Zbivanja na Wall Streetu već godinama plijene pozornost investitora širom svijeta, no korjenite reforme u segmentu korporativnog upravljanja na tokijskoj burzi posljednjih godina daju podjednako dobre rezultate

Zahvaljujući impresivnom startu koji je već tijekom veljače iznjedrio dvoznamenkasti rast burzovnih indeksa, europska su tržišta kapitala bila pravi hit početkom godine, nanizavši respektabilan niz svježih rekorda.

Dakako, bilo je iluzorno očekivati da bi se pozitivan trend mogao nastaviti unedogled, a presudnim se pokazalo petljanje s “recipročnim” carinama u režiji Donalda Trumpa zbog kojega je entuzijazam investitora bitno splasnuo. Kao prikladna ilustracija zaokreta može poslužiti izvedba njemačkog DAX 30 indeksa koji proteklih mjeseci praktički – stagnira.

Razmjeri preokreta

Suprotno tome, Wall Street je mjesecima uzmicao pred kontradiktornim potezima Bijele kuće, a korekcija je kulminirala upravo početkom travnja, inicijalnom objavom #recipročnih” carina koja je S&P 500 gurnula duboko na negativan teritorij. Od tada ujedno datira i aktualna faza uzlaznog trenda: S&P 500 je u odnosu na početak godine namaknuo jedva dvoznamenkast rast vrijednosti, ali zato pomak u odnosu na prvi tjedan travnja nudi bitno drukčiju statistiku i rast od čak 30 posto.

Cijelo to vrijeme azijske su burze nekako u drugom planu, nepravedno zapostavljene, unatoč vrlo impresivnim rezultatima. Pritom zbivanja u Tokiju zaslužuju poseban osvrt: u prvih osam mjeseci ove godine NIKKEI 225 bilježi slabiji rast od spomenutog tandema, ali se može pohvaliti najboljom izvedbom od početka travnja, iako su se Japan i Europska unija uspjeli izboriti za vrlo sličan tretman u Bijeloj kući (uspjeli su ispregovarati uvozne carine od 15%, nudeći pritom jednako maglovita obećanja o stotinama milijardi dolara ulaganja).

Međutim, puno važnije od recentne, pozitivno intonirane statistike, u ovoj su priči krupne promjena koje su isprovocirale značajan priljev inozemnog kapitala. Kako bismo uopće mogli pojmiti stvarne razmjere preokreta, najprije se valja vratiti daleko u prošlost, sve do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća, kada je NIKKEI 225 indeks, na krilima nekretninskog booma, stigao nadomak granice od 40.000 bodova. U svega četiri godine vrijednost indeksa doslovno se utrostručila, nakon čega je sve krenulo – nizbrdo.

Uslijedilo je razdoblje koje se često označava sintagmom “izgubljene dekade”: pucanje balona osakatilo je domaći bankovni sektor, a NIKKEI je tijekom 2003. godine skliznuo ispod 8000 bodova, ne uspijevajući se otresti negativnih posljedica krize na tržištu nekretnina. Početak dugoročnog trenda rasta datira neposredno nakon eskalacije velike financijske krize 2009. godine i po tome se Japan ne razlikuje previše od ostatka svijeta – plima je djelovala jednako blagotvorno i na dionice na tokijskoj burzi, ali se fundamenti nisu bitnije mijenjali.

konferencija

Confidence in Change: Ako svi imaju istu tehnologiju, zašto neke tvrtke postižu više?

najvažnija uloga

Mali kaić s velikom misijom

Sve do 2022. godine, kada je tokijska burza pokrenula ambiciozan program reformi kojima je najprije konsolidirana ponuda vrijednosnih papira uvrštenih u različitim burzovnim kotacijama, a potom pokrenut opsežan i nadasve ambiciozan program strukturalnih promjena u segmentu korporativnog upravljanja. Uz podršku visokih političkih struktura čelnici domaće burze očajnički su se nastojali riješiti neugodne reputacije učmalog tržišta koje su globalni igrači u pravilu zaobilazili u širokome luku.

Japanske su dionice do tada slovile kao “value trap”, pomalo besperspektivna investicija obilježena niskim valuacijama i skromnim potencijalom rasta, a korporativni je sektor bio premrežen privatnim interesima krupnih dioničara. Jedna od ključnih promjena svodila se na vrlo grubu ucjenu: kompanije su trebale opravdati uvrštenje na burzi i aktivno raditi na povećanju iznimno niskog omjera cijene (dionica) i knjigovodstvene vrijednosti (P/B, odnosno “price-to-book” indikatora) te stopa povrata na kapital (ROE).

U praksi je P/B indikator često bio niži od 1, što znači da je valuacija velikog broja izlistanih dionica bila niža od likvidacijske vrijednosti. Za usporedbu mogu poslužiti relevantne brojke s Wall Streeta: prosječna vrijednost P/B indikatora za dionice u sastavu S&P 500 indeksa trenutačno prelazi 5 (pri čemu Nvidia prelazi 50!), dok je korespondirajuća brojka za NIKKEI 225 (najveće i najpoznatije japanske kompanije) više nego upola niža.

Pokretači rasta

Iako je rast investicija svakako jedan od ključnih (deklariranih) ciljeva reformi, više valuacije moguće je namaknuti i kratkoročnim mjerama poput povećanja dividendi ili intenzivnijim otkupom vlastitih dionica, koje djeluju poput magneta za investitore. Burza je usto počela objavljivati i listu kompanija koje su se pokazale doraslima izazovu, uz prijetnje izbacivanjem iz burzovnih kotacija za one neposlušne (najinertnije), temeljem pretpostavke kako smanjenje (ili poboljšanje kvalitetete) ponude neće imati za posljedicu slabiju aktivnost ulagača (nešto slično, makar u bitno manjem opsegu mjeri, i s puno manje namjere, imali smo prilike vidjeti i na Zagrebačkoj burzi).

Pritisak je urodio plodom i nakon više od tri desetljeća (u veljači 2024. godine) NIKKEI je dohvatio novi “all-time-high”. Tada u prvom redu na krilima izvozno orijentiranih kompanija, no danas već možemo govoriti o prilično rasprostranjenom trendu rasta koji evidentno privlači interes inozemnih institucionalnih investitora pa onda i ne čudi kako je NIKKEI tijekom proteklih pet godina uknjižio gotovo identičan rast vrijednosti (nešto manje od 90%) kao i njegov puno razvikaniji rival s Wall Streeta.