Dok svijet juri prema sve hitnijim rokovima u borbi protiv klimatskih promjena, afrički tvorci politika moraju napustiti utješnu iluziju da će samo veća proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora zadovoljiti globalne ciljeve smanjenja emisija. U stvarnosti, strategija borbe protiv klimatskih promjena koja se fokusira na zelenu energiju, ali zanemaruje razvoj, riskira ostvarivanje dobrobiti po pitanju klimatskih promjena, a da pritom ne donese razvojne koristi.

Iako su emisije stakleničkih plinova u Africi u prosjeku niske, taj se kontinent suočava s dubokim ekonomskim i dužničkim pritiscima koji bi mogli ometati njegovu sposobnost dekarbonizacije i izgradnje otpornosti. Stoga svaka vjerodostojna klimatska strategija mora kombinirati otpis duga s razvojem usmjerenim na rast i niske emisije ugljika.

Ogroman potencijal

Ove su ideje središnje u najnovijem izvješću Panela stručnjaka za Afriku, koji je osnovan tijekom predsjedanja Južnoafričke Republike G20 da se ispita kako usmjeriti ulaganja na načine koji podržavaju trajan, opsežni razvoj. Izvješće poziva na koordinirani otpis duga i poziva čelnike G20 da mobiliziraju javni i privatni kapital kako bi potaknuli afričke inovacije.

Unatoč ogromnom potencijalu Afrike za obnovljive izvore energije, tempo i opseg njezine zelene tranzicije na kraju će ovisiti o temeljnim stvarnostima njezinih nacionalnih gospodarstava. Taj kontinent već ima gotovo 34 gigavata instaliranih hidroenergetskih kapaciteta, čak i prije velikih projekata poput Velike etiopske renesansne brane snage 6,5 gigavata. Njegov potencijal po pitanju solarne energije, od 7900 gigavata, izvanredan je, s instaliranim kapacitetom koji je rastao za 54 posto godišnje između 2011. i 2020. Resursi vjetra iznose oko 461 gigavat tehničkog potencijala. Samo Istočnoafrički rascjep sadrži otprilike 15 gigavata neiskorištenih geotermalnih resursa.

No, pravi izazov nije brojanje koliko zelenih elektrona Afrika može proizvesti, već osigurati da ulaganja u čistu energiju pomažu afričkim zemljama da ostvare svoje razvojne ciljeve. Za to se tvorci politika moraju usredotočiti na nekoliko ključnih pitanja.

Razumijevanje korijena razvojnih problema kontinenta mora biti na prvom mjestu. Većina zemalja subsaharske Afrike i dalje je snažno ovisna o izvozu robe i sirovina, a takav je razvojni put učvrstio strukturne neravnoteže i ograničio rast drugih sektora.

Nigerija je jasan primjer toga. Prije otkrića nafte, ta je zemlja imala dinamičan poljoprivredni sektor. No, uslijed rasta prihoda od nafte, poljoprivreda je brzo gubila na značaju, a izvoz je pao za 17 posto na vrhuncu naftnog buma 1970-ih. Zbog ove pretjerane ovisnosti o jednoj sirovini, klasičan primjer “nizozemske bolesti”, nigerijsko je gospodarstvo postalo izuzetno ugroženo šokovima cijena i tržišnom volatilnošću.

Održivo upravljanje kulturnim prostorom

Nova inovacija na tvrđavama: Šibenik predvodi digitalnu renesansu baštine

Novi standard

Eccos i Petrokemija – digitalna transformacija kamionskog prometa

Drugo, skaliranje ulaganja koja doprinose ublažavanju klimatskih promjena iziskuje puno jasniju sliku o dužničkom okruženju tog kontinenta: njegovu veličinu, sastav i kako ga stabilizirati. Iako će dodatno financiranje biti ključno, svako novo zaduživanje mora biti povezano s poboljšanjem produktivnosti i ekonomskom otpornošću.

To kratkoročno nalaže jačanje sektora poput poljoprivrede i turizma, uz postavljanje temelja za prijelaz prema vrjednijim dobrima i uslugama. Primjerice, Gana i Obala Bjelokosti zaslužne su za otprilike polovicu svjetske proizvodnje kakaa, no ograničena ulaganja u istraživanje i razvoj te preradu znače da se većina vrijednosti i dalje ostvaruje drugdje, pa oba gospodarstva ostaju izložena tržišnim oscilacijama i ograničavaju se mogućnosti za diverzifikaciju.

Treće, gospodarstva poput Južnoafričke Republike morat će ojačati svoju konkurentnost dok na snagu stupaju politike poput Mehanizma EU-a za ugljičnu prilagodbu na granicama. Ove mjere teško će pogoditi ugljično intenzivne sektore, naglašavajući potrebu za odstupanjem od trenutačnog afričkog modela “rastite sada, čistite kasnije”. Da bi se energetska tranzicija pretvorila u trajni gospodarski rast, dekarbonizacija mora biti uparena s industrijalizacijom i pravom diverzifikacijom.

Pristupačna i pouzdana energija

Četvrto, pogrešna raspodjela kapitala bila bi posebno skupa za zemlje s visokim dugom u vrijeme kada troškovi zaduživanja vrtoglavo rastu u velikom dijelu Afrike. Zbog toga je ključno usredotočiti se na inicijative zelenog rasta koje donose značajne dobitke u produktivnosti i ekonomske prilike.

Istovremeno, pristupačna i pouzdana električna energija ostaje ključna za ostvarenje afričkog proizvodnog potencijala i integraciju njezine mlade populacije, koja se ubrzano urbanizira, u globalno gospodarstvo. Primjerice, tvrtke koje posluju u posebnoj gospodarskoj zoni Diamniadio u Senegalu istaknule su visoke troškove električne energije kao glavni čimbenik koji narušava njihovu konkurentnost.

Na kraju, afričkim tvorcima politika potrebna je dugoročna vizija kako bi njihova gospodarstva trebala izgledati za dva ili tri desetljeća. Rješenja za ublažavanje klimatskih promjena ne smiju samo smanjiti emisije, već moraju stvoriti načine da te zemlje napreduju u lancu vrijednosti i sudjeluju u razvoju tehnologija budućnosti.

Gospodarstvo 21. stoljeća je gospodarstvo ideja, u kojem se zemlje natječu u razvoju rješenja za nacionalne, regionalne i globalne izazove. Ako se provode ispravno, ulaganja u ublažavanje klimatskih promjena mogu pomoći u razvoju dinamičnih afričkih gospodarstava pokretanih inovacijama. No, to iziskuje koherentnu dugoročnu viziju smjera u kojem ide gospodarstvo koji taj kontinent traži.

© Project Syndicate, 2026.