Italija iz otpada proizvodi gorivo i gnojivo, dok Hrvatska isti otpad odlaže. Kako je moguće da dvije zemlje pod istim EU pravilima imaju tako različite ishode? Odgovor se krije u (ne)iskorištenju pravnog prostora – Italija je odlučila pretvoriti otpad u vrijednost, dok je Hrvatska vlastitim propisima vezala ruke svojoj cirkularnoj ekonomiji. Primjer biometanskog postrojenja u talijanskoj Calimeri to zorno ilustrira i prokazuje jalovost hrvatske regulative.
Italija: Otpad postaje energija i vrijedan proizvod
Talijanski pristup organskom otpadu danas je ambiciozan i inovativan. U mjestu Calimera na jugu Italije nalazi se postrojenje koje simbolizira tu filozofiju. To moderno postrojenje prima mehanički izdvojenu organsku frakciju miješanog komunalnog otpada, dakle, onaj biootpad koji građani nisu odvojili, već je naknadno izdvojen u postrojenju. I premda je takav materijal pun nečistoća (plastike, stakla, ambalaže), Talijani ga ne smatraju bezvrijednim smećem, već sirovinom. U hermetičkim fermentorima, uz pomoć anaerobne digestije, taj se otpad razgrađuje i pretvara u bioplin bogat metanom, koji se zatim pročišćava u biometan, obnovljivi plin kvalitete prirodnog plina, spreman za distribuciju kroz mrežu.
Tako, umjesto da organski otpad završi na odlagalištu, Italija ga pretvara u obnovljivu energiju u obliku biometana. No, vrijednost tu ne prestaje. Nusprodukt tog procesa je digestat, ostaci nakon fermentacije koji sadrže stabiliziranu organsku tvar i hranjive elemente. Umjesto da i digestat tretiraju kao otpad, u Calimeri ga dodatno obrađuju: miješaju s vrtnim otpadom, drvnom sječkom i dijelom već zrelog komposta te zajednički kompostiraju. Rezultat je kvalitetan kompost pogodan za korištenje u poljoprivredi.
Drugim riječima, od organskog dijela miješanog otpada Talijani dobivaju i plin i gnojivo, zatvarajući krug kružnoga gospodarstva na lokalnoj razini. Biometan proizveden u Calimeri ide u plinsku mrežu i grije kućanstva ili pokreće vozila, a kompost obogaćuje tlo lokalnih polja. Sve to iz otpada koji bi inače stvarao metan i zagađivao okoliš.
Talijanski uspjeh nije slučajan, već strateški potaknut. Italija već godinama snažno podupire preradu biootpada i odvojeno prikupljenog i onog iz miješanog otpada, kroz povoljne tarife, investicijske poticaje i jasne propise. Danas u Italiji posluje više od 150 postrojenja za proizvodnju biometana, uz dodatnih 2200 za proizvodnju električne i toplinske energije. Ministarstva i regije surađuju na uklanjanju prepreka. Donesen je niz uredbi koje olakšavaju ulaganja u biometan. Primjerice, 2022. godine donesen je poseban dekret kojim je iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti za biometanska postrojenja stavljeno na raspolaganje 1,9 milijardi eura potpora, do 40 posto investicije bespovratno, uz garantirane otkupne tarife na 15 godina. Rezultat je da je u samo nekoliko godina odobreno više od 560 novih projekata diljem Italije.
Talijani su prepoznali da je biometan šansa za energetsku neovisnost i ruralni razvoj, ali i rješenje za problem otpada. Država je stoga stvorila okvir u kojem se investitorima isplati graditi takva postrojenja, a lokalna zajednica ih prihvaća jer vidi korist. Manji volumen otpada za odlaganje, nova radna mjesta i jeftinija energija. Regulativa je pritom pametno posložena. Digestat koji nastaje iz biootpada smije se, uz odgovarajuću obradu i kontrolu, koristiti kao gnojivo.
Italija slijedi europske smjernice o povratu nutrijenata u tlo ne samo deklarativno, nego i u praksi. Postoje standardi kvalitete komposta i digestata, a ako se zadovolje, proizvod gubi status otpada i postaje gnojidbeno sredstvo. Tako kompost iz Calimere, premda potječe od otpada koji je nekoć bio miješan s ostalim smećem, nakon obrade ispunjava kriterije i završava na poljima, a ne na deponiju. Biometan je jasno definiran u talijanskom zakonodavstvu i postoje razrađene procedure kako ga priključiti u mrežu, kako certificirati njegov izvor i kako ga plasirati na tržište, primjerice u transportnom sektoru, uz porezne olakšice. Ukratko, Italija koristi sve što europski propisi dopuštaju i ide korak dalje u inovacijama.
Hrvatska: Kad pravila postanu okovi
Pogledajmo sad hrvatsku stranu medalje. Hrvatska također ima miješani komunalni otpad pun biorazgradive tvari, ostataka hrane, prljave papirnate ambalaže, pokošene trave i granja, koji najčešće završava na našim odlagalištima. Jer smo se sami propisima doveli u situaciju da isti onaj tok otpada koji Talijani pretvaraju u biometan i kompost, u Hrvatskoj bude zakonski neiskoristiv…
Prvo, nigdje u hrvatskim zakonima i pravilnicima još jasno ne piše što je to biometan, kao da za naše zakonodavce taj pojam ne postoji. Posljedično, u nas ne postoji ni procedura ni pravilnik kako bi netko takav plin uopće pustio u plinsku mrežu. Nitko se time ozbiljno nije pozabavio posljednjih godina. Dok je Italija već spojila stotine postrojenja na svoj plinski sustav, kod nas do danas niti jedno jedino ne ubacuje biometan u mrežu. Sav bioplin koji naša bioplinska postrojenja proizvedu odmah se troši u kogeneracijskim postrojenjima za proizvodnju električne i toplinske energije. Hrvatska, dakle, nema regulativni okvir za plasman biometana, niti poticaje, niti pravila igre, iako je formalno preuzela obveze iz europskih direktiva koje upravo promoviraju takve zelene plinove. U zemlji koja ima opsežnu plinsku infrastrukturu, što smo skupo izgradili, zelenog plina nema ni u tragovima jer ga birokracija nije predvidjela.
Drugo, i još poraznije, Hrvatska aktivno priječi da digestat postane korisno gnojivo, čak i kad je proizveden iz čistih sastojaka. Važeći propisi tretiraju digestat više kao potencijalnu prijetnju nego kao priliku. Tako Zakon o poljoprivrednom zemljištu izrijekom zabranjuje korištenje digestata na poljima ako je u bioplinskom postrojenju korišten otpad osim biootpada.
Što to znači? Ako biopostrojenje u Hrvatskoj u svoj digestor ubaci bilo kakav otpad, primjerice, nusproizvode prehrambene industrije ili organsku frakciju izdvojenog miješanog komunalnog otpada, automatski se zabranjuje da se njegov digestat iznese na poljoprivredno tlo. Dozvoljeno je jedino ako je ulazni materijal bio odvojeno sakupljeni biootpad, ali i tu postoji začkoljica. Ni takav digestat još nije praktično prepoznat kao gnojivo jer nemamo gotove podzakonske akte koji bi definirali standarde kvalitete.
U praksi, dakle, digestat i kompost ostaju otpad kojeg se proizvođači moraju rješavati, često uz velike troškove. Struka ogorčeno ističe da hrvatski zakonski okvir ne omogućava primjenu digestata na poljoprivrednim površinama za proizvodnju hrane, unatoč dokazima da takvo gnojivo nema štetnog utjecaja ako je pravilno primijenjeno. Posljedice su dalekosežne…
Hrvatska bioplinska postrojenja uglavnom rade na gnojivima i energetskim kulturama, a tek manji dio sirovine čini biootpad, primjerice ostaci hrane iz prehrambenog sektora. Godišnje ta postrojenja proizvedu oko dva milijuna tona digestata i 50 tisuća tona komposta koji bi mogao zamijeniti tisuće tona umjetnih gnojiva, ali većina završi kao problematični ostatak.
Poljoprivrednici ga službeno ne smiju koristiti na oranicama gdje uzgajaju hranu, pa se digestat i kompost vraća na zemljišta uglavnom za energetske kulture ili se dijeli besplatno kome god treba za nekomercijalne površine. Golema hranjiva vrijednost time propada, a naši proizvođači istodobno skupo uvoze mineralna gnojiva.
Hrvatska se nije sustavno posvetila ni odvojenom prikupljanju biootpada ni gradnji infrastrukture za njegovu obradu. Iako zakon na papiru od 2024. obvezuje gradove da prikupe biootpad na kućnom pragu, u praksi to ide sporo i kampanjski. Tek manji dio stanovništva zaista odvaja biootpad, a i taj skupljeni biootpad često nema gdje završiti jer kompostana i bioplinskih postrojenja za biootpad gotovo da i nemamo ili su zatvorena. Rezultat je da većina našeg organskog otpada i dalje završava u zelenim kantama i na odlagalištima, što nas skupo košta jer Europska unija penalizira odlaganje otpada. Italija je i na tom polju odmakla. Uvela je obvezno odvajanje biootpada mnogo ranije i izgradila stotine kompostana i bioplinskih postrojenja po cijeloj zemlji. Nama se događa paradoks. Uvozimo kompost ili visokokvalitetni humus za vrtlare i poljoprivrednike, dok nam vlastiti biootpad trune neiskorišten.
Iste EU članice, različite odluke
Netko će reći da je Italija veća, bogatija, ima više otpada pa joj se isplati. No, propisi Europske unije isti su za sve članice – i Italija i Hrvatska moraju poštovati okvire Direktive o otpadu, Direktive o obnovljivoj energiji, politike kružnog gospodarstva i druge. Nigdje u tim propisima ne piše da se ne smije proizvoditi biometan. Upravo suprotno, Europska unija potiče i jedno i drugo, ali ostavlja državama da detalje urede same. Italija je očito iskoristila tu fleksibilnost. Prilagodila je nacionalne zakone kako bi olakšala investicije, definirala standarde za gnojiva iz otpada, uvela stimulativne mjere. Hrvatska je, naprotiv, često prepisivala europske direktive minimalistički, dodajući čak i restrikcije preko toga, ili je odugovlačila s podzakonskim aktima dok prilike prolaze pokraj nas.
Članstvo u Europskoj uniji očito nije jamstvo uspjeha. Primjer biometana to jasno pokazuje. Bez političke volje i proaktivnog pristupa, ostajemo tek formalni članovi Unije, ali ne i stvarni dionici njezinih prednosti. Hrvatska voli isticati svoje europske ambicije u zelenoj tranziciji. No, prema dosadašnjem ponašanju, ispada da mi ne smijemo ono što drugi mogu – ne zato što nam Bruxelles brani, nego zato što se sami nismo potrudili. Dok Italija iz istog otpada proizvodi plin za svoje građane i gnojivo za svoja polja, mi se još pitamo je li digestat opasan i hoće li nam plinovod eksplodirati ako pustimo biometan.
U tome leži ključna lekcija. Europska unija nam pruža okvir i mogućnosti, ali mi sami moramo htjeti i znati taj okvir ispuniti sadržajem. Nema te europske uredbe koja će nas spasiti od vlastite birokracije, ako joj to dopustimo. Članstvo u Europskoj uniji nije čarobni recept za uspjeh. Važno je kako država iskoristi pravni prostor koji joj je na raspolaganju. Italija je pokazala da se može, a Hrvatska prvo mora sebe uvjeriti da smije. Sve dok se pravila koriste kao izlika za nečinjenje, biometan će kod nas ostati misaona imenica, a vrijedni otpad propuštena šansa.
