Posljednjih godina digitalizacija se smatra imperativom za baštinski sektor kao i imperativom kulturne politike. Digitalne kulturne politike su podijeljena nadležnost između EU i njezinih država članica. Regulatorni okvir EU-a je prilično složen. Osim toga, fragmentacija pravnog sustava između država članica predstavlja prepreku za ostvarenje punog potencijala digitalne kulturne baštine EU-a. Na razvoj digitalne kulture u EU uvelike utječu implicitne kulturne politike koje dolaze iz sektora komunikacija, medija i poslovanja, oblikujući tako širi kontekst digitalne transformacije.
Utjecaj digitalizacije na knjižnice, arhive i muzeje (AKM institucije, baštinske institucijske ili memorijske institucije) može se promatrati kroz tri aspekta: institucionalni, profesionalni i korisnički. Institucionalna transformacija predstavlja najvidljivije i najopipljivije manifestacije učinaka digitalne transformacije. Usvajanje novih modela kao što su laboratoriji, platforme i digitalni inkubatori primjeri su digitalne transformacije institucija sa značajnim učinkom na suradnju i kreativnost u sektoru baštine, adresirajući raznolike potrebe i interese današnjih korisnika.
Uloga NSK-a
Procesi digitalne transformacije kulturnog sektora vidljivi su i u Hrvatskoj, gdje AKM institucije sve aktivnije sudjeluju u razvoju digitalne kulturne infrastrukture i uvođenju europskih standarda otvorenog pristupa. Primjerice, Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK) u Zagrebu otvorila je u siječnju 2020. svoj digitalni laboratorij nazvan NSK DigiLab. Aktivnosti NSK DigiLaba uključuju organizaciju obrazovnih programa, radionica i predavanja iz područja STEM-a, pružanje usluga 3D ispisa te ponudu IKT opreme i softvera u kreativne, obrazovne i istraživačke svrhe.
Uloga NSK ističe se i u razvoju infrastrukture i potpori otvorenoj znanosti na nacionalnoj i međunarodnoj razini. U svibnju 2025. usvojen je Hrvatski plan za otvorenu znanost, pri čemu je NSK imala ulogu u kao članica Inicijative za Hrvatski oblak za otvorenu znanost. Rad knjižnica tako više nije ograničen na tradicionalne usluge čuvanja i posudbe građe, već se proteže na digitalne inovacije, aktivnu potporu otvorenoj znanosti i ulogu središnje točke za tehnološku edukaciju šire javnosti.
Transformacija se odvija uz suradnju raznolikih stručnjaka, kao i aktivnim sudjelovanjem korisnika. Kao što Parikka sugerira, svi smo postali kustosi u digitalnom dobu. Naše svakodnevne interakcije na platformama, kao i interakcija olakšana algoritmima, doprinose sustvaranju znanja i narativa digitalnih arhiva, utječući na taj način na evoluciju tradicionalnih AKM institucija. Drugim riječima, internet posjeduje transformativni potencijal za preispitivanje i aktivni angažman s kulturnim pamćenjem, omogućavajući nove oblike pristupa, interpretacije i diseminacije koji nadilaze doseg tradicionalnih institucija. Taj je potencijal dodatno pojačan postojećim politikama otvorenog pristupa, koje omogućuju javnosti da slobodno pristupi i ponovno koristi digitalni kulturni sadržaj.
Očekuje se da će otvoreni podaci poticati “društveni angažman”, definiran kao proces komuniciranja i sudjelovanja unutar online zajednica.
U novijoj se literaturi, institucionalna transformacija kulturnog sektora, a posebno AKM institucija, uglavnom analizira kroz koncept konvergencije, odnoseći se na proces spajanja institucionalnih karakteristika u digitalnom dobu. Ipak, trenutačni poticaj za suradnju i konvergenciju u AKM sektoru nije nov. Primjer arhiva u muzejima pokazuje da neke institucije dugo rade zajedno, čak i kada je dominantan trend bio ka razdvajanju.
Oblikovanje digitalne baštine
Iako knjižnice, arhivi i muzeji djeluju u različitim domenama, među njima postoje brojne dodirne točke: od javne misije i političkih ciljeva do društvenog položaja baštinskih stručnjaka i temeljnih vrijednosti koje zastupaju.
Te zajedničke značajke ključne su za razumijevanje promjenjivih izazova s kojima se suočavaju, ali i za oblikovanje zajedničkog institucionalnog okvira. Upravo ta konvergencija čini osnovu institucionalnog okvira AKM sektora poznatog pod nazivom “memorijske institucije”. Iz korisničke perspektive, koja u digitalnom okruženju podrazumijeva pristup sadržaju neovisno o izvornoj instituciji, oblikuje se koncept “jedinstvene točke pristupa” koji nude digitalne platforme, što je ključna značajka konvergencije AKM institucija.
Iako je digitalizacija znatno olakšala konvergenciju institucionalnih karakteristika arhiva, knjižnica i muzeja, riječ je o složenom fenomenu koji ne proizlazi samo iz tehnoloških imperativa. Konvergencija AKM institucija oblikovana je višestrukim čimbenicima koji, osim imperativa digitalizacije, imaju veze i s evoluirajućom prirodom kapitalizma, usmjerenošću na korisnike i porastom participativnih praksi. Unatoč toj raznolikosti pokretača, proces njihova povezivanja u “digitalne memorijske institucije” pridonosi povećanju vidljivosti sektora. U tom kontekstu, institucionalna konvergencija AKM institucija ne koristi samo sektoru, već i različitim dionicima.
Imperativ digitalizacije baštine dodatno je kompliciran onim što Jin naziva “platformskim imperijalizmom”, konceptom koji naglašava kako digitalne platforme ostvaruju kontrolu i utjecaj u globaliziranom svijetu, otvarajući važna pitanja o njihovu ekonomskom, kulturnom i političkom utjecaju.
Digitalne platforme danas prožimaju gotovo sve aspekte naših života. Otkako je internet ponudio nove mogućnosti za kulturnu proizvodnju i recepciju, platforme su postale ključne u manifestiranju i davanju prioriteta određenim kulturnim proizvodima i trendovima. Trend platformi prisutan je i u području kulturne baštine. One djeluju kao akteri javne vrijednosti i komercijalni akteri. Autori navode da je taj proces uravnotežujuće politike u EU dobio novu dimenziju zbog utjecaja pandemije bolesti COVID-19, koja je dodatno intenzivirala korištenje platformi građana u svrhu rada i zabave. Zbog kontinuiranog tehnološkog napretka, zajedno s porastom broja projekata vezanih uz kulturnu baštinu, dolazi do porasta broja digitalnih platformi za baštinu. Taj porast ukazuje na dvije stvari: prvo, arhitektura platforme može podržati objedinjavanje svjetske kulturne baštine putem “jedinstvene pristupne točke”; i drugo, ukazuje na potragu za zajednicom, bilo da je ona profesionalna ili lokalna.
Europeana, jedinstvena pristupna točka europskoj digitalnoj kulturnoj baštini, ilustrira ovu evoluciju. U manje od dva desetljeća, transformirala se iz “digitalne knjižnice” u “portal”, a zatim u “platformu”. Osim toga, Europeana funkcionira i kao važna zajednica za stručnjake digitalne kulturne baštine u EU i šire. Digitalna kulturna politika EU-a usko je isprepletena s projektima masovne digitalizacije kao što je Europeana.
Hrvatska je s aktivnim sudjelovanjem u inicijativi Europeana započela 2008. godine. Od početka članstva, ukupan doprinos Hrvatske Europeani kroz članarinu iznosi 26.000 eura. Istovremeno, 108.900 eura iz proračuna EU-a namijenjenog financiranju Europeane uloženo je u aktivnosti na području Hrvatske.
Bez očekivanih rezultata
Što se tiče količine zapisa, doprinos Hrvatske je u posljednjem je desetljeću bio spor, ali primjetan. Sa 180.057 zapisa u prosincu 2025. godine, zabilježen je porast od 63,69 % u odnosu na 110.000 zapisa deset godina ranije. Ovaj je napredak rezultirao i boljim rangiranjem: Hrvatska se trenutačno nalazi na 24. mjestu od 48 zemalja, u odnosu na 29. mjesto prije deset godina. Dok se ranijih godina isticao problem nedostatka licenci za ponovno korištenje zapisa, trenutačno stanje pokazuje da je 81.6% zapisa koje je dostavila Hrvatska s otvorenom licencom.
Iako je nacionalni agregator za kulturni sadržaj osnovan 2014. godine u svrhu olakšavanja slanja digitalnog sadržaja na Europeanu, on nije postigao očekivane rezultate. Analiza stanja digitalizacije kulturne baštine u Hrvatskoj pokazala je da ga je koristio vrlo mali broj kulturnih institucija, što je rezultiralo skromnim volumenom sadržaja. Kao glavni i dugotrajni problem isticao se nedostatak koordinacijskog tijela za proces agregacije.
Kao odgovor na ove izazove, Ministarstvo kulture je provelo projekt “e-Kultura – Digitalizacija kulturne baštine”. Projekt je predstavljen u ožujku 2020. godine i proveden je u partnerstvu s Hrvatskim državnim arhivom, Hrvatskom radiotelevizijom, Muzejom za umjetnost i obrt te Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu, a sufinanciran je iz Europskog fonda za regionalni razvoj u okviru Operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014. – 2020. Tijekom provedbe postojeći agregacijski sustav zamijenjen je novim, a uspostavljena je i platforma koja služi kao jedinstvena nacionalna pristupna točka digitalnoj kulturnoj baštini.
Europa za digitalno doba
Cilj projekta, naveden u Strateškom planu Ministarstva kulture za razdoblje 2020. – 2022., bio je jačanje infrastrukture za digitalizaciju te podržavanje sustava koji osiguravaju interoperabilnost i dugoročnu održivost. Projekt je službeno zaključen krajem 2023. godine, nakon čega je platforma postala trajna nacionalna usluga. Time bi se trebalo olakšati ponovno korištenje informacija i potaknuti razvoj usluga s dodanom vrijednošću. Novi pristup treba iskoristiti prilike za jačanje doprinosa digitalne kulturne baštine europskom gospodarstvu.
Vidljivo je da, potaknuto naglim porastom podataka iz novih tehnologija, hiperpovezano društvo transformira postojeće poslove i stvara nove. Integracija tehnologije i podataka upravlja i lancima vrijednosti i ekosustavima. Trenutačni okvir digitalne kulturne politike EU-a, utemeljen na zajedničkoj infrastrukturi, pokazuje dva dominantna smjera: jedan fokusiran na podatke i digitalni suverenitet, a drugi na europski identitet i pamćenje.
“Zajednički europski podatkovni prostor za kulturnu baštinu” novi je instrument Europske komisije za potporu višeslojnim ekosustavima. Suverenitet nad podacima jedan je od ključnih koncepata podatkovnih politika EU-a, i protuteža je komercijalnoj platformizaciji, gdje su svi podaci koncentrirani i u rukama privatnih kompanija s primarno komercijalnim interesima, te ima za cilj osigurati da države članice ponovno potvrde svoj autoritet u digitalnoj sferi.
Europeana se promatra kao temelj za izgradnju “zajedničkog prostora podataka” za kulturnu baštinu, ali i kao platforma za ponovnu uporabu i dijeljenje digitaliziranog materijala baštine. U tom pogledu, države članice bi trebale ojačati ulogu agregatora kao posrednika između Europeane i ustanova kulturne baštine te poticati njihov aktivni doprinos podatkovnom prostoru. Primjetno je da narativ suvereniteta raste u diskursima EU-a. Koncept digitalnog suvereniteta odnosi se na ideju da bi države članice trebale ponovno potvrditi svoj autoritet i zaštititi svoju autonomiju u digitalnoj sferi. Zapravo, jezik “digitalnog suvereniteta i strateške autonomije” već je postao integriran u političke izjave i dokumente Europske unije. Glavni poticaj za “europski digitalni suverenitet” je izazivanje geopolitičke dinamike i koncentracije globalne tehnološke tržišne moći u Sjedinjenim Državama i Kini. U svojoj digitalnoj strategiji iz 2019. godine, “Europa spremna za digitalno doba”, Europska komisija je proglasila potrebu Europe da ojača svoj digitalni suverenitet i uspostavi vlastite standarde.
Slično tome, najava Google Printa (kasnije poznatog kao Google Books) 2004. – 2005. godine motivirala je stvaranje Europeane. Namjera Googlea bila je digitalizirati knjige iz najvažnijih knjižnica u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu. Iz zabrinutosti da bi Google mogao privatizirati europska djela, Europska komisija je predložila pokretanje vlastite digitalne knjižnice. Danas je Europeana jedan od najvećih agregatora s više od 50 milijuna predmeta kulturne baštine iz preko 4000 galerija, knjižnica, muzeja i arhiva u Europi. Budući da se Europeana uglavnom financira od Europske komisije, usko je vezana za geopolitičke ciljeve EU-a.
U 2024. godini, 21 od 27 država članica EU-a izvijestila je o poduzimanju različitih radnji za poticanje svojih ustanova kulturne baštine da dijele svoj digitalizirani kulturni baštinski materijal u zajedničkom podatkovnom prostoru EU-a. Zasad su samo četiri zemlje unutar EU-a propisale obvezu da ustanove kulturne baštine moraju svoj digitalizirani sadržaj učiniti dostupnim u zajedničkom podatkovnom prostoru EU-a kako bi primile javno financiranje. Očekuje se da će stvaranje zajedničkog europskog podatkovnog prostora za kulturnu baštinu omogućiti AKM institucijama da svoje poslovanje, usluge i doseg prošire i prilagode dimenzijama i standardima koji vrijede za cjelokupno jedinstveno europsko tržište, u skladu s Europskom strategijom za podatke.
Dakle, brojne su prednosti postojanja digitalne infrastrukture za kulturnu baštinu: upravljanje podacima, pokazivanje društvene i ekonomske vrijednosti kulturnog sadržaja te utjecaj na oblikovanje određenih narativa.
postale ključne u manifestiranju i davanju prioriteta određenim kulturnim proizvodima i trendovima/Shutterstock
Transformacija pamćenja
Fragmentacija sadržaja kulturne baštine na raznim platformama doprinosi temeljnoj transformaciji AKM institucija koja utječe ne samo na institucionalne strukture već i na sam koncept kolektivnog pamćenja, kao i na baštinsku zajednicu. Digitalne tehnologije, stoga, ne predstavljaju samo skup alata već i katalizator za konceptualne promjene kada ih, na primjer, koristi, razvija, održava i operativno koristi Digitalna istraživačka infrastruktura za umjetnost i humanističke znanosti DARIAH EU (te hrvatski konzorcij DARIAH HR).
Iz perspektive kulture, baština predstavlja materijalizaciju kolektivnog pamćenja. Posljednjih su godina istraživači skrenuli pozornost na koncept “medijatizacije pamćenja”. Temeljna ideja tog koncepta je da se putem digitalnih tehnologija pamćenje može transformirati i rekonfigurirati na različite načine, stvarajući nove kombinacije značenja. Ipak, još uvijek postoji istraživački jaz u razumijevanju utjecaja digitalne transformacije na procese stvaranja kolektivnog pamćenja. Recentna se akademska istraživanja ponovno fokusiraju na kolektivno pamćenje u kontekstu digitalne transformacije u AKM institucijama, ali uglavnom vezano uz digitalne kulturne politike EU-a.
Glavni razlog za obnovljeni fokus na kolektivno pamćenje u AKM institucijama je pomak s fizičkih na virtualne reprezentacije kulturne baštine, ali i zbog temeljnih političkih interesa usklađenih s institucionalnom promjenom. Fokus EU-a na podatkovne politike i politike kulturnog pamćenja usko je povezan s ovim institucionalnim pomakom. Europeana se sve više percipira kao društveni i politički akter. Riječ je o izrazito političkoj strukturi koja djeluje izvan i između nacionalnih i supranacionalnih struktura. Uzimajući to u obzir, postoji tendencija EU-a da oblikuje europsku politiku kulturnog pamćenja. Drugim riječima, Europeana se promatra kao instrument ili, preciznije, pokretač stvaranja kulturnog identiteta u kojem se lokalna i nacionalna baština spajaju s europskom baštinom.
Trenutačna digitalna kulturna politika EU-a, temeljena na masovnoj digitalizaciji, korištenju podataka i transformaciji europskog pamćenja, vrši značajan pritisak na digitalnu transformaciju AKM institucija. Digitalne infrastrukture za kulturu već postavljaju specifične tehničke standarde, i što je važnije, logiku kako bi baštinske (memorijske) institucije trebale djelovati online.
Kulturna baština i identitet
Za budući razvoj AKM institucija i njihovu relevantnost u društvu ključno je upravljanje digitalnom kulturnom baštinom, budući da “medijatizirana pamćenja” igraju važnu ulogu u konstruiranju individualnog i kolektivnog identiteta.
Digitalna kulturna baština danas obuhvaća mnogo više slojeva, uključujući i umjetnu inteligenciju, koja se sve više koristi za analizu ogromnih količina kulturnih podataka, stvarajući prilike za razumijevanje, očuvanje i interakciju s našom prošlošću. Iz tog razloga, europski podatkovni prostor za kulturnu baštinu obećavajuća je inicijativa čiji je cilj premostiti praznine u digitalizaciji i pružiti sveobuhvatniji pristup stručnjacima u području baštine. No, njezin će uspjeh ovisiti o sposobnosti da učinkovito adresira raznolike potrebe sektora kulturne baštine, a ne da se isključivo fokusira na njen ekonomski potencijal.
Budući da će digitalna kulturna baština postupno dobivati na važnosti i rasprostranjenosti te da će omogućiti sudjelovanje na načine koji nadilaze mobiliziranje znanja i istraživanja, važno je razumjeti kako digitalne tehnologije i kulturne politike međusobno djeluju u oblikovanju budućnosti AKM institucija u EU. Potrebno je dalje istražiti kako digitalni mediji omogućuju višestruko razumijevanje naše stvarnosti i kako AKM institucije koriste tu prednost. Stoga, postoji potreba za kombiniranim pristupom koji uzima u obzir složenost digitalne kulture kao političkog pitanja, a koje ima značajan utjecaj na AKM institucije u Europskoj uniji.
