Srednja i Istočna Europa nadmašit će rast Europske unije u ovoj i idućoj godini. Prema novom kvartalnom izvještaju UniCredit Investment Institutea, “ta izrazito dinamična regija rast će dvostruko više od europskog prosjeka u naredne dvije godine”. Ovo potvrđuje i EBRD, kao i thinktank ING banke te BNP Paribas. Poljsko gospodarstvo rast će oko 3,3 do 3,5 posto ove godine, a slično i naredne. Češki rast bit će oko 2 posto. Za Slovačku se projicira slabiji rast od 0,8 ove godine do 1,5 posto, no u 2026. predviđa se oporavak. Mađarska ove godine raste tek 0,7 posto, ali već na godinu, predviđa se rast oko 2,2 posto.
Te četiri zemlje lavovski su profitirale od članstva u EU, mnogo više nego su im davali šanse kad su se postale članice. Ipak, u svima su na dugo vlasti, ili se smjenjuju na njoj, političari koji gaje i šire duboku antipatiju prema Europskoj uniji. Ako mogu, koče njene odluke, ponekad baš podmeću noge, jedva podnose Bruxelles, a u posljednje vrijeme pomažu i Vladimiru Putinu u ruskim ambicijama slabljenja EU-a, iako time režu i legendarnu granu na kojoj sjede.
Nedavno, otkad je na izborima u Češkoj pobijedio Andrej Babiš, u Europskom parlamentu ojačao je i klub Europskih patriota, u kojemu su još i Jordan Bardella, štićenik i politički nasljednik Marine Le Pen, potom Viktor Orban te Herbert Kickl, vođa austrijske krajnje desne, i proputinovske stranke Slobodarske stranke. Čak ni naš Stjepan Bartulica nije od sramote među njima.
Što je onda to? Kako to? Što se dogodilo? Kako baš Česi i Slovaci, ti naši najdraži gosti na Jadranu, jedini na koje se ne ljutimo kad kažu “vaše more – naše more”, ti najmekaniji ljudi valjda u Europi, duhoviti, simpatični, izrazito kulturni? Zar nije češka kultura ta što je dala vojaka Švejka, Kunderu, Formana, Menzela, Havela?
Sve te zemlje žive dobro. Duh zajednice je održan, standard je narastao. Upravo je članstvo u EU, nakon što su se oslobodile kontrole Moskve kao omče oko vrata, bilo instrumentalno, ključno, nezaobilazno, odlučno važno za tako povoljan razvoj. Njihovo učlanjenje, godine 2004., poklopilo se s momentumom globalizacije, zbog koje su se industrije sa zapada Europe delokalizirale na istok Unije. Francuzi su strepili da će njihovi vodoinstalateri ostati bez posla zbog dolaska vodoinstalatera iz Poljske. No, u ovih 20 godina, dogodilo se drugačije – vodoinstalatera kao niti drugih majstora, radne snage općenito, nema dovoljno. Prvenstveno zato otvorila su se svojedobno vrata velikim migracijama, pa se sad vodoinstalateri i slični iz srednje i istočne Europe (kao i zemalja bivše Jugoslavije) smatraju aristokracijom među migrantima.
Za vrijeme pregovora o članstvu, vrlo malo Poljaka ili Mađara govorilo je engleski. Deset godina poslije učlanjenja, svi su odlični u stranim jezicima. Mađarska je za vrijeme pregovora bila “najbolji đak u razredu”, a Poljska najproblematičnija. Mađarskoj se predviđala najsjajnija budućnost. Oko Poljske su odmahivali glavom, mislili su da su prepreke preteške, da će se ta velika slavenska zemlja sporo kretati naprijed.
Češka, pak, u potpunosti je bila razumijevana i primana kao Zapad. Česi su bili šarmantni, duhoviti, predsjednik im je bio Havel koji je prijateljevao s Bonom, i svi su znali i isticali kako je Češka, prije Drugog svjetskog rata, bila visokorazvijena industrijska zemlja. Češka je, najtočnije, bila zemlja koja se sada, vraća kući, na Zapad. Oko inherentnog europejstva Mađarske ili Češke nije bilo tračka sumnje, o čemu mogu posvjedočiti, jer sam tada, kao dopisnica iz Bruxellesa, detaljno pratila njihovo pristupanje i članstvo. Slovačka je, pak, bila mrvicu lošije gledana, ali kad je, nakon pristupanja u EU poduzela hitne i brzinske liberalne reforme i počela rasti, taj malo sumnjičavi pogled zamijenilo je poštovanje. Evo, Bratislava. To je grad kakav bi Zagreb tek trebao postati.
Koliko su te zemlje profitirale od primanja u EU, vidi se u usporedbi s nama koji smo ušli devet godina iza njih. Primjerice, svi su gradovi novoprimljenih zemalja obnovljeni – Pešta, Varšava, Krakov, Prag, Olomouc, Bratislava sjaje, nadmeću se u ljepoti, fasade i parkovi sređeni su i upicanjeni iz europskih fondova i programa kreiranih specijalno za pridošlice. Kad je Hrvatska ušla, ta se slavina zatvorila, a svejedno, odbacivanje Europske unije nije kod nas, zapravo, značajno.
Poljska, a ne Mađarska
Uspostavilo se da je Poljska, a ne Mađarska, nenadano iskočila kao šampion tranzicije, pretekla ostale i pokazala najjaču, a usmjerenu ambiciju da se probije u vrh europskih zemalja, tamo gdje se donose odluke koje važe za sve. Poljska je snažno napredovala čak i za vrijeme vodstava vrlo konzervativne i euroskeptične braće Kaczynski, i usprkos tome što je njeno društvo, slično kao u Hrvatskoj, duboko polarizirano između tradicionalista i progresista. Euroskepticizam u Poljskoj jest konstanta i sada ga zastupa predsjednik države Nawrocki, dok je na drugoj strani izrazito proeuropski premijer Donald Tusk.
U Budimpešti pak, Viktor Orban protivnik je briselske uprave i odluka koje se donose u europskim institucijama. Neprekidno je na vlasti od 2010. godine i uspio se promovirati u svjetski poznatog državnika. Netko u Americi prije će znati za Orbana, nego za njemačkog kancelara Merza. U prvom mandatu, od 1998. do 2002., Orban je bio politički liberal i euroentuzijast, a sad se na njega, pa i Fica, gleda kao na sabotere EU-a, što je pogotovo došlo do izražaja nakon napada Rusije na Ukrajinu. Veliko je pitanje što su time ta dvojica dobili? Da, jeftiniju rusku energiju, ali na drugoj strani, vjerojatno su je i preplatili. Europska komisija dnevno nameće Mađarskoj milijun eura penala zbog kršenja europskih zakona. No, Orbanu je to, kao i njegovim pristalicama, svejedno.
Robertu Ficu javni je diskurs sličan onome kojim se koristi Zoran Milanović kad je ovaj naš teško razdražen. Fico je još neobuzdaniji, ali tu staje šala i pošalica. Najprije, Fico je, baš poput Orbana i Babiša optuživan za korupciju, s tim što je povezivan s još težim i nerazjašnjenim slučajevima i opasnim kriminalnim vezama. Slovački premijer je nedavno preživio pokušaj atentata, što demonstrira dubinu polarizacije u toj zemlji.
Bio je na čelu slovačke vlade od 2006. do 2010. te od 2012. do 2018., a aktualni premijerski mandat teče mu od 2023. Fico je toliki euroskeptik da bi, da je Englez, bio u nekoj partiji desnijoj od Farageove, ali – sve do napada Rusije na Ukrajinu, na riječima, bio je suradljiv. No, od rata Robert Fico i Viktor Orban “drže štangu” Kremlju u velikim odlukama Vijeća koje bi mogle biti na štetu Rusije i Putina. Fico čak više nego Orban. Konačno, Češka, najintegriranija, najviše “europska” od njih, upravo je neki dan škartirala proeuropsku i proukrajinsku vladu i izabrala – Andreja Babiša. To je izazvalo takvu nelagodu u Bruxellesu, konsternaciju među mnogim zemljama i institucijama, da se Babiš osjetio obaveznim da ih umiri, limitira reputacijsku štetu i izjavi kako neće raditi protiv europskih interesa.
Čegzit, Hungzit, Polgzit
Neće biti Čegzita, kao ni Hungzita ili Polgzita – ne. Sve te zemlje u kojima je euroskepticizam duboko zasijan, ne žele one izvan iz EU-a, i stalno to potvrđuju u anketama javnog mnijenja.
Sve su protiv Bruxellesa, i protiv odluka i pravaca, taktika i strategija, ako dolaze iz Bruxellesa. Euroskepticizam je tako jak da više nikome nije jasno je li ono samo neka vrsta političkog dramoleta za domaće scene, dakle politički alat kojim se dolazi na vlast, ili je pak zbilja postala dio političkog mentaliteta tih zemalja. Recimo, ipak, da euroskepticizam ne znači da ne poznaju EU. Naprotiv! Dio javne uprave koji komunicira s Bruxellesom je savršeno obrazovan, proaktivan, spretan. Na sastanke dolaze maksimalno pripremljeni, oštri i nemilosrdni. Koja razlika prema većini naših činovnika koji su na sastancima još pospani i paze da ne progovore koju riječ. U Češkoj je euroskepticizam uveo snažan i dugovječan politički lider, Vaclav Klaus, i to od kraja 1990-ih. Klaus je bio posljednji premijer Čehoslovačke prije raspada, spretan, a na vlasti ili pri vrhu vlasti. Inicirao je stvaranje organizacija, analitičkog instituta i formiranja političkih partija kojima je program bio otpor prema EU-u. U biti, Klaus je bio inspiriran britanskom tradicijom nepovjerenja prema briselskom bloku zemalja, koji je razumljiv, jer je Britanija bila svjetski imperij i nije se mogla svesti na tek jednu od članica u zajednici koju k tome tome vodi Njemačka.
Češka nije bila svjetski imperij, štoviše, bila je podjarmljena i maltretirana od Kremlja, a enormno je profitirala od EU-a. Svejedno, Klaus se promovirao u glavnog europskog euroskeptika! Bio je posljednji šef države ili vlade koji je potpisao Lisabonski sporazum, a to je pravni temelj sadašnje EU. Dok je bio na vlasti, dramatično je predstavljao, kao tragični gubitak suvereniteta svaku inicijativu iz Bruxellesa, i predstavljao se kao branitelj svoje domovine pred diktatom Bruxellesa. Sve su to amplificirali njegovi mediji.
Ipak, kad bi drugi političari razjareni njegovim riječima tražili izlazak Češke iz EU-a, Klaus bi se povukao. Vrlo uvjerljiv kao političar i figura, njegove ideje imale su velik odjek i postale su polako dio mentaliteta u Češkoj. Andrej Babiš, zapravo, njegov je nasljednik. Ali, ta metoda, da se Bruxelles predstavlja kao udaljeni neprijateljski teritorij gdje premijeri ili predsjednici odlaze u teške bitke, kao da brane svoju zemlju, a vraćaju se izmoreni i ranjeni, ali kao pobjednici džepova punih europskih para, vrijedi i za Orbana i Fica. I vrijedilo je i za euroskeptične lidere poljske partije Pravo i pravda dok su bili na vlasti. Pritom, i Češka i Poljska su, stoji u analizama analitičkih instituta, jako osjetljive na negativnu propagandu iz Moskve i vjeruju skoro svemu što im se servira. Tako, velika većina Slovaka i veliki broj Čeha je na strani Rusa u ratu s Ukrajinom. Dakle, euroskepticizam tih lidera, Orbana, Fica, a takav će biti i Babiš, glasno je i junačko protivljenje svemu što dolazi iz Bruxellesa, posprdni odnos prema Uniji, a istodobno uzimanje svih pogodnosti koje članstvo pruža. Konkretno, u Češkoj Andrej Babiš je sigurno odahnuo što dvije stranke, krajnje lijeva i krajnje desna, koje traže izlazak Češke iz EU-a, nisu prešle prag ulaska u Parlament pa ih neće morati pozvati u Vladu. No, surađivat će sa strankom Vozači vozačima, koja se na češkom zove Motoristé sobě i vjerojatno s teškim desnim populistima koje vodi Čeh japanskog porijekla, Tomio Okamura.
Kao i većina građana koji glasaju za Babiševu ANO stranku, i Vozači vozačima – Motoristi, odbijaju sve zelene politike, izruguju se onima koji tvrde da se odvijaju klimatske promjene, a također traže da Češka prestane pomagati Ukrajinu u ratu s Rusijom. Tu su složni s Orbanom i Slovakom Ficom. Babiš je vodio kampanju na ismijavanju tvrdnji o klimatskim promjenama, na protivljenju vojne pomoći Ukrajini, na odbijanju zelenih politika koje Bruxelles nastoji implementirati te na protivljenju Sporazumu o migracijama. Prema tom Sporazumu, članice bi ravnopravnije podijelile težinu dolaska migranata, koja sada pada na Grčku, Italiju, Maltu i to ili primanjem kvote migranata ili financijski. Zemlje Srednje Europe to ne žele. No, budući da je Andrej Babiš “težak” više od četiri milijarde eura i da se u sektoru poljoprivrede, primjerice, njegovi poslovi financiraju i iz europskih sredstava, vidjet ćemo do kuda će ići njegovo protivljenje zelenim politikama.
Što se tiče Sporazuma o migracijama, poučan je primjer Poljske koja je bila na udaru migrantskog vala ulaska afričkih migranata s istoka. Takve nenadane situacije prouzročio je Putin time da je migrante iz arapskih ili afričkih zemalja koji su raznim kanalima ušli u Rusiju, preko Bjelorusije tjerao do Poljske. Paralelno s time, u pokušaju da primiri AfD, i kancelar Merz vratio je određeni broj migranata iz Njemačke u Poljsku, zbog čega se posvađao s premijerom Tuskom, iako su inače njih dvojica držali istu liniju. Dakle, ovaj promet migrantima prema istočnoj i srednjoj Europi, mogao bi postati jedno od oružja Putinovog destabiliziranja Europe. U Češkoj je i dio obrambene industrije, konkretno proizvodnja municije, koja treba Ukrajini. Prijašnja Vlada i vlasnik tvornice streljiva, donirala je znatan dio vojne opreme i oružja Ukrajini.
Češki Trump
Babiš, pak, kojeg zovu češki Trump, a i imao je izborni slogan “Češka prije svega!”, sigurno neće ništa donirati. Vjerojatno misli da je tako davao kad bi ga pitali, ne bi nikad skupio četiri milijarde i sto milijuna eura! Ni Trump ništa ne daje, samo prodaje. Šalu na stranu, češka podrška Ukrajini bit će mnogo slabija nego dosad, od prošle Vlade Petra Fiale, koju su u Ukrajini jako cijenili. Promijenit će se i retorika, politička poruka, i Babiš će davati pomoć, ali tek obavezni minimum. Tvornica streljiva vlasništvo je tajkuna Michala Strnada, a ta dvojica milijardera su rivali i ne vole se. Tridesettrogodišnji Strnad bogatiji je od Babiša, a vlasnik je i CEO Čehoslovačke grupe koja je četvrta najveća tvornica streljiva u Europi. Oslabit će generalni politički konsenzus oko podrške Ukrajini. Tako stoji tvrdnja koja se ponavlja da je Babiš najmanje tvrd u političkom trojcu kojeg tvori s Orbanom i Ficom. Ali slaba je to utjeha.
Bruxelles razmatra opcije, a Putin je izvanredno zadovoljan jer ono što on čuje jest iz te tri zemlje može se prevesti kao “Halo, Kremlj, tu smo, sve nas je više!”. Svako slabljenje EU-a ide u korist i Putina i Trumpa, a takav razvoj jest slabljenje Unije bez koje će oslabiti i ove tri zemlje. Poznavatelji slovačkog društva kažu da je rusofilija u njihovoj zemlji, slično kao i u Češkoj, manje izraz simpatija prema Putinu, koliko “nešto slično vašoj jugonostalgiji”. To je žal što je prošlo vrijeme kad su kruh i mlijeko i krastavci i paradajzi stajali tri krune, a ne tko zna koliko eura, režije tek malo više od par desetaka kruna i kad se teško dobivao otkaz. To je sjećanje na period kad je svijet općenito bio mnogo jednostavniji. Slovaci ili Česi mogu se složiti da je Ukrajina napadnuta, ali… Ne vide da se to njih imalo može ticati jer im tako objašnjavaju njihovi lideri i njima skloni mediji. (Poljaci su drugo, nemaju nimalo simpatija za Rusiju, no, nemaju niti za Njemačku.) Češki eksperti intervjuirani nakon Babiševe pobjede ističu da će milijarder populist kod kuće grmjeti jedno, ali u Bruxellesu, u svakodnevnim poslovima biti suradljiviji. Otpor će pružati oko zelene politike, migracija i Ukrajine. No, neće tjerati mak na konac kao Fico ili Orban.
Tamošnji eksperti smatraju da je euroskepticizam tek instrument u vođenju domaće politike jer Česima ne pada na kraj pameti izlazak iz EU-a, baš kao niti Slovacima, niti Mađarima. Poljaci, iako su politički podijeljeni, također, kad ih se pritisne pitanjem, ispada da je njih 88 posto sretno je da su dio EU. Možda je bio tek instrument, ali sad postaje intrinzičan dio političkog mentaliteta.
