Na temelju članka 100., stavka 6. Zakona o gospodarenju otpadom, Vlada Republike Hrvatske je 28. studenoga 2024. donijela Uredbu o jediničnoj naknadi za odlaganje otpada. Od 1. siječnja 2025. počinje se naplaćivati 30 eura po toni odloženog otpada, a iznos će postupno rasti: 35 eura u 2026., 40 u 2027., 45 u 2028. i 50 eura godišnje od 2029. nadalje.
Uvođenje te naknade, poznate kao “landfill” taksa, važan je iskorak prema načelima kružnoga gospodarstva. Takva je mjera široko rasprostranjena u Europskoj uniji te čak 22 od 27 država članica primjenjuju sličan instrument. Prosječna visina “landfill” takse u EU-u kreće se između 39 i 46 eura po toni, s rasponom od manje od 20 do više od 100 eura po toni. U Slovačkoj, primjerice, ona varira između 11 i 33 eura po toni, dok Malta primjenjuje tzv. gate fee, koji će porasti na 120 eura do 2027.
Taksa je OK, ali unutar sustava
Međutim, ključno je naglasiti, zemlje koje su ostvarile stvarne učinke u smanjenju količina odloženog otpada poput Litve, Estonije, Slovenije, Latvije, Finske i Danske nisu se oslanjale isključivo na fiskalne mehanizme. Paralelno su uvodile zabrane odlaganja određenih frakcija otpada, razvijale precizne nadzorne sustave, osiguravale lokalnu infrastrukturu i dostupnost oporabe. U Španjolskoj je, primjerice, rast “landfill” takse s deset na 41,5 eura u kombinaciji s “door-to-door” sustavom prikupljanja rezultirao mjerljivim okolišnim koristima – emisije CO₂ smanjene su za 12 posto. Danska je, uz visoke takse i zabrane odlaganja, količinu otpada na odlagalištima smanjila za više od 80 posto, dok reciklira više od 60 posto ukupnog otpada.
U razdoblju od 2010. do 2022., na razini cijele Europske unije, količina otpada odloženog na odlagališta smanjena je za 21 posto. Još snažniji učinak vidljiv je kod miješanoga komunalnog otpada onoga što generiraju kućanstva i mali poduzetnici, gdje je zabilježen pad od čak 61 posto. Ti podaci jasno pokazuju da “landfill” taksa može imati iznimno snažan učinak, ali samo kada se provodi unutar funkcionalnog sustava s odgovarajućom infrastrukturom, nadzorom i edukacijom.
Prema podacima Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, u 2024. godini u Hrvatskoj je odloženo 957 tisuća tona miješanog komunalnog otpada. Jednostavnom računicom, to znači da će jedinice lokalne samouprave i komunalna poduzeća u 2025. morati izdvojiti oko 29 milijuna eura za plaćanje naknade. No, mnoge od njih niti imaju sortirnice, niti kompostane, a značajan broj ni funkcionalne sustave za odvojeno prikupljanje otpada. U takvim okolnostima, sustav će reagirati – redefiniranjem statistike.
Već sada postoji realan rizik da će se količina otpada na papiru “smanjiti”, dok će se u praksi sve nastaviti po starom. Otpad će mijenjati klasifikacijske brojeve, prijavljivat će se gubici u masi nakon “obrade”, vodit će se kao skladištenje umjesto odlaganja, a frakcije će se prikazivati kao oporabljene bez stvarne valorizacije. Takva administrativna rješenja zaobilaze naplatu takse, ali istodobno obezvređuju samu svrhu mjere.
Odgovornost – lokalna
Pritom valja jasno reći: država je godinama sufinancirala sve – od spremnika i vozila, do sortirnica, kompostana, bioplinskih postrojenja, a također uređivala i sanirala odlagališta. Edukativne kampanje vrijedile su milijune eura. U 2025. otvoren je novi javni poziv za obradu biootpada vrijedan 12 milijuna eura. Alat postoji, ali ga se ne koristi. Brojne jedinice lokalne samouprave i njihova komunalna poduzeća ne prijavljuju projekte, ne pripremaju dokumentaciju i ne koriste postojeće mogućnosti sufinanciranja. Ne može se reći da država nije osigurala okvir, odgovornost je već odavno na lokalnoj razini.
Ovom procesu i dalje kronično nedostaje odgovorno upravljanje. Pravila su jasna, sredstva dostupna, propisi poznati. Problem nije u (ne)razumijevanju, već u (ne)volji. Lokalni sustavi godinama ignoriraju zakonske obveze, ne prijavljuju se na pozive, ne ulažu u infrastrukturu i ne žele preuzeti odgovornost. Istina, postoje svijetli primjeri, poneki gradovi i komunalna poduzeća koji su na vrijeme razvili sustav, povukli sredstva, izgradili infrastrukturu i educirali građane. No ti su primjeri rijetki, gotovo simbolični u moru pasivnosti. Uredba je samo razotkrila ono što se znalo godinama, sustav u mnogim sredinama ne funkcionira jer ga nitko ozbiljno ne vodi.
Kao netko tko više od 15 godina radi u sustavu gospodarenja otpadom, uvjeren sam – “landfill” taksa mora postojati. Odlaganje otpada mora biti najskuplje rješenje, kako bi se potaknula ulaganja u oporabu, reciklažu i prevenciju. Ali, upozoravam, bez stvarnog nadzora, kontrole kvalitete podataka i proaktivnog djelovanja na lokalnoj razini, dobit ćemo još jednu tablicu u kojoj sve izgleda bolje, a ništa se nije promijenilo.
“Landfill” taksa je prilika. Da se sustav konačno usmjeri prema funkcionalnom, održivom i okolišno odgovornom modelu gospodarenja otpadom, ali samo ako svi sudionici država, županije, gradovi i komunalci preuzmu svoj dio posla. “Landfill” taksa nije kazna, to je ogledalo – precizno, hladno i neumoljivo pokazuje tko je što radio ili nije posljednjih deset godina. Istina je jednostavna, svi su znali da će ovaj dan doći. Svi su znali da će se odlaganje otpada napokon ozbiljno naplaćivati. Svi su imali pristup istim natječajima, istim mjerama, istim informacijama. Svi su mogli postaviti kontejnere, nabaviti vozila, provesti edukaciju, uvesti naplatu, formirati timove, prijaviti projekte, zatražiti pomoć. Pa ipak nisu. I sada, kad je mjera konačno stupila na snagu, neki glume iznenađenje, drugi žrtve. Posebno su glasni oni koji deset godina nisu napisali nijedan projekt, nisu educirali građane, ni nabavili kantu. Nije problem u tome što nisu mogli. Problem je što nisu htjeli.
Nema više opravdanja. Svi su imali jednake šanse. Sada je vrijeme da se razlike vide – i u rezultatima i na računima.
Također, otvoreno ostaje pitanje motivacije građana. Ako građani ne vide izravan benefit od razdvajanja otpada bilo kroz niže račune, kvalitetniju uslugu, dostupnu infrastrukturu ili vidljive rezultate u zajednici, neće podržati promjene. Ponašanje korisnika ne mijenja se bez ulaganja u edukaciju, povratne modele, stimulaciju i uključivanje zajednice. “Landfill” taksa sama po sebi nije alat promjene navika, ona je alat financijskog pritiska na sustav.
Cijena pasivnosti
I na kraju, cijena pasivnosti. Ako se sustav i dalje bude “branio” administrativnim prilagodbama, umjesto stvarnim promjenama, ciljevi EU-a za 2030. i 2035. ostat će neispunjeni. Hrvatska riskira kazne, dodatne obveze, a prije svega gubitak kredibiliteta. Sve više sredstava i mehanizama vezano je uz dokazivu tranziciju prema kružnom gospodarstvu. Ne budemo li mogli pokazati da znamo mjeriti, nadzirati i razvijati vlastiti sustav, neće biti dovoljno reći da smo imali dobru volju.
U gospodarenju otpadom, kao i u svemu drugome, vrijedi isto pravilo, nema napretka bez mjerenja i nema povjerenja bez odgovornosti. Ako “landfill” taksa postane sredstvo za redefiniranje istine, umjesto za redefiniranje sustava, promašit ćemo još jednu priliku. Ovaj put nitko nam je neće moći prebaciti. Bit će to isključivo naš izbor – ne zato da bismo ispunili europske tablice, nego zato da bismo konačno izašli iz začaranog kruga nefunkcionalnih rješenja, odgođenih odgovornosti i propuštenih prilik
