Zamislimo nekog veleposlanika koji se nakon godišnjeg odmora vratio na dužnost u Zagreb i posegnuo za ovdašnjim medijima. S njihovih naslovnica saznajemo da onaj tko veliča ustaštvo očito ima problema s mozgom, da Milanović treba odlikovati one koje je Tuđman najurio, da je Rusija na koljenima zbog sankcija, da su američke snage presrele i zaplijenile tanker kod Venezuele… i sve to dok pronicljivi politolog Anđelko Miardović smatra da Hrvatska posljednjih šest mjeseci na trenutke podsjeća na Weimarsku republiku.

I to su vijesti, ako se ne bave reakcijama regije na slučaj studentice prava osuđene u Dubaiju. To, pak, da je predsjednik hrvatske Vlade bio u Rimu, Parizu i Berlinu, to iz hrvatskih medija jedva da možete saznati.

Za medije u Hrvatskoj predsjednik Vlade Andrej Plenković gotovo i ne postoji. Evo, u šest dana održao je četiri govora – u Valle d’Aosti na samitu Le Grand Continent, u Rimu na Gregorijani, u Parizu za IFRI-ju – Francuski institut za međunarodne odnose, i u Berlinu za Konrad Adenauer Stiftung. Prije nekoliko dana bio je kod Meloni u Rimu, bio je s obitelji kod Pape, zatim na sastanku Trilaterale u Beču, plus još jedna konferencija Economista prošli tjedan i još jedna ovaj tjedan u petak. Stigao je i na Summit EU – Afrička unija u Luandi, Angola, te na sastanke s glavnim tajnikom OECD-a i glavnim direktorom UNESCO-a. No, ni to nije bilo dovoljno da vijest o susretu s Merzom zauzme istaknuto mjesto u jednom od dva vodeća dnevna lista. Ako je uopće nađete, bit će negdje u sredini stranice, ispod teksta o regionalnom “selebritiju” i iznad članka o bakalaru. U drugom listu – nema ni traga!

I tako već deset godina.

Hrvatska autističnost nije bez vraga niti je lišena ideologije: hrvatska povijesna naracija kao da boluje od karcinoma fabule jer Hrvatska, otkako je ušla u EU, prema Zapadu kroči hodom raka, okrenuta leđima, očiju netrimice uprtih u Istok, u ostatke ostataka izgleda neprežaljene prošlosti. Napreduje nazadujući. Ovdje je vijest nezgoda s teniskim terenom u Dorćolu (ne izmišljam za potrebe teksta, citiram), ovdje nije vijest da se išta zbilo zapadno od Bregane. Sve što se za Hrvate događa posljednje desetljeće, dva, zbiva se u Beogradu i Srbiji, ili – postoji i ta mogućnost – ako je vjerovati ovdašnjim medijima, izgleda da se sve zbiva s onu stranu Drine gdje gajtan trava raste.

Zašto je to tako u podneblju u kojem je svaki nadimak bio angliciziran, teško je kazati, no razlaganje polikauzalnosti tog fenomena trenutačno je irelevantno.

Ono što je važno je poslušati što je to kazao predsjednik hrvatske Vlade na četiri visoke europske adrese.

Pa poslušajmo…

PRVI GOVOR

Europa danas živi u vremenu koje se teško može usporediti s ijednom epohom nakon Drugog svjetskog rata. Poredak koji je desetljećima počivao na predvidljivosti i posthladnoratovskom optimizmu pred našim se očima raslojava. Umjesto stabilnosti, nastaje multipolarni svijet proturječja, u kojem snaga, energija, demografija i tehnologija postaju novi temelji moći. U takvom okruženju i velike sile preispituju svoje pozicije, dok male države često ostaju izložene silini povijesnih lomova.

Upravo u tom kontekstu pojavljuje se govor Andreja Plenkovića objavljen na platformi Le Grand Continent. To je tekst koji, iako dolazi iz države s tek nešto više od 3,8 milijuna stanovnika, bez zadrške ulazi u raspravu o ključnim pitanjima europske budućnosti. Ta ambicija nije pretjerana. Naprotiv – ona je logična. Hrvatska je, upravo zato što je mala, u vlastitoj povijesti više puta bila izložena pritiscima većih aktera i često je prva osjećala tektonske pomake europske geopolitike. Iskustvo rata, međunarodne izolacije, demografskih udara i zahtjevne tranzicije oblikovalo je političku kulturu koja krizu uočava prije nego što postane očita.

Zato Plenkovićev govor nije samo diplomatska gesta ni protokolarni prikaz postignuća. On je istodobno svjedočanstvo hrvatske transformacije – od zemlje razorene ratom do članice NATO-a, EU-a, eurozone i Schengena – politička dijagnoza stanja u kojem se Europa danas nalazi i strategijska vizija kontinenta koji ulazi u razdoblje neizbježnih odluka. To je, ujedno, i lekcija velikima iz perspektive malog naroda koji zna što znači preživljavati u trenucima povijesnih prijeloma.

U trenutku kada se Europa suočava s ratom na svojem istoku, s hibridnim prijetnjama, demografskim padom, energetskim ovisnostima i tehnološkim zaostajanjem, ovaj govor donosi ono što danas možda najviše nedostaje europskoj političkoj eliti: koherentnu filozofiju djelovanja, proisteklu iz stvarnog iskustva, a ne iz teorijskih konstrukcija.

Zato je važno naglasiti da Hrvatska u ovom tekstu ne govori samo o sebi, ona Europi izgovara ono što ona sama sebi još nerado priznaje: da je vrijeme komfora završeno; da se politika mora vratiti hrabrosti; da sigurnost, demografija i autonomija postaju temelj svakog ozbiljnog kontinentalnog projekta i da se budućnost ne događa sama od sebe, nego je oblikuju oni koji imaju jasnu strategiju i dovoljno samopouzdanja da je provedu.

Drugim riječima, Plenkovićev uvod nije glas države koja tek traži svoje mjesto. To je glas države koja je, nakon svega što je prošla, stekla pravo upozoravati, predlagati i artikulirati viziju – ne samo za sebe, nego i za Europu kojoj pripada.

Hrvatsko iskustvo rata kao temelj strateške lucidnosti

U europskom političkom govoru rijetke su situacije u kojima iskustvo jedne države istodobno postaje ogledalo i upozorenje ostatku kontinenta. Hrvatska je jedna od takvih iznimki. Rat koji je Hrvatska proživjela početkom 90-ih nije samo nacionalna trauma; on je strukturno iskustvo koje oblikuje njezino razumijevanje suvremene geopolitike. To iskustvo čini osnovu Plenkovićeve argumentacije: ono što je Europi danas “zabrinjavajuća iznimka”, Ukrajini tragična sadašnjost, Hrvatskoj je bila nedavna svakodnevica.

Upravo ta vremenska blizina daje posebnu težinu njegovim riječima. Dok mnoge države Zapada promatraju agresiju na Ukrajinu kroz prizmu apstraktnih načela i međunarodnih normi, Hrvatska u njoj prepoznaje matricu koja je i sama bila primijenjena nad njom: okupaciju teritorija, masovno raseljavanje, opsadu, granatiranja, pokušaj političkog slamanja i, nadasve, oslanjanje na vlastite snage u svijetu koji je oklijevao intervenirati. U tom smislu hrvatski rat nije samo povijesno poglavlje, nego politički resurs – dokaz da volja, otpornost i strateška upornost mogu prevagnuti nad brojčano i tehnički nadmoćnijim agresorom.

Plenkovićev govor u tom kontekstu ne gradi mitologiju, nego povijesnu logiku: države koje su prošle iskustvo razaranja razvijaju drukčiji senzibilitet prema prijetnji; one nisu sklone iluziji da je mir neupitno stanje, niti da je poredak utemeljen na pravu zajamčen sam po sebi. U političkoj teoriji, ovo je razlika između “stabilnih demokracija” i onih koje su morale izboriti svoju slobodu – prve često upadaju u samozadovoljstvo, druge ostaju svjesne krhkosti sigurnosti.

Upravo zato hrvatska perspektiva može imati šire značenje za Europu. Ona podsjeća Uniju na nešto što je dugo potiskivala: da je poredak nakon 1989. bio povijesna iznimka, a ne nova norma. Europsku sigurnost više ne određuje logika beskonačnog mira, nego logika povratka sile, teritorijalnog revizionizma i političke destabilizacije. U tom svijetu iskustvo Hrvatske služi kao upozorenje, ali i kao model kako se može, uz ogromne žrtve, doći do stabilnosti, integracije i napretka.

Plenković u govoru vrlo svjesno ističe razliku između tadašnje Hrvatske i današnje Ukrajine: Hrvatska je ratovala pod embargom, bez ijedne međunarodne vojne misije koja bi joj stala u obranu. Ta razlika nije žalopojka, nego poziv Europi da prepozna razmjere vlastite odgovornosti. Ako je Hrvatska, unatoč izoliranosti uspjela, uz cijenu koja se mjeri u ljudskim životima, razrušenim gradovima i dugotrajnom ekonomskom oporavku, onda je jasno da današnja Europa – snažnija, bogatija i institucionalno kohezivnija – nema izgovor za kolebanje u odnosu prema Ukrajini.

Ovaj dio govora stoga ispunjava dvije funkcije. Prvo, on obnavlja kolektivno pamćenje Europe, podsjećajući da su rat i agresija dio europske povijesne realnosti, ne tek rubni incident. Drugo, gradi moralno i političko opravdanje za čvrstu podršku Ukrajini: jer štiti sebe, Europa štiti i temeljne principe na kojima je izgrađena. Hrvatska, zemlja koja je vlastitim iskustvom prošla put od rata do Europe, danas podsjeća Uniju da su ti principi vrijedni obrane – i da ih se može obraniti.

Europska energetska ovisnost i novo značenje suverenosti

U srcu Plenkovićeve “doktrine” stoji jedna od ključnih istina današnjeg desetljeća: suverenost više nije isključivo političko ili vojno pitanje – ona je energetsko pitanje. Europa koja uvozi gotovo sve svoje primarne izvore energije ne može dugoročno biti ni strateški neovisna, ni geopolitički stabilna. Rat u Ukrajini samo je razotkrio ono što je već dugo bilo prisutno: kontinent koji je svoju energetsku sigurnost delegirao vanjskim akterima izgradio je gospodarski prosperitet, ali je zanemario temeljni preduvjet političke autonomije.

Europska unija godinama je podrazumijevala da je globalno tržište predvidljivo, da su odnosi s Rusijom ekonomski racionalni, a da se rizici mogu “menadžerirati” regulacijama i tržišnim mehanizmima. U Plenkovićevu govoru vidi se jasno odricanje od tih pretpostavki. Energetska ovisnost, tvrdi on, nije samo pitanje klimatske tranzicije, nego i pitanje otpornosti društava i sposobnosti Europe da donosi suverene odluke bez pritisaka koji dolaze izvan njezinih granica.

U tom kontekstu posebno se ističe hrvatski slučaj. Hrvatska, iako mala zemlja, nudi primjer uravnotežene energetske politike koja kombinira obnovljive izvore, fosilna goriva i nuklearnu energiju. Ona nije opterećena ideološkim dihotomijama koje su neko vrijeme dominirale europskom raspravom – između “čiste energije” i “nužne energije” – nego se pozicionira kao država koja razumije da je buduća energetika spoj idealizma i pragmatizma.

Plenković poentira time što nuklearnu energiju izravno tretira kao sastavni dio europske sigurnosne arhitekture. Time se vraća u središte rasprava tema koju su mnoge zapadne zemlje marginalizirale, a koja je sada, u eri malih modularnih reaktora i tehnološkog napretka, ponovo dobila stratešku težinu. U njegovoj interpretaciji, nuklearna energija nije samo izvor električne energije – ona je element dugoročne stabilnosti i neovisnosti, posebno za zemlje srednje i jugoistočne Europe.

Još važniji od energetskog miksa je infrastrukturni aspekt. Hrvatska, preko Jadranskog naftovoda i LNG terminala na Krku, postaje regionalno čvorište diversifikacije. U vremenu kad pojedine članice EU-a tvrde da ne mogu preusmjeriti opskrbu jer ovise o ruskoj infrastrukturi, hrvatski premijer hladno i precizno raskrinkava te argumente, pokazujući da postoji realna alternativna ruta opskrbe. Ovo je više od tehničke činjenice – to je politička poruka: ovisnost ponekad nije geografska nužnost, nego politički izbor.

Središnja teza ove cjeline je da se energetska politika više ne može promatrati odvojeno od sigurnosne, industrijske ili vanjske politike. Europa koja želi zadržati otvorenost i globalnu relevantnost mora razviti autonoman energetski sustav, temeljen na inovacijama, novim tehnologijama i koordiniranoj europskoj infrastrukturi. To je ključ Plenkovićeve vizije “strateške autonomije”: autonomija ne znači izolaciju, nego sposobnost da Europa definira pravila igre umjesto da ih prihvaća.

Na taj način energetska tranzicija poprima novo značenje. Ona se prestaje promatrati kao tehnička transformacija kojom se smanjuju emisije, i postaje geopolitički projekt stvaranja nove europske moći. Hrvatska se u toj viziji pozicionira kao država koja, unatoč maloj veličini, ima kapacitet pridonijeti stabilnosti cijele regije. U modelu koji predlaže Plenković vidi se logika moderne Europe: snaga nije samo u veličini, nego u sposobnosti da se strateški koristi pozicija, infrastruktura i politička volja.

Ruska strategija: kontinuitet revizionizma

Plenkovićeva analiza ruske politike nije tek reakcija na aktualnu invaziju na Ukrajinu, nego razotkrivanje kontinuiteta revizionističke logike koja traje desetljećima. U njegovu govoru odjekuje ključna teza: rat 2022. nije povijesna iznimka, nego kulminacija procesa koji je počeo mnogo ranije, u trenutku kada je Rusija odbila prihvatiti posthladnoratni poredak kao trajnu činjenicu. Ruski imperijalni revizionizam počiva na tri stupa. Prvi je geopolitički: ideja da Moskva ima pravo na “privilegiranu sferu utjecaja” u istočnoj Europi i postsovjetskom prostoru. Drugi je politički: uvjerenje da se liberalna demokracija širi na račun ruske moći te da taj proces treba zaustaviti silom. Treći je identitetski: vjerovanje da su Rusija, Ukrajina i Bjelorusija jedan “trojstveni narod”, što je formulacija koja negira političku volju i suverenitet cijelih nacija.

Plenković jasno prepoznaje da ruska politika ne funkcionira na racionalnosti međunarodnog prava, nego na logici povijesne misije. Zato upozorava da je ukrajinski otpor ključan ne samo za sudbinu Ukrajine, nego i za sudbinu Europe. Ako bi Rusija uspjela silom promijeniti međunarodno priznate granice, onda bi, preko presedana, postalo legitimno silom mijenjati poredak bilo gdje drugdje. To je točka gdje se sukob prestaje ticati samo okolnih zemalja – on se pretvara u test opstojnosti cijelog međunarodnog sustava.

U govor je ugrađena i nijansirana analiza: Rusija se nije promijenila zato što je Zapad bio slab, nego zato što se Rusija, potaknuta autoritarnom konsolidacijom unutar vlastite države, vratila svojim najdubljim imperijalnim refleksima. Plenković time izbjegava pojednostavljenu naraciju o “zapadnoj krivnji”. On ne negira pogreške Zapada, ali naglašava da se ključni lom dogodio u samoj Rusiji, u trenutku kad je ideja izgubljenog carstva postala temelj nacionalnog identiteta.

Ono što njegovu argumentaciju čini osobito uvjerljivom je hrvatsko iskustvo: Hrvatska je preživjela model agresije koji je sličan onome koji danas Rusija provodi – od propagandnog opravdavanja napada, preko negiranja identiteta i jezika, do metoda na terenu koje ciljaju civilno stanovništvo i infrastrukturu. To nije slučajna paralela, nego upozorenje: kada autoritarni režim odluči upotrijebiti silu kao sredstvo politike, posljedice ne može ograničiti niti međunarodno pravo niti diplomatski pritisak.

Plenkovićev govor također ispravno konstatira da je današnja Rusija strukturalno ovisna o nastavku sukoba. Njezina unutarnja kohezija temelji se na logici opsade, na narativu da je Zapad neprijatelj i da je rat jedino sredstvo opstanka režima. Time šalje jasnu poruku Europi: svaka iluzija o “brzom miru” koji bi bio postignut teritorijalnim ustupcima nije samo opasna, nego i nerealna. Takav mir pretvorio bi se u pauzu prije nove ofenzive, još destruktivnije i politički ambicioznije.

U tom smislu Plenković ne gradi politiku straha, nego politiku jasnoće. On upozorava da Rusija ne smije definirati uvjete mira jer bi to značilo institucionalizaciju agresije. Umjesto toga, Europa mora ostati jedinstvena u podršci Ukrajini – ne zato što se radi o idealizmu, nego zato što je to racionalni interes svake države koja želi živjeti u svijetu gdje granice ne crtaju vojske, nego međunarodni sporazumi.

Ova cjelina govori o jednoj važnoj istini: revizionizam se ne smiruje povlačenjem, nego samo odlučnim otporom – i upravo je zato Ukrajina danas ključ europske budućnosti – zato što brani model svijeta u kojem i male i velike države imaju pravo na vlastitu sudbinu.

Novi europski sigurnosni poredak i hrvatska pozicija

Plenkovićev govor jasno sugerira da se pred našim očima rađa nova europska sigurnosna arhitektura i da će ona biti bitno drukčija od one koja je dominirala posljednjih 30 godina. U središtu te promjene nalazi se odmak od pretpostavke da je Europa trajno pacificiran kontinent i povratak razumijevanju da je sigurnost politički proces koji mora biti neprekidno građen, održavan i branjen.

Prvo, završio je period u kojem je europska sigurnost bila gotovo isključivo oslonjena na NATO. Ne zato što je NATO izgubio važnost – naprotiv, njegova je uloga revitalizirana – nego zato što je postalo jasno da EU mora preuzeti dio strateške odgovornosti za vlastitu obranu. To je koncept “strateške autonomije”, koji Plenković u govoru ne zagovara ideološki, nego funkcionalno: Europa mora biti sposobna djelovati kada NATO, iz političkih ili geografskih razloga, ne može ili ne želi. Ta sposobnost ne isključuje transatlantski savez, nego ga čini otpornijim.

Drugo, nova arhitektura podrazumijeva redefiniciju granica sigurnosti. Plenković jasno artikulira da sigurnost Europske unije ne završava na njezinim formalnim granicama. Ukrajina, Moldavija, Zapadni Balkan, Crno more i istočni Mediteran postaju zone u kojima se odlučuje o dugoročnoj stabilnosti Unije. Time Hrvatska, koja se nalazi u jednoj od tih zona, iz periferije prelazi u strateški položaj: ona je država na spoju Jadrana, srednje Europe i jugoistočnog susjedstva te time postaje most, osiguranje i poveznica.

Treće, Plenkovićev govor naglašava dimenziju odvraćanja – koncept koji je dugo bio potisnut u europskoj političkoj kulturi. Dok se SAD bavio globalnim sigurnosnim izazovima, a velike zapadnoeuropske države uživale sigurnosne dividende, Europa je zanemarivala vlastite obrambene kapacitete. Danas je jasno da se sigurnost ne može temeljiti na pretpostavci da napad neće doći. Odvraćanje, kao sposobnost da se agresoru pokaže da će cijena napada biti previsoka, postaje jedan od temelja europske strategije. U to se uklapa i Plenkovićeva snažna podrška modernizaciji vojski, jačanju obrambene industrije i razvoju zajedničkih europskih kapaciteta.

Hrvatska se u tom novom okviru pojavljuje kao primjer male, ali kompetentne države koja je spremna ulagati u sigurnost, reformirati svoje obrambene sustave i sudjelovati u zajedničkim operacijama. Ulaganje u Rafale, modernizacija kopnenih i mornaričkih kapaciteta, jačanje obavještajnih službi i suradnja u europskim programima nisu samo tehničke odluke – to su poruke da Hrvatska razumije logiku novog doba: sigurnost se ne delegira, ona se stvara.

Četvrto, novi poredak podrazumijeva i povezivanje energetike, obrane i digitalne infrastrukture. Plenković ispravno uočava da moderni sukobi više nisu ograničeni na bojišta, nego zahvaćaju kibernetički prostor, informacijski ekosustav i kritičnu infrastrukturu. Time se sigurnosna strategija širi od vojnog do društvenog i ekonomskog područja. Hrvatska, sa svojim energetskim koridorima, digitalnim transformacijama i pomorskim položajem, dobiva dodatnu važnost jer stabilnost njezinih sustava postaje stabilnost šire regije.

Na kraju, Plenkovićev govor promiče ideju europske solidarnosti kao obrambenog koncepta. To nije romantična parola, nego strateška nužnost: nijedna europska država, bila velika ili mala, više ne može sama biti sigurna. To znači da se sigurnost Europe gradi na međusobnoj odgovornosti i koordinaciji. Hrvatska se u tom pogledu pozicionira kao vjerodostojan partner, država koja razumije da zajednička sigurnost počinje u nacionalnoj, ali nikada ne završava na njoj.

Na ovaj način Plenković Hrvatsku smješta u novo središte europske političke logike: državu koja iz vlastitog iskustva ratovanja, integracije i modernizacije prepoznaje ono što Europa tek ponovno otkriva – da je sigurnost temelj prosperiteta, a ne luksuz prosperitetnih.

Europa, SAD i globalni poredak u preoblikovanju

Plenkovićev govor jasno prepoznaje da rat u Ukrajini nije samo regionalni sukob, nego dio šire transformacije globalnog poretka. Ta transformacija zahtijeva novo promišljanje odnosa između Europe i Sjedinjenih Američkih Država. U njegovoj argumentaciji nazire se zrela, posthladnoratna vizija transatlantskog partnerstva: ono ne može više počivati na statičnom odnosu zaštitnika i štićenika, nego na ravnopravnoj podjeli odgovornosti.

SAD su desetljećima bile glavni jamac europske sigurnosti, ali danas su geopolitički fokusirane na Indo-Pacifik, gdje se odlučuje o globalnom natjecanju s Kinom. Time Europa ulazi u razdoblje u kojem mora preuzeti veći dio tereta vlastite obrane. Plenković to ne prikazuje kao problem, nego kao nužan korak sazrijevanja Europe. Europa mora biti dovoljno snažna da bude vjerodostojan partner SAD-u, a ne pasivni korisnik američke zaštite.

On vrlo precizno ističe da američka potpora Ukrajini nije čin altruizma, nego izraz dugoročne strategije koja promiče međunarodni poredak zasnovan na pravilima. Upravo zato nestabilna Europa nije ni u američkom interesu. Transatlantsko partnerstvo time ostaje vitalno, ali se razvija prema modelu komplementarne moći: SAD zadržavaju globalno liderstvo, dok Europa preuzima odgovornost za regionalnu stabilnost i projiciranje sigurnosti u vlastitom susjedstvu.

U govoru se također prepoznaje duboko razumijevanje dinamike unutar SAD-a. Plenković implicitno upozorava Europu da ne može graditi sigurnosnu strategiju ovisnu o političkim ciklusima u Washingtonu. Američke unutarnje podjele, rast izolacionističkih tendencija i promjene prioriteta mogli bi dovesti do situacije u kojoj Europa ostaje izložena bez dovoljno vlastitih kapaciteta. To nije kritika SAD-a, nego poziv na europsku političku odgovornost: kontinent s više od 450 milijuna ljudi i najvećim gospodarstvom na svijetu mora biti u stanju obraniti svoju teritoriju.

Drugi dio ove cjeline odnosi se na promjenu globalnog poretka. Kina, Indija, Turska, zaljevske države i regionalne sile globalnog Juga sve izraženije kreiraju alternativne blokove moći. Plenkovićev govor u tom smislu pozicionira Europu kao aktera koji se ne smije zatvoriti u samodostatnost, nego mora pametno balansirati između konkurencije i suradnje. Europa se više ne može oslanjati samo na transatlantsku osovinu; ona mora razvijati vlastitu diplomatsku, ekonomsku i sigurnosnu prisutnost u svijetu u kojem se stare geopolitičke strukture raspadaju, a nove još nisu stabilizirane.

No, ključna poruka ostaje: bez stabilnog transatlantskog partnerstva, europska sigurnost bila bi značajno slabija. Plenković zato zagovara model u kojem Europa jača svoje kapacitete kako bi bila strateški relevantna, ali pritom ne gubi vezu s američkom silom koja je, unatoč unutarnjim turbulencijama, i dalje temelj globalne ravnoteže. To je vizija koja spaja dvije istine: Europa mora postati snažnija, a transatlantski odnos mora ostati glavna osovina zajedničkog djelovanja demokratskog svijeta.

U tom okviru Hrvatska ima specifičnu prednost. Kao država koja je povijesno i emocionalno povezana s transatlantskim prostorom, a istovremeno duboko integrirana u europsku strukturu, ona može djelovati kao most povjerenja unutar EU-a: zagovarati transatlantski realizam i istovremeno promicati europsku odgovornost. Hrvatska time nije samo korisnik sigurnosne kišobrana, nego aktivan tvorac političke koherencije Zapada.

Plenkovićeva poruka u ovoj cjelini stoga je kristalno jasna: globalni poredak ulazi u razdoblje preoblikovanja, a Europa u njemu može biti subjekt samo ako preuzme inicijativu, ojača svoju obranu i ostane čvrsto usidrena u transatlantskoj zajednici. To nije nostalgija za starim poretkom, nego realistična strategija opstanka i utjecaja u svijetu koji se ubrzano mijenja.

Hrvatska politička i strateška identitetska pozicija u novom globalnom okruženju

U Plenkovićevu govoru jasno se vidi transformacija hrvatske državnosti – od države preživljavanja do države strateškog oblikovanja. Hrvatska je u tri desetljeća prošla put koji većina europskih demokracija nije morala proći: rat, međunarodnu izolaciju, embargom onemogućenu obranu, postkonfliktnu obnovu, institucionalnu modernizaciju i duboku europsku integraciju. Ta povijesna iskustvena kompresija oblikovala je političku kulturu koja razumije vrijednost mira, cijenu sigurnosti i težinu državnosti.

Plenković taj identitet jasno pozicionira: Hrvatska nije samo korisnik europske solidarnosti, nego njezin sukreirač. U trenutku kad Europa prolazi kroz možda najteži sigurnosni izazov nakon 1945., hrvatsko iskustvo postaje politički kapital, a ne povijesna trauma. To iskustvo daje Hrvatskoj jedinstvenu sposobnost da prepozna rane faze agresije, propagande i hibridnog djelovanja – jer je sve to već jednom vidjela na vlastitoj koži.

Hrvatska je danas država u kojoj se susreću tri identitetske osi: mediteranska, srednjoeuropska i jugoistočnoeuropska. Ta geografska i kulturna isprepletenost nije slabost, nego strateška prednost. Ona Hrvatskoj omogućuje ulogu mosta, ali ne u sentimentalnom smislu, nego kao aktera koji razumije različite političke logike na rubovima europskog prostora i zato može biti učinkovit posrednik i stabilizator.

Plenkovićev pristup identitetu višeslojan je. Hrvatska se definira kao europska nacija koja je svoju državnost dovršila u integraciji s europskim institucijama, ali koja ne zaboravlja da je suverenitet izboren krvlju. Ta kombinacija modernog europskog patriotizma i iskustvenog realizma daje Hrvatskoj profil koji malo koja država u Uniji posjeduje. Zato je uvjerljivo kada Plenković govori o europskim vrijednostima – jer dolaze iz zemlje koja zna kako izgleda svijet kada te vrijednosti nisu zaštićene.

Ekonomski identitet Hrvatske također se transformirao. Od zemlje pogođene ratom, depopulacijom i strukturnim slabostima, Hrvatska je postala jedna od najdinamičnijih ekonomija eurozone. Turistička moć nije glavna priča – ključna je sposobnost da se u manje od desetljeća ostvari dramatičan skok u kreditnom rejtingu, fiskalnoj stabilnosti i investicijskoj atraktivnosti. U tom se kontekstu Hrvatska više ne percipira kao periferija, nego kao država koja može nadmašiti prosjek Unije u rastu, fiskalnoj disciplini i energetskim kapacitetima.

Plenković identitet Hrvatske smješta i u dimenziju tehnološkog i obrambenog unaprjeđenja. Ulazak u Schengen i eurozonu, ulaganja u Rafale, HIMARS, Leoparde, Black Hawk, Bayraktar dronove i modernizaciju mornarice jasan su signal: Hrvatska je država koja ne ostavlja sigurnost slučaju, nego je gradi na vrhunskoj tehnologiji i dubokoj interoperabilnosti s NATO-om. Time postaje faktor odvraćanja u regiji, što jača i regionalnu stabilnost i europsku sigurnost. Ono što se najjasnije očituje u govoru je ideja Hrvatske kao odgovorne sile srednje veličine. Ne sile u klasičnom smislu moći, nego sile koja pridonosi stabilnosti, koja ima jasnu vanjskopolitičku orijentaciju i može strateški misliti u kontinuitetu, a ne samo u izbornim ciklusima. U vremenu kada mnoge europske države osciliraju između unutarnjih kriza i geopolitičke nesigurnosti, Hrvatska projicira rijetku kvalitetu: predvidljivost, a u međunarodnoj politici predvidljivost je valuta koja vrijedi više od retorike i deklaracija.

Plenkovićev govor, stoga, ne afirmira samo Hrvatsku kao uspješnu priču tranzicije. On pozicionira Hrvatsku kao državu koja je spremna sudjelovati u stvaranju nove europske paradigme – paradigme u kojoj se suverenitet ne definira izolacijom, nego sposobnošću da se nacionalni interes uskladi s kolektivnom snagom europske integracije. Hrvatska tako ulazi u krug država koje više ne prate europske trendove, nego ih pomiču.

Demografija kao ključna bitka 21. stoljeća

Među svim geopolitičkim izazovima koji oblikuju svijet 21. stoljeća – ratovi, energija, tehnologija, klimatske promjene – Plenković posebno izdvaja jedan koji se prečesto zanemaruje: demografsku krizu. Dok mnoge europske države još uvijek tretiraju demografiju kao tehničko pitanje, Hrvatska je prepoznaje kao egzistencijalno. Govor je jasan: demografski pad nije statistika, nego temeljna prekretnica koja određuje sigurnost, gospodarstvo, mirovinski sustav, inovacijski kapacitet, demokratsku stabilnost i društvenu koheziju.

Plenković podsjeća na dramatičnu činjenicu: Hrvatska je u tri desetljeća izgubila milijun stanovnika. Ali, ključ je u interpretaciji – on ovu brojku ne koristi da bi izazvao paniku, nego da bi upozorio na širu europsku sliku. Europa kao kontinent stagnira na 450 milijuna stanovnika, dok Afrika, Azija i Južna Amerika bilježe eksplozivan rast. U vremenu kada geopolitiku sve više određuje odnos demografije i moći, Europa ulazi u razdoblje u kojem će se suočiti s dugoročnim strukturnim izazovom: kako održati globalni utjecaj kada se njezin udio u svjetskoj populaciji smanjuje iz godine u godinu.

U tom kontekstu Plenković otvara jednu od ključnih točaka: politika populacije nije samo socijalna politika – ona je geostrateška politika. Države koje se ne mogu demografski održati gube radnu snagu, tehnološki potencijal, izdržljivost vojske i fiskalnu stabilnost. Države koje se demografski urušavaju postaju ranjivije na vanjske pritiske, migracijske šokove i političku polarizaciju. Demografija nije sektor – to je fundament.

Hrvatska u tome nije iznimka, ali je primjer države koja pokušava odgovoriti sustavno. Plenković ističe ulaganje u obiteljske politike, porezne olakšice, subvencije za stanovanje, povećanje naknada za roditelje i modernizaciju vrtićke mreže. No, ono što je najvažnije je koncept koji stoji iza toga: država koja želi demografski oporavak mora djelovati na svim razinama – od ekonomske sigurnosti, preko tržišta rada, do mentaliteta i kulture. Demografija nije pitanje jedne mjere, nego dugoročnog društvenog zaokreta.

Govor također otvara širu političku temu: demografija će sve jače određivati europsku politiku. Starenje populacije mijenja strukturu biračkog tijela, prioritete javnih politika, ekonomske modele i percepciju migracija. Zbog toga Plenković ne izbjegava teško pitanje: Europa će se morati nositi s rastućim migracijskim pritiscima globalnog Juga. U svijetu u kojem će Afrika u jednoj generaciji narasti na 2,5 milijarde ljudi, a Europa ostati stabilna, politički obrasci neminovno će se mijenjati.

Ono što je bitno: on ne zagovara populizam ni zatvaranje, nego realističnu politiku. Ako Europa želi kontrolirati migracije, mora istovremeno ulagati u razvoj, stabilnost, obrazovanje i partnerstva u susjednim regijama. Kako on implicira, demografska neravnoteža nije problem koji se može riješiti žicom – nego strategijom. Hrvatska, kao mala zemlja sa složenom demografskom strukturom, postaje svojevrsni lakmus-papir europskih trendova. Ako se demografski oporavak može ostvariti u Hrvatskoj, on je moguć i u ostatku Europe. Hrvatska je zbog toga laboratorij, ali i upozorenje: bez aktivne demografske politike, nestajanje postaje tiho, ali neumoljivo. Plenkovićev govor time jasno artikulira jednu veliku istinu suvremene geopolitike: države koje se ne mogu demografski obnoviti gube budućnost, bez obzira na to koliko im je jaka ekonomija ili vojska. U svijetu u kojem moć sve više proizlazi iz broja ljudi, obrazovanja i radne snage, bitka za demografiju postaje najtiša, ali odlučujuća bitka našeg doba.

Demografska i društvena održivost: kako Europa može ponovno postati kontinent rasta?

Plenković u svojoj doktrini jasno ističe da demografska kriza zahtijeva ne samo nacionalne, nego i europske odgovore. Starenje stanovništva, niska fertilnost i depopulacija regija nisu samo statistički izazovi – oni redefiniraju sposobnost Europe da zadrži gospodarski rast, političku stabilnost i globalnu relevantnost. Njegov govor naglašava da se rješenje mora temeljiti na tri komplementarna stupa: politika obitelji, društvena integracija i strateški ekonomski razvoj.

Prvi stup je politika obitelji i potpore mladim generacijama. Plenković upućuje na to da Europa mora stvoriti uvjete u kojima rađanje i odgajanje djece nije ekonomski teret, nego društveno prepoznata i podržana aktivnost. To uključuje dostupno stanovanje, porezne olakšice, kvalitetnu zdravstvenu i obrazovnu infrastrukturu te fleksibilne modele rada koji omogućavaju kombinaciju profesionalnog i obiteljskog života. Hrvatska je u tom smislu primjer sustavnog pristupa: programi podrške roditeljima, demografski poticaji i investicije u lokalne zajednice pokazuju kako politika može aktivno utjecati na natalitetni trend, a ne samo ga promatrati.

Drugi stup je društvena integracija. Europa, upozorava Plenković, neće se moći nositi s globalnim demografskim promjenama ako ne razvije inkluzivne i fleksibilne modele društvene kohezije. Migracije će biti dio trajnog ekosustava, a države moraju imati kapacitete za obrazovanje, zapošljavanje i integraciju novih generacija. Hrvatska iskustva u upravljanju migracijama u Jugoistočnoj Europi pokazuju kako mala država može postići učinkovit balans između humanitarne odgovornosti i održavanja društvene stabilnosti.

Treći stup je strateški ekonomski razvoj. Demografski rast i ekonomska dinamika ne mogu biti odvojeni. Plenković ističe da ulaganja u inovacije, zelenu industriju, digitalnu infrastrukturu i obrazovanje stvaraju uvjete u kojima populacija ne samo da raste, nego i aktivno doprinosi društvu. U tom kontekstu Hrvatska pokazuje da mala država može simultano pratiti energetski, tehnološki i infrastrukturni razvoj, jačajući time i regionalnu stabilnost. To je primjer koji Europa može replicirati: demografski oporavak je moguć samo ako ga prati snažan ekonomski i inovacijski zamah.

Plenković, pritom, ne izbjegava političke izazove. On jasno stavlja do znanja da će se demografski problemi manifestirati i kroz političku dinamiku, od promjena biračkog tijela do redefinicije prioriteta javnih politika. Zato se naglašava potreba za dugoročnim planiranjem i međugeneracijskom solidarnošću. Europa koja ignorira ove trendove riskira da postane kontinent pasivnog staranja, čiji utjecaj u svijetu neće pratiti njezinu povijesnu težinu.

U svojoj srži, ova cjelina govora Plenkovića formulira ključnu tezu: demografska i društvena održivost nisu samo socijalna pitanja, nego strateški imperativ Europe. Države koje ne investiraju u ljude, obrazovanje i obiteljsku politiku gube sposobnost da oblikuju vlastitu sudbinu u globalnom poretku. Hrvatska, kroz svoje politike i iskustva, pokazuje da mala država može biti predvodnik u ovoj bitci. Europa se može ponovno transformirati u kontinent rasta, inovacija i društvene stabilnosti, ali samo ako nacionalne politike postanu europski projekt koordinacije, integracije i predvidljivosti.

Strateška autonomija i europski princip solidarnosti

Jedan od ključnih koncepata Plenkovićeva govora je strateška autonomija Europe – ideja da kontinent mora biti sposoban sam štititi svoje interese, dok istovremeno ostaje otvoren, povezan i solidaran. Ova dimenzija njegove doktrine pomak je u europskoj političkoj logici: autonomija se više ne promatra kroz prizmu izolacije, nego kroz sposobnost Europe da samostalno djeluje unutar globalnog sustava, kombinirajući snagu, inovacije i koheziju.

Plenković jasno povezuje ovu autonomiju s iskustvom Hrvatske: država koja je morala izboriti vlastitu sigurnost i obnoviti svoj teritorij, danas razumije da su sredstva i kapaciteti za samostalno djelovanje ključni. Hrvatska ne zagovara zatvorenost, već kombinaciju nacionalne snage i regionalne odgovornosti, što se može promatrati kao praktična manifestacija strateške autonomije. To je model u kojem mala ili srednja država doprinosi kolektivnoj snazi Unije, a istovremeno štiti vlastiti interes i stabilnost regije.

Princip solidarnosti, prema Plenkoviću, nije moralna ili retorička fraza. On je operativni alat sigurnosti i prosperiteta. Europa koja se poziva na solidarnost u trenucima krize – bilo kroz vojne kapacitete, gospodarske instrumente, energetske resurse ili demografsku politiku – jača svoju unutarnju koheziju i smanjuje ranjivosti. Hrvatska, kao članica koja je prošla kroz rat, posjeduje legitimnost u govoru o solidarnosti: država koja je sama ovisila o tuđoj pomoći razumije nužnost njezine pravovremenosti i dosljednosti. Strateška autonomija također implicira smanjenje ovisnosti i diversifikaciju resursa. Plenković ističe energetski primjer: Jadranski naftovod i LNG terminal na Krku nisu samo infrastrukturni projekti, nego simbol sposobnosti da se Europe oslobodi vanjskih pritisaka i uredi vlastitu energetsku sigurnost. Analogno tome, obrambena modernizacija Hrvatske – Rafalei, HIMARS, Leopard tenkovi, Bayraktar dronovi – demonstrira da se autonomija ostvaruje kombinacijom tehnologije, planiranja i interoperabilnosti s partnerima. Samo kroz takvu strategiju Europa može izbjeći pasivnost i reagirati s odlučnošću u kriznim situacijama.

Plenković u govoru također integrira stratešku autonomiju s konceptom otvorenosti i globalne konkurentnosti. Europa mora ostati otvorena za trgovinu, inovacije, znanost i dijalog, ali na vlastitim uvjetima. To znači stvaranje otpornog, integriranog i tehnološki suverenog prostora, gdje odluke o vlastitoj sigurnosti i prosperitetu više ne ovise o vanjskim akterima, nego o unutarnjoj koordinaciji i kapacitetima. Hrvatska se tu pojavljuje kao model: mala država koja integrira međunarodne standarde, modernizira sustave i aktivno doprinosi regionalnoj i europskoj sigurnosti.

Konačno, Plenković kroz ovu cjelinu jasno artikulira filozofsku dimenziju strateške autonomije: Europa ne gradi autonomiju radi moći same po sebi, nego radi održavanja stabilnog, pravednog i demokratskog poretka. Solidarnost i autonomija nisu suprotstavljeni ciljevi, nego komplementarni elementi iste strategije. Samo kroz kombinaciju unutarnje snage i vanjske povezanosti Europa može biti vjerodostojan akter u svijetu koji se ubrzano mijenja, gdje sila, demografija, tehnologija i ekonomija oblikuju novu globalnu dinamiku.

Plenković time Hrvatsku stavlja u centar rasprave o budućnosti Europe: mala država s iskustvom preživljavanja i transformacije može biti inspiracija i model za cijeli kontinent, pokazujući kako autonomija, solidarnost i strateško planiranje mogu biti suštinski temelji europske moći i stabilnosti.

Hrvatska kao model, Europa kao projekt koji tek treba završiti

Na kraju ove analize, kao i samog govora, postaje jasno da Plenković ne nudi samo politički komentar trenutka. On iznosi doktrinu opstanka Europe u 21. stoljeću, doktrinu koja se oslanja na tri ključna stupa: otpornost, autonomiju i solidarnost. Otpornost kao sposobnost da se krize prežive i iz njih izađe snažniji; autonomiju kao sposobnost djelovanja bez paralize i vanjske ovisnosti; te solidarnost kao sposobnost kontinenta da ostane cjelovit i jedinstven, jer svaka pukotina postaje ulazna točka za destabilizaciju. U tom trojstvu krije se vizija Europe koja ne živi od prošle slave, nego od realne sposobnosti da se nosi s globalnim izazovima koji je okružuju.

Hrvatska, gledano strogo realistički, nije velika sila. Nema demografsko ni ekonomsko težište kojim bi mogla sama mijenjati tijek globalnih procesa. Ali ima nešto što je današnjoj Europi možda važnije od gole snage: iskustvo tek obnovljene državnosti, iskustvo stvarnog rata, iskustvo međunarodne izolacije, iskustvo poniženja i iskustvo brzog, ali teško izborenog političkog sazrijevanja. Upravo zato hrvatska perspektiva nije ni romantična ni naivna – ona je, u najboljem smislu te riječi, realna. To je perspektiva naroda koji je morao učiti na vlastitoj koži što znači kada međunarodni poredak zakaže, što znači biti bez sustava kolektivne sigurnosti, i što znači osloniti se isključivo na vlastite snage u trenutku kada se ruši sve ono što se smatralo stabilnim.

Upravo takva Europa danas treba najviše. Predugo je živjela u iluziji da se povijest smirila, da su norme liberalne demokracije neupitne, da je mir trajno stanje, a blagostanje samorazumljivo. Danas više ništa nije dano: ni sigurnost, ni energija, ni demografija, ni ekonomska konkurentnost, ni geopolitička relevantnost. Tek sada Europa uviđa da svijet ulazi u eru u kojoj će svaki njezin nedostatak biti iskorišten, a svaka njezina podjela multiplicirana. To je svijet u kojem ne postoji neutralna pozicija; svatko tko ne gradi vlastitu moć postaje poligon za moć drugih.

Plenkovićev doprinos europskoj raspravi važan je upravo zato što podsjeća na ono osnovno: Europa nije gotov projekt. Europa je proces – a taj proces živi samo ako postoji politička volja da se vodi, razvija, štiti i strateški usmjerava. Središnja teza njegova govora u tom je smislu radikalno jednostavna: Europa može opstati jedino ako odluči da želi opstati. Nitko drugi neće to učiniti umjesto nje, kao što nitko nije mogao spasiti Hrvatsku 1990-ih kada je bila prepuštena sama sebi.

Ova filozofija ne dolazi iz teorijskih priručnika, nego iz hrvatske povijesti – povijesti zemlje koja je u samo 30 godina prošla transformaciju bržu i težu od većine europskih država. Kada Hrvatska danas govori o sigurnosti, energetskoj autonomiji, demografskim trendovima i globalnim odnosima, ona to ne čini iz udobne akademske distance, nego iz iskustva naroda koji je sve te prijetnje vrlo konkretno osjetio. Zbog toga hrvatska vizija Europe nije samo retorički doprinos; ona je opomena, ali i putokaz.

Zato završna poruka ovog razmatranja – kao i samoga govora – postaje jasna: Hrvatska nije samo korisnik Europe. Hrvatska je njezin suoblikovatelj, a Europa nije samo okvir hrvatske sigurnosti; ona je prostor hrvatske odgovornosti. Hrvatska svojim djelovanjem pokazuje da i manja država može biti nositelj strateške misli, da može nuditi modele i rješenja koja nadilaze samu geografsku veličinu. Iz toga proizlazi i ključna misao: Europa koja želi opstati u 21. stoljeću mora postati ono što je Hrvatska već morala postati 1990-ih – sposobna, odlučna, solidarno povezana i spremna platiti cijenu vlastite slobode i stabilnosti. To je lekcija koju Hrvatska može ponuditi Europi: sloboda nikada nije besplatna, sigurnost nikada nije zauvijek, a stabilnost se gradi svaki dan, strateški i odlučno.

Ako Europa prihvati tu logiku, može ostati globalni akter koji ne samo reagira, nego oblikuje. Ako je odbaci, nestat će kao politički subjekt i postat će tek povijesni spomenik vlastitih neiskorištenih mogućnosti. Plenkovićev govor zato ne treba čitati kao još jedan diplomatski tekst, nego kao poziv na buđenje kontinenta – poziv naroda koji vrlo dobro zna koliko skupo može koštati kada se Europa probudi prekasno.

DRUGI GOVOR

Geopolitički izazovi i budućnost mirovne diplomacije: hrvatska perspektiva

U govoru održanom na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, premijer Andrej Plenković ističe da se današnji svijet nalazi u trenutku duboke nesigurnosti, obilježenom sukobima, humanitarnim krizama i slabljenjem povjerenja u međunarodne institucije. U takvom ozračju, moralni autoritet Svetog Oca i diplomatska tradicija Svete Stolice ostaju snažan kompas za promicanje mira i ljudskog dostojanstva. Plenković podsjeća da upravo institucije poput Gregoriane stoljećima oblikuju intelektualni i diplomatski krajobraz Europe, uključujući i mnoge hrvatske crkvene i kulturne figure.

Govoreći o krizi multilateralizma, premijer upozorava na fragmentaciju globalnog poretka te rast novih centara moći, što dodatno povećava napetosti i umanjuje učinkovitost postojećih mehanizama kolektivne sigurnosti. U tom kontekstu ističe aktualnost poruka pape Franje i pape Lea XIV., koji pozivaju na obnovu međunarodnih institucija i revitalizaciju diplomacije kao sredstva za očuvanje mira. Posebno mjesto u govoru zauzima povijesna povezanost Hrvatske i Svete Stolice. Od ranog srednjeg vijeka, kada je Sveta Stolica poticala kristijanizaciju Hrvata, pa do papinskog priznanja hrvatske državnosti 879. godine, ovaj je odnos duboko oblikovao hrvatski identitet. Dubrovačka Republika, sa svojom iznimno razvijenom diplomacijom i načelom očuvanja slobode nenasilnim sredstvima, dodatno potvrđuje da je dijalog duboko ukorijenjen u hrvatskoj tradiciji. U suvremeno doba, Sveta Stolica je među prvima priznala neovisnu Hrvatsku, čime je dala snažan moralni i politički poticaj novoj državi u trenucima agresije i rata.

U širem europskom okviru Plenković naglašava važnost Europske unije kao najuspješnijeg mirovnog projekta u povijesti, ali i potrebu da se njezina uloga u svijetu učini odlučnijom i vjerodostojnijom. Ruska agresija na Ukrajinu jasno je pokazala koliko su krhki temelji međunarodnog poretka izgrađenog nakon Drugoga svjetskog rata te koliko je nužno ojačati obranu temeljnih načela poput teritorijalnog integriteta i zaštite civila. Premijer podsjeća i na ulogu pontifikalnih sveučilišta, uključujući Gregorianu, čija je misija stvaranje generacija intelektualaca i diplomata sposobnih promicati dijalog, pomirenje i služenje općem dobru. Spominje i Ruđera Boškovića, čiji je lik simbol skladnog prožimanja vjere i razuma, znanosti i etike.

U zaključku, Plenković priziva misao pape Pavla VI. iz Gaudium et Spes da mir nije tek odsutnost rata, nego stalno izgrađivani projekt koji zahtijeva dijalog, povjerenje i spremnost na zajedničko djelovanje. Diplomacija, kaže, ostaje najmoćnije sredstvo za sprječavanje sukoba i izgradnju pravednog međunarodnog poretka. Unatoč razlikama koje nas dijele – vjerskim, kulturnim ili političkim – upravo te razlike mogu biti temelj istinskog mira. Govoreći u Rimu, kolijevci europske diplomacije i identiteta, premijer poziva na obnovu kulture mira koja će pomiriti povijesnu mudrost, moralnu odgovornost i suvremene izazove, kako bi međunarodna zajednica ponovno mogla djelovati u službi čovjeka, pravednosti i globalne stabilnosti.

TREĆI GOVOR

Europa na raskrižju: hrvatska perspektiva o strateškoj suverenosti

U govoru održanom u Ifriju u Parizu 8. prosinca 2025. premijer Andrej Plenković ističe da se Europa nalazi na povijesnom raskrižju. Svijet se ubrzano mijenja: međunarodni poredak se preoblikuje, temelji transatlantskih odnosa dolaze u pitanje, a sigurnost i stabilnost društava više se ne mogu uzimati zdravo za gotovo. U ovom kontekstu, Plenković promišlja budućnost kontinenta s perspektive Hrvatske, zemlje koja je u posljednjih trideset godina prošla od rata i okupacije do potpune europske integracije, NATO članstva, ulaska u eurozonu i Schengen te približavanja OECD-u.

Premijer naglašava ključne izazove za Europu: očuvanje demokracije, jačanje sigurnosti i konkurentnosti. Posebnu pozornost posvećuje ratu u Ukrajini, koji je test europske sigurnosti. Hrvatska ističe solidarnost s Ukrajinom, pružajući financijsku, humanitarnu i logističku pomoć te razvijajući strateške industrijske kapacitete, primjerice u proizvodnji FPV dronova i strojeva za uklanjanje mina. Plenković podsjeća da je Ukrajina prva linija obrane Europe te da su njezini građani simbol izdržljivosti i hrabrosti.

Govoreći o sigurnosti, premijer ističe kako Europa suočena s modernim prijetnjama, uključujući rusku agresiju i razvoj vojnih tehnologija, mora modernizirati svoje oružane snage i industriju. Hrvatska je u tome primjer, tripliranjem obrambenog proračuna, modernizacijom vojske i uvođenjem obveznog vojnog osposobljavanja za mlade. Istovremeno, NATO ostaje temelj kolektivne sigurnosti. Energetska sigurnost zauzima posebno mjesto u govoru. Plenković ističe da bez pouzdane, raznovrsne i inovativne energetske infrastrukture ne postoji suverenitet. Hrvatska doprinosi europskoj energetskoj sigurnosti kroz obnovljive izvore, nuklearnu energiju i infrastrukturu poput LNG terminala na Krku i naftovoda JANAF, sposobnu opskrbiti i susjedne države.

Plenković upozorava i na demografski izazov, ključni faktor buduće moći Europe. Starenje stanovništva i niska stopa nataliteta prijete ekonomskom rastu, socijalnoj koheziji i globalnom utjecaju kontinenta. Hrvatska, sa smanjenjem stanovništva s 4,8 milijuna 1991. na oko 3,8 milijuna danas, uvodi Demografski program revitalizacije i Nacionalnu strategiju pristupačnog stanovanja te je inicirala uključivanje demografije na dnevni red EU, što je dovelo do stvaranja prvog Europskog povjerenika za demografiju.

Zaključno, naglašava da strateška suverenost Europe nije slogan, već preduvjet za očuvanje interesa, vrijednosti i demokracije. Ona zahtijeva jaku obranu, sigurnu energiju, konkurentnu industriju, inovacije i otpornu logistiku. Europska unija je više od tržišta – ona je projekt mira i solidarnosti, koji mora biti snažan, ujedinjen i odlučan kako bi zaštitio slobodu i prosperitet svojih građana u svijetu koji postaje sve izazovniji.

ČETVRTI GOVOR

Jačanje strateške otpornosti Europe: hrvatsko-njemačko partnerstvo

U govoru održanom u Konrad Adenauer Stiftung u Berlinu, premijer Andrej Plenković ističe ključnu ulogu Hrvatske u jačanju europske otpornosti i naglašava duboku i višeslojnu suradnju s Njemačkom. On podsjeća da je njemačka podrška bila odlučujuća tijekom hrvatske borbe za neovisnost, europske integracije i ulaska u Schengen te eurozonu. Hrvatska zajednica u Njemačkoj, investicije i trgovina potvrđuju čvrste bilateralne veze, a budući potencijal leži u suradnji u energetici, sigurnosti i obrani.

Plenković naglašava da Europa živi u dobu dubokih promjena i nesigurnosti. Povijesni primjer Adnauerove generacije pokazuje da se iz ruševina rata može stvoriti mir i prosperitet, a današnja generacija mora ići dalje: iz trenutačnih izazova izgraditi otporniju, ujedinjeniju i suvereniju Europu. Hrvatska je transformirala ratom razorenu zemlju u dinamičnu i otpornu državu. Kao najmlađa članica EU-a, s iskustvom napada usporedivim s ruskom agresijom na Ukrajinu, Hrvatska donosi jedinstvenu perspektivu o rizicima sigurnosti. S visokim kreditnim rejtingom, rastom gospodarstva i turizmom, Hrvatska je primjer uspješne integracije i obnove.

Premijer ističe energiju kao temelj modernog života i slobode. Europa je izložena riziku zbog vanjske ovisnosti: 95 posto nafte, gotovo 90 posto plina i 2/3 ugljena dolazi izvana. Energija stoga nije samo ekološki cilj, već strateška nužnost. Hrvatska i Njemačka zajednički razvijaju projekte u vodiku, plinskim i naftovodima te geotermalnoj energiji, jačajući europsku sigurnost i diversifikaciju opskrbe. Europa je suočena s najopasnijim sigurnosnim okruženjem od Hladnog rata. Ruske agresije i hibridne prijetnje ugrožavaju međunarodni poredak. Hrvatska i Njemačka podržavaju Ukrajinu u obrani svoje teritorijalne cjelovitosti, jačanju suvereniteta i odbijanju agresije. Hrvatska ulaže u modernizaciju vojske, razvoj FPV dronova i strojeva za uklanjanje mina te povećava obrambeni proračun, uvodi obvezno vojno osposobljavanje i modernizira vojnu tehnologiju (Rafale, Bradley, Leopard, HIMARS, CAESAR).

Partnerstvo s Njemačkom, uključujući zajednička poduzeća u sektoru bespilotnih sustava, doprinosi europskoj industrijskoj i vojnoj otpornosti. Suradnja osnažuje interoperabilnost i zajedničke kapacitete obrane. Jačanje obrambene spremnosti pridonosi konkurentnosti Europe. To zahtijeva ulaganja u istraživanje, inovacije, robusne opskrbne lance i strateške investicije u kritične mineralne resurse. Hrvatska i Njemačka zajednički razvijaju energetske sustave, inteligentne mreže i digitalnu i zelenu transformaciju. Plenković naglašava strateški značaj proširenja EU, posebno za stabilnost zapadnog Balkana. Iskustvo Hrvatske pokazuje transformativnu moć pristupnog procesa. Proces proširenja mora biti zasnovan na vladavini prava, poštivanju europskih vrijednosti i ispunjavanju kriterija kandidata.

Europa se suočava s velikim izazovima. Hrvatska i Njemačka stoje rame uz rame u obrani, sigurnosti, energetskoj i digitalnoj transformaciji, podršci Ukrajini i jačanju EU. Kroz partnerstvo i zajedničke resurse, oni doprinose stvaranju Europe koja ne samo da preživljava krize, već oblikuje prosperitetnu budućnost.

Pouka

Hrvatska danas nije samo promatračica europskih zbivanja – ona je primjer i sudionik, država koja je iz vlastitog iskustva naučila što znači opstati, planirati i graditi sigurnost. Plenkovićev glas u Europi podsjeća: sloboda i stabilnost se ne dobivaju na poklon, već se oblikuju odlučnošću, iskustvom i strateškom vizijom. Ako Europa prihvati ovu lekciju, može opstati; ako je zanemari, riskira da postane tek sjenka vlastitih mogućnosti.