Kad govorimo o gospodarenju otpadom, volimo isticati strategije, planove i europske ciljeve. Govorimo o kružnom gospodarstvu, zelenoj tranziciji i o tome kako biootpad treba postati resurs. No, rijetko se govori o onima koji su stvarno u središtu tog procesa – o kompostanama. Bez njih sve što pišemo o strategijama ostaje mrtvo slovo na papiru, a upravo su kompostane pod najvećim pritiskom – ne zato što rade loše, nego zato što rade.
Bizarni prekršaji
Članice Hrvatske udruge kompostana posljednjih se mjeseci suočavaju s inspekcijskim nadzorima koji prijete zabranom rada, i to ne zato što su prekršile godišnje kapacitete, zagađivale okoliš ili izbjegavale obveze. Njihov “prekršaj” je što u pojedinim danima, zbog sezonalnosti i neravnomjernog priljeva biootpada premaše dopušteni dnevni kapacitet. Na godišnjoj razini nisu ni blizu granici, ali inspekcija mjeri dan, a ne godinu, prema EU direktivi. Tako sustav ne vrednuje rezultat, nego trenutak. Ne priznaje trud ni kontinuitet, nego se hvata za brojku koja nema veze s realnošću.
Sezonalnost biootpada još je jedan čimbenik koji se u Hrvatskoj često zanemaruje, a ključan je za razumijevanje rada kompostana. Za razliku od plastike ili stakla, biootpad ne nastaje ravnomjerno tijekom cijele godine. Ljeti se količine dodatno povećavaju jer se jede više voća i povrća. Milijuni turista generiraju goleme količine ostataka hrane u hotelima, restoranima i apartmanima pa su u sezoni volumeni biootpada višestruko veći od zimskih. Jesen donosi opalo lišće i otpad od prerade voća, dok su zimski mjeseci znatno siromašniji biootpadom, osim u vrijeme blagdana kada zbog kućanstava raste udio ostataka hrane. Takva dinamika znači da kompostane ne mogu raditi ujednačeno 365 dana u godini. Imaju periode intenzivnog priljeva otpada kada se kapaciteti privremeno pune iznad prosjeka, ali i razdoblja kada je dotok minimalan.
Ako se gleda isključivo “dnevni kapacitet”, to može izgledati kao preopterećenje sustava. No, na godišnjoj razini postrojenja posluju u okviru svojih dozvola i upravo zahvaljujući sezonalnosti odrađuju posao za koji su i izgrađena. Zato u razvijenim sustavima, poput austrijskog, zakonodavac dopušta dnevne i sezonske fluktuacije, a kao mjerodavan uzima samo godišnji kapacitet.
Riskiramo zatvaranja
Da bi se shvatilo koliko je naše tumačenje pogrešno, dovoljno je pogledati austrijski primjer. U Austriji se kapaciteti kompostana definiraju na temelju godišnjeg protoka (t/god), a ne strogih dnevnih ograničenja. Prag od 75 tona dnevno, koji se spominje u europskoj Direktivi o industrijskim emisijama (IED), koristi se samo za utvrđivanje primjene Direktive, nikako kao operativna kontrola. Vlasti su svjesne da postrojenja ne rade svaki dan, postoje vikendi, praznici, sezonska kolebanja i dopuštaju dnevne i sezonske fluktuacije sve dok ukupna godišnja količina ne premaši dozvoljeni kapacitet.
Osim toga, kod izračuna materijala na lokaciji uzima se u obzir da tijekom kompostiranja dolazi do smanjenja mase od 30 do 50 posto zbog gubitka vlage i aerobne fermentacije. Procjene se temelje na modelima toka materijala i na realnom vremenu zadržavanja, a ne na prostom zbrajanju svake tone koja uđe na ulaz. Ukratko, sustav je prilagođen praksi, a ne obrnuto.
Kod nas je, nažalost, obrnuto, praksa se pokušava nasilno uklopiti u brojke koje nemaju veze sa stvarnošću. Umjesto da se uvaži činjenica da biootpad ima svoju dinamiku, mi kažnjavamo one koji ga preuzimaju i obrađuju. Dok Austrija gradi sustav koji potiče razvoj kompostana, Hrvatska riskira da ih zatvori.
Poseban problem leži u metodologiji izračuna kapaciteta. Umjesto da se uzme u obzir raznolikost tokova otpada od granja i lišća, preko kuhinjskog otpada, do drvene frakcije, računa se prema otpadu s najkraćim vremenom kompostiranja. Na papiru to izgleda strogo i uredno, ali u praksi znači da kompostana koja radi s različitim frakcijama biva svrstana u kategoriju postrojenja koja prelaze zakonske pragove i moraju tražiti okolišne dozvole. Realno, ni volumenom ni utjecajem nisu ni blizu tih vrijednosti. Takva računica ignorira osnovnu činjenicu da otpad nema linearnu dinamiku, nego se kompostira u različitim vremenskim ciklusima – i onda se postrojenja koja su investirala u tehnologiju i koja rade za sustav tretiraju kao problematični subjekti.
U isto vrijeme cijeli sektor blokira izostanak Pravilnika o hrvatskim gnojidbenim proizvodima. Rok za njegovo donošenje istekao je prije više od dvije godine. Posljedica je da kompost proizveden u Hrvatskoj pravno ostaje otpad. Ne može dobiti status proizvoda, ne može na tržište, ne može se ravnopravno natjecati s uvoznim gnojivima. Kompostane koje su već upisane u očevidnik prestanka statusa otpada uskoro neće moći podnijeti zahtjev za upis u novi jer podzakonski akt još nije donesen. To znači da bi postrojenja koja su radila sve po zakonu mogla ostati bez pravne osnove za rad jer – država nije obavila svoj posao. Hrvatska godišnje proizvede više od pola milijuna tona biootpada iz komunalnog otpada.
U 2024. odvojeno je prikupljeno oko 170 tisuća tona, što znači da više od polovice i dalje završava na odlagalištima. Od toga je kompostirano 80 tisuća tona. Sada zamislite da se postrojenja koja stoje iza tih brojki zatvore jer su u jednom danu premašila kapacitet ili zato što čekaju pravilnik koji nikako da ugleda svjetlo dana. Što će biti s ciljevima? Što će biti s Fondom, s gradovima i općinama koje su uložile u odvojeno prikupljanje, s građanima koji su naučili odvajati biootpad? Gdje će završiti sve te tone? Na odlagalištu, u miješanom otpadu, u statistici koja će možda još neko vrijeme izgledati podnošljivo, ali će značiti korak unatrag.
Kružno gospodarstvo
Posljedice neće osjetiti samo poduzeća. Osjetit će ih građani koji će izgubiti povjerenje u sustav. Ako njihov trud završi na odlagalištu, ako kompostane zatvore vrata, odvajanje će izgubiti smisao. Osjetit će ih komunalna društva koja će ostati bez partnera i biti prisiljena vraćati biootpad u miješani tok. Osjetit će ih država koja će morati objašnjavati Bruxellesu zašto je kružno gospodarstvo ostalo mrtvo slovo na papiru i zašto plaća penale.
Kompostane nisu prepreka. One su dokaz da sustav još može funkcionirati. Svaka tona biootpada koja uđe u kompostanu, tona je manje na odlagalištu. Svaka tona komposta vraćena u polje smanjuje potrebu za uvoznim gnojivima i daje novu vrijednost domaćoj poljoprivredi. Ali, ako ih nastavimo tretirati kao problem, prestat ćemo imati rješenje, a tada ćemo se vratiti staroj priči na odlagališta, na kazne, na opravdanja i na izgubljeno povjerenje.
Austrija je pokazala da je moguće stvoriti sustav koji funkcionira u praksi, a ne samo na papiru. Njemačka pak ide i korak dalje, ondje postoji čak 17 različitih varijanti Direktive o otpadu, prilagođenih specifičnostima saveznih pokrajina. Drugim riječima, pravila se oblikuju prema potrebama života i gospodarstva. Hrvatska, nažalost, i dalje slijepo prepisuje propise bez prilagodbe vlastitoj stvarnosti. Ako želimo sustav koji će trajati i davati rezultate, moramo početi učiti od onih koji su pravila pretvorili u alat, a ne u prepreku.
