U doba “gospodarskog buđenja naroda”, 1840-ih, gotovo sav kapital u Hrvatskoj bio je u rukama stranih, mahom njemačkih i mađarskih, trgovaca i bankara. No, ilirski pokret, predvođen Ljudevitom Gajem, imao je širi cilj od jezične i kulturne obnove. Željeli su osnažiti i gospodarsku samostalnost Hrvata, smatrajući da politička i kulturna sloboda nema smisla bez gospodarske samostalnosti. Zato su podržali Atanasa Popovića, koji je imao konkretnu ideju: osnovati prvu hrvatsku banku s domaćim kapitalom – Pervu horvatsku štedionicu.
Ovaj iskusni srpski trgovac i bankar, rođen u Srijemskim Karlovcima, pokazao se kao izvanredan izbor. Dugogodišnji predsjednik srpske pravoslavne crkvene općine u Zagrebu, koji je najviše doprinio podizanju ovdašnje pravoslavne crkve, bio je istodobno i istaknuti član Matice ilirske te prvi predsjednik Trgovačko-gospodarske komore (današnja HGK), čovjek koji će prvi, na sastanku skupštine štedionice 14. veljače 1848. godine, govoriti narodnim jezikom, a ne njemačkim koji je bio službeni poslovni jezik, i time ga uvesti u poslovne krugove.
Uistinu, Štedionica je bila prva ustanova koja je u svom imenu nosila pridjev hrvatska – što je u ono doba imalo snažnu simboliku. Za ilirce je to bio dokaz da hrvatski narod može imati vlastite institucije, bez oslanjanja na Beč ili Peštu. Kroz štedionicu su financirali ilirske tiskare i novine, pomagali gospodarske i kulturne projekte u duhu narodnog preporoda, poticali razvoj hrvatskog jezika u javnom i poslovnom životu, što je tada bilo neuobičajeno.
Popović je bio trgovac i praktičar, a ilirci ideolozi i kulturni preporoditelji. Upravo ta kombinacija omogućila je uspjeh: Popović je donio gospodarsko znanje i organizaciju, a ilirci nacionalnu i kulturnu viziju. Svečano otvorena 4. ožujka 1846., Prva hrvatska štedionica (kako se naziva od 1861.) postala je prva moderna institucija koja je spojila ideju hrvatskog narodnog jedinstva s konkretnim ekonomskim djelovanjem, a Anastas Popović njen prvi predsjednik.
Uspio je okupiti skupinu uglednih građana, političara i kulturnih radnika koji su podržali njegovu inicijativu, a među prvim dioničarima i članovima uprave, osim vođe ilirskog pokreta Ljudevita Gaja, bili su i Janko Drašković, hrvatski plemić i političar, Mirko Lentulaj, gradski senator, Franjo Žigrović, trgovac, Ivan Kukuljević Sakcinski, povjesničar i političar, Dimitrije Demetar, pjesnik, Antun Mažuranić, jezikoslovac, gramatičar i leksikograf, barun Ambroz Vranyczany, barun Franjo Kulmer i drugi. Početna dionička glavnica bila je 40.000 srebrnih forinti u 400 dionica po 100 forinti, a banka se bavila mjeničnim, založnim, lombardnim, eskontnim, depozitnim i hipotekarnim poslovima.
U danima nakon otvorenja štedionice, 16. prosinca 1846., u Gajevim novinama piše: “Blagotvorno delovanje perve horvatske štedionice već je u ponedeljak započelo i da zavod ovaj poverenja uživa, dokazuje najbolje ta okolnost, što se za ova perva dva dana preko 500 forinta srebra štedionici poverilo, i s radostju opazismo među ulošci i nekoliko siromakih”.
Kako navodi Državni arhiv u Zagrebu, novčarska ustanova u Zagrebu u to je doba vrlo znamenit događaj, pogotovo ako je znano da je i u susjednim državama u to vrijeme novčarstvo bilo tek u povojima, a u nekim se zemljama za njega uopće nije znalo. Istina, Mađarska je prvu novčarsku ustanovu dobila šest godina ranije, no u Turskoj je prva banka osnovana 1849., tri godine kasnije, a u Bugarskoj 1864., kada je u Hrvatskoj bilo već 38 novčarskih institucija. U Srbiji, nakon što se knez Miloš Obrenović sporazumio s Portom, zemlja nije imala vlastitog novca, pa je Prva srpska banka osnovana godine 1849., ali je zbog loša poslovanja brzo doživjela slom.
No, i mlada je hrvatska novčarska ustanova od početka imala teškoća, a za burne 1848. temeljito je uzdrmana. U pozdravnom govoru skupštini Anastas Popović reći će i ovo: “I godina 1849. izmaknu. Ona bijaše također jedna od onih, u kojoj je naš mlađani zavod vatrenu borbu morao podnieti. Nu hvala višnjemu mi prevalismo sretno i ovu burnu godinu. Jer, ulošci su se liepo povećavali al trgovina i obrt leže u mrtvilu”.
Pod Popovićevim vodstvom štedionica je postala simbol gospodarskog buđenja Hrvatske te preteča modernog bankarskog sustava u zemlji, a nakon smrti svog osnivača i prvog direktora 1857., štedionica je već imala dobar temelj – povjerenje građana, stabilan kapital i dobru reputaciju. Novi upravitelji nastavili su njegovu viziju: poticati hrvatsko gospodarstvo i štednju, ali i širiti poslovanje.
Tijekom 1860-ih godina, Prva hrvatska štedionica proširila je svoje usluge: počela je odobravati veće kredite obrtnicima, trgovcima i poljoprivrednicima, ulagati u infrastrukturne i komunalne projekte Zagreba, pomagati u osnivanju drugih gospodarskih i kulturnih ustanova (npr. Hrvatskog gospodarskog društva). Zagrebačka građanska klasa sve je više koristila njezine usluge, pa je štedionica ubrzo postala najvažnija financijska institucija u Hrvatskoj.
U drugoj polovici 19. stoljeća, nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.), gospodarstvo se počelo brže razvijati. Prva hrvatska štedionica tada ulaže u izgradnju pruga, industrijskih pogona i urbanizaciju Zagreba, uvodi nove oblike štednih knjižica i kredita, sudjeluje u financiranju gradskih ustanova (npr. vodovoda, plinare, škola). Postaje središte hrvatskog građanskog kapitala, a njezine su dionice bile vrlo tražene.
Nakon trideset godina opstanka Prva hrvatska štedionica gradi 1876. godine novu palaču na uglu Jelačićeva trga i ulice Marije Valerije, jer su dotadašnje prostorije u Dugoj ulici nedovoljne. Krajem stoljeća (između 1899. i 1900.) štedionica gradi veličanstvenu palaču na Zrinjevcu, koju je projektirao poznati arhitekt Ignjat Fischer. Ta zgrada postaje jedan od najprepoznatljivijih simbola Zagreba – sjedište banke i istodobno spomenik hrvatskom gospodarskom uzletu.
Između Prve hrvatske štedionice i drugih banaka vladala je velika konkurencija, koja je ponekad zalazila i u područje ideoloških, političkih i nacionalnih sukoba. Od tih prvih i značajnijih banaka treba navesti: Realnu vjeresionu banku zemaljske vlade (1859. g. Zagreb), Hrvatsku eskomptnu banku (1868.), Hrvatsku poljodjelsku hipotekarnu banku d.d. (1892.), Hrvatsku poljodjelsku banku d.d. (1902.), Prvu hrvatsku obrtnu banku d.d. (1906.), Hrvatsku sveopću kreditnu banku d.d. (1913.), Osječku štedionicu d.d. (1867.), Varaždinsku štedionicu d.d. (1868.), Čakovečku štedionicu d.d. (1871.), Bjelovarsku štedionicu d.d. (1872.), Virovitičku štedionicu d.d. (1872.), Dioničku štedionicu u Križevcima (1872.).
Od značajnijih banaka tog vremena valja navesti i Zemljišno vjeresijski zavod Kraljevine Dalmacije koji je osnovan 1892. godine, te svakako spomenuti i samoborsko bankarstvo, koje vuče korijene još iz 1873. godine. Tada je osnovana Samoborska štedionica, koja u kontinuitetu posluje do danas. Osnivači i prvi dioničari – vlasnici štedionice, bili su ugledni Samoborci (ukupno njih 21). Organizirana kao dioničko društvo, mijenjajući svoj pravni status (u nekim periodima i kao poslovna jedinica većih banaka), Banka je djelovala kao financijska institucija za područje Samobora, ali i šire regije sudjelujući u razvoju gospodarstva.
izvješću Trgovačke komore u Zagrebu za godinu 1879., Hrvatska je imala tri banke i 12 štedionica, a po uplaćenoj glavnici Samoborska je štedionica bila druga po veličini “šparkasa” u Hrvatskoj, ispred najstarije i najuglednije Prve hrvatske štedionice u Zagrebu. A potonja je do 1900. godine bila najveća banka u Hrvatskoj s najvećim kapitalom među štedionicama u cijelom Trojednom Kraljevstvu, i služila kao financijski stup hrvatskog građanstva, aktivno podupirući kulturne i nacionalne inicijative (kazališta, tiskare, škole, kulturna društva).
Tijekom ovog perioda, mnoge banke i štedionice proširile su svoju mrežu podružnica, nastojeći ojačati svoju prisutnost i osigurati veću dostupnost financijskih usluga građanima. Primjerice, Zagrebačka banka, osnovana 1914. godine, postala je jedna od vodećih komercijalnih banaka u zemlji. Ta ekspanzija doprinijela je modernizaciji financijskog sustava i omogućila gospodarstvu da se postupno oporavi.
Krajem I. svjetskog rata Prva hrvatska štedionica vodeća je banka u cijeloj srednjoj i južnoj Europi. Godine 1918. pohranjeno je na njezinim štednim ulozima više nego u najvećim mađarskim bankama, što je vrlo zanimljivo ako se uzme u obzir gospodarska prevlast Mađarske u Hrvatskoj. Godine 1919. ona je po kapitalu jača od najvećih banaka u Pragu, a o balkanskim bankama da i ne govorimo. Štedni ulozi iznose 564 milijuna, naredne godine oni se penju na 962 milijuna, da bi krajem 1921. godine dosegli 1,215 milijardi jugoslavenskih kruna. Naravno, Prva hrvatska štedionica s takvim je kapitalom utjecala na cjelokupni gospodarski život Hrvatske, tim više što se u načinu poslovanja razlikovala od većine europskih banaka: nije se temeljila na koncentraciji bankarskog kapitala nego na dekoncentraciji s pomoću jake poduzetničke mreže.
Već 1921. imala je Prva hrvatska štedionica 30 podružnica, koje su te godine ostvarile promet od oko 40 milijardi jugoslavenskih kruna. Zagreb je tih godina pravo novčarsko središte: uz Prvu hrvatsku štedionicu nalazi se u njemu još preko 30 banaka, koje raspolažu s ukupnim kapitalom od milijardu i tristo milijuna kruna. Prva hrvatska štedionica otkupljivala je nakon I. svjetskog rata inozemna poduzeća i pomagala osnivanje novih banaka. S njenim je kapitalom osnovana Banka za trgovinu, obrt i industriju u Zagrebu, Hrvatska centralna banka za Bosnu i Hercegovinu, Banka i štedionica za Primorje na Sušaku, Hrvatski opći vjerski zavod u Zagrebu, Hrvatska banka i štedionica u Zagrebu, zatim osiguravajuće društvo “Croatia” te pedesetak najvećih trgovinskih i hotelskih poduzeća u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji te Bosni i Hercegovini.
Nakon Prvog svjetskog rata u Hrvatskoj djeluje čak 178 banaka, no većina se u svome poslovanju ne pridržava osnovnih bankarskih principa, tako da će izbijanjem svjetske ekonomske krize 1929. – 1932. godine veliki broj ovih banaka doživjeti stečaj, likvidaciju ili fuziju s drugim bankama. Takvi gubici rezultiraju promjenom vlasničke strukture i sve više banaka prelazi u vlasništvo države ili postaju poludržavne, što je opća tendencija toga razdoblja – državni kapitalizam.
Početkom 1931. vlada Kraljevine Jugoslavije donosi Zakon o novcu koji označava daljnje jačanje središnjeg (beogradskog) državnog bankarstva i slabljenje drugih novčarskih zavoda. Tri godine kasnije, Štedionica izrađuje sanacijski program, temeljem kojeg je kapital štedionice povišen na 20.000 dinara i to izdavanjem tzv. prioritetnih dionica. Nakon sanacije Štedionica je morala rasprodati svoja građevinska zemljišta, a prestala je i financirati industriju u Hrvatskoj.
No, sve do Drugog svjetskog rata imala je svoje filijale u Beogradu, Velikom Bečkereku, Novom Sadu, Sarajevu, Skoplju, Ljubljani i Srijemu. U razdoblju između 1934. i 1940. porasli su štedni ulozi i vrijednosni papiri, ali i opali hipotekarni i komunalni zajmovi.
Za vrijeme NDH Štedionica financira velika poduzeća u industriji, trgovini i obrtu, a tijekom rata je upisala i velike državne zajmove. No, u to mračno vrijeme djeluje i Hrvatska udružena banka, d.d. kao najjača poslovna banka. Kao hrvatsku specifičnost treba navesti i ulogu Zagrebačke burze (osnovane 1918.), koja je tijekom Drugog svjetskog rata obavljala značajne financijske transakcije – gotovo cjelokupan klirinški promet s Njemačkom i dijelom s Italijom.
Tijekom Drugog svjetskog rata partizanska izvršna vlast (ZAVNOH 1943. godine) uređuje financijska pitanja na teritoriju pod svojom kontrolom raspisivanjem dva javna zajma (Zakon narodnog oslobođenja) i emisijom obveznica (2 serije). Godine 1945. uprava je štedionice izvedena pred sud pod optužbom sudjelovanja u ustrojstvu NDH. Imovina Prve hrvatske štedionice konfiscirana je na temelju presude Okružnog suda za grad Zagreb od 26. studenoga 1945. godine. Narodna banka FNRJ – Centrala za NRH Zagreb, kao likvidator, objavila je 17. studenoga 1949. da je likvidacija Štedionice završena pravomoćnim sudskim rješenjem, a po odredbama Uredbe o likvidaciji odnosa nastalih konfiskacijom imovine privatnih kreditnih poduzeća.
Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do likvidacije svih privatnih banaka. Napuštaju se tržišni principi u bankovnom poslovanju te se prelazi na administrativno centralističko planiranje, ne samo u bankarstvu, već i u cjelokupnom gospodarstvu. Uloga banaka u odnosu na prethodno razdoblje je u osnovi izmijenjena i bankarstvo je u potpunosti u funkciji novog društvenog poretka. Bankarstvo postaje isključivo državno sa svim posljedicama i specifičnostima takvog sustava. Cjelokupno bankarstvo u socijalizmu postaje temeljni instrument za ostvarivanje planskih ciljeva socijalističke države.
Ipak, tehnološki napredak 1970-ih bankovni je račun učinio pristupačnijim: tada su se, naime, pojavile prve kreditne kartice. U to doba osnovana je i Udružena banka Zagreb, među kojima je jedna od pet banaka-sastavnica i tadašnja Kreditna banka. Potkraj 70-ih osnivači Kreditne banke Zagreb i Jugobanke udružuju se u Zagrebačku banku, koja 1989. postaje prva banka u bivšoj državi organizirana kao suvremeno dioničko društvo. Glavno sjedište je u prostorima zaštićenog spomenika kulture – zgrade Gradske štedionice – na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.
Nastankom Hrvatske narodne banke, i općenito osamostaljenjem Republike Hrvatske 1991. godine, počinje reforma bankovnog sustava, a u toj reformi HNB postaje središnja, emisijska banka, sa svim funkcijama i odgovornostima koje takav naslov nosi. Budući da je devizna štednja hrvatskih građana ostala u Narodnoj banci Jugoslavije, a bivša ih država nije imala namjeru vratiti vlasnicima, ove je obveze nova hrvatska država sanirala u smislu izdavanja obveznica komercijalnim bankama. Tako su domaće banke postale dužnici od kojih su štediše potraživale svoje uloge, te je na taj način vraćeno povjerenje u bankovni sustav, ali i preuzet dug bivše SFRJ.
Iako početkom 1980-ih kreću prvi pokušaji online bankarstva, ono je zaživjelo tek kada su osobna računala postala svima dostupna i kada se razvio internet, a bljesnulo tek kada su na scenu stupili pametni telefoni.
