Potpore su kompenzacija za ograničenja koje se nameću poljoprivrednicima, a zbog nesavršenosti čovjeka i administracije znaju biti i apsurdne. Pokušat ću to zorno dočarati na primjeru proizvodnje sijena i krumpira.
Ove godine sam najviše pisao o potencijalima hrvatske poljoprivrede. Smatram da je u ovim depresivnim poljoprivrednim vremenima potrebno u hrvatsku poljoprivredu unijeti svjetla i optimizma. Ja to radim pisanjem na svom blogu Poljoprivredne priče o potencijalima kao razlogu za budući optimizam.
Najgore što možemo sada napraviti je izgubiti nadu da može biti bolje. Taj gubitak nade vidim svakodnevno u svojim razgovorima s poljoprivrednicima širom Hrvatske – mnogi su izgubili nadu, a mnogi i traže savjet od mene jer ne vide izlaz u tome što i kako trenutačno rade u proizvodnji i počinju se pitati – što mogu raditi drukčije (pametnije)?
Poljoprivredna administracija
Pripremam se već dugo napisati priču o potencijalima koji bi se oslobodili kad bi Hrvatska imala bolju poljoprivrednu administraciju – ja sam taj potencijal nazvao “Efikasna, kompetentna i proaktivna administracija”. Kako su potpore dio tog administrativnog djelovanja, bolje upravljanje potporama također bi oslobodilo dio tih naših potencijala. Iako ovo nije ta priča, svakako je dio te priče.
Osim pričanja o potencijalima, jedna od misija Poljoprivrednih priča je da educira javnost o potporama u poljoprivredi kao instrumentu kojim se poljoprivrednicima kompenziraju ograničenja koje nameću (prije svega) zelene politike EU. Plastično rečeno: ako EU europskom i hrvatskom poljoprivredniku ograničava količinu gnojiva, sjemena i zaštitu te ga tjera na dodatne obrade i ulaganja u tlo kako bi se sačuvao okoliš, netko ta ulaganja seljaku mora platiti.
Na kraju, kroz potpore, ta malčiranja, sijanja, sjeme, gorivo i rad koji se ulažu seljaci plaća europski i hrvatski porezni obveznik. To je za mene sasvim u redu jer, ako želimo živjeti u zdravom i održivom okolišu koji poljoprivrednicima u poslovanju nameće dodatne troškove i ograničenja, mora postojati i kompenzacija. Ta kompenzacija zove se potpora, ili narodski – poticaj. Meni je sasvim logično da zdrav i održiv okoliš društvo mora platiti u obliku potpora. Ne mogu seljaci podnositi teret očuvanja okoliša od kojeg svi stanovnici i cijelo društvo imaju koristi.
Potpore promašene
No, tu nastupa jedan veliki “ali”. Čovjek nije savršen, a administracija još manje pa su ponekad potpore promašene. Zato imamo u praksi primjera gdje se isplaćuju velike potpore za vrlo malo stvorene vrijednosti. Ti su primjeri negativna reklama za sustav poljoprivrednih potpora i jedan od razloga zašto su potpore u poljoprivredi toliko kontroverzne i zašto javnost o njima u pravilu ima negativno mišljenje. Jedan od tih primjera su čuveni hrvatski nasadi ekoloških oraha koji ne daju orahe. Imamo i suprotne primjere – gdje se stvara velika proizvodna vrijednost, a potpore za to su simbolične gledajući stvorenu vrijednost poljoprivrednih proizvoda.
Ovo je priča o takva dva ekstremna primjera.
Jedan je ekstremno loš primjer djelovanja potpora na proizvodnju vrijednosti – livade ispod ceste u Bulićskom polju. Tamo Nina iz sedmog sela ima “upisane” livade u ekološkoj proizvodnji. Za te livade godišnje joj se isplaćuje oko 500 eura potpora po hektaru (110+130+157+…). Obveze koje ima Nina svode se na jednu košnju godišnje i malo papirologije. Na tim livadama Nina proizvodi – livadno sijeno. Kako se radi o slabo produktivnim livadama, te livade ne mogu dati više od tone sijena po hektaru godišnje. I to nekvalitetnog sijena, čija vrijednost nije veća od 100 eura po toni. Na tim mršavim krškim livadama, Nina na hektaru proizvede hrane u vrijednosti 100 eura, a mi (porezni obveznici, kroz APPRRR) joj za to isplatimo još oko 500 eura potpora po hektaru: to je u konačnici pet javnih eura potpore za jedan proizvedeni euro hrane.
Drugi primjer je nekoliko kilometara dalje – u Lišanskoj bari gdje BZ Agro-Lišane u konvencionalnoj proizvodnji proizvodi krumpir. Ako ove godine dođu do planiranih prinosa, ostvarit će 12 tisuća eura prihoda od prodaje krumpira po hektaru proizvodnje. Za to će ostvariti i potpore 110+130+162+… isto oko 500 eura po hektaru. Ako to pretvorim u istu mjeru kao kod Nine, to je 0,04 javnih eura potpore za jedan proizvedeni euro hrane, i to krumpira, a ne livadnog sijena.
Nevjerojatne razlike
Razlika u stvaranju vrijednosti (u ovom slučaju kilograma hrane bilo koje vrste) koje stvaraju potpore u ova dva slučaja je čak 120 puta (5 EUR/0,04 EUR=120). Ali, kako sam naglasio, nije potpora u poljoprivredi tu (samo) da stvara vrijednost, ona je tu većinom da kompenzira ograničenja koja nameće regulativa. Ali opet, 120 puta!? Ne mogu se oteti dojmu da je tako veliki omjer ipak znak manjkavosti i propusta sustava EU poljoprivrednih potpora.
Iz te dvije brojke i apsurdnog odnosa od čak 120, vidljivo je da nije problem što postoje potpore za poljoprivrednike, već što ne potiču uvijek proizvodnju, a ponekad ne stvaraju nikakvu proizvodnu vrijednost, često niti značajnu vrijednost za okoliš.
Nekoliko brzinskih izračuna
Evo još nekih brzinskih izračuna kako biste se mogli lakše orijentirati:
– pšenica: za svaki euro proizvedene pšenice država dodaje 0,31 eura potpore;
– krumpir: za svaki euro proizvedenog krumpira država daje četiri centa potpore (čak sedam puta manje nego kod pšenice; bitno je u perspektivu staviti i da pšenica sadrži 12-13% vode, a krumpir 75% vode – vidite Priču o vodi);
– maslinovo ulje: država daje oko deset centi za euro ulja u konvencionalnoj proizvodnji, a 20-ak centi u ekološkoj proizvodnji;
– juneće meso: za svaki euro za koji se prodani živi bik utovljen u Hrvatskoj proda na tržištu, država dodaje osam centi potpora.
U slučaju ekoloških oraha posađenih uz autocestu (i ne samo njih, nego još tisuće drugih hektara oraha posađenih radi “poticaja”), gornji faktor je beskonačan (uzima se dosta potpora, dijeli se s nulom ubranih kilograma oraha).
