U trenutku kada Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije počinje izradu Akcijskog plana za biootpad, Hrvatska udruga kompostana ovih se dana službeno obraća Ministarstvu s inicijativom za uključivanje svojih predstavnika u radnu skupinu. Iako se na prvi pogled radi o proceduralnom koraku, riječ je o potezu koji otvara znatno šire pitanje: kako osigurati da dokument koji će definirati budućnost gospodarenja biootpadom u Hrvatskoj bude stvarno provediv, a ne samo normativno ispravan.
Plan gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2023. – 2028. godine jasno prepoznaje biootpad kao jednu od najznačajnijih frakcija komunalnog otpada, s najvećim potencijalom za ostvarenje ciljeva kružnoga gospodarstva.
Operativni izazovi
Biootpad čini između 35 i 40 posto udjela miješanog komunalnog otpada, a njegovo odvojeno prikupljanje i oporaba preduvjet su za smanjenje količina otpada koji se odlažu, povećanje stope recikliranja te smanjenje negativnih utjecaja na okoliš. U tom kontekstu plan postavlja jasan i mjerljiv cilj: najmanje 36 posto biootpada iz komunalnog otpada mora se odvojeno prikupiti i reciklirati.
Kada se u planu gospodarenja otpadom govori o cilju od 36 posto biootpada, važno je tu brojku prevesti u stvarne količine. Prema podacima Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije za 2024. godinu, u Hrvatskoj je nastalo 1.878.802 tone komunalnog otpada, pri čemu biootpad čini približno 35 do 40 posto te mase. To znači da u sustavu godišnje nastaje oko 750 tisuća tona biootpada. Cilj od 36 posto u praksi stoga znači da bi Hrvatska do kraja planskog razdoblja trebala biti sposobna odvojeno prikupiti i kvalitetno obraditi približno 270 tisuća tona biootpada godišnje. Sve preostale količine, koje su veće od 400 tisuća tona, i dalje ostaju u miješanom komunalnom otpadu, što jasno pokazuje da ispunjenje cilja iz plana ne znači rješavanje biootpada, nego tek uspostavu minimalno funkcionalnog sustava.
Na razini strateškog dokumenta taj cilj djeluje ostvarivo. Međutim, iskustvo s terena pokazuje da se iza svake postotne točke krije niz operativnih izazova. Odvojeno prikupljanje biootpada nije samo pitanje uvođenja dodatnih spremnika ili nove organizacije odvoza, već zahtijeva stabilan sustav u kojem su prikupljanje, obrada i krajnja uporaba materijala međusobno usklađeni. Bez tog balansa, povećanje količina odvojeno prikupljenog biootpada vrlo brzo otvara nova pitanja, od kvalitete ulaznog materijala do troškova obrade i zbrinjavanja nečistoća.
Nema infrastrukture
Plan gospodarenja otpadom pritom jasno upućuje na potrebu razvoja i jačanja kapaciteta za obradu biootpada, u prvome redu kroz kompostiranje i anaerobnu digestiju. U stvarnosti, međutim, sustav se suočava s paradoksalnom situacijom u kojoj se dio postojećih kompostana i bioplinskih postrojenja zatvorio, dok se istodobno na razini strateških dokumenata postavljaju sve ambiciozniji ciljevi. Takav raskorak između planskih ambicija i operativne stabilnosti upućuje na ozbiljne slabosti u upravljanju sustavom i regulatornom okruženju, osobito u dijelu koji se odnosi na predvidivost poslovanja i sigurnost ulaganja u infrastrukturu za obradu biootpada.
Dodatnu težinu toj situaciji daje činjenica da se zatvaranja i otežano poslovanje postrojenja događaju u okolnostima u kojima je povjerenje u nadzorne mehanizme sustava ozbiljno narušeno. Umjesto da se inspekcijski i regulatorni okvir percipira kao alat za unaprjeđenje kvalitete i zakonitosti rada, u praksi se sve češće doživljava kao izvor neizvjesnosti i rizika za operatore koji posluju u skladu s propisima. U takvom kontekstu, bioplinska postrojenja, koja su u pravilu projektirana za obradu poljoprivrednih supstrata poput silaže, stajnjaka i gnojovke, tek u ograničenoj mjeri prihvaćaju komunalni biootpad, ne samo zbog tehničkih ograničenja i nedostatka infrastrukture za uklanjanje nečistoća, već i zbog regulatorne nesigurnosti koja obeshrabruje dodatna ulaganja.
Posebno je problematično što dosadašnji natječaji za nabavu opreme, uključujući one financirane iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, nisu bili oblikovani na način koji bi sustavno odgovorio na stvarne potrebe postojećih postrojenja. Umjesto jačanja kapaciteta koji već postoje i rade, sustav je u više navrata slao nejasne ili kontradiktorne signale tržištu. Posljedica je situacija u kojoj se, s jedne strane, formalno zagovara povećanje obrade biootpada, dok se s druge, gubi infrastrukturna osnova bez koje ti ciljevi ne mogu biti ostvareni.
Posebno važno pitanje u tom kontekstu je ekonomika biootpada. Svaka odluka donesena na razini akcijskog plana izravno se reflektira na troškove komunalnih društava, jedinica lokalne samouprave i krajnje korisnike usluge. Neusklađenost između količina prikupljenog biootpada i mogućnosti njegove obrade može dovesti do rasta operativnih troškova, povećanja cijena komunalnih usluga i pada povjerenja građana u sustav. Upravo zato akcijski plan mora uzeti u obzir realne financijske i organizacijske kapacitete sustava, a ne se oslanjati isključivo na ciljane vrijednosti.
Jednako važan segment odnosi se na kvalitetu biootpada. Odvojeno prikupljeni biootpad ima stvarnu vrijednost samo ako je dovoljno čist da se iz njega može proizvesti kompost ili digestat s uporabnom vrijednošću. U suprotnom, sustav generira dodatne troškove kroz izdvajanje nečistoća, njihovo zbrinjavanje i smanjenu kvalitetu krajnjeg proizvoda. Iako plan prepoznaje važnost edukacije i informiranja građana, praksa pokazuje da edukacija bez jasnih operativnih pravila, kontinuirane kontrole i povratne informacije često ne daje željene rezultate.
Uz oporabu, plan snažno naglašava i sprječavanje nastanka biootpada kao hijerarhijski najviši cilj. Smanjenje bacanja hrane, promjena potrošačkih navika te optimizacija sustava u kućanstvima, ugostiteljstvu i trgovini prepoznati su kao ključni elementi dugoročno održivog sustava. Međutim, i ovdje je presudna provedba. Prevencija nije jednokratna kampanja, već dugoročan proces koji zahtijeva koordinirano djelovanje države, lokalne razine i gospodarskih subjekata.
Imperativ akcijskog plana
Plan gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2023. – 2028. godine jasno je postavio ciljeve i smjer razvoja sustava. Sljedeći korak, izrada akcijskog plana za biootpad, zahtijeva njihovu preciznu operacionalizaciju kroz jasno definirane uloge, kapacitete i provedbene mehanizme. Upravo u toj fazi dolazi do izražaja vrijednost iskustva onih koji biootpad svakodnevno zaprimaju, obrađuju i pretvaraju u kompost ili digestat.
Akcijski plan za biootpad ima potencijal postati jedan od najvažnijih provedbenih dokumenata u području kružnoga gospodarstva u Hrvatskoj u ovom desetljeću upravo zato što se na njemu lomi odnos između strateških ambicija i stvarnih mogućnosti sustava. Za razliku od općih planskih dokumenata, akcijski plan mora jasno definirati kako se ciljevi pretvaraju u svakodnevnu praksu, kroz organizaciju prikupljanja, dostupne kapacitete obrade, logistiku, financijske modele i odgovornosti pojedinih dionika. Njegov stvarni doseg neće se mjeriti brojem usvojenih mjera ni dinamikom njihova donošenja, već time hoće li rezultirati stabilnim i predvidivim sustavom u kojem se biootpad kontinuirano i kvalitetno obrađuje, bez zastoja, izvanrednih rješenja i prebacivanja problema s jedne karike lanca na drugu.
Uspješan akcijski plan mora osigurati da povećanje količina odvojeno prikupljenog biootpada istodobno prati razvoj kapaciteta za njegovu obradu, kako se sustav ne bi suočio s paradoksom u kojem formalni uspjeh u prikupljanju proizvodi operativne i financijske probleme u fazi obrade. To podrazumijeva jasno planiranje ulaganja, realne rokove, usklađenost s prostornim i regulatornim ograničenjima te razumijevanje sezonalnosti i regionalnih razlika u nastanku biootpada. Bez takvog pristupa svako odstupanje od plana brzo se reflektira kroz povećane troškove komunalnih usluga, smanjenu kvalitetu izlaznih proizvoda i gubitak povjerenja javnosti u cijeli sustav.
Jednako važno, akcijski plan mora pružiti dugoročnu sigurnost operaterima koji ulažu u infrastrukturu za obradu biootpada, ali i jedinicama lokalne samouprave koje snose financijski teret organizacije sustava. Predvidivost u pravilima, količinama i tokovima materijala preduvjet je za donošenje investicijskih odluka, bez kojih se ciljevi kružnoga gospodarstva ne mogu ostvariti. U tom su smislu stabilnost sustava i smanjena potreba za stalnim korekcijama ključni pokazatelji uspješnosti, jednako važni kao i same količine obrađenog biootpada.
U konačnici, vrijednost akcijskog plana za biootpad mjerit će se njegovom sposobnošću da poveže okolišne ciljeve s ekonomskom održivošću i upravljačkom učinkovitošću. Dokument koji uspije uspostaviti ravnotežu između ambicije i realnosti, između propisa i prakse, postat će temelj na kojem se može graditi dugoročno održiv sustav gospodarenja biootpadom.
Uključivanje struke
Suprotno tome plan koji zanemari operativne aspekte provedbe vrlo brzo će zahtijevati izmjene, dopune i krizne intervencije, čime će se izgubiti i vrijeme i povjerenje. Resursi koji su u tranziciji prema kružnom gospodarstvu jednako su važni kao i financijska sredstva.
U tom kontekstu inicijativa Hrvatske udruge kompostana dobiva dodatnu težinu. Riječ je o organizaciji koja okuplja subjekte izravno uključene u obradu biootpada i raspolaže znanjem stečenim u svakodnevnom radu, u uvjetima u kojima se susreću regulatorni zahtjevi, tehnološka ograničenja i tržišna logika. Uključivanje takve struke u izradu akcijskog plana ne znači zadiranje u nadležnosti institucija, već osiguravanje da mjere budu prilagođene stvarnim uvjetima provedbe.
Na biootpadu će se vrlo brzo vidjeti razlika između planiranja i stvarnosti. Upravo se zato inicijativa Hrvatske udruge kompostana da sudjeluje u izradi akcijskog plana treba promatrati kao pokušaj da se ta dva svijeta povežu u trenutku kada je to još moguće. Ako je cilj da plan gospodarenja otpadom 2023. – 2028. dobije provedbeni alat koji će doista funkcionirati, tada je uključivanje onih koji sustav svakodnevno provode ne samo logično, nego i nužno.
