pitaju kad ću krenuti ‘sa širenjem ponude’, no i to će doći na red. Radionice nakita trajat će kraće, vjerojatno oko dva sata. Nadam se da bi upravo one mogle preokrenuti trend darivanja pa će muškarci, u zamjenu za noževe, rado htjeti darovati nakit svojim ženama”, zaključuje Silvio Hrnčir.
