Boris Vujčić u srpnju je zaokružio prvu godinu trećeg mandata na čelu Hrvatske narodne banke, a teret velikih uloga nosi već četvrt stoljeća jer i prije nego što je postao guverner već je 2000. postao zamjenik, da bi 2005. prihvatio i mjesto zamjenika glavnog pregovarača u pregovorima RH s Europskom unijom. Zasluge za uspješan proces integracije Hrvatske u EU priznate su i kroz uglednu međunarodnu nagradu Lamfalussy.
Iako je s ulaskom u eurozonu dio politika preuzela Europska središnja banka, teška pitanja koja se tiču građana nisu nestala iz vidokruga guvernera HNB-a, a na brojna nam je odgovorio u jednosatnom razgovoru u podcastu “Bobu bob”, počevši od rasta cijena koji u Hrvatskoj nikako ne jenjava… U lipnju je opet bio na 3,7 posto po projekciji Državnog zavoda za statistiku mjereno domaćim indeksima, a 4,4 mjereno indeksom harmonizacije. U eurozoni je, mjereno istim tim indeksom inflacija bila dva posto, dakle, više nego duplo niža…
“Da, stopa inflacije se u biti smanjila značajno od onih razina kada je bila dvoznamenkasta, a smanjila se nešto i od početka ove godine kada je bila četiri posto, ali je i dalje dosta žilava. I to nije neočekivano i čudno. Naime, u Hrvatskoj imamo puno bržu stopu rasta BDP-a i, što je još važnije za inflaciju, puno brži rast plaća nego u eurozoni. Nominalni rast plaća u 2023. i 2024. bio je po 15 posto, a ove godine očekujemo da bi mogao biti blizu deset posto. U takvim uvjetima naravno da je inflacija viša nego u eurozoni i nije za očekivati da može pasti na razinu eurozone uz stopu rasta BDP-a koja je tri do četiri puta veća nego u eurozoni te je tri puta pa i viši rast plaća.”
Dobro, bili smo svjesni da će biti više nego u eurozoni, ali imali smo situaciju da smo išli prema dolje? Najviša stopa bila je u studenome 2022. pa smo u rujnu 2024. došli na 1,6 posto mjereno domaćim indeksom, a 3,1 je bilo po indeksu harmonizacije, da bismo se onda opet od veljače spustili pa krenuli opet gore od svibnja…
Dinamike koje smo imali ovise dosta o baznim efektima. Djelomično su uzrokovane i (de)regulacijom. Znate da je kod nas energija bila snažno regulirana, pa je otpuštena regulacija, pa smo u listopadu i studenom imali rast cijena. To će se kao bazni efekt preliti na ovu godinu. Očekujemo da ćemo ove godine završiti s inflacijom na oko 2,5 posto, odnosno da će padati s ove razine od 3,7. Ali, to je najbolje gledati kroz prosjeke, jer unutar godine ćemo imati oscilacije uzrokovane što regulatornim mjerama što baznim efektima.
Tih 2,5 posto je nešto niže od onoga što ste dali u projekciji Savjeta HNB-a…
U projekciji je prosječna inflacija, a sad pričamo o tome što očekujemo gdje ćemo završiti na kraju godine.
Građani ipak osjećaju da cijene rastu i nije im jasno zašto netko to ne spriječi… Može li se to uopće i može li nešto napraviti HNB kojem je kontrola stabilnosti cijena jedna od glavnih uloga?
Dvije stvari… Jedno je što HNB radi ili može napraviti. Od prvog 2023. smo članica eurozone, što znači da Europska središnja banka određuje politiku kamatnih stopa, a to je najznačajniji instrument koji središnje banke imaju na raspolaganju za kontrolu stope inflacije i određuju ga prema inflaciji u eurozoni. Dakle, umjesto HNB-a, posljednje dvije i pol godine to radi ECB. HNB ima neke svoje instrumente koje koristi. Recimo, uveli smo makroprudencijalne mjere da smanjimo rast kredita stanovništvu koji je bio snažan, pogotovo nenamjenskih kredita koji su već dosta dugo rasli po 15 posto. To će utjecati na pad potražnje i djelomično na stopu inflacije. Ali, ponavljam, činjenica da imamo višu stopu inflacije apsolutno je konzistentna s time da nam BDP i plaće rastu znatno brže nego u eurozoni. Ne možete imati tri puta brži rast plaća, a da vam stopa inflacije bude ista.
Dobro, dakle, znamo uzrok te više inflacije…
Pa, evo, to je glavni razlog. Agregatna potražnja u Hrvatskoj raste puno brže nego u eurozoni. I s takvim rastom potražnje trgovci imaju mogućnost više i brže dizati cijene nego tamo gdje je agregatna potražnja manja jer ona dolazi iz rasta gospodarstva BDP -a i porasta plaća. Lani su realne plaće rasle za više od 11 posto, a to je kupovna moć. Plus, dodatno je rasla i zaposlenost, tri posto ako se dobro sjećam, što je otprilike 50 tisuća novih radnih mjesta, odnosno 50 tisuća novih plaća koje čine dodatnu potražnju. I dok imamo tako snažan rast, što se tiče bilo nominalnog rasta, plaća i rasta zaposlenosti, onda to omogućava viši rast cijena nego što je to bilo u svibnju. Kada agregatna potražnja padne, onda će manje biti potražnje, a cijene više neće moći rasti.
Znači li to da nitko ne može napraviti ništa da se inflacija suzbije? Svi želimo više radnih mjesta, veći rast BDP-a, no plaće je u javnom sektoru znatno dignula država…
To je pitanje izbora. Želite li ili ne želiti imati više plaće. Ako je 15 posto, onda je to nominalno izuzetno visok rast plaće i ne možete očekivati da neće imati utjecaj na inflaciju. Pogotovo ako se u isto vrijeme kreira 50 tisuća novih radnih mjesta. Makroekonomski je to jako čisto.
Ali, onda kao da smo u začaranom krugu…
Ako realne plaće rastu, a rastu, onda to nije nešto oko čega se trebamo brinuti. Kad bismo imali rast kakav smo imali prije 2009. i izbijanja krize, baziran na velikom zaduživanju u inozemstvu i stimuliranju domaće potražnje – što nas je dovelo u onu krizu 2009. do 2015. – to bi onda bilo zabrinjavajuće. To bi bio nekakav rast agregatne potražnje koji je u ono vrijeme, ako se sjećate, HNB kočila na sve moguće načine, uvodeći i vrlo drastične instrumente monetarne politike koji se danas zovu instrumenti makroprudencijalne politike. Mi smo tada imali izuzetno visoku stopu obvezne rezerve. Imali smo graničnu stopu obvezne rezerve. Imali smo de facto implicitno oporezivanje kreditnog rasta…
I opet je to sve toliko naraslo zaduživanjem u inozemstvu da nam je porastao inozemni dug. I onog trenutka kada je 2009. izbila kriza, mi smo de facto pet godina nakon toga bili u stagnaciji ili recesiji. U ovom trenutku, to nije takva vrsta rasta, što je puno bolja situacija. U značajnoj mjeri ona je pogonjena sredstvima koje dobivamo iz EU-a, no to nije dug. Moramo voditi računa da će ti izvori koji dolaze kroz angažman sredstava Unije – a mi smo ta zemlja koja je imala sreću da nakon prvog sedmogodišnjeg ciklusa angažmana sredstava nisu počela padati – doći svome kraju. Kao što ovaj ciklus dolazi s 2027. godinom na svoj kraj. Zato je bitno da imamo solidne osnove, da se rast može nastaviti, ali bez toga pogonskoga goriva koje je puno bolje nego one koje je bilo dvijetisućitih.
Vidite li da postoje pretpostavke da i bude tako?
Bitno je da ulažemo što više u, rekao bih, stvari koje mogu imati pozitivan efekt na dugoročni rast. To je, primjerice, digitalna infrastruktura. Takvih je projekata puno. Digitalne infrastrukture su izuzetno važne za ekonomiju današnjice, a pogotovo sutrašnjice. Primjer za to su električni punjači za vozila. Tu spada i transport, od zračnih do pomorskih luka i željeznice. Pa, autoceste su bile ključan faktor razvoja turizma…
Vratimo se na cijene. Svojedobno ste bili rekli, pa su se mnogi naljutili, da čovjek može utjecati na to kakve će cijene biti te da bira gdje će kupovati…
Jedini način na koji možete utjecati, svi mi pojedinačno, je da arbitriramo. To učimo studente na prvoj i drugoj godini fakulteta, da arbitraža održava rast cijena pod kontrolom. Zašto? Ako vam netko hoće naplatiti ovaj stol tri puta više nego netko drugi, što ćete napraviti? Kupit ćete gdje je jeftinije i onda će on morati spustiti cijene da može prodati stol. To je jednostavna, trivijalna činjenica da arbitraža ne dopušta da pojedini trgovci dižu cijene previše. Tome svjedočimo svaki dan. Najbliži kafić može staviti cijenu kave od 15 eura. Kako ćete reagirati? Nećete pristati na nju. To je arbitraža koja kontrolira cijene. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. Cilj svakog trgovca je da maksimizira profit. On će prodavati po maksimalnoj mogućoj cijeni koju je netko spreman platiti dok ima dovoljno ljudi koji su spremni platiti tu cijenu. Nije to moj stav, to je u udžbenicima ekonomije.
Kako vi kupujete?
Uvijek gdje mi je jeftinije, pogotovo ako imam vremena za arbitražu. To svatko radi. Malo će ljudi reći ‘idem gdje mi je skuplje’. To je besmisleno. Kad zbrojite sve nas u društvu kao kupce i potrošače, uvijek arbitriramo kao ukupan broj potrošača. Ali ako svi dobijemo veću plaću i ako nas je još 50 tisuća potrošača više, onda će trgovac imati veću mogućnost dići cijene. Tako ekonomija funkcionira i tako se formiraju cijene – kroz ponudu i potražnju. Recimo, pogledajte inflaciju industrijskih proizvoda, znači, stol, čašu, mikrofone, odijelo, sat, naočale… To je u ovom trenutku u RH na 0,4 posto inflacije, a ukupna stopa inflacije je 3,7. Proizvodi su, dakle, u minusu 0,4. Tu nema inflacije, čak padaju cijene. Gdje rastu? U uslugama koje su daleko najznačajniji ‘triger’ inflacije u Hrvatskoj. Ne samo u Hrvatskoj, već i u eurozoni. Nama je stopa inflacije usluga 6,7 posto, a hrane više od pet posto. Zašto je stopa inflacije kod nas viša? To može biti zbog veličine, strukture tržišta, domaće proizvodnje koja nije efikasna uspoređujemo li s drugima… I to sve može dovesti do nešto više stope rasta cijena hrane. Plus, dodajte tome još veću potražnju koja opet dolazi od realne plaće pa broj radnih mjesta i još strance koji dolaze i stvaraju dodatnu potražnju.
Za turizam kažu da je i prokletstvo i blagoslov za Hrvatsku u više konteksta, da smo ekonomija previše ovisna o njemu. Unutar rasta inflacije restorani i hoteli činili su 8,5 posto…
Posljednje tri godine najbrži rast cijena je u ugostiteljstvu i smještaju. Da, turizam je u tom pogledu najveći pogonitelj inflacije, odnosno uzrok. Turizam ima dobre i manje dobre strane, ali i loše. Dobra strana turizma je da je to značajan dio našeg BDP-a. Značajan dio novostvorene vrijednosti, zaposlenosti, poreza koje ubiremo… Manje dobar je u pogledu toga da u sezoni imamo više cijene. S druge strane, tu su i cijene nekretnina, koje nisu u košarici inflacije, čiji je rast na obali pogotovo rezultanta potražnje potražnje stranaca za nekretninama. Loše je to da se ljudi bave dnevnim iznajmljivanjem stanova, pa mladi, studenti teže mogu naći cjelogodišnji smještaj. U tom pogledu je dobro da je država krenula s oporezivanjem nekretnina i izuzimanjem od tog oporezivanja kako bi se značajan dio tih nekretnina preusmjerio prema dugoročnom najmu, odnosno da bi se povećala priuštivost najma za domaću populaciju, pogotovo za mlade. Treća stvar je da turizam dovodi do dosta zagađenja, što je logično kad imate tako velik broj ljudi koji dolaze u tako kratkom vremenu… Sve ima svoje dobre i lošije strane. One dobre treba poticati, a lošije s pametnim politikama nastojati korigirati.
Kojim?
Recimo, porezna politika je dobra. Tu će biti potrebne i dodatne politike kad vidimo prve rezultate, još je prerano za ocjenu, ali rezultati će sigurno biti u pravom smjeru. Opet se ta porezna politika može poslije podešavati da dođemo tamo gdje želimo biti.
Imamo podatke koji kažu da je u prvom tromjesečju rast cijena nekretnina iznosio 13,1 posto, ali i da je u prvih pola godine došlo do pada prodaje od 15,3 posto. Prodano je, dakle, deset tisuća kuća i stanova manje u prvih pet mjeseci nego prošle godine, a cijena je rasla 13 posto!?
Očito puno transakcija nije realizirano. To je tržište koje karakteriziraju dugoročni ciklusi rasta pa pada cijena. Kad dođete na vrh s cijenama, najprije počne padati broj transakcija, što znači da ljudi traže previsoke cijene za veći dio kupaca koji nisu spremni platiti. I onda ih obično drže još neko vrijeme. Ako trebaju prodati, onda moraju ići dolje s cijenom i onda cijene počnu padati. Kod nas je karakteristika tržišta nekretnina dosta specifična u smislu da u Hrvatskoj imamo procijenjeno 6000 praznih nekretnina koje se uopće ni ne koriste, što je jako loše. Gdje ćete bolju definiciju mrtvog kapitala od nekretnine koja se ne koristi, koja ne pridonosi ničemu ekonomski i u kojoj nitko ne može živjeti, odnosno može, ali ne živi. Cilj politike je da dobar dio tih nekretnina vrati na tržište, da ljude potakne da stvore poticaj, da ih stave u ekonomsku upotrebu jer je to dobro za ekonomiju. To je dobro za sve. Na kraju, to je dobro i za one koji će ostvariti neke prihode od toga. Kod nas su ljudi dosta, opet tradicionalno, skloni ulaganju u nekretnine, za razliku od zapadnog svijeta gdje novac ide pretežno na tržište kapitala, dionice, obveznice. Ili ljudi ulažu u poduzetničke projekte, ako imaju smisla, duha i karaktera za to. Mi smo snažno usmjereni u tržište nekretnina, što za ekonomiju opet nije dobro jer parkirate novac u mrtvi kapital.
Do kud može ići rast cijena nekretnina?
Ne treba očekivati više značajan rast, a pokazatelj je to da je pao volumen. Znači, broj transakcija je pao, dakle, za dobar dio nekretnina pri tim cijenama koje se danas traže ne postoji potražnja. Ali, očito postoji platežno sposoban dio stanovništva koji je spreman platiti i cijene koje rastu od deset ili više posto.
Vratimo se još malo turizmu i ekonomskoj arbitraži… U sektoru ugostiteljstva vidimo da se cijena pizze nabija na 20 eura. Ministar turizma je upozoravao, a i vi ste o tome govorili, ali na kraju se vraćamo na izbor hoćeš li ili nećeš pojesti za 20 eura. U Trogiru je, recimo, cijena ista kao u Berlinu…
Znači, moguće je da na određenoj lokaciji, pogotovo kad su mala turistička mjesta u pitanju, svi naplaćuju 20 eura. I onda ćete morati tamo jesti pizzu po 20 eura, ako hoćete jesti. Ali, događa se zadnje dvije godine da pada realna potrošnja turista. Ne idu u restorane i manje manje troše. To vidimo i to nije dobro. Zašto? Činjenica je da vi održavate nominalne prihode stabilnima, da vam ne padaju nominalno. Ako vam realno potrošnja pada, to onda nije dobro. Dugoročno ćete sve održavati još dvije-tri godine, ali nakon toga će to krenuti dolje jer je stvoren dojam skupe destinacije… U dugom roku to će se preliti na rezultate turizma i zato je bitno razmišljati srednjoročno dugoročno. Nisam siguran da svi tako razmišljaju, a ne od sezone do sezone, koliko možemo dalje. Bit će dobro ako nam se nakon dugog vremena pada realna potrošnja ove godine digne. To ćemo moći vidjeti u desetom mjesecu jer kod nas dvije trećine noćenja čine srpanj, kolovoz i rujan. Ali do sada smo vidjeli da potrošnja ide prema dolje.
Može li biti pobjednika u carinskom ratu?
Carinski rat nije nije dobar. Ljudi zaboravljaju da se radi i o tzv. necarinskim barijerama za slobodu trgovine, a njihov je broj porastao šest puta u posljednjih nekoliko godina. Znači, to nisu samo carine, već to mogu biti i tzv. volonter export restrictions, kad kažete ‘neću nešto izvoziti u drugu zemlju’. To smo vidjeli između Amerike i Kine. Kad uvedete jako puno takvih restrikcija, efikasna alokacija resursa prestaje biti tako efikasna. Dakle, smanjuje se, a efikasnost alokacije resursa, u smislu da svatko radi ono u čemu je najbolji i gdje ima najvišu produktivnost, dovodi do većeg stopa rasta BDP-a, više stope rasta zaposlenosti, većeg rasta plaća i većeg rasta standarda. Ako smanjite produktivnost smanjivanjem efikasne alokacije resursa, onda trgovinu tako promijenite na način koji više nije tako efikasan, mijenjate lance ponude. Kao ekonomisti uvijek učimo studente da je slobodna trgovina najbolja, to tržište zna najbolje urediti. Jer, kao što se potrošač ponaša tako da maksimizira korisnost, tako i proizvođač ide tamo gdje je jeftinije i gdje će proizvod biti konkurentniji.
Je li euro u trenutku visoke inflacije bio loša stvar za Hrvatsku? Ljudi mahom govore da je kriv za sve što nam se događa…
Pokušavam na objektivan način ocijeniti posljedice uvođenja eura i pozivam svakoga tko može pokazati drukčije od onoga što tvrdim da je bio upravo onakav kakav smo i planirali – za Hrvatsku vrlo pozitivan. Zašto? Poglavito zato što smo uklonili tečajni rizik. Na kraju 2022. godine, prije uvođenja, kad bismo zbrojili dug svih sektora države, poduzeća i stanovništva i vidjeli koji je dio tog duga indeksiran u euru, ukupan dug svih sektora iznosio je 115 posto BDP-a. Znači, dug u euru bio je veći nego hrvatski BDP. To je značilo da kad bi tečaj deprecirao deset posto, onda bi dug svih sektora porastao za 11,5 posto BDP-a, dakle, realan dug budući da su stanovništvo i poduzeća većinom imali dug u kunama. Da je 20 posto depricirala kuna, dug svih sektora bi porastao 23 posto, što je prorecesijski. Nasuprot tome što su mnogi tvrdili da bi deprecijacija bila sjajna jer bismo bili konkurentniji, ali to je pozicija neshvaćanja strukture financijskog sustava kod nas kakva je bila. Mi smo taj problem riješili od prosinca 22. na siječanj 2003. tako da je u siječnju 2023. taj ukupni dug u stranoj valuti, tečajni rizik, bio 0,1 posto BDP-a – sa 115. To je dovelo do toga da su kamatne stope značajno pale, da je rizičnost Hrvatske pala, rejting porastao i da smo poželjnija investicijska destinacija. Sve što smo htjeli realizirali smo uvođenjem eura.
Mislite da bi bila viša stopa inflacije da je ostala kuna?
Bila bi, ako pogledamo Mađarsku, Češku, Poljsku koje nisu uvele euro pa ih zovemo kontrolnom grupom zemalja. Da je euro razlog više stope inflacije, onda bi u zemlji koja je uvela euro bila viša nego u onima koje nisu uvele. Bilo je suprotno, već preko granice, u Mađarskoj je bila viša. Znači, očito nije euro, nego nešto drugo. Mi smo imali rast inflacije svuda. Bio je to zajednički, a ne pojedinačni šok Hrvatske jer je uvela euro. Inflacija jest rasla nešto brže i zbog uvođenja eura kod nas nego što bi u tom trenutku rasla bez uvođenja eura, no tri studije – ECB-a, HNB-a i Eurostata – pokazuju da je zbog uvođenja eura, odnosno zaokruživanja, bila viša između 0,2 i 0,4 postotna poena.
Sada smo na 2,5 godina života u euru pa i danas kad se želimo načuditi cijenama preračunamo s vašom aplikacijom u kune…
I ja to radim. Nedavno u Splitu na Žnjanu koktel je bio 15 eura. Onda čovjek preračuna i pita se kad je toliko platio, nikad. Kad je bio 30 kuna, bilo je ohoho. Ali, opet kažem, postoji kontrolna grupa zemalja koja nije uvela euro u istom tom razdoblju i koja je imala višu stopu inflacije nego mi koji smo uveli euro i u isto je vrijeme imala više kamatne stope nego hrvatske.
Kuna do kraja godine i doslovno odlazi u povijest – što će biti s kovanicama koje ste spremili u vojarnu Croatia?
Prodat ćemo ih kao sirovinu. Kako je inflacija cijena metala isto bila značajna, nešto ćemo i zaraditi. Iz sentimentalnih razloga svoje sam ‘medeke’ sačuvao, a čovjek sam koji je vjerojatno najviše sentimentalno izgubio jer sam potpisivao kune. Imam memorabilije, ali ne vidim ih kao nešto što ćemo vidjeti više u opticaju.
Koliko ih još imamo vani?
Većina kovanica, mislim nekih 2,2 milijarde nije se vratilo, a vratilo se nekih gotovo 900 milijuna kovanica. Najveći dio nikad se i neće vratiti, a kod novčanica je potpuno drugačija situacija jer ih se vratilo već oko 95 posto i lagano nam još dolaze. Evo, sad kad sam izlazio iz zgrade HNB-a neki su Mađari dolazili mijenjati kune u HNB. Ali, nije to više puno, od početka 2024. otkako HNB mijenja do srpnja 2005. zamijenili smo 158-159 milijuna gotovine, od čega praktički sve novčanice, mislim da je bilo samo 8 milijuna u kovanicama. To je jako dobar podatak, pogotovo za turističku zemlju jer one imaju veći odljev gotovine koju ljudi nikad ne vrate.
Kovanice eura redovno se kuju…
Da, sada dolazi i kralj Tomislav u rujnu, specijalno izdanje od dva eura, to dobro ide. Sad čak kujemo novac i za neke druge zemlje u našem okruženju. Tiskaru nam se već financijski ne isplati imati, premala smo zemlja, a kovnica se isplati, barem za sada, a novčanice svi naručuju od velikih i tu je konkurencija dosta snažna.
Od 1. srpnja uveli ste pooštrenje mjera za kredite – na koji će način to utjecati na inflaciju? Porast stambenih kredita u drugom tromjesječju bio je samo 29 posto…
Postrožili smo uvjete za obje vrste kredita stanovništvu i kućanstvima, stambene i one nenamjenske, tako da tražimo udio od deset posto u stambenom kreditu od vrijednosti nekretnine, ograničavamo na 45 posto dio vaših prihoda koji se mogu izdvajati za otplatu kredita i ograničili smo ročnost na 30 godina – ne može biti više. No, primijetili smo da ima kredita koji se daju i po fleksibilnim uvjetima, što nije dobro. Ne zaboravimo da su u pitanju dugoročni krediti koji se ne daju na dvije-tri, već 30 godina. U nekom trenutku kada ekonomija ode u drugu fazu ciklusa, u fazu kontrakcije, pa odemo li još u recesiju, moglo bi doći do pada plaća. Tu bi onda moglo doći i do problema s otplatama dugova. Zato imamo neke standarde odobravanja kredita koji ljude ne dovode u situaciju da se prezaduže na način da mogućnost njihove otplate kredita u budućnosti dođe u pitanje. No, rekli smo i da se 20 posto kredita može dati mimo tih uvjeta, od toga tri četvrtine za one koji prvi put kupuju nekretnine.
Može li to utjecati na inflaciju?
Ne, zato što nekretnine nisu u toj košarici, ali može utjecati na cijenu nekretnina na tržištu. No, ne očekujemo da ćemo imati značajan utjecaj na rast stambenih kredita, naša je procjena da bi stopa rasta mogla pasti za 0,7 posto, ali će imati veći utjecaj na nenamjenske kredite gdje očekujemo oko četiri posto pada. Tu su uvjeti da najviše 40 posto dohotka može ići mjesečno za otplatu nenamjenskog kredita, a da ročnost može biti najdulje deset godina. Tu dajemo deset posto iznimke kvartalno, ako banka ocijeni da je klijent koji želi uzeti kredit kreditno sposoban uzeti ga.
Što je sa zaštitom građana kad se o naknadama banaka radi? Poslali ste okružnicu lani tražeći od banaka da vam popišu naknade, kojih je oko 800. Što se dogodilo nakon okružnice?
Dogodilo se to da su banke bitno smanjile broj naknada koje naplaćuju. Kao što piše u zakonu, cijene se i naknade formiraju slobodno i na tržišni način i ni na koji način se ne ograničavaju. U samom obrazloženju zakona piše da se na ovaj način želi omogućiti da se te osnovne račune na koje se prima plaća želi osloboditi naknada, a još ima dio koji se bavi i financijskom inkluzijom na način da se omogućava umirovljenicima da polažu i podižu gotovinu na šalterima, da ne idu uvijek na bankomate. Plus, tu je i odredba koja tek 2027. stupa na snagu da bi se i dvije transakcije na bankomatima banaka koje nisu vaše izuzele od naknada. Što je poticaj za banke da krenu u objedinjavanje mreže”.
Ako banke prebace trošak na neke druge naknade, hoće li HNB intervenirati da zaštiti potrošača?
Ako su naknade tržišna kategorija, i to piše u obrazloženju zakona, da se mogu normalno formirati na tržištu, onda… Kamate su drukčiji proizvod od naknada, tu možete samo reći da obrazlože kad mijenjaju naknade, zašto ih mijenjaju ili kako ih i zbog čega naplaćuju. Banke su smanjile broj naknada za nekih 300, bilo ih je za kojima nije bilo potrebe. Ali, činjenica je da ćete, ako nešto radite i osiguravate neku uslugu koja nešto košta, to i naplaćivati.
Je li to razlog što im je pala dobit u prvom kvartalu?
Ma nije. Kamatne stope na depozite koje banke drže u središnjoj banci prekonoćno padaju, sa četiri na dva posto i to utječe na njihovu dobit. To je bio daleko značajniji izvor prihoda otkad su kamatne stope počele rasti do danas, bolje je i za profitabilnost HNB-a, a bit ćemo jedna od središnjih banaka s najboljom profitabilnošću kroz ovaj period u eurozoni.
