Do 2011. godine Yuval Noah Harari bio je tek relativno nepoznat profesor srednjovjekovne vojne povijesti na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Kada nitko od njegovih kolega nije htio preuzeti obvezni uvodni kolegij iz svjetske povijesti, Harari je prihvatio izazov – i iz tog predavanja rodila se knjiga “Sapiens: Kratka povijest čovječanstva”.
Najprije objavljena na hebrejskom, a zatim i na engleskom jeziku 2014., knjiga je preko noći postala globalni fenomen, uz preporuke Baracka Obame, Billa Gatesa i Marka Zuckerberga. Harari je ušao u orbitu najutjecajnijih svjetskih intelektualaca, a njegova razmišljanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti čovječanstva privukla su milijune čitatelja.
Hararijevo shvaćanje cionizma
No, s globalnom slavom došla je i nova odgovornost. U prvim godinama Harari se držao podalje od izraelske svakodnevice i političkih prijepora, preferirajući univerzalne teme: evoluciju ljudske vrste, uspon umjetne inteligencije, klimatske promjene, globalnu ekonomsku nejednakost. Tvrdio je da nacionalizam, i izraelski i bilo koji drugi, nema odgovore na globalne izazove 21. stoljeća. Govorio je da zidovi ne mogu zaustaviti porast oceana i da nijedna država sama ne može regulirati biotehnologiju ili umjetnu inteligenciju.
Ipak, uspon krajnje desnice u Izraelu i povratak Benjamina Netanyahua na vlast prisilili su ga da zauzme stav i u domaćoj areni. U intervjuima od 2022. nadalje Harari je sve otvorenije govorio o opasnosti da Izrael postane “prva totalna država nadzora”, spoj “start-up nacije” i “utvrde u džungli”. Njegova kritika nije bila usmjerena protiv samog postojanja Izraela, već protiv erozije demokratskih institucija, diskriminacije manjina i politike sile koja prijeti uništiti moralne temelje države. Za Hararija, cionizam nije ideologija nasilja, nego povijesno pravo naroda da se samoopredijeli. On ga definira jednostavno: Židovi su narod, a ne samo vjerska zajednica; kao i svi drugi narodi, imaju pravo na samoodređenje i s Izraelom ih veže tisućljetna povijesna i kulturna povezanost. “Cionizam nije više vizija, nego realnost. Ja ne vjerujem u njega, ja u njemu živim”, kazao je u razgovoru za Moment Magazine.
Ipak, dodao je i ono što mnogi njegovi sunarodnjaci ne žele čuti: u stvaranju i obrani države Izrael mnogi od izvornih ideala cionističkih vizionara ostali su na marginama. Ne vidi da Izrael etički prednjači pred drugim državama; naprotiv, zabrinut je zbog tretmana manjina, izbjeglica i okoliša. “Htio bih da mi netko pokaže jedno etičko područje u kojem Izrael prednjači pred svim drugim državama”, rekao je provokativno.
Takva definicija cionizma kao prava na postojanje, ali istodobno i kritika izraelske politike, stavlja ga na udar s obje strane. Izraelska desnica ga napada jer “podriva nacionalno jedinstvo” i “pomaže neprijateljima”. S druge strane, dio međunarodne ljevice njegove riječi interpretira kao opravdavanje cionizma i “normalizaciju kolonijalizma”.
Novi antisemitizam i napadi na Hararija
Harari se tako našao u specifičnom položaju: dok brani ideju da Židovi imaju pravo na vlastitu državu, istodobno se suočava s novim oblikom antisemitizma, onim koji se skriva iza “antikolonijalnog” ili “anticionističkog” diskursa. “Kada netko kaže da Židovi nisu narod ili da nemaju pravo na nacionalni identitet, to je rasizam”, naglasio je više puta.
Primjera napada na Hararija ne manjka. Na društvenim mrežama optuživan je da je “glasnogovornik izraelske propagande”, iako je upravo on jedan od najglasnijih kritičara izraelske vlade. U arapskim i turskim medijima pojedini komentatori nazivaju ga “cionističkim manipulatorom” zbog njegovih analiza o globalnom poretku, a ekstremna desnica u Europi i SAD-u širi teorije zavjere da je “dio židovske elite koja planira svjetsku vladu putem umjetne inteligencije”. Jedan od paradigmatskih primjera bio je nakon njegova govora u Davosu 2018., kada je upozorio da će algoritmi i velike tehnološke kompanije uskoro poznavati ljude bolje nego što oni poznaju sami sebe. Desničarski portali odmah su ga prozvali “prorokom digitalnog totalitarizma”, a na ekstremističkim forumima njegov je židovski identitet korišten kao “dokaz” da “Židovi planiraju kontrolu čovječanstva”.
S druge strane, ljevičarski aktivisti često mu ne opraštaju što ne svrstava Izrael jednoznačno u kategoriju kolonijalnih režima. Kada je u jednom intervjuu rekao da “postoji mjesto i za izraelski i za palestinski narativ”, optužen je za “simetriju koja pere zločine”. Za dio aktivista, samo spominjanje prava Židova na samoodređenje automatski znači “cionističku propagandu”.
– prema Židovima i Palestincima – svjedoči o vjeri da se povijest može učiti, a ne ponavljati/Mahmoud Issa
Intelektualni okvir: mitovi, religija i identitet
Da bismo razumjeli Hararijevu poziciju, valja se vratiti njegovu temeljnome konceptu: ljudi funkcioniraju kroz zajedničke mitove. Države, religije, korporacije – sve su to, tvrdi, priče u koje kolektivno vjerujemo. I cionizam je u tom smislu jedan takav mit. No, mit nije laž, nego okvir u kojem ljudi mogu surađivati i stvarati institucije. Problem nastaje kada se mit pretvori u isključivost i opravdanje za nasilje. U njegovu tumačenju i judaizam je niz transformacija i mitova. Današnji judaizam, kaže, nema mnogo veze s biblijskim. On je već prošao kroz revoluciju od religije hramskih žrtava do religije tekstova i rabina.
“Judizam je ono što Židovi od njega naprave. On nema fiksnu, vječnu bit”, istaknuo je u jednom razgovoru, podsjećajući da su i druge revolucije već oblikovale vjeru. Upravo ta fleksibilnost identiteta, koju predlaže Židovima, otvara prostor i za Palestince – njihov mit i njihovo pravo na postojanje jednako su stvarni i legitimni.
Zašto onda Harari izaziva toliku buru? Upravo zato što odbija logiku “ili-ili”. U svijetu koji zahtijeva navijanje za jedan tabor, on inzistira na tome da empatija ne može biti selektivna. Ta pozicija univerzalizma skupo ga stoji: desnica ga proglašava izdajnikom, ljevica propagandistom, a ekstremisti ga koriste kao simbol za vlastite teorije zavjere.
Antisemitizam kojem je izložen pokazuje koliko su tanki zidovi između legitimne kritike Izraela i negiranja židovskog identiteta. Kada ga nazivaju “cionističkim manipulatorom”, ne napadaju njegove argumente, nego njegovu etničku pripadnost. Kada ga optužuju da “pere zločine” samo zato što priznaje i židovsko pravo na državu, ne osporavaju njegove teze nego mu osporavaju pravo na identitet.
Intelektualac između dva svijeta
Yuval Noah Harari danas je jedan od rijetkih izraelskih intelektualaca čiji glas odjekuje globalno. Njegova analiza tehnologije, religije i globalnih politika stekla mu je milijune čitatelja, ali i neprijatelje. U njegovu odnosu prema cionizmu i antisemitizmu vidi se drama suvremenog židovskog identiteta: kako istodobno braniti pravo na postojanje i kritizirati vlastite pogreške, kako odoljeti nacionalističkoj zatvorenosti, a pritom se oduprijeti mržnji koja se maskira u univerzalizam.
Harari možda nema sve odgovore, ali njegova ustrajnost da govori o “dvostrukoj empatiji” – prema Židovima i Palestincima – svjedoči o vjeri da se povijest može učiti, a ne ponavljati. Njegov put pokazuje i koliko je teško u vremenu polarizacije zauzeti poziciju univerzalnog humanizma. No, upravo u tome leži vrijednost njegova glasa: kao podsjetnik da budućnost neće pripasti ni onima koji negiraju druge, ni onima koji se zatvaraju u mitove mržnje, nego onima koji uče iz prošlosti i spremni su priznati pravo drugoga na postojanje.
