Europska unija – tko god, zemlje članice zajedno, a Hrvatska uključno, Njemačka, Francuska, Vijeće kao institucija, Europska komisija… – morat će riješiti problem koji će im stvarati Milorad Dodik, jer će se svi okolo početi grohotom smijati. Ahaha, reći će Vladimir Putin, zar vi sa mnom želite razgovarati ravnopravno o Ukrajini, a ne možete riješiti mog dečka dolje kod vas, u vašem dvorištu?

Izrazimo se nekretninski, kao što razmišlja i govori Donald Trump. Bosna i Hercegovina bila je, nakon ratova devedesetih, smatrana za dvorište, okućnicu Europske unije, slično kako je Moskva gledala na svoje udaljene zemlje “stanove” kao “dvorište”. Dvorište velike sile, jer to jest geopolitički termin, odnosi se na prostor o kojem se brine i kojeg uređuje velika sila. Devedesetih godina za vrijeme rata, EU se bezuspješno zauzimala oko bivše Jugoslavije, odnosno prestanka ratova u Hrvatskoj i Bosni. Veliko rješenje – bombardiranjem Srbije – donijeli su Amerikanci. To je bilo tada. Amerikanci sada, jer sada je drugačije, mijenjaju pravila koja su sami postavili.

Tada im je Unija bila partner, sad nas se žele otresti. Tada su bili za jačanje Europske unije, sada žele njenu dezintegraciju. No, i ovaj put će poručiti – smeta vam što će dalje poduzeti Dodik? Riješite sami, da vidimo možete li. U razdobolju pred donošenje sudske odluke o zatvorskoj kazni i zabrani političkog djelovanja, nagađalo se da će Dodik išetati slobodan nakon drugostupanjske presude, ali da će se obavezati napustiti srpski entitet i prestati se baviti politikom. Umjesto Dodika u prvi red bi istupila ministrica Željka Cvijanović, kao prelazno rješenje, po modelu Jadranke Kosor poslije Sanadera. No, tada bi se, na izvanrednim izborima, čije raspisivanje Dodik ne može spriječiti, a dođe li do njih, otvorila borba za pravog Dodikovog nasljednika.

Pitanje narodu

U bliskoj budućnosti neće biti tako. Točno je da se prema sudskoj presudi ne bi smio baviti politikom šest godina, ali, vjerojatno paralelno s izborima, Dodik će raspisati referendum, a pitanje narodu bit će: Pristajete li na rušenje Ustava Republike Srpske? Očekuje odgovor “ne” i na tome će temeljiti legitimitet svog ostanka u politici, barem neko vrijeme, a bez obzira na izbore. Pred njim su dvije glavne mogućnosti.

Prva je da se do kraja uzjoguni i proglasi secesiju Republike Srpske. Kako bi reagirala EU? Nagađamo, sankcijama, ali, vjerojatno i razgovorima s Aleksandrom Vučićem, u kojem bi se od predsjednika Srbije tražilo da se odrekne Milorada Dodika, a on bi zauzvrat tražio veliku i značajnu protuuslugu. Paraleno, gurao bi svog štićenika, Draška Stanivukovića, gradonačelnika Banja Luke, momka koji nije uspio završiti niti neki tamošnji fakultet, ali je velikosrbin, nije lopov i potpisuje agendu “Srpskog sveta.” Toliko o elitama u Dodikovom entitetu.

U stvarnosti, što god obećao Vučić, istopile bi se u potpunosti granice između srpskog entiteta u BiH i Srbije. Dodikov posjed nalikovao bi na Transdnjestriju, a to je odmetnuti dio Moldavije pod ruskom kontrolom. Nitko ju ne bi priznavao, ali Moskvi, a možda i ne samo Moskvi, to bi odgovaralo. Najmoćniji politički faktor u BiH jest veleposlanstvo SAD-a, gotovo u potpunosti samostalno u odlukama koje donose prema BiH.

No, kad Trump sazna da se oni u BiH ponašaju prema Bidenovim planovima, prema Obaminim, prema Clintonovim pravilima, vjerojatno će ih razjuriti. Nedavno se Vučićev ministar vanjskih poslova Đurić sastao s američkim državnim tajnikom Rubiom. Vučićev ministar požalio se na tretman EU-a, visokog predstavnicka Nijemca (Nijemca!) Schmidta te Sarajeva prema Dodiku. Marco Rubio odmah je, navodno, odjurio s tim u Bijelu kuću i obećao održavanje strateškog dijaloga SAD – Srbija. Tome se strateškom dijalogu ne bismo trebali veseliti.

Električni iskorak

Kompaktni električni modeli sve ozbiljnije ulaze u svakodnevicu europskih vozača

Problemi s likvidnošću

Zašto kašnjenje u naplati najviše pogađa tvrtke koje rastu?

Posljedice po regiju

Milorad Dodik sebe rebrandira kao mini Trumpa, neshvaćenog mini Trumpa. Razlika je što Trump svojom povijesnom anakronošću u međunarodnim odnosima, silinom i neograničenom samovoljom izaziva strah i fascinaciju, a Bosanac oponaša američki provokativni model, pa se predstavlja kao borac za demokraciju, kao branitelj kršćanstva, kao branitelj od diktata EU-a.

Od toga hoće li se Dodikovo ime i Bosna i Hercegovina pojaviti u američko-ruskim razgovorima oko Ukrajine, možda kao legendarna moneta za potkusurivanje, ovisi što će biti dalje u našoj regiji. Naravno da je Putinu Dodik kao Dodik irelevantan, nekad ga primi u audijenciju, nekad ne, nekad mu pošalje malo para, nekad ne. Ali opet je vjerni vazal u dvorištu Europe koji može napraviti štetu, zašto ne? Po nesreći, niti Trump ne voli EU, i on bi volio vidjeti još jedan dokaz europske nemoći.

Nije sve crno, jer puno je faktora u igri, na primjer i dalje postojeća Trumpova obveza prema NATO-u, i (svjesno jako pretjerana) obećanja Von der Leyen da će EU narednih godina kupovati milijarde dolara ili eura američkog naoružanja. Također, Amerika se ne smije baš preveslati od Rusije, tako da bi Trump mogao nastaviti podržavati cjelovitost Bosne i Hercegovine. To je vjerojatnije. Bivši predsjednik Republike Srpske najavio je kao siguran referendum koji će mu omogućiti da se pravi da zabrana njegovog rada ne postoji, ali nije rekao da je drugi referendum, o secesiji, izvjestan.

Uglavnom, ne isključivo, ali uglavnom prevladava mišljenje da neće doći do velikih promjena, ali da Milorad Dodik ipak klizi svome kraju. “Imamo vremena pričekati i hoćemo”, rekao je jedan mladi bosanski povjesničar i nastavlja: “Pretjeruje se s Dodikovom snagom. On niti u jednoj banci u BiH, Srbiji ili EU ne može potpisati nalog za plaćanje bilo čega jer je njegov pečat na Sudu i u banci poništen. Njegov proračun je oko 35 milijuna eura, ali ga ne može koristiti. Ne može platiti savjetnike i lobiste, biti sponzor ili donator. U Beogradu ga Vučić podržava, ali istodobno utvrđuje pazar s EU preko njega”. Svejedno, pretpostavimo da Dodik nađe nekog tko bi figurirao, dok bio on nastavio imati faktičku vlast. U tom slučaju, mogao bi u potpunosti blokirati sve procese u Bosni i Hercegovini. No, može se svojim blokadama i igrati. Tako je bilo i dosad.

Opomenuta sam da izvana doživljavamo sve procese u BiH kao hiperideologizirane, nacionalistički motivirane tajne planove iza kojih su dugoročni planovi, a na terenu su često rezultat sitnih interesa. “Pare”, kaže jedan mladi intelektualac iz Sarajeva.

Prvi primjer: Dodikova partija blokirala je kompletan državni parlament zbog nacrta zakona o zajedničkom regulacijskom tijelu za veterinarski pregled peradi koja se izvozi u EU. To se protumačilo kao Dodikovo kočenje države i procesa puta prema EU, a Dodikovi mediji su to predstavili kao jačanje Republike Srpske, otpor Sarajevu koji im otima nadležnost. Zapravo, Dodikov nećak drži franšizu veterinarskih stanica koja je dobila tender iz Banja Luke za pregled peradi i ne odgovara mu promjena.

Primjer broj dva: Hrvatski klub u Domu naroda, pod kontrolom HDZ-a proglasi povredu vitalnog nacionalnog interesa, u prijevodu – digne veto, kako bi se srušio zakon o progresivnom oporezivanju kladionica, zato što sve kladionice u BiH imaju sjedište u zapadnoj Hercegovini. Drugim riječima, konstitutivna prava Hrvata se koriste kako bi se štitila partikularna prava Čovićeve klijentalističke mreže, vlasnika kladionica.

Udaljavanje – teška srca

Kad smo već kod Dragana Čovića, vjerojatno je trebalo jako mnogo napora i živaca iz Zagreba da ga uvjeri kako se mora distancirati od Milorada Dodika. On to i radi, ali s pola srca, toliko oprezno, toliko obazrivo, delikatno kao da je Dodik biser u pamuku, s toliko oklijevanja, da se vidi da je njegov stav iznuđen, a ne autentičan.

Treći primjer odnosi se na blokadu koju je SDA svojedobno udarila jer su Čovićevi kadrovi dobili resor koji su oni htjeli, pa je Milorad Dodik bio uskočio kao medijator i deblokirao situaciju. Uslijedili su komentari: “Interesdžije”. “Čuvaju privilegije”. “Nigdje nema toliko Porschea kao u Sarajevu”. “Strahovito se mnogo novaca slilo zadnjih trideset godina ovdje, sad se to čuva”. “Ključno je za razumjeti da smo zbog sveg ovih zadnjih trideset godina iscrpljeni, i došli do praga potpune deideologizacije, svakako mi koji imamo ispod ili oko trideset godina”.

Dakle, niti mladi u Dodikovom entitetu, oni koji su ostali, ne bi stali u njegovu obranu.

U biti, niti nema ih. Gradovi koji su prije rata imali po 40-50 tisuća stanovnika, sad imaju dvije do tri tisuće. Nemaju niti samoposluživanje ili liječnike, kamoli zubare. Škole su prazne. Izdavaja se samo Banja Luka, gdje je odličan noćni provod, kockarnice, muzika, nešto malo Prijedor, nešto Trebinje. “Ljudi su smoreni”. “Nitko ne želi rat”, govore na svim stranama.

Ionako nismo u toj fazi. U fazi smo da EU treba odlučiti kako će se postaviti prema odmetnutom Miloradu Dodiku, jer je nastavak njegove političke aktivnosti nelegalan. Treba odlučiti hoće li podržati prozapadnu i proeuropsku vlast Denisa Bećirovića, koji se zalaže za cjelovitost i za funkcionalnost BiH, ali i za modernu Bosnu, koja se vidi na nižim razinama Federacije, u kantonima.

Kako se meni čini, prvi impuls europske zajednice bit će da se po inerciji obrate Aleksandru Vučiću i ponude mu ustupke i povlastice u zamjenu za obećanje da će obuzdavati Dodika kako se ne bi otcijepio. Dođe li do tog upita, Vučić će obećati, praviti se da radi težak posao, prstom neće maknuti, a život pod Dodikom odvijat će se kao i do sada. Vučić će Europskoj uniji postavljati sve teže uvjete za navodnu kontrolu nad Dodikom i ništa neće davati zauzvrat. Sve je to na jednoj strani, a na drugoj je strani imperativ da se EU pokaže jaka, potjera Dodika u ropotarnicu povijesti, i da se napravi velik korak prema funkcionalnoj zemlji u susjedstvu. To je i za Hrvatsku toliko strateški bitno, nemjerljivo bitno, da su partikularni interesi Dragana Čovića u tom kontekstu beznačajni.